By Hrvatska svakog 5. kolovoza službeno obilježava Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja. Zakonski spojen u jednu rečenicu, ovaj datum u praksi prečesto biva sveden isključivo na proslavu završetka Vojno-redarstvene operacije “Oluja”. “Oluja” jest bila veličanstvena, krunska i prijelomna, ali ona je samo jedna u nizu velikih hrvatskih pobjeda u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu. Vrijeme je da jasno kažemo: 5. kolovoza ne obilježavamo jedan, već tri zasebna, golema stupa državnosti koje je nemoguće i pogrešno utrpati u isti koš.
Prvo i najvažnije, Hrvatska tog dana mora bez kompromisa slaviti Dan pobjede. Baš onako kako to ponosno čine Amerikanci i druge velike nacije. Pobjeda nije pojam koji pripada samo jednom gradu ili jednoj vojnoj akciji; pobjeda je univerzalna, svesavezna i odnosi se na cjelokupni slom agresora. Svaka linija obrane, od Vukovara i gospićkog ratišta do dubrovačkog zaleđa, utkana je u taj trijumf. Kada Dan pobjede podredimo samo jednoj obljetnici, nepravedno umanjujemo sve ostale bitke koje su toj pobjedi prethodile i omogućile je. General Janko Bobetko dobro je znao kolika je cijena tog puta kada je rekao da pobjeda pripada onima koji u nju najduže i najčvršće vjeruju.
Drugo, jednako važan i potpuno zanemaren stup ovog datuma jest Dan domovinske zahvalnosti. To nije tek formalna riječ u nazivu praznika, već institucionalni i općenacionalni dug prema državi koju smo stvorili. Domovinska zahvalnost mora biti dan kada se slavi sama ideja hrvatske države, njezine institucije, njezina opstojnost i njezina budućnost. To je trenutak u kojem svaki građanin osvještava vrijednost vlastite domovine. Guranjem tog pojma u sjenu vojnih uspjeha gubimo uvid u ono najvažnije – u svijest o tome zašto smo se borili i što danas moramo čuvati i graditi. Temelj te zahvalnosti najbolje je sažeo dr. Franjo Tuđman svojim povijesnim riječima: Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što!
Treće, Dan hrvatskih branitelja treba biti lišen političkih govora i protokola. To je dan koji pripada isključivo ljudima. Živima i mrtvima koji su svojom krvlju, zdravljem i mladošću ostvarili slobodu koju danas uzimamo zdravo za gotovo. Veličanje njihove žrtve ne smije biti usputna fusnota u obljetničkom programu, već centralni čin dubokog nacionalnog naklona onima bez kojih ove države ne bi bilo. Njihov obol i besmrtnost utkani su u onu staru, povijesnu istinu Frana Krste Frankopana koja glasi: Navik on živi ki zgine pošteno.
Trpanjem tri golema i suštinski različita pojma u jedan jedini dan stvoren je hibridni praznik u kojem se gubi fokus. Država koja drži do svog dostojanstva dužna je svakom od ovih segmenata dati pripadajući značaj. Peti kolovoza ne smije biti samo sjećanje na završetak jedne operacije, on mora biti prvenstveno krik nacionalnog ponosa, slavljenje institucije domovine i proslava ukupne povijesne pobjede.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih Domovinskog rata91.(UHBDR91.)
