By Ivica Račan i njegovi “reformirani” komunisti koji su u međuvremenu (od raspada SKJ) promijenili ime svoje Partije u SKH – SDP, poslušno su i bez ikakvog otpora, prema nalogu Beograda, već u proljeće 1990. godine, predali gotovo cjelokupno naoružanje hrvatske Teritorijalne obrane tadašnjoj “JNA” i tako razoružali hrvatski narod.
Učinili su to samo sedam dana prije okupljanja prvog višestranačkog Sabora, a glavnina operacije odvijala se između dva izborna kruga, budući da se već tada prema općem raspoloženju naroda i ozračju koje je vladalo u cijeloj Hrvatskoj, znalo kako će dr. Franjo Tuđman i HDZ premoćno pobijediti.
Za ovo protuustavno i protupravno razoružavanje hrvatskog naroda (jer strategija općenarodne obrane prema Ustavu i zakonima temeljila se na sustavu Teritorijalne obrane i Društvene samozaštite kao mehanizmu općeg, narodnog oružanog otpora svih vojno sposobnih građana pojedinih republika), tadašnji vrh “JNA” pokušao je pribaviti formalno pokriće uz pomoć naredbi koje nisu imale nikakvoga opravdanja.
Evo što o tomu piše jedan relevantan izvor:
“(14.V.) Prema nalogu Saveznog sekretarijata za narodnu obranu (SSNO) iz Beograda, Hrvatskoj je u narednih desetak dana oduzeto naoružanje Teritorijalne obrane (TO) i smješteno u skladišta JNA; povodom toga događaja, predsjednik Predsjedništva SRH Ivo Latin uputio je prosvjed Predsjedništvu SFRJ. Drži se da je TO Hrvatske obuhvaćala 240.000 vojnika s ratnim rasporedom, pa se procjenjuje da je u skladištima TO na području Hrvatske bilo oko 200.000 pušaka raznih tipova, oko 1400 minobacača raznih kalibara, oko 10.000 ručnih bacača, oko 500 protuoklopnih raketnih sustava, velik broj topova i velike količine minsko-eksplozivnih sredstava i vojne opreme; od toga je sačuvano samo ono što se nalazilo pod izravnom kontrolom republičke (hrvatske) izvršne vlasti – oko 9000 cijevi raznih kalibara. Slovenija je uspjela zadržati oko 30% oružja svoje TO.” (Ante Nazor, “Kronologija Domovinskog rata”, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata; https://centardomovinskograta.hr/wp-content/uploads/2013/06/Domovinski-Rat-Kronologija.pdf; stranica posjećena 6. 5. 2020.)
Iako je to tobože provedeno na temelju naloga SSNO, u pitanju je bila samovolja načelnika Generalštaba tadašnje “JNA” koji je izdao 14. svibnja 1990. godine ovu naredbu pod izgovorom kako se oružje mora povući iz skladišta hrvatske TO i pohraniti u skladišta savezne vojske, jer u tadašnjim prostorima “nije bilo propisno uskladišteno i održavano”.
Bila je to obična manipulacija i pokušaj stvaranja alibija, što dokazuju i dokumenti tadašnjeg SSNO i Generalštaba “JNA”.
Naime, već 1. veljače 1990. godine, zamjenik načelnika Generalštaba za TO, uputio je Republičkom štabu TO SR Hrvatske naredbu za “povlačenje viškova naoružanja iz TO“. U Točki 1. ove naredbe nalaže se da se “iz jedinica i štabova Teritorijalne odbrane SR i SAP” moraju povući “sve količina naoružanja i municije koje pretiču po formaciji, odnosno koje su prijavljene kao višak” i smjestiti “u pozadinske baze JNA”, dok Točka 4. nalaže kako se to mora “završiti do 21.05.1990.
No, dana 14. svibnja načelnik Generalštaba, Blagoje Adžić, komandama vojnih oblasti šalje naredbu “za oduzimanje naoružanja TO i načinu čuvanja istoga“, gdje stoji kako je to nužno “radi sigurnog smeštaja i čuvanja naoružanja.” pozivajući se na odluku koja je donesena “na sednici Vojnog saveta 27.04.1990.”
(Mate Rupić, Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995. Dokumenti, knj. 1, dokument 1, str. 13 – 14.; također: dokument 4, str. 19 – 20.; dijelove teksta istaknuo: Z. P.)
TO Hrvatske tada je po ustroju imala oko 240.000 vojno sposobnih građana, pa je očito kako kompletno naoružanje kojim je do tada raspolagala (oko 200.000 cijevi) nije čak ni udovoljavalo tim potrebama. Dakle, nikako nije moglo raditi o “višku”.
Prema nekim izvorima, proces oduzimanja naoružanja Hrvatskoj započeo je i prije nego je načelnik Generalštaba “JNA” izdao zapovijed, a što je (navodno) bilo već okončano do 15. svibnja.
“Saborski zastupnik HDZ-a i ratni zapovjednik Narodne zaštite Milivoj Kujundžić također tvrdi da je predaja oružja počela u travnju 1990., kad se održavao prvi krug izbora, a oduzimanje je završilo 15. svibnja, kad je bilo jasno da će HDZ pobijediti na izborima. ‘Za to je vjerojatno znao predsjednik Predsjedništva Hrvatske Ivo Latin, predsjednik Sabora Anđelko Runjić i predsjednik Saveza komunista Ivica Račan. Mogu shvatiti da se nisu oduprli tom planu razoružavanja, ali ne mogu oprostiti što nisu prosvjedovali i s time upoznali hrvatski narod’, ističe Kujundžić. Kaže da je teško procijeniti koliko je oružja oduzeto, ali je najgore što je novoj hrvatskoj vlasti oduzeto oružje i podijeljeno četnicima. Hrvatska je poslije toga dobila embargo na uvoz i morala kupovati oružje kako je znala i umjela, a nije imala čak ni dovoljno novca, zaključio je Kujundžić.”
(Vidi: Fran Višnar, “Zašto je KOS lako razoružao hrvatsku Teritorijalnu obranu, a ostao praznih ruku u Sloveniji?“, Vjesnik (Zagreb), on-line izdanje, 12. 12. 1998., https://archive.is/DZZoD; stranica posjećena pristup ostvaren 6. 5. 2020.)
Po tadašnjem Ustavu SFRJ, svaka je republika imala pravo i obvezu braniti svoj teritorij i to je bilo definirano Zakonom o ONO i DSZ, pa je posve jasno kako su ove odluke i postupci bili protivni najvišem državnom aktu i propisima koji su regulirali obranu zemlje.
Tvrdnja kako je oružje u skladištima hrvatske TO držano u neodgovarajućim uvjetima i nije bilo dobro održavano demantirana je nalazima nadležnih nadzornih tijela samog SSNO u čijim se zapisnicima (neposredno prije oduzimanja naoružanja Hrvatskoj) konstatira kako je u skladištima TO SR Hrvatske stanje “uredno” – pa i po pitanju skladištenja i održavanja oružja, streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava.
Nadalje, svoju je naredbu (od 14. svibnja 1990.) načelnik Generalštaba “JNA” izdao bez znanja SSNO, iako je po Zakonu o NO, SSNO bio nadređen Generalštabu koji bez odobrenja ovog tijela nije smio poduzimati nikakve radnje izvan svog djelokruga.
Postupku razoružanja bile su podvrgnute samo zapadne republike, uz istodobno naoružavanje ekstremnih Srba i četnika u Hrvatskoj i BiH, tako da je ne rijetko oružje koje je oduzeto republičkim štabovima TO ovih republika završavalo u njihovim rukama. Perfidne i prozirne manipulacije aktera velikosrpskog osvajačkog pohoda nisu na vrijeme shvaćene niti na Zapadu ni u samom UN-u, pa ni u tadašnjim europskim institucijama. Umjesto da se srpski fašizam zaustavi izričitim prijetnjama i ultimatumima – a po potrebi i ograničenom vojnom intervencijom – čime bi se agresora obeshrabrilo, Beogradu se u nedogled popuštalo i toleriralo sve, pa i očiti zločini genocida i etničko čišćenje velikih područja u Hrvatskoj i BiH.
Dana 27. 06. 2003. godine Pred MKSJ u Den Haagu, o tomu je detaljno svjedočio (u postupku protiv Slobodana Miloševića), hrvatski general Imra Agotić, koji je do rata bio na visokom položaju u službi sigurnosti JNA (od lipnja 1971. godine do ožujka 1991., kad je smijenjen, nakon čega se stavio se na raspolaganje Hrvatskoj). On je pojasnio kontekst ovih događaja kao i prave namjere i ciljeve razoružavanja hrvatskog naroda i građana, što je u konačnici imalo velikog utjecaja na tijek rata i žrtve koje je Hrvatska podnijela u agresiji.
Tako je naoružanje koje su na koncu svojim vlastitim novcem platili građani Republike Hrvatske na kraju okrenuto protiv njih. Agresor je bezdušno razarao sela i gradove, masovno ubijalo, palio, silovao, pljačkao, a posao mu je bio bitno olakšan i embargom na uvoz naoružanja za SFRJ kojeg je Vijeće sigurnosti UN-a zahvaljujući naporima tadašnjeg “saveznog državnog vrha” i posebno Budimira Lončara uvelo 25. rujna (Rezolucija br. 713).
Hrvatski narod i građani Republike Hrvatske tako su ostali prepušteni do zuba naoružanoj “JNA” koja je od proljeća 1990. godine bila na strani velikosrpskih ekstremista u Hrvatskoj i BiH, a nakon što ih je naoružala i pripremila za rat, postala je udarna šaka velikosrpske agresije čiji je krajnji cilj bio stvaranje “Velike Srbije” – a što se trebalo ostvariti strategijom spaljene zemlje, odnosno, genocidom i etničkim čišćenjem svih područja do linije: Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag.
Svima koji nisu bili Srbi i nisu pristajali uz tu koncepciju namijenjeno je istrebljenje – a masovni zločini i surovi masakri civila, razaranja, progoni, koncentracijski logori, brutalna sustavna silovanja i pljačke bile su metode kojima su se barbari s istoka služili u nakani ostvarenja svojih bolesnih nauma. Peta kolona sastavljena od dijela srpske manjine kako u Hrvatskoj tako i BiH, Beogradu je bila samo “moneta za potkusurivanje”. Gurnuli su ih u rat za svoj račun, a protivno njihovim interesima fašisti iz Beograda (politički vrh i vrh “JNA”, SANU, SPC, UKS i disidentski krug intelektualaca okupljen oko Dobrice Ćosića).
Usprkos svemu, hrvatska mladost u trapericama i s krunicama oko vrata svojim je srcem obranila Domovinu, a mnogi hrvatski domoljubi – pogotovu iz iseljeništva – potrudili su se da se naš narod opremi najnužnijim naoružanjem i opremom kako bi se pružio otpor. Hrvati su iako razoružani i u krajnje nepovoljnom položaju (jer Hrvatska je dugo bila “neželjeno čedo” u međunarodnoj zajednici), u samo godinu-dvije uspjeli ne samo izvesti prve vojne operacije kojima su oslobodili dijelove zemlje (od zapadne Slavonije do Dubrovnika), nego i stvoriti respektabilnu vojnu silu koja je tijekom 1994/1995. godine u teškim borbama protiv srpskog agresora (kako u dijelovima BiH, tako i tijekom operacija Bljesak i Oluja) neprijatelju nanijela težak poraz i natjerala ga u bijeg.
Zlatko Pinter
