By Bliži se Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, a u Hrvatskoj se već unaprijed zna scenarij. Ovaj ključni povijesni datum ponovno će proći tiho i neprimjetno. Poput Save ispod mosta, sjećanje na žrtve teče mimo javnog prostora, državnih protokola i kolektivne svijesti. Zapadna Europa s pijetetom odaje počast milijunima stradalih pod čizmom nacizma, fašizma i komunizma, a u Hrvatskoj osuda crvenog terora i dalje živi isključivo na papiru. Deklarativna podrška političkih elita služe samo za zadovoljavanje europske forme, dok stvarni pijetet i suočavanje s prošlošću potpuno izostaju. Ovaj dan osmišljen je kao civilizacijska obveza modernih demokracija da osude svaki oblik tiranije. Umjesto da bude platforma za edukaciju i nacionalno pomirenje, 23. kolovoza u Hrvatskoj je postao ogledalo moralne tromosti i selektivnog pamćenja.
Sustavno zabašurivanje istine najbolje opisuje hrvatski odnos prema povijesti 20. stoljeća. Činjenice se u javnom prostoru namjerno doziraju i politički prilagođavaju. Zločini jednih se opravdano osuđuju, dok se zločini drugih uporno prikrivaju, relativiziraju ili potpuno ignoriraju. Hrvatsko društvo hitno mora odbaciti ovo ideološko sljepilo. Sve žrtve tiranije zaslužuju jednako poštovanje, bez obzira na predznak krvnika koji im je oduzeo život. Patnja čovjeka u Staroj Gradiški pod ustaškim režimom jednaka je patnji zatvorenika na Golom otoku pod Titovom strahovladom. Opravdavanje komunističkih zločina “višim ciljevima” ili “antifašističkim nasljeđem” predstavlja moralni poraz i izravnu uvredu za tisuće nevinih žrtava poslijeratnih čistki.
Dokazi tog svjesnog prešućivanja vidljivi su na samim stratištima. Nekadašnji logori Stara Gradiška i Goli otok prepušteni su propadanju i zaboravu. Zub vremena i namjerni nemar države polako brišu ove spomenike ljudske patnje. Stara Gradiška danas stoji pod ključem, potpuno nedostupna javnosti i istraživačima. Goli otok, simbol surovosti i lomljenja ljudskog duha pod komunističkim režimom, danas je samo pusta, sablasna turistička atrakcija bez dostojanstvenog memorijalnog centra. Dojam je da sustavno propadanje ovih lokaliteta savršeno odgovara strukturama koje žele da materijalni dokazi komunističkih zločina nestanu sami od sebe.
Na ovaj dan javna televizija ima zakonsku i moralnu obvezu obrazovati građane. Umjesto ispraznog ljetnog programa, na četiri kanala HRT-a trebali bi se masovno prikazivati dokumentarni filmovi, povijesne analize i potresna svjedočanstva preživjelih logoraša. Javnost, a posebice mladi, moraju čuti priče ljudi koji su prošli pakao poslijeratnih montiranih procesa i političkih progona. Istina o represivnom aparatu bivše države ne smije se gurnuti na marginu zbog mira u kući. Vizualni identitet ovog dana u hrvatskim gradovima najbolje oslikava stvarni odnos prema žrtvama. Na državnim ustanovama zastave bi morale biti spuštene na pola koplja u znak nacionalne žalosti i poštovanja. Umjesto toga, institucije ostaju nijeme, a zastave vijore kao da se radi o bilo kojem drugom ljetnom danu.
Ova sustavna ignorancija ponovno otvara pitanje koje Hrvatska već desetljećima kukavički izbjegava – pitanje lustracije. Europski dan sjećanja ne smije biti samo dan pasivne komemoracije, već jasan povod za korjenito čišćenje javnog i političkog prostora od nasljeđa totalitarnog sustava. Da bismo prestali falsificirati i skrivati povijest, država mora hitno poduzeti četiri ključna koraka. Svi dokumenti represivnog aparata bivše države moraju kroz otvaranje arhiva postati potpuno dostupni javnosti i povjesničarima bez administrativnih kočnica. Goli otok i Stara Gradiška moraju se kroz obnovu memorijalnih centara zakonski zaštititi i pretvoriti u državna mjesta pijeteta. Kroz lustraciju institucija mora se osigurati da osobe koje su aktivno sudjelovale u kršenju ljudskih prava u ime totalitarnog sustava ne smiju obnašati visoke javne i pravosudne dužnosti. Na koncu, objektivan školski program i kurikulum povijesti moraju jasno i bez ublažavanja prikazati represivni karakter i zločine jugoslavenskog komunističkog režima.
Prikrivanje totalitarnog nasljeđa ne donosi mir, već samo produbljuje podjele. Sve dok država skriva istinu, ignorira stratišta i odbija osuditi komunistički teror jednakim aršinom kao i ostale režime, žrtve totalitarizma bit će ponovno ubijane – ovaj put zaboravom i mukom. Istina, ma koliko god nekima bila neugodna, jedini je temelj za stvarno nacionalno pomirenje.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
