By U svečanim ložama, kako nam se čini, kroji se danas neka nova, sterilna povijest, pa je red da se stvari napokon nazovu pravim imenom. Kada je u proljeće i ljeto 1991. Hrvatskoj omča stegnuta oko vrata, sudbinu Domovine, pod vodstvom dr. Franje Tuđmana, u svoje su ruke preuzeli ljudi koji nisu znali kalkulirati. Naime, dok su jedni vagali političke opcije, a drugi pakirali kofere, hrvatski dragovoljci i policajci koji su ostali vjerni hrvatskoj Domovini, krenuli su na prve crte bojišnice. Bez pitanja, bez logistike i bez jamstva da će preživjeti idući dan.
Hrvatski dragovoljci iz 1991. odigrali su najznačajniju, ključnu ulogu na samom početku hrvatskog obrambenog Domovinskog rata. To su bili ljudi koji su u trenu napuštali svoje obitelji, ostavljali radna mjesta i prekidali školovanja. Mnogi su dolazili iz inozemstva, vođeni isključivo čistom ljubavlju prema rodnoj grudi. Odlazili su u rovove s lovačkim puškama, starim trofejnim naoružanjem ili oružjem koje su sami kupovali obiteljskim novcem. Tada nitko nikoga nije pitao jesi li zdrav, jesi li stambeno zbrinut i tko će ti čuvati djecu. Postojalo je samo jedno pravilo: stići na prvu crtu obrane i zaustaviti velikosrpskog agresora.
Među tim najsrčanijim dragovoljcima iz 1991. godine bili su i pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS). Kada je bilo najteže, slani su na najteža i najkrvavija bojišta, od Vukovara, Škabrnje i Bogdanovaca do Gospića i Dubrovnika. Bili su udarna igla obrane, momci koji su bez uzmaka išli tamo odakle su drugi bježali. No, umjesto vječne zahvalnosti za prolijevanje krvi na braniku Domovine, te se iste HOS-ovce danas u javnom prostoru gotovo blati, sotonizira i ponižava. Njihove se ratne zasluge i žrtva pokušavaju izbrisati ili gurnuti u sferu ideoloških prepucavanja, dok se istovremeno zaboravlja da su 1991. upravo oni ginuli kako bi kancelarijski kritičari danas uopće imali slobodu govora.
Međutim, povijesna je činjenica o kojoj se danas kukavički šuti: kralježnicu te obrane činila je hrvatska sirotinja i radnička klasa. Među tim istinskim herojima najviše je bilo onih s takozvanim nižim kvalifikacijama: radnika, seljaka i poštene, obične mladeži. S druge strane, takozvana društvena elita i intelektualci u tim su sudbonosnim trenucima zakazali. Dok su radnici u blatnim rovovima krvarili za svaki metar Domovine, mnogi intelektualci ne samo da su ignorirali mobilizacijske pozive, već su s obiteljima kukavički bježali izvan granica Hrvatske, čekajući iz sigurne udaljenosti da vide tko će pobijediti.
Danas se svi rado kite lovorikama Bljeska, Oluje i ostalih veličanstvenih oslobodilačkih vojnih akcija iz 1995. No, povijesna je istina brutalno jednostavna: tih briljantnih pobjeda i konačne slobode nikada ne bi bilo da 1991. državu nisu spasili upravo ovi zaboravljeni ljudi. Prije nego što se moglo oslobađati, trebalo je preživjeti. Da te prve, najteže godine goloruki dragovoljci i HOS-ovci svojim tijelima nisu zaustavili tenkove i slomili oštricu neprijateljskog napada, 1995. ne bi se imalo što oslobađati. Temelj svake hrvatske pobjede udaren je u blatu i krvi 1991.
A gdje su ti isti dragovoljci danas, desetljećima nakon što je oružje utihnulo? Današnji položaj onih iz 1991. konačni je dokaz društvene dvoličnosti ili pretvaranja. Dok nekadašnji dezerteri i njihovi nasljednici sjede u udobnim foteljama, upravljaju državnim poduzećima i s visoka drže prodike o domoljublju, istinski dragovoljci gurnuti su na marginu društva. Mnogi od njih danas žive na rubu siromaštva, zaboravljeni od sustava, boreći se s narušenim zdravljem, PTSP-om i starošću. Umjesto zasluženog poštovanja, prisiljeni su gledati kako se njihova žrtva obezvrjeđuje, dok se prava borbena priznanja i statusi nerijetko dijele onima koji rata nisu ni vidjeli. Oni koji su dali sve, danas nemaju ništa, a oni koji su pobjegli, danas imaju državu.
Danas nam se kroz medije i političke govore servira priča kako društvene podjele iz tog vremena više nisu važne. Poručuju nam da “gledamo u budućnost”. No, i to je i te kako važno! Važno je zbog istine, zbog pravde i zbog dostojanstva onih kojih više nema i onih koji su preživjeli ovu nepravdu. Nedopustivo je da se doprinos onih koji su dali sve izjednačava s dezerterstvom onih koji su pobjegli, a danas s visokih pozicija kroje sudbinu države koju nisu htjeli braniti. Radničke bluze iz 1991. spasile su Hrvatsku – i to je istina koja se nikada ne smije zaboraviti niti prepraviti.
Ali, kad već spominjemo zaslužne iz 1991. gotovo nikada se ne čuje o zdravstvenim djelatnicima, od vozača kola hitne pomoći, tehničara, medicinskih sestara do liječnika. Njihov doprinos je velik gotovo do neba. O tom segmentu početka Domovinskog rata često govori i piše i podsjeća dr. sc. Andrija Hebrang, čovjek koji je stvarao ratnu zdravstvenu skrb, s kakvom se malo koja država koja je bila u ratu može ponositi.
Stoga, kad ćemo se prisjećati veličanstvene VRO Oluja neka se čuje i glas onih koji su pod cijenu vlastita života spašavali hrvatske ranjenike, ali i ne samo njih!
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
