Na početku vukovarske kolone sjećanja, 18. studenoga, koračat će preživjeli djelatnici vukovarske ratne bolnice. Na to je poglavito ponosan ratni ministar zdravstva dr. Andrija Hebrang.
- Ovo je dobra odluka-rekao je. Dobro je da su se sjetili i dali znatnu pažnju ljudima koji su u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu spašavali živote. Istina, mnogih danas više nema, ali nećemo i ne želimo ih zaboraviti- rekao je uz ostalo dr. Hebrang koji ima iznimne zasluge za obnovu ove legendarne bolnice i koji se i danas istinski bori za ove ljude.
Inače, u hrvatskom političkom prostoru svjedočimo mnogim dužnosnicima koji, prolazeći kroz sustav od lokalnih općina do najviših državnih institucija, iza sebe ne ostave nikakav opipljiv trag. Njihova imena nestaju s političke pozornice onog trenutka kada napuste fotelje. To se nikada neće moći reći za dr. Andriju Hebranga. Njegovi su rezultati utkani u same temelje hrvatske države. Privatni mu je život obilježen jednom od najdužih i najpotresnijih obiteljskih potraga u našoj povijesti.
Kao ratni ministar zdravstva, dr. Hebrang ostavio je neizbrisiv pečat u ključnim trenucima obrane domovine. Pod njegovim je vodstvom stvoren i funkcionirao fascinantan sustav ratnog zdravstva. Taj je sustav uspješno zbrinuo tisuće ranjenika i spasio nebrojene živote. Njegova sposobnost organizacije u kriznim situacijama, neumoran rad na izgradnji institucija te nepokolebljivo vođenje resora u najtežim godinama, osigurali su mu mjesto među najvažnijim ličnostima suvremene hrvatske povijesti.
U tim ratnim godinama, Hebrangova je zasluga iznimna i povijesna za organizaciju i kasniju poslijeratnu obnovu legendarne ratne bolnice u Vukovaru. Na tom teškom putu usko je surađivao s ravnateljicom bolnice, dr. Vesnom Bosanac. Spajala ih je nadljudska borba za ranjenike pod kišom granata. Hebrangova poslijeratna principijelnost i borba za prava struke kasnije su dovele do određenih razmimoilaženja među njima.
No, doktor Hebrang je svojedobno zamjerio dr. Bosanac što je dopustila da se ugasi i raspusti Udruga hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990. – 1991. Ta je udruga trebala čuvati povijesnu istinu o doprinosu medicine u ratu. Još veći kamen spoticanja bio je zakonski status medicinskog osoblja iz ratnih dana. Hebrangova je pozicija bila jasna: medicinske sestre, tehničari i liječnici koji su radili pod granatama moraju dobiti punopravni status branitelja. Dr. Bosanac se u tom trenutku navodno nije u potpunosti slagala s time. Ona se držala strožih administrativnih okvira. Za Hebranga kompromisa oko ljudi koji su riskirali živote u bijelim kutama nije bilo. Za njega su oni bili i ostali istinski branitelji.
Njegov čvrst i beskompromisan stav, koji nije prezao pred stranačkim disciplinama, skupo ga je stajao u unutarstranačkim kuloarima. Kada je dr. Hebrang bio službeni kandidat za predsjednika države, umjesto pune i bezrezervne podrške mašinerije koju je gradio, doživio je izdaju iz vlastitih redova. Upravo su ga njegovi ljudi iz HDZ-a, kroz razne zakulisne igre, paralelne linije zapovijedanja i prešutne podrške drugim kandidatima, svjesno omeli i sabotirali u toj ključnoj političkoj utakmici. On se na terenu borio za viziju ponosne Hrvatske. Unutar same stranke radilo se na tome da mu se tlo izmakne pod nogama. Hebrang je bio previše autonoman, previše svoj i previše dosljedan da bi ga strukture mogle lakomisleno kontrolirati. Poraz vlastitog kandidata bio im je draži od njegove pobjede.
Iza te velike javne i profesionalne karijere krije se duboka osobna rana. Čitav svoj život dr. Hebrang proveo je u tihoj, mučnoj i iscrpljujućoj potrazi za kostima svoga oca, Andrije Hebranga starijeg. Sudbina njegova oca, visokog partijskog dužnosnika koji je pao u nemilost komunističkog režima i nestao nakon Drugog svjetskog rata, ostala je obavijena velom tajne i laži.
Ta obiteljska kalvarija nije završila 1990. godine. U vrijeme kada je majka dr. Hebranga, uvažena i napaćena gospođa Olga Hebrang, još bila živa, često sam u Zagrebu dolazio kod nje. Uvijek me primala iznimno toplo i lijepo. Kroz te razgovore svjedočio sam da su zidovi šutnje prema ovoj obitelji opstajali i u novom, demokratskom sustavu.
Jednom prigodom, gospođa Olga me zamolila da izravno pitam Ivicu Račana zašto joj nije odgovorio na desetak pisama koja mu je uputila. Kada sam ga sreo, prenio sam mu njezino pitanje. Račan mi je tada rekao da pozdravim gospođu Olgu i obećao da će odgovoriti. To obećanje nikada nije ispunio. Bio je to jasan, opipljiv dokaz kako su se strukture, čak i u novim vremenima, i dalje ograđivale od istine o likvidaciji Andrije Hebranga starijeg.
Unatoč svim nepravdama, dr. Andrija Hebrang mlađi uvijek je pokazivao nevjerojatnu ljudsku i političku veličinu. Toga sam se upečatljivo prisjetio kada sam organizirao i inicirao dodjelu posmrtnog priznanja Junak Domovinskog rata dr. Franji Tuđmanu u prepunoj dvorani Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. U to vrijeme dr. Hebrang nije bio u dobrim odnosima s obitelji Tuđman. Unatoč tim kompliciranim unutarpolitičkim odnosima, predložio sam obitelji Tuđman da s nama na toj svečanosti bude i dr. Hebrang, koji je tada bio potpredsjednik Vlade. Predložio sam da upravo on, umjesto naše udruge, uruči priznanje Ankici Tuđman. Za tu prigodu akademik Kuzma Kovačić posebno je izradio veliku skulpturu. Hebrangova je odluka bila brza; na moju zamolbu i prijedlog pristao je od prve. Pokazao je golemo poštovanje prema prvom hrvatskom predsjedniku.
Drama se odigrala svega tjedan dana prije samog čina u HNK-u. Hebrang mi je iznenada javio da ipak neće moći doći. Razlog mi tada nije rekao. S obzirom na važnost trenutka, uložio sam golemi trud. Na kraju sam ga ipak uspio nagovoriti da dođe. I došao je. Dostojanstveno je i ponosno stao pred prepuni HNK.
U tom trenutku nitko u dvorani, pa ni ja sam, nije znao potresnu pozadinu. Dr. Hebrang je upravo tih dana u Austriji imao zakazanu hitnu operaciju koja mu je spašavala život. Svoje vlastito zdravlje i život stavio je u drugi plan. Riskirao je sve kako bi ispoštovao naš dogovor, suborce i uspomenu na ratnog predsjednika.
Na zagrebačkom groblju Mirogoj već godinama stoji uređena obiteljska grobnica. Ona je spremna, tiha i prazna. Čeka da se ispuni povijesna pravda i sinovljev životni zavjet. Čeka da se kosti oca napokon polože u miru, uz dostojanstvo koje zaslužuje svako ljudsko biće.
Na grobnoj spomen-ploči stoji uklesan natpis koji jasno govori više od ijedne povijesne knjige: „Hrvatski mučenik Andrija Hebrang 1899.-19??. Dosljedan borac za slobodnu hrvatsku državu, uhićen 1948. Zvjerski mučen i ubijen od beogradskog režima. Nije poznat ni dan smrti ni grob.“
Iz moje perspektive, kao nekoga tko je imao čast izbliza svjedočiti trenucima iz života obitelji Hebrang, priča o dr. Andriji Hebrangu ostaje svjedočanstvo o čovjeku koji je državi dao sve. Riskirao je vlastiti život i obiteljski mir. Sam i dalje, kao neumorni sin, traga za onim najosnovnijim – grobnim mjestom i mirom za svoga oca.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)










