By Bosanac, Baranjac, Srijemac, Hrvat, katolik, svećenik, pjesnik, istraživač, kroničar, književnik, publicist ali iznad svega i prije svega čovjek, jedan od onih “malih” i “običnih” ljudi čija je veličina upravo u poniznosti i odnosu prema Bogu i bližnjima, u kršćanskom stavu i pogledu na život, u neumornom zastupanju i prenošenju istine; krotak i bezgranično strpljiv, pristojan, miroljubiv i pristupačan, ali jednako tako nepopustljiv, tvrde glave i oštra jezika, riješen ići do kraja kad je istina u pitanju – to je ukratko velečasni Marko Kljajić koji u svome zvanju vjerno služi puku katoličkom i rodu hrvatskom već pune 44 godine.
Znaju ga ljudi dobro, ne samo diljem “istočnog” Srijema gdje je proveo najveći dio životnog i radnog vijeka, nego i mnogo šire – u Srbiji, Vojvodini, Hrvatskoj i dijaspori, jer uistinu je malo onih (čak i među svećenicima) za koje se može reći kako su za sobom za života ostavili tako dubok, jasan i prepoznatljiv trag, čist kao suza i obilježen časnim i hrabrim nastojanjima da se zrnca istine o jednom vremenu i narodu saberu i sačuvaju za buduća pokoljenja, da se zna i ne zaboravi.
Nije lako pisati o čovjeku tako bogata životopisa, pogotovu u ograničenom opsegu – kako inače zahtijevaju današnje kolumne – ali ja ću pokušati javnosti predstaviti lik i djelo tog malog-velikog čovjeka i svećenika onako kako najbolje znam u nadi da mi čitatelji (pa ni on sam) neće zamjeriti ako što i propustim.
Od rodne Jakotine do Baranje, Srijema i Beograda
Marko Kljajić rođen je u Jakotini (općina Kotor Varoš, Bosna i Hercegovina), 12. rujna 1950. godine gdje je živio do svoje dvanaeste godine života i preseljenja u Baranju. Klasičnu gimnaziju završio je u Zagrebu, a teologiju pohađao u Đakovu i Zagrebu. Za svećenika je zaređen u Duboševici (Baranja) 1977. godine, a Mladu misu imao je iste godine u Sokolinama (rodnoj župi u Kotor Varošu). U sljedećih pet godina službovao je kao kapelan u Slavoniji (Ivankovu, Valpovu, Bošnjacima, Dalju i Erdutu) a nakon toga u vojvođanskom dijelu Srijema (Beočinu, Čereviću i Petrovaradinu). Gotovo 20 godina proveo je kao župnik župe sv. Rok (Petrovaradin III), a kroz to vrijeme upravitelj je župe sv. Juraj i suupravitelj svetišta Gospe Tekijske.
Od 2004. godine obnaša službu župnika u župi Sv. Ivana Kapistrana u Novom Beogradu, a godine 2005. imenovan je upraviteljem župe Presvetog Trojstva u Surčinu. U listopadu 2015. godine, razriješen je dužnosti župnika u Novom Beogradu i imenovan upraviteljem župe Sv. Jurja u Golubincima s filijalom Stara Pazova.
Ljubitelj pisane riječi – svećenik Marko Kljajić u svojoj knjižnici
(Izvor za fotografiju: https://i.ytimg.com/vi/ZkcKbN1Wf18/maxresdefault.jpg)
Kako sam danas, nakon svega kaže, Srijem mu je toliko prirastao srcu da ga smatra svojim zavičajem – i poslije toliko godina pastoralnog svećeničkog staža ispunjenog cjelodnevnim obvezama i naporima, još uvijek se ne želi povući iz službe, iako bi to možda i mogao. “Kad vidim taj naš narod koji tako željno i puna srca dolazi na svete mise i procesije, s toliko nade, poniznosti i ljubavi za Boga, nemam srca okrenuti mu leđa i ostaviti ga. Vjerovao tko ili ne, to je tako” – bio je odgovor na pitanje koje sam mu nedavno postavio (“do kada misli tako”).
Najduža “postaja” u dosadašnjoj službi bio je Petrovaradin, nekad hrvatski “Gibraltar na Dunavu”, rodno mjesto bana Jelačića i to je razdoblje uvelike obilježilo i njegov životni put – i kao čovjeka i kao svećenika.
I pored svega što je proživio u posljednjih 30 godina, Srijem je podneblje u kojem se najbolje osjeća, ali pripravan je u svako vrijeme otići u bilo koje mjesto ako je tamo kao svećenik potreban, jer vezan je prije svega za puk, za svoj vjernički narod i Krista kojem se obvezao na vjernost na svećeničkom ređenju i na svojoj Mladoj misi daleke 1977. godine.
Uz svoj pastoralni poziv, oduvijek je imao potrebe djelovati na književnom i kulturnom polju, pa je u jednom razdoblju života bio član Uređivačkog odbora časopisa Klasje naših ravni i časopisa Matice hrvatske iz Subotice. Već 1994. godine objavljuje svoju prvu zbirku pjesama, a potom slijede još tri, pa i vrijedne monografije i povijesno-dokumentaristička publicistička djela, o čemu će kasnije biti više riječi. U Surčinu je 2016. godine na njegovu inicijativu otvorena Hrvatska čitaonica ‘Fischer’.
I sve spomenuto samo je djelić njegova rada i odraz nesebičnog darivanja čovjeka kojem su uvijek na prvom mjestu bili bližnji – oni kojima je posvetio svoj život opredjeljujući se već u ranoj mladosti za svećenički poziv.
Daleko od toga da je išlo glatko. Bilo je itekako teških dana – i muke, patnje, straha, suza, neizvjesnosti i nepravde, razdoblja u kojima se osjećao sam i napušten i kad se činilo kako će zlo kojem je ne rijetko gledao u oči nadvladati, ali, u molitvi i Bogu uvijek je iznova nalazio snagu za sutrašnji dan.
Olovne devedesete – godine progona i terora
Ono što je zacijelo duboko i trajno obilježilo živote svih ljudi i naročito katolika – pa i fratara, svećenika i časnih sestara – u Vojvodini, svakako su devedesete godine prošlog stoljeća. Tada se na udaru ekstremista našao i velečasni Kljajić koji je u to vrijeme bio na službi u Petrovaradinu (Župa sv. Roka) i u isto vrijeme obnašao dužnost suupravitelja svetišta Gospe Tekijske koje se nalazi u neposrednoj blizini ovog grada.
Živio je tada u župnom stanu s majkom Katom i trudio se svoj svećenički poziv obavljati što je bolje i savjesnije moguće. Cijenili su ga i uvažavali – i to ne samo katolici i Hrvati, nego i svi drugi ljudi dobre volje i otvorena srca, jer bio je uvijek svakomu pri ruci koliko su mu to mogućnosti dopuštale. No, vremena su bila takva da se svašta moglo očekivati, pa se početkom 90-ih na udaru našla i naša Crkva. Već nakon miniranja katedrale u Subotici (22. veljače 1991. godine) i bombaških terorističkih napada srpskih ekstremista u Novom Slankamenu (lipnja i srpnja iste godine), bilo je jasno kako se teror nad Hrvatima i katolicima neće završiti samo na medijskoj propagandi, prijetnjama i grafitima.
Na blagdan Sveta Tri Kralja (pravoslavni Badnjak), 6. siječnja 1993. godine, u župni dvor velečasnog Marka Kljajića upala su dvojica nasilnika mlađe životne dobi sa željeznim šipkama usred bijela dana (oko 15:00 sati) i teško ozlijedila njegovu majku Katu. U to vrijeme župnik je bio u obilasku obitelji (blagoslivljanju domova), a oni su nakon što im starica nije otvorila vrata ista provalili i upali unutra razbijajući sve što im je bilo na putu. Pri tomu su istukli i jednog susjeda koji je pokušao zaštititi žrtvu. Od udaraca željeznim šipkama 69-godišnja starica je zadobila unutarnje krvarenje, a nije mogla pozvati pomoć, budući da su na samome početku nasilnici iščupali iz zida telefonski kabel. Divljanje je trajalo gotovo pun sat. Iza njih je na zidovima ostalo ispisano: “Nema vama krsta bez naša tri prsta” i oznake s četiri “S” (ocila). Prije nego su otišli, nakon što su pretukli čovjeka koji je pokušao zaštititi župnikovu majku, kombi vozilom su srušili njegovu kapiju i dio ograde. Identitet nasilnika nikad nije utvrđen, iako mnogi u Petrovaradinu znaju tko su. Izgrednici su bili uhićeni i privedeni od policije, ali su uskoro pušteni i nisu kažnjeni za ovo zlodjelo, kao ni za neka druga ranije počinjena. O svemu je vladala medijska šutnja. Samo je beogradski dnevnik Borba objavio jednu kratku vijest o napadu u Petrovaradinu. Nije pomogla niti reakcija Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, jer vlasti su se na sve to oglušile. Župnik Kljajić i njegova majka bili su tih godina pod stalnim pritiscima – uz prijetnje smrću i danonoćna uznemiravanja.
Unatoč svemu, svećenik je nastavio obavljati svoju službu i vrijedno prikupljati podatke o svemu što se događalo na području Srijema u tim mračnim vremenima kad su Hrvati i katolici bez ikakvoga razloga i povoda bili proglašeni “ustašama” i “neprijateljima Srbije”. Iz tog razloga mnogi od njih su napustili grad i Vojvodinu. Godine 1990., u Petrovaradinu je bilo oko 50% Hrvata, a 2011. taj je broj pao ispod 5%.
(Izvor za fotografiju: https://lh3.googleusercontent.com/proxy/TRCgz9l6XCB8IbibZUVpfYrhW1lhgcpFqb_GUVQzyhTXqFtqjYwmWqaEJbXeYj7xl0h-x38AvI6Ud2IKnw6ihbOQV4RiAninVm0LDdiUEy3jzTf3IfFU057CVAD51bKUc-V2ea3yPA)
U uvjetima stalnih prijetnji, pa čak i onda kad su mu prozori na župnom dvoru bili porazbijani, a on iz noći u noć čekao upad srpskih ekstremista, nije prestajao pisati.
Djela koja kao trajna vrijednost ostaju budućim naraštajima
Osim već spomenute zbirke pjesama iz 1994. godine – U istini trećeg dana, autor je još tri: Getsemanski plodovi duše (Petrovaradin 1999.), Jesenja snoviđenja, Novi Beograd, 2006. i Rumeni sutoni (Subotica 2014.). Kad je u pitanju povijesna publicistika i dokumentaristika, velečasni Kljajić stvorio je niz vrijednih djela:
- Kako je umirao moj narod, Petrovaradin 1990 – 1996.
- Slankamen kroz povijest, Petrovaradin 1996.
- Golubinci kroz povijest, Petrovaradin, 1996.
- Sveti Juraj u Petrovaradinu, Petrovaradin 2004.
- Surčin kroz povijest, Surčin-Petrovaradin-Vinkovci, 2010.
- Antimemoari I – Kako je umirao moj narod, Surčin 2020.
- Antimemoari II – Kako je umirao moj narod, Surčin 2020.
Osim što daje iscrpan pregled povijesnih i društvenih okolnosti u srijemskim župama (Slankamen, Golubinci, Surčin) i povijesni presjek vezano za crkvu Svetog Jurja u Petrovaradinu, u knjigama Kako je umirao moj narod i Antimemoari I… i Antimemoari II… bavi se sudbinom katoličkog puka i klera na području Srijema, naročito u razdoblju 90-ih godina XX. stoljeća, u najtežim vremenima što su ih ljudi u ovim krajevima proživjeli u novijoj povijesti.
(Izvor za fotografije: https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/a/ab/MKljajicGolubinci.jpg/325px-MKljajicGolubinci.jpg; https://lh3.googleusercontent.com/proxy/Ha3n1LDkO-PygOIgdIukPnfmzGKLs1LaWqvKLmmRPFW8QsY8eqa3E9nh_JzpsLwDA8SKjFIB7uW9QuY_JDTjsbj-utAuoAViwTQcVN8XUf7t7PG3DAXRNvUoPD0uScqtm98)
Potonje dvije knjige (Antimemoari… I i II) nastale su nakon što je prva (Kako je umirao moj narod) imala velikog odjeka u javnosti, a korištena je i u procesu Slobodanu Miloševiću i Vojislavu Šešelju pred ICTY-em u Den Haagu. Stoga je autor riješio nastaviti sa svojim dokumentarističkim prikazima upotpunjenim brojnim prilozima (faksimilima dokumenata, pisama, novinskih članaka, fotografijama itd.). Iako sudionik brojnih događaja što ih opisuje, on sebe ne smješta u središte zbivanja (otuda i naslov “Antimemoari”), nego mu je prije svega cilj progovoriti o širem kontekstu procesa i događaja i drugim važnim sudionicima koji su njihovim dijelom.
Ni u jednom od izvora koji su se do danas pojavili vezano za tematiku Hrvata iz Vojvodine, nema tako cjelovitog popisa protjeranih Hrvata iz Srijema – osim u knjigama velečasnog Kljajića. I ne samo to. Mnogi drugi događaji ostali bi prekriveni zaboravom da ih on nije iznio na svjetlo dana. Tako je ostavio dragocjena svjedočanstva za buduće naraštaje, ali i vrijedno gradivo za znanstvenike koji će jednog dana zacijelo istraživati fenomen nestanka Hrvata s njihovih autohtonih životnih prostora u Srijemu, Banatu i Bačkoj.
Ovaj vrijedni svećenik, pjesnik, kroničar i dokumentarist, uz brojne pohvale i zahvalnice, više je puta zasluženo nagrađivan, kako od hrvatskih institucija i organizacija koje djeluju u Vojvodini i Srbiji, tako i od državnih institucija Republike Srbije:
- Priznanjem “Grada Beograda, Gradske skupštine Surčin” u povodu sedme obljetnice osnivanja općine Surčin, za ekumensko djelovanje i obnovu katoličke crkve u ovom mjestu (2012. godine)
- Nagradom “Tomo Vereš 2010. – 2012.”, za knjigu “Surčin kroz povijest” (2013. godine)
- Priznanjem “Ban Josip Jelačić”, za doprinos hrvatskoj zajednici u Srbiji na području društvenih aktivnosti (2014. godine)
- Nagradom Hrvatske čitaonice Subotica za životno djelo na području književnosti (2018. godine)
Iako ima potporu mnogih u Srijemu i Beogradu – pa i dobrih ljudi srpske nacionalnosti i dalje je izložen oštroj kampanji koju protiv njega pored ostalih vodi i osuđeni ratni zločinac, jedan od najodgovornijih za etničko čišćenje Vojvodine, Vojislav Šešelj.
Zaslužena nagrada za životno djelo (2018.)
(Izvor za fotografiju: http://www.zkvh.org.rs/images/stories/Foto_za_HR/Foto_br_808/Marko_Kljaji%C4%87_nagrada_za_zivotno_djelo.jpg)
Ovaj je ekstremist nedavno tiskao debelu tvrdo ukoričenu knjižurinu pod naslovom: “Petrovaradinski ustaški župnik Marko Kljajić” u kojoj pored teških kleveta što ih iznosi na račun svećenika prenosi u integralnom obliku oko 70% njegove knjige Kako je umirao moj narod (tiskano ćirilicom) – a što demantira upravo ono o čemu ostatak knjige govori. Proziran je to pokušaj da se čovjeka i svećenika kojeg veliki dio javnosti u Vojvodini i Srbiji dobro zna kao časnu i poštenu osobu, difamira i okleveće bez ikakvih argumenata i činjenica, kako bi ga se označilo kao metu.
Unatoč svemu, s vjerom u Boga i čvrsto vezan za svoj hrvatski i katolički puk, ovaj vrijedni, časni i hrabri čovjek i svećenik nastavlja dalje sa svojom misijom, istim onim putem kojim hodi od svoje mladosti – već više od pola stoljeća. Neka ga Gospodin poživi i podari mu na tom putu snage i zdravlja.
Zlatko Pinter
