Deklaracija je naša „biblija“, ali mnogi je prešućuju i marginaliziraju!

Poštuje li se Deklaracija o Domovinskom ratu, ili bolje rečeno, tko je uopće više i sjeća?   Tijekom listopada 2000. donio ju je Zastupnički dom Hrvatskog državnog Sabora! Naime, ova se Deklaracija na žalost malo gdje i spominje, iako je na njezinim stranicama sve najbitnije  rečeno  u svezi hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. A što znači jedan ovakav dokument, najbolje se možemo i moramo uvjeriti kod Amerikanaca. Oni su svojedobno donijeli Američku deklaraciju o neovisnosti, koja je 4. srpnja 1776. postala konstitutivni  akt SAD-a tj. njihov prvi ustavni akt. Taj dan se u SAD-u slavi kao Dan nezavisnosti! A mi smo donijeli Deklaraciju o Domovinskome ratu u kojoj je naglašeno da je “Republika Hrvatska vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni  i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica” Zatim se navodi da je potvrđeno da je na Republiku Hrvatsku oružanu agresiju izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj. Međutim, kad ste  čuli ili čitali u izvješću nekakve “Documente” (koja radi kao da im “propise i zadaće” piše Sava Štrbac!), ili da je neki hrvatski političar prigodom posjete Srbiji, Crnoj Gori, Republici Srpskoj, ili u susretima s pojedinim hrvatskim izdajicama, ikada spomenuo ovaj dokument? A za Amerikance takve su stvari “državnički čin”, oni ga slave, kako rekosmo, i kao Dan nezavisnosti (koliko je samo filmova i napisano knjiga na tu temu?). U Deklaraciji o Domovinskome ratu uz ostalo je istaknuto i ovo: “U skladu s temeljnim načelima pravednosti i građanske solidarnosti, Republika Hrvatska će u okviru materijalnih mogućnosti, osigurati svim hrvatskim braniteljima (!), obiteljima poginulih i stradalnika Domovinskog rata, koji su najzaslužniji za njezino stvaranje, punu zaštitu, dostojanstvo i skrb”. Kako to dobro zvuči? Ali, od svega toga, od donošenja Deklaracije, pa do dana današnjega, poglavito kad su u pitanju “svi hrvatski branitelji” nije se dogodilo ništa ili malo. One koje ni “metak nije pogodio” nemaju gotovo nikakva prava, puni su ih Zavodi za zapošljavanje, psihijatarske ustanove, a ne mali broj “zahvaćen” je prijavama Općinskih i inih državnih odvjetništava, a puni su ih i zatvori, samo što se o tome malo govori i piše. Ovim dokumentom Hrvatska se obvezala da je njezino “pravosuđe dužno procesuirati sve moguće slučajeve pojedinačnih ratnih zločina, teških povreda humanitarnih prava i svih drugih zločina počinjenih  u agresiji na Republiku Hrvatsku u oružanoj pobuni tijekom Domovinskog rata, strogo primjenjujući načela individualne odgovornosti i krivnje”. Dakle, nema “kolektivne odgovornosti”, ne možemo i ne smijemo reći da su svi agresori krivi, ali ako je tako, a jeste, onda razne “documente” i ine udruge koje primaju ogromne novce za “izjednačavanje žrtava i agresora” (idemo malo suditi jedne, pa onda malo druge!) trebaju prvo krenuti od načela pravednosti, a to znači da je Hrvatska bila žrtva, a Srbija, JNA, Crna Gora i domaće izdajice – agresori. Žrtava ne bi bilo da nisu (prvo) kontinuirano uništavani Vukovar, Gospić, Osijek, Voćin, Škabrnja, Zadar, Šibenik, Dubrovnik, Lipik, Pakrac, Karlovac, Ogulin, Županja, Nuštar, Ćelije, Knin, Slavonski Brod, Nova Gradiška, i niz drugih gradova i mjesta diljem Hrvatske.

Deklaracija je obvezala  i sve građane, državne i društvene institucije, udruge i medije, te poglavito sve dužnosnike i sva državna tijela RH, da na navedenim načelima štite temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše civilizacijske budućnosti, te da se na taj način mora čuvati moralni dignitet hrvatskog naroda i svih građana RH, jer ćemo tako štititi čast, ugled i dostojanstvo svih branitelja i građana RH koji su sudjelovali u obrani Domovine.

Sad nas zanima, znaju li uopće za navedenu Deklaraciju “svi dužnosnici i državna tijela RH”, jer ako znaju (u što sumnjamo), onda bez ovog dokumenta ne mogu ni raspravljati o hrvatskoj borbi za slobodu, a kamoli dopuštati da nam o Domovinskome ratu “popuju”, bivši udbaši, ratni profiteri, izdajice i dezerteri. A još manje oni koji su mogli a nisu sudjelovali u ratu, ili bolje rečeno ni jednom hrvatskom branitelju u vrijeme rata nisu pružili ni čašu hladne vode!

Branitelji se često pitaju i o onom dijelu Deklaracije u kojoj se naglašava da će “Hrvatska u okviru materijalnih mogućnosti osigurati svim (dakle ne nekima, već svim!) hrvatskim braniteljima koji su najzaslužniji za stvaranje hrvatske države punu zaštitu, dostojanstvo i skrb”? Koliko vidimo baš braniteljima se najčešće zatvaraju vrata za zaposlenje i doškolovanje, blati ih se u  medijima, marginaliziraju se ili uopće ne registriraju njihove obljetnice, a o onima koji su izvršili suicid niti se ne piše, a još manje o onih na tisuće dosad prerano umrlih branitelja, na što godinama upozorava Tomislav Čolak, predsjednik jedne od braniteljskih Udruga iz Knina.

Nekakve, prije svih, tzv. civilne udruge, svako malo uz pomoć raznih pupovca i sličnih, “popuje” Hrvatima o civilnim i inim žrtvama (da barem iznosi istinu, a ne naklapanja i laži), koje su bile na strani agresora (ovako ili onako), još k tome uz “blagoslov” visokih državnika, kojima nije ni na kraj pameti da dođu recimo u Vukovar ili Škabrnju  na Okrugli stol na temu “Tko je razorio ratnu vukovarsku bolnicu”, istjerao iz svojih obiteljskih kuća na stotine tisuća nevinih Hrvata, kad će se Hrvati vratiti u bosansku Posavinu, kako se oslobađao Pakrac, čija je mina ubila djecu dok su se mirno igrala na igralištima u Škabrnji i Slavonskom Brodu, ili tko je od agresora najprije u crkvi u Voćinu napravio ratno skladište, a potom ga dignuo u zrak, tko su krivci za masovne grobnice, pa sve do toga čije su granate, noževi i snajperski metci poubijali oko 400 nevine hrvatske djece diljem Lijepe naše?

Za Amerikance je, kako rekosmo, Deklaracija svetinja, a za nas – mrtvo slovo na papiru!

Stoga javno tražimo od Hrvatskog Sabora, odnosno lijevih i desnih zastupnika,  da se i 13. listopad, dan kad je 2.000., donesena Deklaracija o Domovinskome ratu proglasi –

“Danom sjećanja na žrtve velikosrpske agresije u hrvatskom Domovinskome ratu –

 da se ne zaboravi!”.

MLADEN PAVKOVIĆ