By Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović primio je na Pantovčaku predstavnike Zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista Koprivničko-križevačke županije povodom obljetnice zatvaranja prvog ustaškog logora Danica u Koprivnici. Tom prigodom, lokalni su “antifašisti” izvijestili predsjednika o svemu i ničemu što se tiče funkcioniranja tog lokaliteta, držeći se isključivo selektivnih i ideološki podobnih podataka iz razdoblja do službenog zatvaranja logora početkom rujna 1942. Međutim, o onome što se na istom tom mjestu događalo nakon svibnja 1945., kada je komunistička vlast taj prostor pretvorila u tranzitno stratište Križnog puta i bez ikakva suda i suđenja likvidirala velik broj ljudi, pred predsjednikom se svjesno šutjelo. Budući da otvaranje tema o poratnim partizanskim zločinima grubo ruši njihov monolitni mit, prešućivanje povijesne cjelovitosti postalo je uobičajen i sramotan obrazac ponašanja podravskih izaslanika.
Ovakav pristup najbolje ilustrira širi problem utvrđivanja stvarnog broja žrtava u Drugom svjetskom ratu na području bivše Jugoslavije, koje već desetljećima izaziva duboke podjele, a započelo je falsificiranim izvješćima poslijeratnih komisija. Kada je državna komisija 1946. obišla prostor ustaškog logora Jasenovac, prikupljeni su prvi službeni podaci. Međutim, u kontekstu poslijeratne geopolitike, te su procjene komunističkim vlastima primarno služile kao beskrupulozan politički i ekonomski alat za preuveličavanje žrtava radi naplate što veće ratne štete od poraženih sila. Pod totalitarnim pritiskom i diktatom Partije, gdje se istina krojila isključivo onako kako je u tom trenutku odgovaralo Titu i režimu, stvorene su povijesne krivotvorine koje i danas opterećuju znanstveni prostor.
Paralelno s time, svjedočimo dugogodišnjim agresivnim nastojanjima pojedinih političkih krugova da se pod svaku cijenu održi apsurdna priča o gotovo milijun stradalih u Jasenovcu. Takve matematički i logički neodržive teze implicirale bi neprekidne, tvorničke likvidacije svake minute tijekom cijelog trajanja rata, što jasno prokazuje politički motiviranu manipulaciju i namjerno napuhavanje brojki. Znanstvena javnost opravdano postavlja pitanje: zašto sustavna, detaljna forenzička otapanja i ekshumacije na cijelom području Jasenovca nisu provedena odmah nakon 1945., dok je teren još bio netaknut i u izvornom stanju? Prozirna objašnjenja o navodnom brzom trunjenju ostataka služe isključivo kao jadan izgovor za izbjegavanje utvrđivanja egzaktnih materijalnih dokaza, jer bi istina pod zemljom nepovratno srušila partijsku propagandu.
Slična metodološka zbrka, laži i potpuni nedostatak transparentnosti prate i službenu povijest samog logora Danica u Koprivnici, prvog ustaškog koncentracijskog logora, koji je djelovao od travnja 1941. do početka rujna 1942. Službene poslijeratne vlasti nikada nisu ponudile transparentan, neovisan i znanstveno utemeljen broj žrtava. Rani iskazi takozvanih svjedoka, redovito uzimani pod batinama i brutalnom torturom represivnog aparata Udbe, rezultirali su smiješnim i znanstveno neodrživim tvrdnjama prema kojima je u logoru ubijeno i do 30.000 ljudi, iako povijesni dokumenti nedvosmisleno pokazuju da je kroz logor ukupno prošlo tek oko 5.600 zatvorenika.
Nasuprot tim montiranim, megalomanskim brojkama, historiografski radovi, nerijetko temeljeni na istraživanjima tek pojedinačnih povjesničara čijim se zaključcima također teško može slijepo vjerovati, drastično smanjuju broj izravno ubijenih u samom logoru Danica na svega nekoliko osoba, dok se većina žrtava vezuje uz kasnija premještanja u druge logore. Realnost je da precizna, neovisna i od politike očišćena bilanca stradalih u Danici nikada nije utvrđena.
Ono što dodatno prokazuje licemjerje službene historiografije i režimskih udruga jest potpuni i zlonamjerni muk o sudbini istog tog lokaliteta nakon 1945. godine. Prostor bivše tvornice kemijskih proizvoda Danica komunističke su vlasti odmah po završetku rata pretvorile u sabirno i tranzitno logorsko stratište kroz koje su prolazile kolone zarobljenika na Križnom putu. Sustavno se i namjerno taji koliko je nevinog naroda, razoružanih vojnika, ali i lokalnog stanovništva, na tom mjestu te u okolnim šumama i jarcima divljački likvidirano od strane OZNA-e i poslijeratnih vlasti bez ikakva suda, dokaza i suđenja. Svjedočanstva o masovnim grobnicama u okolici Koprivnice desetljećima su se gušila prijetnjama i progonima svjedoka, dok su se na istom tlu podizali spomenici isključivo jednoj strani.
Dakle, dok god se povijesna istraživanja budu vodila ideološkim partijskim smjernicama, a ne forenzičkim dokazima, otkopavanjem svih prikrivenih grobišta i potpunim otvaranjem tajnih arhiva, istina o žrtvama s obje strane povijesti ostat će zarobljenikom jeftinih političkih igara i komunističkog naslijeđa.
Mladen Pavković
