By Svjedoci smo ovih dana štrajka radnika ZET-a i Zagrebačkoga Holdinga. Velika većina radnika ovih ‘mastodonata’ je odlučila krenuti u štrajk. Štrajk ne radi štrajka ili radi ostvarenja HDZ-agende i sl. nego za bolje uvjete dostojanstvenog rada te bolje plaće. Problem ZET-a i Zagrebačkoga Holdinga traje jako dugo. Intenzivno najmanje četiri mjeseca. Ovih dana je samo kulminacija. A ne da iza toga stoji politička stranka. Jasno, svaka stranka želi profitirati pa i HDZ i desnica. Slično ljevici glede nedavnoga prosvjeda u Zagrebu poradi smeća u Gospiću. Županijski sud u Zagrebu je donio odluku da se djelatnici u štrajku vrate na posao. Nisu se vratili djelatnici ZET-a. No, kakva je poruka širega značenja? Evo i odgovora u sljedećim redovima.
Nacionalna sloboda i ostvarenje hrvatskih pravica
Svojevremeno je prvi predsjednik samostalne Hrvatske i svih Hrvatica i Hrvata napisao knjigu ‘Hrvatske pravice’. A što su to zapravo naše hrvatske pravice? One su ukratko rečeno da Hrvati na cjelokupnom svomu matičnom području ‘od Trsta do Baje, Banata i Karaševa’ te ‘od Gradišća preko Prekmurja do bokeljskih vala i Bara također dičnoga nam grada’ budu svoji na svome ali i tamo gdje hrvatski narod stoljećima živi na prostoru Srednje Europe i Mediterana poput Bohemije (Češke) s Moravskom i susjednom Slovačkom kao i južnijom Panonskom nizinom ali i onih u Veneciji i Moliseu. A jasno, to se odnosi i na cjelokupnu hrvatsku dijasporu. Drugim riječima, Vojvodina je domovina Hrvatima koji u njoj žive kao i drugih njezinih stanovnika, Beograd jednako domovina Hrvata u njemu kao i drugih mu građana, Boka kotorska je dom(ovina) hrvatskoga naroda kao i drugih Bokeljana ili Bokeljčana (Boka je dio Dalmacije kao i Neumsko primorje!), Tuzla, Bosanska krajina (Turska Hrvatska), Sarajevo (Vrhbosna), Kranjska i ostatak ‘dežele’, Trst, Veneto i Venecija, Molise (Molize), Kosovo (poglavito Janjevo i Letnica), Bačka Hrvatska (bajski Trokut i SZ Vojvodine uz granicu s Hrvatskom), Bohemija, Moravska, Slovačka te gdje god žive Hrvati, dotične zemlje ili regije imaju biti domovine Hrvata kao i svih drugih njihovih pučana (pučanstva). Razumije se, Hrvatska i Herceg-Bosna također! A da bi tako to i bilo onda trebamo biti spremni poput štrajkaša iz ZET-a i Zagrebačkoga Holdinga te i drugih boraca za radnička prava izići na trgove i ulice s transparentima ali i vlastitim ‘političkim sindikalnim vođama’ u ostvarivanje zadanoga cilja. Jasno, uz razgovore te privlačenje pažnje medija. Bez da se damo zastrašiti od raznoraznih možebitnih prijetnji ili onih ‘kadija te tuži kadija te sudi’. Sve se to da iznivelirati. Samo da nas dragi Bog obdari pameću i neustrašivošću s odlučnošću. Hrvati trebaju uživati u vlastitoj nacionalnoj državi Hrvatskoj, svojoj drugoj nacionalnoj državi BiH s naglaskom na većinski hrvatsku Herceg-Bosnu u njoj kao i većinake hrvatske kantone (federalne jedinice, “mini-države”) Hercegbosansku,
Zapadnohercegovačku i Posavsku županiju u Federaciji, zatim da u svim okolnim državama budemo kao Hrvati priznati sa svim pravima koja nas spadaju u smislu recipročnosti u odnosu na druge te i šire od susjednih zemalja. U dijaspori također. Politička prava hrvatskoga naroda u zemljama gdje on živi su jamac njegovoga opstanka i ostanka. Socijalna prava, gospodarski uzlet, jako građanstvo te intelektualni sloj u svim prostorima gdje Hrvati obitavaju su jamac njihovih nacionalnih prava ali i ekonomskog blagostanja te društvenoga utjecaja u širemu smislu. Povijest nas uči da su narodnooslobodilačke borbe pa i ratovi često počinjali socijalnim nemirima i štrajkovima.
Ne uvijek nužno u oružanom smislu. Naravno, masovni izlazak na izbore kako nacionalne tako i lokalne te i one na nivou EU. Podrazumijeva se s uskratom glasa onih koji ne stoje na crti (pro)hrvatskih interesa što se prvenstveno odnosi na ljevicu ali i trenutno vladajući HDZ. Imademo DP, DomiNO, HSP, A-HSP, Hrvatske Suvereniste, Jedino Hrvatska- lista Tomislava Jonjića i dr. suverenističke opcije. Ili ako one nisu na nivou onda nam je iznjedriti neke nove i bolje političke opcije.
Kako do hrvatskoga Zajedništva (pomirbe desnice i ljevice ili suvremenih ‘ustaša i partizana’)
Povijest daje odgovor na to pitanje. Naime, nakon Drugog svjetskog rata bivša komunistička Jugoslavija je zatražila izručenje određenog broja fašističkih zločinaca odgovornih za brojna zlodjela nad Hrvatima ali i Slovencima pa i Crnogorcima na područjima bivše države (‘former (ex)Yugoslavia’) gdje je bila prisutna i djelatna talijanska ‘Armatta’ (Vojska) s pratećim fašističkim elementima. Međutim, tadašnji predsjednik talijanske Vlade, komunist Palmiro Togliatto je u ime službenoga Rima odbio zahtjev ‘drugova’ komunista s istočne obale Jadrana za izručenje. Uz riječi tj. obrazloženje ‘mi kao talijanska Vlada ne izručujemo talijanske državljane drugim državama’! Dakle, i komunisti u Vladi Talijanske Republike među kojima je bio i sam predsjednik iste su interese vlastite zemlje i njezinih stanovnika stavili ispred onih ideoloških. Talijanski državljani pa makar i bivši fašisti, čak okrvavljenih ruku su stavljeni ispred ‘bratske’ ljubavi između komunista svijeta. Vitalni nacionalni interes je dobio bez puno premišljanja ‘pravo prvenstva’ u odnosu na ‘proleteri svih zemalja ujedinite se’. E, kada to shvatimo te budemo oponašali taj primjer, onda ‘uzjahasmo konja’. Osobito se to odnosi na ljevicu u Hrvata te ista ne bude samo ljevica u Hrvatskoj nego hrvatska štoviše prohrvatska ljevica umjesto onoga što je sada a to je ‘skup jugonostalgičara’ ili ‘postjugoslavena’.
Pa što Bog da i sreća junačka!
Josip Žgela
