SAMO JEDAN SAT ZA SEBE NA DOBRO SVIH NAS…

Foucault je u “Povijesti ludila u doba klasicizma” napisao da kad je čovjek lud, odnosno kad ga društvo proglasi takvim onda on nema niti jedne druge osobine osim te: ludilo proguta sve njegove karakterne osobine i dobre i loše. U današnje vrijeme ne mora biti tako niti čovjek treba biti odbačen od društva…ima i liječnika i lijekova koji sasvim uspješno dovedu osobu u stanje da se ponaša primjereno zahtjevima društvene zajednice.

Ovih dana stvari su s u tome smjeru otele kontroli pa gledamo što se događa u SAD. Lako meni za Trumpa, on će ili u umobolnicu ili u zatvor ako se na njegov opoziv primjeni čl. 25 Ustava SAD. Ako ćemo pravo bolje bi mu bilo u ludari: tamo je sva sila muškaraca koji su pruzeli identitet Napoleona i žena koje su uvjerene da su baš one kraljica Elizabeta…lijek im se još traži ali nema brige. Jednom će se naći prava terapija.

Puno više me brine otklon od stvarnosti naših visokih dužnosnika. Ne da mislim da su ludi, bože sačuvaj! Nego imaju mali otklon od realnosti. Kao da su pali i udarili glavama u rub ravne zemaljske ploče. I eto belaja, posljedice udaraca su tu i sad je naša muka kako izaći s tom ozljedom na kraj.

Nakon potresa manje više su svi bili u šoku: i nevoljni stanovnici postradalog podučja a još više ovi koji nas “kao vode”. Pa se našao izlaz za uboge ljude na način da ih se smjesti u vojarnu u Petrinji. Činilo se da je to dobar potez: ljudi su na sigurnome, imaju ležaj i kakvu, takvu hranu, vojarna se grije. Kad jučer, ničim izazvan ministar obrane koji nit je građevinar, nit je služio vojsku, nit je s tim vojničkim, zakučastim zanimanjem ikad bio u dodiru dok ga Izabrani nije smjestio u Ministarstvo obrane izjavi kako je vojarna oštećena u potresu, nije sigurna i morat će se civile izmjestiti. Vidim čovjek barata vojnim rječnikom: civili su oni ljudi koje je potres ostavio bez krova nad glavom a kamo će s njima sam Bog zna. Dajem glavu da je ministar hodao rubom ravne ploče, pao, udario se i štetne posljedice sada treba liječiti.

Stožer radi a glavni u njemu sada je promijenio i glas. Umjesto blagog i finog govora sada se odjednom glasa vojnički odriješito i zvučno da ga svi čujemo pa nabraja koliko je mobilnih kućica i šatora stožer postavio u dva dana, koliko je dovezeno kamp kućica i nimalo se ne krzma sve privatne donacije u prethodnih devet dana pribrojiti trudu stožera ne bi li uspjeh izgledao veličanstvenije. I to sve u tonu! “Na desno se ravnaj, klekni, lezi, ustaj”. Izabranom to sve savršeno odgovara i ponesu ga, onako betežnog svi ti brojevi pa misli kako je napravio dobar, šta dobar, savršen izbor. Em je pravog čovjeka stavio na pravo mjesto, em ga je onemogućio da štanca nove branitelje i dokoličari u uredu u Zagrebu. Samim postavljanjem nepotrebnog ministra branitelja na konkretan zadatak vidi kao djelo svog genija i u samo 48 sati, uvjeren je stanje na postradalom području je bitno bolje. Tlo se ne smiruje, potresi svako malo užasavaju ljude koji su se silom sudbine zatekli na Baniji a potpuno izluđeni gradonačelnik Petrinje koji, usput rečeno nije ni vrijedan da bude član stožera kumi, moli, plače, pravi prometne prekršaje, očajan zbog aktualne situacije. Njegov očajnički vapaj da se zatvori centar Petrinje jer prijeti potpuno urušavanje u slučaju novog potresa nitko od odgovornih ne obadiva jer tu se priprema hrana za stradalnike. Pitam se koliko će u svemu tome izdržati moj Šibenčanin, onaj mirni čovjek Boris koji je, izgleda jedini u tome kaosu zadržao pribranost.

Jučer su otkazali i kuhari. U prvoj izjavi chief je pristojno rekao kako su oni uskočili u prvi tren kako im je Mnistarstvo gospodarstva žurno dostavilo sve što su trebovali (jedan smajlić za Tomislava) ali budući da se sada kuhaju namirnice koje stižu iz robnih rezervi (zamislite imamo čak robne rezerve) on ne želi da ga netko, sutra optuži za ratno profiterstvo. Popodne izlaze na vidjelo sitni, novi detalji…kako se za kuhanje traži 200 l ulja, zahtjevu je udovoljeno i kuharsko osoblje dolazi u skladište preuzeti kad, vidi čuda: čeka ih cijelih 17 l ulja. Sam župan izjavljuje kako su rezerve hrane pri kraju a ovakovo stanje će trajati možda i tri mjeseca. Izgleda da kuhari bolje poznaju narav naših vlastodržaca i aktualno stanje nego premijer i svi ministri zajedno. Sol na otvorenu ranu dosiplje i Radomir, uvijek podržavatelj svake vlasti kad oštro prigovara da je osnovni zadatak države da se brine o prehrani stanovnika ne na način da im se dade feta kruha i konzerva ribica nego da se nastavi s pripremom kvalitetnih namirnica..ako ne zbog odraslih, zdravih žena i muškaraca ono zbog djece i staraca. Zadatak je države da osigura i pelene i dječju hranu jer šestomjesečno dijete ne možeš držati gladno i mokro, ono ne razumije ugrozu i traži svoje. Navečer novi udar;: ne potres jer su potresi postali sastavni dio života nego ni Crveni križ ni vojska nemaju kapaciteta pripreme tolikih količina hrane. Aferim! Kakva je to vojska koja nema mogučnosti pripremiti obroke za 15000 ljudi? Kako bi ratovali gladni vojaci? Nema čuđenja kad je u pitanju Crveni križ: ta organizacija ima iskustva samo u dijeljenju kutija s brašnom, rižom, šećerom i uljem i gospodin Robert sigurno ni u najmučnijem snu nije sanjao da će ga ovo zadeseti, da je najgore što mu se uopće moglo dogoditi bilo izdati šator, na revers za smještaj nezadovoljnih ratnika u Savskoj,66. Pa ni šator nije uspio vratiti natrag nego su ga zabranitelji odvukli u Vukovar. Čemu tamo služi pojma nemam.

Premijer je održao pressicu e ne bi li naciji obznanio svoje velike uspjehe u sanaciji stanja i nakon što je izložio onu ružičastu stranu svojih aktivnosti našla su se bezobrazna novinarska zabadala koja su postavljala i ovakva i onakva nezgodna pitanja pa je počeo kolutati očima, skoro nalik na našeg milog pokojnika i svađati se s tim nepristojnim i dokonim ljudima koje stvari vide drugačije pa pitaju zašto je tako. “Država je zakasnila? Dajte, molim vas, čujem ja gospodina…gdje je zakasnila? Država čini sve da ljude zbrine, on sam se lišio najdražeg ministra, svog zamjenika koji o ovom dešavanju zna taman koliko i sam gospodin premijer o privredi. Jedno je ratovati a i to smo znali raditi traljavo, jedno je voditi brigadu u napad ili u povlačenje a sasvim drugo liječiti rane izazvane elementarnom nepogodom. Izgleda da je i premijer hodao blizu kraja ravne ploče i dogodilo mu se isto što i ministaru obrane.

Ne osporavajući dobru volju svih tih umnih ljudi pitam se kako im se može pomoći i ne nalazim bolje rješenje osim da ih se brižno nadzire i u slučaju potrebe spriječi da hodaju uz rub ravne ploče. Da sada, premijeru koji je zapravo po slovu zakona i ćaća i mater svima nama, ja, obična građanka i potpuno nevažna i neutjecajna osoba predložim da odvoji jedan sat od svog dragocjenog vremena i zakaže pregled kod liječnika specijaliste, znate za onu bolest koju nitko ne bi volio imati o kojoj i kad se dijagnosticira govorimo kradom i šapatom a pilulice skrivamo u kutu najdublje ladice, niti ne pomišljam. Ali možda bi to uvelike poboljšalo njegovo zabrinjavajuće stanje.

Jednom davno, naši krvavo zarađeni novci rasipali su se i na razno, razna istraživanja pa je i Zavod “Andrija Štampar” proveo istraživanje o učestalosti duševnih bolesti i obznanjeni si podaci da je shizofrenija najučestalija skoro endemska u Isti i Dalmaciji. A uvijek sam se pitala zašto je baš u Šibeniku osnovana najstarija umobolnica. Ni u primisli da bi najmoćniji čovjek ove države mogao iskazivati simptome te bolešćine..ali s obzirom na dalmatinsko porijeklo detaljan pregled ne bio na odmet. Da čovjek legne na otoman u ordinaciji i sućutnom liječniku ispriča sve svoje strahove, sumnje i nadanja. Liječnik bi mu sigurno rekao da se još više približi Šarl Mišelu i što više udalji od Orbana. Propisao bi mu i lijekove. Bože moj, nije sramota biti bolestan ali neoprostivo je ako stručnu pomoć ne potražiš, osobito kad obitavaš na tako visokom položaju. Jer, kako bi znala reći moja pok. mama gene se ne može kontrolirati. Uvijek poneki može odlepršati u neželjenom pravcu, bez krivnje nositelja koji, naravno želi sve najbolje.

Red je da privedem kraju ovu pisaniju jer će i najstrpljiviji izgubiti živce pa bih samo pokušala odgovoriti našem premijeru na pitanje “gdje je država zakasnila, gdje je zakazala?”

Premijeru moj, država ti je pala u ruke kao zrela kruška. Dobio si je u stanju početka gospodarskog rasta, Lalovac ti je predao sređene financije. A što si ti učinio? Putem države pretvorio si nam živote u pakao, učinio nas prosjacima Europe koji čekaju uz rub velikih na mrvice koje padnju s njihovog stola. Eksperimentiraš na nama a znaš da svi eksprimenti ne moraju završiti dobrim.

Ako baš nećeš liječniku možda bi pomogao razgovor s lucidnim Igorom Mandićem ako bi on uopće htio razgovarati s tobom. Ako si uvjeren da je on unutarnji neprijatelj obrati se gospođama Branki i Maji, one znaju što treba raditi, I rade. I baka Mira bi sigurno imala koji korisan savjet a dobro je ponekad čuti i male ljude.

Sad kao da te vidim..unezvjereno hodaš uredom i nabrajaš: “Mater mu, tko me izabrao u vrijeme ovih nepogoda.”

I ja to kažem, moj premijeru. I ja…