Darujem ulaznicu za pretižni klub “Ovršeni i blokirani”…

Nedjelja je,Zvone nova električna zvona na crkvi u mom kvartu za koju ne znam kako se zove a i ne zanima me. Pozivaju na misu…odkako su ih instalirali ni mira ni spokoja od zvonjave. Da ja tako tučem loncima i tavama na balkonu brzo bi dobri ljudi nazvali policiju jer ih uznemiravam dok se oni, trudbenici jezika odmaraju.
Danas se ćutim slobodnom kao ptica na grani a ujutro već neće tako biti.
Pogađate da spadam u ono prestižno društvo ovršenih i blokiranih kojima je vlast, empatična i milostiva kakva objektivno jest priuštila čak šest mjeseci poštede i dala nam naslutiti kako bi nam moglo biti da ranije, odavno, nismo bili tako neobuzdani u trošenju.
Duga i mučna priča o kojoj ni sada, nakon dvanaest godina blokade nisam sposobna govoriti. Uglavnom: da sam za taj novac ( a i to je samo papir) putovala po inozemstvima – nisam. Da sam kupovala markiranu odjeću – nisam, oblačila sam se u second handovima jer ne volim novu robu. Da sam obogatila obiteljsku riznicu zlatom i draguljima – nisam. Da sam darovala ljubavniku – nisam, ta mi je vrsta odnosa nepoznata. Uglavnom stekle su me takve životne okolnosti da nisam mogla drugačije ili nisam znala način za drugačije. A bile su teške, nezamislivo teške. Svatko nosi svoj križ kako zna i umije, moj je bio pretežak i u tome sam se izgubila.
Svega što je slijedilo kad se moja konstrukcija od karata srušila a ja raspala u paramparčad ne bih, bolno je i teško. Tim teže što u dotadašnjem životu nisam navikla dugovati, ni tražiti pomoć. Uvijek sam bila ja ta koja je davala i ništa tražila zauzvrat.
Našla sam se na vjetrometini, bilo me strašno sram, odbijala sam i najbližima reći što mi je na duši, kako se osjećam jadna i osramoćena i ponižena kao ljudsko biće. Kasnije sam se navikla i sada to nosim s izvjesnom dozom autoironije. Sama sebi ponekad naglas kažem: “Ane vrag ti pamet odnija.”
U međuvremenu su se izdogađale mnoge stvari i dobre i loše. Neke da od oduševljenja letiš do neba, neke da grebeš tlo kao crv. Ali to se manje, više događa svima, to je život i treba ga odrobijati. Ako sam u nekom trenutku pomislila kako bi bilo bolje da završim sa svime..da odem..da me nema..nisam smogla hrabrosti i bubice su mi iščilile iz glave.
Ovog ljeta dogodilo mi se nešto lijepo. Nakon spora koji je trajao pred našim ekspeditivnim sudovima nešto manje od četrdsetosam (da,ne čudite se, brojkom: 48) godina a u koji sam upala ni kriva ni dužna, jednostavno naslijeđem, stigla je konačna presuda u moju korist. Država mi je bila i na današnji dan jeste dužna neke novce. Svi moji suparničari su te iznose digli odavno a ja sam čekala pravorijek i pravomoćnost. I onda uputila zahtjev mojoj državi. Naravno, vrijedni službenici Države su mi odgovorili da je moje pravo nesporno i da će novce, pardon, financijska sredstva doznačiti na moj račun, ima tome već dva mjeseca. Otada ništa, ni pisma ni razglednice. Pa sam im počela pisati: i onome što je spavao na predmetu a bome i njegovom direktoru. Jedno vrjeme su šutke trpjeli moja maltretiranja, vjerovatno nisu imali nekog sladora u kavi kad bi pročitali moje “dobro jutro”. Ne, nisam bila nepristojna kakva inače znam biti…samo sam sam ih podsjetila da sam živa i da čekam pa pitala za savjet; bi li bilo uputno da popodne tog dana odem do banke. I za divno čudo stiže mi mail u petak. Država je pristojna prema meni, lagala bih da se potužim. Dapače jako je tolerantna na moje bezobraštine. Obavještava me odgovorni za moj predmet: “Poštovana, vratio sam se sa terena (skoro su mi suze potekle: siroti čovjek dva mjeseca na terenu, udarnički radi na dobrobiti Domovine a ja ovako…) i obavještavam vas da će financijska sredstva (pazi: financijska sredstva a ne kao ja prosta: novci) biti na vašem računu u ponedjeljak, 19.o.m. iza 17,00 sati.”
Aferim! Kao nosom u guzicu! Taman na dan blokade. Gdje sam bila? NIgdje. Šta sam radila? Ništa.
Namjeravala sam prevariti državu a država ima svoje instrumente kojima me može onemogučiti. Ne kažem da ih je u ovom slučaju koristila, možda je samo splet nezgodnih okolnosti. Kako god bilo nasljednica će ostati bez para.
U mojoj familiji su bili vrlo uredni s papirima. Nisu ih bacali nego štivali na jedno mjesto. Npr. moj pradjed je sve karte koje je dobio od kurve Auštrije a potom i Države Srba, Hrvata i Slovenaca lijepo posložio u jedan veliki kožni uvez i konopom privezao o gredu u konobi. Kad je brat počeo gradnjom kuće uzela sam te stare i već pljesnive papire..ne možete vjerovati koliko vinske pare štetno djeluju na kartu. Al, opet nije bilo kvalitete papira onih vremena. Pažljivo iščitavajući došla sam do mnogih saznanja: nikad nisu plaćali porez prije ovrhe..to mora da sam naslijedila. “Geniji su geniji” rekla bi moja pok.mama. Pa da su im Marija Tereža i onaj krvopija hrvatskog naroda što su ga ubili u Marseju provođenjem agrarne reforme dali u vlasništvo zemlju koju su ranije obrađivali kao kmetovi. Zamislite taj okrutni diktator opraštao im je dugove, zabilježbe kojih su bile u zemljišnim knjigama, najviše za porez jer bi država uknjižila teret kad bi dogorjelo do nokata a neuredni obveznici nisu mogli ili nisu htjeli dati državi što je pripada. Ovo pišem stoga što bih volila da naš premijer koji je učena i umna glava a orator samo takav, zaviri u stare knjige i vidi kako se to riješavalo nekih davnih vremena. Otkad je vijeka i svijeta uvijek su postojala i potraživanja i dugovanja ali nikada sustav nije držao ljude toliko dugo vremena u dužničkom ropstvu. Pa i za robove i za kmetove je bilo mrvicu razumijevanja i opraštanja. Voljela bih da isto pročita i naš ministar financija jer on je vrsan stručnjak, osposobljen u “Agrokoru” a zna se kako je ta tvrtka sjajno napredovala dok je on analizirao finanjsko stanje i slao zahtjeve za kredit u banke u kojima još nisu bili dužni. Pa da malo protresu glavama i vide da ovako ne može.
Našem Andreju za kojega zločesti mediji tvrde da ima enormnu ušteđevinu bih preporučila da više nikad, ali nikad ne izgovori “dugovi se moraju plaćati.” Pa čovječe božji odakle platiti kad ne primam tvoju plaću? Ako moram birati između kruha i podmire duga biram kruh. Kruh bez masti, maslaca, kavijara i ostalih delicija koje se slažu s kruhom. Kruh za bijednike a naša Domovina ih je puna. Znaš da je čovjek egoistično biće.
Ispričala sam vam svoju priču kao prilog proslavi sutrašnjeg velikog dana kada će skoro milijunu ljudi u zemljici Hrvatskoj stegnuti konop oko vrata. Premijeru nemojte odmah daviti, olabavite malo.
Dosta škrabanja. Bog i Hrvati!😷🙃
Anna Kowalska