By Branitelji, bavite se politikom! Naime, onog trenutka kad su hrvatski branitelji i stradalnici, koji su najzaslužniji za stvaranje, slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države “predali” Hrvatsku u ruke političara, poglavito onim koji nisu sudjelovali u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu, tada su ostali (da se malo našalimo) gotovo bez svega – “bez države” i dostojanstva. A mudri i prepredeni političari (svaka čast iznimkama) sve su učinili da ljude koji su bili prvi kad je trebalo odvrate od politike, kao “nije to za njih”, što su ovi u velikoj većini dobronamjerno i prihvatili. Međutim, gdje je politika, tu je moć, tu su novci, a sve ostalo je “pjena od sapunice”, tako da danas imamo to što imamo – mnogobrojne gradonačelnike, župane, saborske zastupnike, ministre, suce, državne odvjetnike, veleposlanike i niz drugih koji nisu sudjelovali u obrambenom ratu, (o gospodarstvenicima da i ne govorimo), ali baš ti i takvi sada odlučuju o onima koji su ih i doveli na ove visoke političke funkcije. Onaj koji nije prošao srpsku i inu agresiju, koji je na televiziji gledao kako pjevaju “Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate” i da hoće ne može shvatiti kroz kakve su patnje prošli oni koji su branili i obranili hrvatsku državu, a još manje mogu razumjeti nekoga tko je u ovom ratu ostao bez svoga najbližega. Kad bi na vlasti, na ključnim političkim funkcijama bili istinski hrvatski branitelji, onda bi se prema njima i drugačije odnosili, a ovako i dalje će “lijepo stajati partizanska kapa s crvenom zvijezdom petokrakom”! A tko je kriv što imamo političare koji mašu s partizanskim zastavama (svaka čast iznimkama) i govore kako su partizani, odnosno antifašisti stvorili hrvatsku državu?
Nu, kad su izbori, kad se demokratskim putem biraju ljudi na političke funkcije većina branitelja izabire (zaokružuje) uprave one protiv koje će sutra galamiti, pjeniti se, govoriti im “gdje ste bili u vrijeme rata”, i tome slično. Ako je u tzv. propalom Registru branitelja bilo čak oko pola milijuna ljudi (toliko nije bilo Hrvata ni u partizanskim jedinicama u II. svjetskom ratu!) i ako k njima pridodate članove njihovih obitelji – koje izbore, odnosno kandidate oni ne bi mogli dobiti na svoju stranu? Pa, gdje je onda problem? Problem je u nama. Kao prvo, u Hrvatskoj postoji čak oko tisuću Udruga proizašlih iz Domovinskoga rata, ali malo koja jedna s drugom surađuje. Oni koji su trenutačno na vlasti manje-više „priznaju“ samo one na tzv. državnoj razini. (Svaka čast iznimkama). Nema sloge ni zajedništva. Naša udruga već je više puta predlagala da se braniteljske udruge ujedine, ali – ništa od toga. Pogledajte bivše partizane. Na njihovu je čelu čovjek koji je rođen 1957. (dakle rata nije ni vidio, ni prošlog ni ovog), ali oni su i dalje složni kao jedan. Kod nas ima oko tridesetak tzv. “krovnih” udruga na državnim jaslama, dok su sve ostale udruge, udruge “ptica pjevica”. Svatko vuče na svoju stranu, kao da smo mala djeca. Čak ni general s generalom “ne razgovara“, ako je suditi po Hrvatskom generalskom zboru, koji trenutačno na svom programu imaju više svađa nego akcija. Branitelj branitelja ne brani, već se čak događa da bi jedan drugoga iz zavisti i zlobe “utopio i u čaši vode”. Ne, toga nema među partizanima. Još kad se k tome pridoda i podatak da su među „tajnim i inim službama“ (svaka čast iznimkama) također ljudi iz bivšeg, komunističkog sistema, čija je zadaća barem što se tiče Udruga iz Domovinskog rata “zavadi pa vladaj” dolazimo do toga što imamo. Oni koji su sudjelovali u obrambenom Domovinskom ratu a nisu mogli izdržati ovaj “teror” naprosto su izvršili suicid, naivno misleći da će time nešto postići. Ljude na vlasti uopće ne diraju ni mnogobrojne kritike, natpisi, članci koje pišu i sami branitelji, pa čak ni protesti, ako se dogode na nekom trgu ili ulici. Njima je to smiješno. Glavno “oružje” im je – “nema novaca”! A što bi bilo da su kojim slučajem hrvatski branitelji 1991. rekli – “nema hrvatske države” , odnosno da se “teško goloruki boriti protiv treće ili četvrte vojske u Europi” i da su jednostavno “prespavali” agresiju?
Dok hrvatski branitelji ne budu u većini na čelu države, Vlade, Sabora, gradova, županija, medija ili na niz drugih moćnih službi, ili na čelu gospodarstva – Sava nikada ne će poteći prema Zagrebu!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)
