̌ : ̌….

Svake dvije godine u Hrvatskoj svjedočimo istom kolektivnom ritualu. Dok prosječan građanin diže nenamjenske kredite, prazni tekuće račune i spava po kolodvorima kako bi pratio “Vatrene”, javni se prostor preplavljuje patetikom o svetom dresu, poljupcu grba i igranju iz čiste ljubavi prema domovini.

No, kad se ugase reflektori i podvuče financijska crta, ta “čista ljubav” ima vrlo preciznu tarifu.

Hrvatski nogometni reprezentativci i stožer od FIFA-inih i UEFA-inih nagradnih fondova uzimaju čak % ̌.
Za razliku od saveza Njemačke, Engleske ili Francuske koji većinu milijuna zadržavaju kako bi gradili bazu, dvorane i terene za novu djecu, kod nas gospoda u kopačkama ne ulaze u avion bez obilnog postotka.

A pritom se zaboravlja najvažnija tržišna činjenica: ̌, , .

Sam poziv u reprezentaciju za svakog je igrača najbolji poslovni potez u karijeri. Nastup na Svjetskom ili Europskom prvenstvu djeluje kao najjači globalni izlog — dres s nacionalnim grbom igraču preko noći podiže tržišnu vrijednost za 50 do 100 posto. Jedan dobar turnir ili ključni pogodak donose im milijunske transfere u Lige petice, ugovore života i sponzorstva koja im osiguravaju praunuke.
Reprezentacija im već daje sve: planetarnu slavu, skok cijene i multipliciranje klupskog kapitala. Inzistirati uz sve to i na postotku od nagradnog fonda namijenjenog razvoju nogometa u vlastitoj zemlji razotkriva duboki moralni poremećaj u sustavu.

A onda se u toj računici pojavi momak rođen u Terrassi pored Barcelone i napravi nešto što sruši cijeli taj domoljubni mitologijat.

stigao je u Zagreb kao 16-godišnjak

U Dinamu se profilira u igrača svjetske klase, naučio je hrvatski jezik i Zagreb prozvao svojim drugim domom.

No, ono po čemu se Olmo izdvojio iz mase nogometnih milijunaša nije samo njegov nogometni talent, već njegov etički i moralni kompas.
Kao član pokreta Common Goal, , ̌ : , ̌ , .

Čovjek koji nema nijednu kap hrvatske krvi, niti je odrastao na pričama o domovinskom zanosu, prepoznao je društvenu odgovornost prema sredini koja ga je odgojila kao sportaša.

On nije tražio postotke od saveza, niti je uvjetovao svoju naklonost bonusima. Njegov filantropski čin nije iznuđen sponzorskim ugovorom ili PR strategijom — on je iskren, trajan i tih.

Pošteno je i nužno naglasiti da unutar hrvatske svlačionice postoje hvalevrijedne iznimke — igrači koji su pokazali da empatija nije potpuno nestala pod hrvatskom zastavom:

• ” “: Sustavna inicijativa same reprezentacije kroz koju igrači i stožer od vlastitih premija doniraju milijunske iznose Dječjoj bolnici u Klaićevoj i akciji Korak u život za stipendiranje djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi.

• ̌́:: Sa suprugom Izabel vodi Zakladu Mateo Kovačić, koja pruža izravnu financijsku i materijalnu podršku djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom.

• ́: Čovjek koji je u tišini, daleko od kamera, otplatio sve kredite i dugove mještanima svog rodnog sela Vinjana Donjih te redovito financira ustanove za djecu s poteškoćama.

• : Poznat po tome što u Slavoniji iz vlastitog džepa financira lokalne obitelji, poljoprivrednike, male poduzetnike te pokriva troškove skupih liječenja za ljude u potrebi.

• ́ Modrić kroz tihe i neimenovane donacije za obnovu od potresa i liječenja bolesne djece, a Lovren kroz stavljanje vlastitog hotela na raspolaganje obiteljima stradalima u potresu u Banovini.

Ipak, ovdje dolazimo do ključnog ̌ :

Zašto su ovi hvalevrijedni potezi naših reprezentativaca i dalje samo ̌ , dok je sam sustav postavljen tako da se od dresa reprezentacije primarno izvlači maksimalan financijski profit?

Kako je moguće da Katalonac, koji je u Zagreb došao kao stranac, osjeća trajnu dužnost izdvajati postotak svojih primanja za Vukovar i socijalno ugrožene u Hrvatskoj, dok domaći nogometni sustav inzistira na ugovornih 40% FIFA-inih milijuna za igrače i funkcionere — ostavljajući bazu, terene i dvorane u ruševinama?

U tome leži najteža lekcija koju nam je Olmo održao. Dok se domaći reprezentativni model u cjelini i dalje ponaša kao dioničko društvo u kojem se dijeli dividenda, Španjolac je pokazao kako izgleda čista, nepatvorena privrženost zajednici.

Igranje za svoju zemlju mora ponovno postati stvar čistog ponosa, a ne pregovaračka stavka za dodatnu zaradu. Pravi “poljubac grba” ne mjeri se time koliko si iznosio iz FIFA-ina fonda, nego koliko si vratio onima koji te gledaju s tribina — narodu koji u ponedjeljak ujutro ide natrag na posao otplaćivati ratu kredita za avionsku kartu, dok im djeca treniraju na terenu bez tople vode.

Dani Olmo nas je podsjetio na zaboravljenu istinu: domoljublje nije privilegija koja se naplaćuje u eurima, nego odgovornost koja se živi: ̌

Svake dvije godine u Hrvatskoj svjedočimo istom kolektivnom ritualu. Dok prosječan građanin diže nenamjenske kredite, prazni tekuće račune i spava po kolodvorima kako bi pratio “Vatrene”, javni se prostor preplavljuje patetikom o svetom dresu, poljupcu grba i igranju iz čiste ljubavi prema domovini.

No, kad se ugase reflektori i podvuče financijska crta, ta “čista ljubav” ima vrlo preciznu tarifu.

Hrvatski nogometni reprezentativci i stožer od FIFA-inih i UEFA-inih nagradnih fondova uzimaju čak % ̌.
Za razliku od saveza Njemačke, Engleske ili Francuske koji većinu milijuna zadržavaju kako bi gradili bazu, dvorane i terene za novu djecu, kod nas gospoda u kopačkama ne ulaze u avion bez obilnog postotka.

A pritom se zaboravlja najvažnija tržišna činjenica: ̌, , .

Sam poziv u reprezentaciju za svakog je igrača najbolji poslovni potez u karijeri. Nastup na Svjetskom ili Europskom prvenstvu djeluje kao najjači globalni izlog — dres s nacionalnim grbom igraču preko noći podiže tržišnu vrijednost za 50 do 100 posto. Jedan dobar turnir ili ključni pogodak donose im milijunske transfere u Lige petice, ugovore života i sponzorstva koja im osiguravaju praunuke.
Reprezentacija im već daje sve: planetarnu slavu, skok cijene i multipliciranje klupskog kapitala. Inzistirati uz sve to i na postotku od nagradnog fonda namijenjenog razvoju nogometa u vlastitoj zemlji razotkriva duboki moralni poremećaj u sustavu.

A onda se u toj računici pojavi momak rođen u Terrassi pored Barcelone i napravi nešto što sruši cijeli taj domoljubni mitologijat.

stigao je u Zagreb kao 16-godišnjak.

U Dinamu se profilira u igrača svjetske klase, naučio je hrvatski jezik i Zagreb prozvao svojim drugim domom.

No, ono po čemu se Olmo izdvojio iz mase nogometnih milijunaša nije samo njegov nogometni talent, već njegov etički i moralni kompas.
Kao član pokreta Common Goal, , ̌ : , ̌ , .

Čovjek koji nema nijednu kap hrvatske krvi, niti je odrastao na pričama o domovinskom zanosu, prepoznao je društvenu odgovornost prema sredini koja ga je odgojila kao sportaša.

On nije tražio postotke od saveza, niti je uvjetovao svoju naklonost bonusima. Njegov filantropski čin nije iznuđen sponzorskim ugovorom ili PR strategijom — on je iskren, trajan i tih.

Pošteno je i nužno naglasiti da unutar hrvatske svlačionice postoje hvalevrijedne iznimke — igrači koji su pokazali da empatija nije potpuno nestala pod hrvatskom zastavom:

• ” “: Sustavna inicijativa same reprezentacije kroz koju igrači i stožer od vlastitih premija doniraju milijunske iznose Dječjoj bolnici u Klaićevoj i akciji Korak u život za stipendiranje djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi.
• ̌́:: Sa suprugom Izabel vodi Zakladu Mateo Kovačić, koja pruža izravnu financijsku i materijalnu podršku djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom.
• ́: Čovjek koji je u tišini, daleko od kamera, otplatio sve kredite i dugove mještanima svog rodnog sela Vinjana Donjih te redovito financira ustanove za djecu s poteškoćama.
• : Poznat po tome što u Slavoniji iz vlastitog džepa financira lokalne obitelji, poljoprivrednike, male poduzetnike te pokriva troškove skupih liječenja za ljude u potrebi.
• ́ Modrić kroz tihe i neimenovane donacije za obnovu od potresa i liječenja bolesne djece, a Lovren kroz stavljanje vlastitog hotela na raspolaganje obiteljima stradalima u potresu u Banovini.

Ipak, ovdje dolazimo do ključnog ̌ :
Zašto su ovi hvalevrijedni potezi naših reprezentativaca i dalje samo ̌ , dok je sam sustav postavljen tako da se od dresa reprezentacije primarno izvlači maksimalan financijski profit?

Kako je moguće da Katalonac, koji je u Zagreb došao kao stranac, osjeća trajnu dužnost izdvajati postotak svojih primanja za Vukovar i socijalno ugrožene u Hrvatskoj, dok domaći nogometni sustav inzistira na ugovornih 40% FIFA-inih milijuna za igrače i funkcionere — ostavljajući bazu, terene i dvorane u ruševinama?

U tome leži najteža lekcija koju nam je Olmo održao. Dok se domaći reprezentativni model u cjelini i dalje ponaša kao dioničko društvo u kojem se dijeli dividenda, Španjolac je pokazao kako izgleda čista, nepatvorena privrženost zajednici.

Igranje za svoju zemlju mora ponovno postati stvar čistog ponosa, a ne pregovaračka stavka za dodatnu zaradu. Pravi “poljubac grba” ne mjeri se time koliko si iznosio iz FIFA-ina fonda, nego koliko si vratio onima koji te gledaju s tribina — narodu koji u ponedjeljak ujutro ide natrag na posao otplaćivati ratu kredita za avionsku kartu, dok im djeca treniraju na terenu bez tople vode.

Dani Olmo nas je podsjetio na zaboravljenu istinu: domoljublje nije privilegija koja se naplaćuje u eurima, nego odgovornost koja se živi

Gordan Sataić