By Pitanje nacionalnog identiteta, povijesne istine i državotvornosti u svakom suverenom narodu predstavlja temelj na kojem se gradi budućnost. Međutim, promatrajući aktualne kulturne prilike u Hrvatskoj, opravdano se postavlja pitanje: čije interese zastupaju i novčano podupiru hrvatske državne ustanove? Svjedočimo apsurdnoj situaciji u kojoj se znatna sredstva poreznih obveznika dodjeljuju zamislima i pojedincima koji sustavno umanjuju povijesne činjenice. Istinske vrijednosti i heroji Domovinskog rata potiskuju se na marginu.
Najočitiji primjer takvog odnosa jest sudjelovanje dijela hrvatskih glumaca i umjetnika u regionalnim filmskim ostvarenjima, poput onih u režiji Lordana Zafranovića, u kojima se ponovno pokušava nametnuti kolektivna krivnja i priča o Hrvatima kao genocidnom narodu. Nedopustivo je da umjetnici koji uživaju izdašnu novčanu potporu vlastite države sudjeluju u djelima uperenima protiv onih koji su tu istu državu stvorili. Od takvih postupaka i pojedinaca, koji od Hrvatske uzimaju sve, a ne daju joj ništa osim prijezira, zdravo se društvo mora jasno i nedvosmisleno odmaknuti.
U isto vrijeme, milijuni se troše na, kako ih mnogi nazivaju, „hopa-cupa limunade“, nevažne tjednike i pisce koji u javnom prostoru bljuju žuč po hrvatskoj državi. Javnost s pravom pita: gdje su velika igrana filmska ostvarenja o našoj modernoj i inoj povijesti? Gdje su povijesne drame o ključnim vojnim djelovanjima poput Oluje i Bljeska? Gdje su umjetnička djela koja bi dostojanstveno prikazala nadljudske patnje i herojski otpor Vukovara i Škabrnje?
Hrvatsko filmsko stvaralaštvo ostalo je dužno svojim velikanima i herojima. Narod još uvijek čeka velika igrana ostvarenja o generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču ili Andriji Matijašu Pauku. Čeka se filmska priča o Bruni Bušiću, o potresnoj sudbini onih Hrvata koje su neprijateljske snage tjerale preko minskih polja, te o herojima neba poput Danijela Borovića i Rudolfa Perešina, zahvaljujući kojima je stvoreno hrvatsko ratno zrakoplovstvo. Gdje su ekrani s likom majke hrabrosti Kati Šoljić ili Eve Šegarić?
Najveći i najgrišniji propust hrvatskih kulturnih ustanova jeste potpuni zaborav naše najsvjetlije i najranjivije žrtve. Gdje je veliki, skupi igrani film o hrvatskoj djeci ubijenoj u ratu? Tijekom velikosrpske agresije ugašena su čak 402 dječja života. Sramotno je i duboko porazno za sve nas što smo tu poginulu djecu pretvorili u puke brojke i statistiku. Gdje su njihova imena? Zašto se ona glasno ne izgovaraju i s ponosom ne ispisuju na filmskim platnima? Drugi narodi od svojih tragedija stvaraju potresna umjetnička djela koja prikazuju svijetu njezinu patnju. Naša filmska proizvodnja o tome šuti. Ostavljeni smo na milost i nemilost tek nekolicini hrabrih autora koji su kroz dokumentarni oblik, poput potresnog filma „Otkrhnuti“ Slavice Šnur, pokušali oteti zaboravu svjedočanstva slomljenih roditelja. Igranog djela koje bi u svijetu snažno odjeknulo i prikazalo okrutnost zločina nad našom djecom – nema.
Posebno boli filmski zaborav epske obrane Vukovara. Gdje je veliko igrano ostvarenje o Blagi Zadri, legendarnom zapovjedniku s Trpinjske ceste koji je postao utjelovljenje hrvatske hrabrosti i požrtvovnosti? Zašto nemamo filmsku dramu o zapovjednom vrhu grada, Mili Dedakoviću Jastrebu i Branku Borkoviću Mladom Jastrebu, koji su s minimalnim sredstvima pružili tromjesečni otpor višestruko nadmoćnijem agresoru? Gdje je potresna priča o herojima u bijelom, dr. Vesni Bosanac i dr. Juraju Njavri, koji su u nehumanim uvjetima pod kišom granata spašavali živote u Vukovarskoj bolnici?
Umjesto nevažnih tema, hrvatska publika, ali i cijeli svijet, trebali bi gledati filmove o stranim dragovoljcima koji su prepoznali pravednost naše borbe – poput mladog Francuza Jean-Michela Nicoliera, čija je sudbina zapečaćena na Ovčari, ili Irca Thomasa Crowleyja. Na filmskom platnu moraju dobiti mjesto i oni koji su dali živote da bi istina prodrla kroz medijsku blokadu, poput ratnih snimatelja i izvjestitelja Gordana Lederera i Žarka Kaića. Naša je filmska struka prešutjela i tisuće hrabrih žena na prvoj crti bojišnice, kao i stotine maloljetnih dragovoljaca koji su školske klupe zamijenili rovovima kako bi branili domovinu.
Hrvatska stvarnost nudi nevjerojatne priče koje vape za filmskim platnom, ali državne ustanove gledaju u drugom smjeru. Zasigurno bi nevjerojatno gledan igrani film bio onaj o Zdravku Mamiću i njegovu bratu. Sve ono što oni godinama čine u Bosni i Hercegovini kao bjegunci pred hrvatskim pravosuđem predstavlja nesvakidašnji sadržaj kakav se rijetko gdje u svijetu može vidjeti i doživjeti. S druge strane, kakva bi tek gorka filmska priča bila ona o Rade Šerbedžiji? Riječ je o čovjeku koji je na samom početku rata s obitelji pobjegao iz Hrvatske, a nakon završetka borbi vratio se i od države dobio na potpuno raspolaganje i korištenje čak i najljepši dio Brijuna. To su ti duboki društveni i umjetnički paradoksi koje nitko u hrvatskom filmu ne želi dotaknuti.
Umjesto da država financira velike domoljubne izložbe koje bi povijesnim fotografijama i pričama diljem svijeta svjedočile o istini s početka devedesetih, taj prostor ostaje prazan. Ovaj kulturni i medijski brisani prostor savršeno prikazuje i stanje na javnoj televiziji. Od četiri programa Hrvatske radiotelevizije, ni jedan svojim sadržajem ne odgovara onome što bi se moglo nazvati programom prožetim čistim, nepatvorenim domoljubljem.
S jedne strane ukidaju se autentična glasila poput Hrvatskog slova, a u nebesa uzdižu ličnosti poput Miroslava Krleže, čija se uloga u komunističkom poretku i zatiranju hrvatskog identiteta kroz rječnička i enciklopedijska izdanja sustavno prešućuje. S druge strane, istinski hrvatski stvaratelji namjerno se guraju u zaborav. Znakovit je i sramotan primjer general-bojnika Ivana Tolja, čovjeka koji u sebi utjelovljuje vrhunskog hrvatskog književnika, pjesnika i ratnika. U svakom drugom narodu general koji s jednakim umijećem vlada i vojnim umijećem obrane i pjesničkom riječi bio bi slavljen kao nacionalni ponos. Kod nas se o njegovu bogatu stvaralaštvu šuti. Kao da se sramimo čovjeka koji je vodio Političku upravu MORH-a u najtežim danima obrane i čiji stihovi svjedoče o hrvatskom križu i patnji.
To je izravna posljedica poretka u kojem najveća kulturna nagrada i dalje nosi ime Vladimira Nazora, čovjeka koji je do smrti bio dio vlasti protiv koje su se hrvatski branitelji borili. Hrvatska kulturna politika hitno zahtijeva korjeniti zaokret. Državna sredstva moraju prestati biti riznica za zamisli koje rastaču nacionalno biće. Vrijeme je da ustanove prepoznaju i podrže one koji, poput obitelji Ivice Marijačića i njihova tjednika te istinskih domoljubnih pisaca, od prve do zadnje stranice dišu za Hrvatsku i njezinu slobodu.
Stoga nemojmo samo pljuvati po onome što rade oni tamo daleko. Okrenimo se konačno sebi i našim vlastitim biserima, jer ih imamo i čuvamo kao suho zlato! Vrijeme je da vlastito blago podignemo na svjetlo dana i ponosno ga pokažemo svijetu.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
