Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Kad se desi neka prirodna katastrofa ljude paralizira strah.Ujutro dok si još bunovan,razmišljaš o danu koji se budi,a počne ti se tresti krevet, otpadati žbuka sa stropa,rušiti i razbijati stvari po kući, ne možeš se pomaknuti od straha,ne možeš razmišljati,postaneš potpuno nemoćan.
U tim trenucima misliš na sigurnost bližnji no trenutak poslije već ti je potreban čvrst oslonac.
Kako god čovjek izgledao samostalno mora imati nekog tko me vjeruje i tko zna kako pomoći  i tko je uvijek dostupan.
Kod prirodnih katastrofa ulogu čvrstog oslonca mora preuzeti država.Zbog toga bi država i trebala postojat, da pomogne u bolesti, da pomogne u starosti, da pomogne prilikom prirodnih katastrofa.
Ove smo godine imali nesreću da su se sva tri primjera poklopila. Fondovi osnovani u te svrhe služe da bi se pomoglo građanima.
Pomoć zbog starosti država godinama zanemaruje, novce za tu svrhu troše se na zbrinjavanje sasvim drugačije kategorije ljudi.Poslije rata opteretili smo taj fond ljudima koji nisu stari, koji su trebali biti zbrinuti iz sasvim drugih izvora dotoka novca.
Pomoć u zdravstvenoj ugrozi niti je adekvatan niti se vodi na transparentan način. Previše je mnogo pritužbi na podatke o testiranju, predugo se čeka na rezultate testiranja, previše preminulih, previše nezbrinutih u kritičnom trenutku. Toliko previše da smo u samom vrhu u EU i samo nas nepotpuni podatci spašavaju  da smo na samom vrhu i da smo na tom vrhu nedostižni drugima
Najveća prirodna katastrofa, potres od proljetos zatekao je potpuno prazan fond u kojemu su trebali biti novci za pomoć građanima. Otprilike kao da se u jednoj familiji odvajaju novci za neku tešku bolest, a neki ga član obitelji prisvoji i potroši za neki svoj ludi provod.
Ljudi čekaju pomoć već 9 mjeseci u stanu bez grijanja bez tople vode, a mnogi su stari s malim mirovinama u životnoj dobi gdje im je teško pogoditi svoju ulicu, a kamoli da bi išli u avanturu novog životnog početka.
Jučer ministar Horvat veli da će država vratiti privatne investicije potrošene u obnovi.
Stari čovjek koji nema mirovinu ni za popravak polupanih prozora ne razmišlja o investiciji, šuti trpi i čeka.
Najžalosniji primjer jučer je obitelji koja se odlučila na prodaju stana koji je trebalo obnoviti i preselila se u Glinu i sada im je tamo srušena kuća.
U sve tri bitne za građane,stvari ,država je potpuno zakazala, no ovi koji obnašaju Vlast svojim marketinškim nastupom pokušavaju sakriti nesposobnost, nemoć i neznanje, pričom o novcima koje će dati EU ,pričom o pravodobnom reakcijom i PR trikovima marketinških “stručnjaka”.
Istina je da smo najviše nastradali u EU po svim točkama, umirovljenici nam gladuju, bolesnici nam umiru, stradalnici nam čekaju, štete u gospodarstvu velike i uz sve to dug nam je veći za 33 milijarde .
Država je izgubila smisao zbog kojeg postoji baš kao i brak u kojem nestane ljubavi i povjerenja.
Jedna druga stvar veseli, jučer čim je svanulo, kada su se ljudi oporavili od šoka nakon trećeg udara već je počela obnova. Proradila je solidarnost među ljudima, tokom dana gledali smo slike kako se popravljaju krovovi, kako si ljudi pomažu, javljaju se i oni koji nisu iz tog kraja, a žele pomoći.
Možda je taj potres i zbog toga bio da se konačno probudi ono što smo oduvijek imali, a to je međusobna povezanost zbog koje smo stoljećima opstojali, a zbog raznih interesa u zadnje vrijeme došlo je do pucanja svih zajedničkih veza.
Dok su političari u Sisku pričali o zakonskim rješenjima, na terenu su ljudi tražili najdulje ljestve i razdvajali polupanih crijep od čitavog.
E to daje nade da će biti bolje ,da smo dosegli dno iz kojeg se možemo samo penjati, dio po dio ,sami pomak datuma na kalendaru neće donijeti promjene, ako se svi ne primimo guranja onih koji su počeli penjanje.
Svako od nas dužan je prepoznati ljude koji vuku prema gore, odmah mu treba pomoći , pogurati koliko može, teren je jako sklizak i ima puno onih koji su se raznim malverzacijama dočepali vrha, dobro im je gore i ti će tresti ljestve onima koji se penju.
Najprije trebamo povjerovati da znamo i možemo i biti hrabri i odlučni kao i ovi jučer koji su se popeli na krovove iako su znali da potres može zadrmati opet u bilo kojem trenutku.
Dragica Trumbetaš

Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Gospodarstvo