By Hrvatski generali Mladen Markač i Ante Gotovina godine su nevini proveli u hladnim ćelijama haaškoga zatvora. Najprije su ih osudili na drakonske i sramotne kazne. Onda je 16. studenoga 2012. napokon stigla vijest koju smo toliko čekali. Oslobođeni su. Danas su već godinama na slobodi, a slike njihova dočeka u Zagrebu ušle su u povijest. Međutim, svi se rado prisjećaju slavlja na prepunom Trgu bana Jelačića. Pritom se namjerno i sustavno prešućuje ono što je tome prethodilo. Prešućuju se godine straha, progona i nacionalne sramote o kojima se danas više ne govori.
General Gotovina godinama je bio prisiljen na bijeg. Amerikanci su za njim raspisali tjeralicu i nagradu kao da je riječ o Bin Ladenu. No još više boli činjenica da su nagradu za njegovu glavu raspisale i hrvatske vlasti, kojima je donio slobodu. Ni danas se ne zna tko je izdao Gotovinu. Još uvijek nije poznato ni u čijem je džepu završio taj Judin novac. Za to vrijeme Gotovinu su po cijeloj Hrvatskoj lovili kao zvijer. Pretraživali su sve, od samostana do zagorskih klijeti. Svaki je hrvatski policajac u džepu nosio njegovu fotografiju. Imali su jasnu zapovijed da ga moraju uhititi čim ga ugledaju.
Istodobno, u zemlji je vladao neviđeni strah i cenzura. Ljudi su se bojali obući majicu s likom Gotovine i Markača. Državni je aparat proganjao svakoga za koga se posumnjalo da je generalov prijatelj. S druge strane, glavnu haašku tužiteljicu u Zagrebu su dočekivali s osmijesima i cvijećem. Ni generalu Markaču nije bilo ništa lakše. U pritvoru je vodio bitku s teškom bolešću. Pustili su ga na kratak boravak u Zagreb, a on je s prijateljima otišao u lov. Domaći su ga mediji odmah prijavili. Nakon toga je ponovno uhićen i vraćen u Haag.
Koliko su se politika i sponzori bojali čak i slika naših generala, najbolje pokazuje jedan naš pothvat. Organizirali smo braniteljsku karavanu „2500 kilometara diljem Hrvatske“ pod pokroviteljstvom ministrice branitelja Jadranke Kosor. Jednom smo prilikom na osobne automobile polijepili fotografije Gotovine i Markača. Iz Zagreba još nismo ni stigli do Karlovca, a pojedini su mediji već digli veliku buru zbog toga. Ministrica Kosor ubrzo je odustala od pokroviteljstva. Istodobno su nam iz Podravke, koja nam je bila sponzor, javili da zbog tih fotografija više ne možemo računati na njihovu pomoć.
U tim mračnim vremenima mnogi su ih otpisali, a državne ih službe tretirale kao zločince. Ja tada nisam želio šutjeti. Objavio sam nekoliko izdanja knjige Ante Gotovina, kao i knjigu o Mladenu Markaču. Neprestano sam podsjećao javnost da je riječ o ratnim herojima, a ne zločincima. Organizirao sam brojne tribine diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Austrije. Organizirao sam i velike humanitarne koncerte kojima smo izravno pomagali obiteljima naših zatočenih junaka.
Iako su te tribine uglavnom bile pune, u nekim su sredinama strah i autocenzura bili nevjerojatni. Najbolje to pokazuje naš dolazak u Čakovec. Nas pet-šest predstavljača stiglo je u tamošnju knjižnicu govoriti o knjigama posvećenim ovim junacima. U dvoranu je došao tek jedan jedini čovjek. Ti su isti Čakovčani generala Gotovinu kasnije proglasili počasnim građaninom svoga grada. Učinili su to tek onda kada je postalo sigurno i politički poželjno.
Sličan se scenarij dogodio i u Markačevu rodnom Đurđevcu, gdje ga danas najviše slave. U vrijeme njegova boravka u zatvoru u tamošnjoj smo dvorani INA-Naftaplina njegovoj rodbini uručivali plaketu Junak Domovinskog rata. Tada je došlo svega nešto više od dvadesetak njegovih mještana. Ljudi su se bojali doći, čak i branitelji. Ali kada su ga pustili na slobodu, na đurđevačkom trgu više nije bilo mjesta ni za iglu.
Koliko su tada vladali strah i medijska blokada, svjedoči i skup u listopadu 2012. Bilo je to samo mjesec dana prije oslobađajuće presude. Tada se još ni izdaleka nije znalo kakav će biti ishod u Haagu. U zagrebačkom parku Zrinjevac organizirao sam, uz pomoć Klema i Đakića, skup pod nazivom „Sretan ti rođendan, generale“. Stiglo je čak dvanaest televizijskih ekipa, ali tek nešto više od sto pedeset građana. Većina ostalih stajala je pedesetak metara dalje i skrivala se iza stabala. Nisu nam se usudili približiti i stati uz nas pred kamerama. No najporaznije od svega dogodilo se na kraju. Ni jedna jedina televizijska ekipa nije objavila ni sekunde priloga. Razlog je bio jednostavan. Nije bilo nikakvih „incidenata“ kojima bi nas mogli prikazati kao zločince.
A onda je došao taj 16. studeni. Nakon pada sramotne optužnice, po generala Gotovinu i generala Markača u Haag je poslan vladin zrakoplov. Na opće iznenađenje javnosti, u njemu su bili ministar obrane Ante Kotromanović i ministar branitelja Predrag Fred Matić. Njih se dvojica prije toga nigdje javno nisu zalagali niti istupali u obranu naših nevinih generala. Sletjeli su zajedno u Zagreb kao pobjednici. Oni isti mediji i političari koji su nas ranije cenzurirali ili godinama šutjeli, odjednom su se gurali u prve redove. Svi su im htjeli stisnuti ruku i fotografirati se uz njih.
Danas su Gotovina i Markač počasni građani brojnih gradova i mjesta diljem Hrvatske. Ipak, iznimno se rijetko pojavljuju među braniteljima. Dolaze tek na velike protokolarne skupove gdje se obilježavaju ratne operacije. Zašto je tome tako, najbolje objašnjava rečenica koju mi je jednom prilikom rekao sam general Markač: „Ja dođem u Zagreb na skup branitelja, a njih se pojavi svega dvadesetak ili tek nešto više.“ Sloboda je na kraju pobijedila. No gorak okus izdaje, licemjerja i zaborava ostaje kao trajna opomena da se povijest ne smije uljepšavati.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
