By Svake godine postavljamo isto pitanje: sjećate se Kate Šoljić, najponosnije Majke u Hrvata?
Rođena je 23. veljače 1922. u Vukšiću Donjem (BiH), a umrla u Zagrebu, 8. srpnja 2008.
Na dan njezine sahrane na Memorijalnom groblju u Vukovaru, nisu zastave spuštene na pola koplja, niti je proglašen dan žalosti.
Bila je jedna od onih, koja je preživjela hrvatski obrambeni Domovinski rat, ali iza koje su, kao i kod niza drugih hrvatskih majki, ostale razvaline i ruševine u duši.
S ponosom se sjećamo ove majke, simbola Domovinskoga rat, koja je u velikosrpskoj agresiji izgubila četiri sina, zeta, i kojoj je ostalih desetak članova obitelji bilo vezano uz stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države.
Na moju inicijativu (zašto ne reći?) braniteljske udruge proglasile su je i Junakinjom Domovinskoga rata, a o njenom životu objavio sam i knjigu i snimio dokumentarne filmove.
Zadnje godine života provela je u jednom privatnom domu umirovljenika u Zagrebu, gdje smo joj među ostalim svečano uručili i krunicu, koja je također bila simbol Domovinskoga rata, a od koje se nikada nije odvajala.
U Zagrebu jedan park nosi njeno ime, a lani je zahvaljujući pojedincima dobila i dugo očekivani spomenik u Vukovaru.
Međutim, kad se sjećamo Kate Šoljić, koja je za života neprestano bila glasnogovornica svih stradalih, a poglavito hrvatskih majki, koje su također kao i ona ostala u velikosrpskoj agresiji bez svojih najmilijih, ponovno se po tko zna koji puta trebamo zapitati: kako je i danas onima koji su nevini pali od srpskog i inog metka, a koji su već više od trideset godina pod zemljom? Kako je, osobito ovih dana, majkama, kad slušaju saborske rasprave od pojedinih zastupnika i zastupnica, koji kleveću i vrijeđaju stradale u borbi za hrvatsku samostalnost? Te naše, hrvatske majke, (mnogi kao da su zaboravili), u vrijeme agresije, čekale su svoje junake a koje su im umjesto žive dopremali u mrtvačkim sanducima i rekli – Njihova će imena biti zapisana zlatnim slovima? Vrijeme prolazi, a zlatna slova polako, jedna za drugim izbrisali su oni koji su u vrijeme agresije morali „na put“, u podrume ili se pak nisu htjeli „miješati“, jer to nije bio njihov rat, niti njihova borba za slobodnu, samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu. Čekali su, kao hijene, da umre prvi hrvatski predsjednik i vojskovođa i utemeljitelj RH dr. Franjo Tuđman, da nestane Gojko Šušak, Janko Bobetko, da umru ili obole branitelji Vukovara, Škabrnje, Osijeka, Gospića, Knina, Saborskog, Pakraca, Zagreba i drugih gradova i mjesta, pa da oni povedu Hrvatsku, na žalost, u – „propast“. (Svaka čast izuzecima).
Nu, da je živa, najponosnija Majka u Hrvata, gospođa Kata Šoljić, i sada bi bila s nama, i koračala u tužnim kolonama, bez obzira na bolest.. I viknula bi – Ne, nećete proći bando crvena! Rekla bi također: sram vas bilo što plešete Žikina kola s onima koji su ubili moja četiri nevina sina Miju, Ivu, Matu i Niku, ali i zeta, koji nisu poštedjeli ni njezine kćeri Mariju i Anu, koji su pobili i masakrirali sve što je te devedeset i prve disalo hrvatski, od Vukovara do Škabrnje, pa sve do Dubrovnika.
A gdje su danas te majke koje su dale sve za Lijepu našu ili kako neki posprdno kažu – Lijepu njihovu? Neke, poput Kate Šoljić, pod zemljom, a neke još uvijek svakodnevno s krunicom u ruci pokraj grobova ili kraj kreveta teško bolesnih onih za koje su rekli da će biti Junaci hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata.
Nikada ne smijemo zaboraviti žrtvu ne samo Kate Šoljić, koja ni do smrti na žalost nije saznala za sudbinu svoje braće nakon II. svjetskoga rata, kad su Broz i njegovi pomozbog junaci već tada gazili Hrvate, mi se neprestano trebamo sjećati svih hrvatskih majki, i odati im iznimnu zahvalnost za njihove sinove i kćeri bez kojih bi svaka, „politička opcija“ mogla samo da se „slika“.
Dakle, kako bilo da bilo, draga Kato, nismo Vas i nikada Vas nećemo zaboraviti!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
