Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Evo, približava se još jedna obljetnica Vojno-redarstvene akcije Oluja95. Ponovno ćemo 5. kolovoza, na najveći hrvatski državni blagdan, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, svi zajedno biti u Kninu, kraljevskom gradu,  na kninskoj tvrđavi, podno hrvatske zastave, ili pak u središtu toga grada, gdje se danas nalazi nacionalni spomenik, nakon mnogih muka i peripetija, podignut u čast i slavu svim poginulim, nestalim i umrlim hrvatskim braniteljima. Kad su Gotovina i Markač bili u Den Haagu, kad su ih nevine optuživali za najteže ratne zločine, u Kninu se ni jedan političar nije usudio izreći njihovo ime. Oni koji su nosili majice s njihovim likovima imali su velikih neugodnosti, a još veće oni koji su isticali njihove fotografije. Svi koji su na bilo koji način imali veze s njihovim imenima bili su sumnjivi od ove ili one hrvatske političke vrhuške. Političari (svaka čast izuzecima) nisu ih mogli smisliti, jer su čuvali svoje fotelje, koje nisu zaslužili u ratu, kao oni i njima slični, već su bili negdje gdje su umjesto granata padale kruške i jabuke. Mnogi od nas koji smo u to vrijeme javno govorili i pisali da su nevini, imali su gadnih problema,  privatno i poslovno. Kad je primjerice hrvatski redatelj Jakov Sedlar u vrijeme ovog blagdana na kninskoj tvrđavi želio prikazati dokumentarni film o borbi i patnjama optuženih u Haagu, tada aktualni političari su i to zabranili. Kakve su pak imali neugodnosti oni koji su isticali njihove postere na javnim mjestima. Nakon što su se pobjedonosno vratili iz Haaga, (s Vladinim zrakoplovom, u društvu jadnog i žalosnog Matića!?) kao slobodni i nevini, ti su ih isti koji su ih onda gazili, po njihovu veličanstvenu povratku prvi  počeli  uzdizati  do nebesa, iako su još do jučer naređivali da se baš u Kninu ispred njihovih postera postave i kamioni da ih se ne vide i s – plakata, kako se ne bi  zamjerili i Srbima. Sramili su ih se.

Jeli tako bilo ili nije?

Čekali smo da se pojave, kao što svaki dan čekamo sunce da izađe. S njima i bez njih Hrvatska nije ista- vjerovali smo. Bez obzira što su ti pojedini kameleoni koji sebe nazivaju političarima činili sve da njihova imena, prekrije šaš i trava, da ih se zaboravi, kao što se u Hrvatskoj sve više, na žalost, zaboravljaju poginuli, nestali i umrli koji su eto i svoje živote dali  na Oltar Domovine. Nakon toliko godina od početka srpske agresije hrvatski branitelji su marginalizirani, podcjenjivani, progonjeni i suđeni. Koliko ih je samo izvršilo suicid? Svi znaju za Jana Palacha, a malo tko zna za nekog hrvatskog branitelja koji se ubio, a prije toga je prošao gotovo sva ratišta. Pričaju nam, bez stida i srama, poglavito na raznim partizanskim svečanostima, gdje besramno kliču Brozu i Jugoslaviji, da Hrvatsku nisu stvorili ljudi poput hrvatskih branitelja (u tenisicama), već Titovi partizani. To je već duže nažalost  i “službena” politika onih na vlasti, koji se nikako javno i glasno ne žele odmaknuti od tih i takvih gadosti, već prešutno prelaze preko toga.. (Svaka čast iznimkama).

Po povratku hrvatskih generala i mučenika s robije, braniteljima je bila velika želja i čast da baš oni stanu na čelo i države, da budu prvi, kao što smo, zajedno s prvim hrvatskim predsjednikom, vojskovođom i pobjednikom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata dr. Franjom Tuđmanom, ratnim ministrom obrane Gojkom Šuškom, i mnogim drugim, znanim i neznanim hrvatskim junacima, isto to bili  kad je trebalo.

Ali… među prvima su nas nažalost razočarali – hrvatski generali, naravno ne svi, jedan dio u koje smo istinski vjerovali. Otuđili su se od svojih suboraca i naroda, okrenuli su se biznisu ili kako bi neki rekli trgovačko domoljubnoj koaliciji.

Jedan dio pretežno hrvatskih političara (svaka čast izuzecima) shvaća Domovinski rat kao da je to bila igra, kao da je to bilo Svjetsko prvenstvo u nogometu, pa hajdemo navijati za naše dečke. Ako promaše, nikome ništa, reći će, lopta je okrugla. A u ratu nema promašenih šansi, svaka promašena prilika mogla je i stajala je života ne samo hrvatske branitelje, već i civila, poglavito žene, djecu i starce. Da smo izgubili ovaj rat, što bi sa  nama radili Srbi i ostali okupatori i agresori? Sjetimo se samo na koji su se način obračunavali  Brozovi partizani, kojima “lijepo stoji crvena zvijezda petokraka”, (kako je govorio notorni Josipović),  nakon II. svjetskog rata sa svima onim Hrvatima koji nisu bili na njihovoj strani? Bleiburg, Križni putovi, masovne grobnice, teške robije sigurno bi čekale nas, ali i naše obitelji.

Stoga, nas iznimno čudi i ne možemo shvatiti da i neki ljudi koji su po povratku s ratišta  prošli Križni put, koji su nosili  križ, kao Isus, za sve nas, da su se relativno brzo povukli i da su ih „uspavala“ brojna visoka odličja i riješena financijska situacija. Ne, gospodo, prije svega pojedini generali, vi se  ne možete sada tek samo tako povući, pojavljivati se samo na državnim prijemima, ako zbog nikoga drugoga, a ono zbog 174 hrvatska branitelja poginulih u Vojno redarstvenoj akciji Oluja95, ali i zbog tisuće drugih koji nisu dočekali slobodu.

Očekujemo da hrvatski generali i ostali ratni zapovjednici, bez obzira što su neki od njih totalno srozali svoje ime i svoje zasluge, opet budu s nama 5. kolovoza i da kažu  “bobu bob, a popu pop”. To želimo i očekujemo od njih, tj. da ponovno budu -hrabri, odlučni i nepotkupljivi. (Kao što su neki i ostali!).

Žrtva hrvatskih branitelja i stradalnika bila je časna i uzorna i ona će ostati zauvijek zapisana u Bogu i uspomeni hrvatskog naroda.

Pokrenimo se, dosta su nas gazili.

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)


Podjeli
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Branitelji