Kada sjednete u vlak Hrvatskih željeznica, ne kupujete samo putnu kartu. Kupujete ulaznicu za najvjerniji živi muzej austrougarske prometne infrastrukture u Europi. Dok se u Francuskoj, Italiji i Njemačkoj putnici dosađuju jureći 300 do 320 kilometara na sat, hrvatski je putnik pošteđen takvog stresa. Kod nas vlakovi voze prosječnom brzinom od 42,9 kilometara na sat – taman dovoljno brzo da stignete pročitati Rat i mir od Zagreba do Splita, a dovoljno sporo da vam ne pozli od silnog ubrzanja.
Stari Zagrepčani nekad su s ponosom govorili da ujutro popiju kavu na Jelačićevu placu, ručaju u vagon-restoranu negdje kod Graza, a navečer već večeraju bečki odrezak u Beču. I nisu pretjerivali – godine 1913. najbrži carski vlakovi tu su trasu prelazili za šest i pol do osam sati, bez putovnica, bez granica i s parnjačom na čelu kolone. Danas, 113 godina kasnije, ponovno imamo Schengen, nemamo granice, imamo moderne električne lokomotive i satelitsku navigaciju, a vlak EuroCity Croatia od Zagreba do Beča putuje – šest sati i pedeset minuta. U više od jednog stoljeća uspjeli smo, dakle, sačuvati netaknutu povijesnu baštinu: i dalje ujutro pijemo kavu u Zagrebu, a navečer večeramo u Beču, tek kojih petnaestak minuta ranije nego naš pradjed s polucilindrom.
A kako je sve počelo? U mračno doba cara Franje Josipa, kad nije bilo ni Caterpillara, ni hidrauličnih bagera, ni kranova, nego samo kramp, lopata, tačke i nekoliko tisuća brkatih radnika na grahu. Ti tehnološki zaostali Austrougari uspjeli su od 1869. do 1873. godine – za četiri godine – ručno probiti 176 kilometara brdske pruge od Karlovca do Rijeke, s tunelima, vijaduktima i serpentinama kroz Gorski kotar. U ravnici su bili još gori: od mađarske granice preko Koprivnice do Zagreba prugu su razvukli za godinu i pol.
Onda je došla 1947. godina i drug Tito. Opet bez bagera i bez javne nabave, ali s 211 tisuća omladinaca naoružanih lopatama i udarničkim pjesmama. Pruga Šamac – Sarajevo, duga 240 kilometara, s devet tunela i sedamnaest velikih mostova, bila je gotova za sedam i pol mjeseci. U jesen su lopatali, u studenom je već zviždala lokomotiva.
A onda smo napokon stigli u 21. stoljeće. Dobili smo samostalnu državu, tešku mehanizaciju, lasersko niveliranje, softvere za projektiranje i milijarde eura iz europskih fondova. I tu smo pokazali tko je gazda.
U više od tri desetljeća neovisne Hrvatske uspjeli smo izgraditi čak 12,2 kilometra potpuno nove pruge na novoj trasi – od Gradeca do Svetog Ivana Žabnog. Za tih dvanaest ravničarskih kilometara trebalo nam je točno onoliko koliko i Franji Josipu za cijeli Gorski kotar: četiri godine. Ali pravi trijumf moderne mehanizacije je dogradnja 38 kilometara drugog kolosijeka od Dugog Sela do Križevaca. Radovi su počeli 2016. godine, a uz sitne izmjene dozvola, promjene izvođača i višegodišnje čekanje, evo ih pri samom kraju – jedanaest godina kasnije. S tim tempom, da smo mi kopali prugu do Rijeke, danas bismo negdje kod Karlovca još uvijek rješavali žalbu na natječaj za nabavu tački.
Još je ljepša priča o tome kako smo pobijedili samu fiziku i vrijeme. Krajem 1980-ih, u onoj mračnoj tamnici naroda bez Wi-Fi-ja u vagonima, poslovni vlak Podravka ekspres od Osijeka do Zagreba vozio je tri sata i dvadeset minuta. Danas ista relacija traje od četiri sata i četrdeset minuta do gotovo šest sati. Marjan ekspres je 1988. od Zagreba do Splita stizao za šest i pol do sedam sati; danas nam za isti pothvat treba osam sati. U vrijeme Franje Josipa vlakom od Zagreba do Rijeke trebalo je pet i pol sati – dakle, gotovo identično kao i danas, uz jednu bitnu razliku: tada su se usput morali zaustavljati svakih trideset kilometara da parnjača popije vode i ubaci lopatu ugljena, a danas stajemo da se vlak odmori od lagane vožnje po 237 kilometara dotrajalih tračnica.
I zato, kad idući put budete sjedili u vagonu koji klopara 40 na sat kroz ravnu Slavoniju ili se vozili prema Beču istim tempom kao nekadašnji podanici Monarhije, nemojte se živcirati. Zatvorite oči, udahnite duboko i uživajte. Nijedna druga europska država nije uložila toliko novca, papira, aneksa ugovora i desetljeća rada da bi svojim građanima omogućila autentično iskustvo putovanja iz 1873. godine. To se ne može kupiti – to se mora graditi desetljećima.
Anđelko Jeličić










