By Poduzetništvo, posebno malo i srednje (small & medium, SME), temelj je svake nacionalne ekonomije koja razvija tržišnu ekonomiju i građansko društvo. Pritom država ima ulogu supporta, odnosno podupiratelja razvoja poduzetništva, a kroz makronacionalni strateški sustav, poradi ostvarenja strateških nadstranačkih ciljeva postavlja planove. Makronacionalni sustav opstoji na temeljnim stupovima koji su nadstranački, a zakoni su podupiratelji i podređeni su ciljevima te se kod njihovog donošenja ispituje njihova opravdanost i svrsishodnost. Svakako, volja naroda utkana je u taj sustav, a o makrostrateškim ciljevima se ne raspravlja, jer su neprijeporno jasan put i odrednica kamo država i njen narod idu i kako idu na tom putu. Pritom je poduzetništvo u centru pažnje, a malo i srednje ima poseban status, jer u svakoj državi angažira oko 70% radno aktivnog stanovništva.
A što je sa Hrvatskom?
Istraživanja su pokazala da Hrvatska nema makronacionalni sustav pa tako niti ciljeve, što znači da nitko ne zna kamo idemo, a kako idemo tamo gdje ne znamo gdje idemo, sliči na pijanog beskućnika. Mladi su nam otišli i nadalje odlaze, neobrazovani imigranti stigli, penzioneri kopaju po kantama, socijalna košarica koju svaka socijalna država ima kao obavezu osiguranja života svojim građanima, u Hrvatskoj je samo statistički podatak koji nikoga ne obavezuje. Ono što je posebno loše je da hrvatski resursi nemaju nacionalni registar pa se lako rasprodaju ili prepuštaju stranom kapitalu. Pritom pomorsko dobro zakonodavac novim zakonom uređuje na način da ga urednim i uspješnim marinama može oduzeti i prepustiti stranom ulagaču, a u takvom okruženju logično je da korupcija vlada i razara hrvatsko društvo u cjelini. Stoga se treba pitati gdje je društveno odgovorno postupanje države? U tim uvjetima mlado hrvatsko poduzetništvo, posebno malo i srednje pokušava opstati i razvijati se.
Mislim da nije potrebno mnogo analiza niti istraživanja da bi se zaključilo kako Hrvati imaju interes za poduzetništvom, ali klima u kojem bi se poduzetništvo trebalo razvijati je krajnje nepovoljna. Da ne bude ovo što navodim samo puko naklapanje, potvrđuje istraživanje CEPOR GEM pod naslovom „Što čini Hrvatsku (ne)poduzetničkom zemljom?“, a koje se provodi i objavljuje svake godine. Prema tom izvješću za 2022., od 14 država obuhvaćenih pitanjem o osobnim sposobnostima kao i željom za pokretanje poduzetničkog projekta, Hrvatska je na prvom mjestu. (vidi str. 32. i 33.) Istodobno, s obzirom na reakciju Vlade na ekonomske posljedice od COVID-19, od 16 država obuhvaćenih tim pitanjem, Hrvatska je na 14. mjestu. S obzirom na poduzetničku klimu u državama koje istražuje CEPOR GEM 2022., Hrvatska je na 16. mjestu od 18 država, a 2021. bila je na 19 mjestu od 19 država. Promatrano u trogodišnjem razdoblju 2020. do 2022. Hrvatska je uvijek u grupi sa 3 najlošije rangirane države EU-a. S obzirom na regionalni raspored poduzetničkog potencijala i brojnih poduzetničkih karakteristika, razlike među hrvatskim regijama su prevelike (Zagreb i okolica; Slavonija i Baranja; Sjeverna Hrvatska; Lika i Banovina; Istra, Primorje i Gorski Kotar; Dalmacija).
Promatrano s aspekta karakteristika poduzetništva u Hrvatskoj, nepovoljne poduzetničke klime i niskog stupnja interesa državne administracije i politike za poduzetništvo, pitanje je da li je u takvim okolnostima uopće moguće biti uspješan poduzetnik?
Načelni bi se složio s izjavom novinara Andrije Jarka da su pravi kriminalci i zločinci oni koji su kroz privatizaciju preuzimali poduzeća, a zatim otpuštali radnike i rasprodali imovinu te pritom ostali izvan dosega zakona. Polazeći od toga, uspješni poduzetnici prava su rijetkost. Odnosno, u nepovoljnim poduzetničkim okolnostima u Hrvatskoj, bez ulaska u privatizaciju, sam sa visokim stupnjem ulaganja u poduzetnički projekt, izložen svim napadima u neuređenoj državi, biti uspješan poduzetnik nemoguća je misija. Ali pitanje je da li je ipak, usprkos svim nepovoljnim okolnostima moguće biti uspješan poduzetnik? Mislim da bi se takav mogao opisati kao: vrlo optimističan, svojeglav, pomalo kockar, ludo samopouzdan, oboružan znanjem u sebi i oko sebe, pošten na svoju štetu, domoljub i čovjek od naroda, svjestan društvene odgovornosti, spreman pomagati i razvijati svoje okruženje… i možda još po nešto. I sad, postoji li takav u Hrvatskoj?
Od 2014. pa nadalje provodi se istraživanje o poduzetnicima u 9 država srednje i jugoistočne Europe, a cilj je poticanje poduzetništva kroz nagrade i priznanja za „STVARATELJE ZA STOLJEĆA“, kako su imenovani najbolji. Pred nekoliko dana, točnije 6. prosinca 2023. u Dubrovniku je organiziran Treći svjetski kongres poduzetnika na kojem je skrenuta pažnja na najbolje vizionare i leadere koji su usprkos svemu izuzetno uspješni. Kongres je organiziran pod geslom „Uloga poduzetništva u globalnom razvoju“, a cilj mu je bio razmotriti ključne globalne probleme poput ratova, siromaštva, terorizma i ekoloških prijetnji te istražiti kako poduzetnici mogu dati svoj doprinos rješavanju tih izazova. Promatrajući uspjehe poduzetnika iz 9 država srednje i jugoistočne Europe na tom je kongresu dodijeljena međunarodna nagrada za poduzetništvo hrvatskoj marini Frapa, Resort, Rogoznica.
Kako je izgledao taj put marine Frapa i njenog vlasnika Frane Pašalića?
Kao i jedan broj Hrvata koji su emigrirali iz bivše države, prvenstveno iz političkih razloga, tako se i Frane Pašalić vratio u Hrvatsku početkom Domovinskog rata, te je prošao „provjeru“, kao i ostalo, da bi mu bilo dopušteno pokrenuti poduzetnički projekt. Najkraće rečeno, odbio je sve mogućnosti ondašnjeg boljeg ulaganja, kao što je splitska luka i odlučio se za gotovo suludu investiciju u marinu u Rogoznici. Rogoznica je 1990. bila primjer polumrtvog napuštenog mjesta, malog dalmatinskog mjesta bez ikakvih izgleda za razvoja. Dolazak marine u Rogoznicu pokrenuo je njen ubrzani razvoj, iako je iseljavanje poradi stanja u državi uradilo svoje, ali u Rogoznici nezaposlenih nema, a novi radnici dolaze. Razvoj Rogoznice bremenit je mnogim problemima, a posebno obrazovanim kadrovskim. Ipak, volja za bolje i kadrovi spremni na naporan rad, koji je u malim općinama puno zahtjevniji i operativniji nego u velikim gradovima pokazala je rezultate. Ostaje činjenica da se razvoj općine Rogoznica, posebno mjesta Rogoznica, oslanja na marinu Frapu koja je magnet koji neodoljivo privlači turiste. Planovi marine i njenog vlasnika usmjereni su na razvoj turističkog grada za bogati klijentelu, dakle grada koji ima sve sadržaje za ugodan i dobar život. Nažalost, ljudska zloba, glupost i svemir beskonačni su, kako je Albert Einstein jednom rekao, pa je i ta ideja iznjedrila zlobu i kritiku na taj projekt, dok drugi mediji šute. Šute i mediji na temu prestižne nagrade Frape sa kojom bi se cijela Hrvatska trebala ponositi pa u medijima nema niti riječi. Da, samo je Dulist objavio to kao informaciju iz svog Dubrovnika i ništa više.
Treba napomenuti da je razvoj marine Frapa usko povezan sa razvojem Rogoznice, sa kojom marina uspostavlja društveno odgovornu suradnju, ulaganje i postupanje. Također, suradnja sa znanosti je intenzivna i svaki dobar projekt ova marina prati i financira. Marina je prestižna u novim projektima od ekološkog značaja te u suradnji sa europskim tvrtkama razvija nove sofisticirane sustave koji posredno podupiru razvoj svih hrvatskih marina. Taj je put trnovit i zahtijeva mnogo rada, ali i sukobljavanja sa učmalom državnom administracijom. Kako vlasnik marine navodi, taj dio je nešto najteže što opterećuje menadžment ove marine.
Pored toga, ako se zna koje sve probleme vlasnika Frape u Rogoznici ima sa novom marinom u Dubrovniku, gdje mu općina nelegalno ulazi u posjed pomorskog dobra dobivenog od države, a država na sve to šuti, onda se nameću brojna pitanja. Ono što vlasnik i investitor prolazi u sukobima u Dubrovniku, sam se boreći s odlukama gradske politike teško se može opisati. Iako sam dobro upoznat sa marinom Frapom i njenim vlasnikom ipak nemam odgovor zašto vlasnik i nadalje investira u poduzetništvo i nove projekte, iako osobno u tome nema ama baš nikakav interes? Jedini je odgovor da je to usud svih koji sa srcem i dušom rade svoj posao, posve isto kao i znanstvenici.
Možda se pitamo kako je moguće povezati znanstvenike i poduzetnike?
Znanstvenici i poduzetnici posebni su ljudi, ljudi koji su posve predani radu i rezultatima koji koriste društvu, a ne samo njima. Njihov je cilj ostvarenje „blaga“ pa je pitanje što je to blago? Blago, u ovom slučaju, označava dobre rezultate rada. Za poduzetnike je to novac, a za znanstvenike spoznaje i znanstveni rezultati. Zanimljivo je za oboje da to „blago“ manje koristi njima samima, a više društvenoj zajednici. Možda mnogima nije jasno da poduzetnik koji stječe novac nema vremena da ga potroši na neku maštovitu razonodu, kako mnogi misle, jer ga pokreće rad i novi rezultati pa uživanje u novcu im cilj. Znanstvenici isto, rade i otkrivaju nove spoznaje i rezultate koji su društveno koristi, a sami nemaju korist, a ni vremena za užitke. To je naprosto tako, iako je nerazumljivo, ali to je tako. To su posebni ljudi, posebno vrijedni za zajednicu koja ih treba čuvati i podupirati u radu. Nažalost, to se u Hrvatskoj nedovoljno shvaća. Stoga se pitam zašto hrvatska država ne nalazi interesa pomoći razvoju takvih poštenih, domoljubnih, uspješnih i dokazanih poduzetnika? Brojna su pitanja koja se ovdje mogu postaviti pa bi zaključio sa KOME SMETA USPJEŠAN HRVATSKI PODUZETNIK, jer kada se u našim uvjetima poduzetništva i okruženja pojavi netko ovakav onda je to za svaku pohvalu, jer budi nadu u ovo otužno okruženje?
Prof. dr. sc. Tihomir Luković
