By Predsjednik RH Zoran Milanović ne prestaje s provokacijama. U Jutarnjem listu (nedjelja, 10.5. 2020.) uz ostalo je izjavio: „Žrtve Bleiburga ne postoje kao takve, postoje žrtve obračuna i likvidacije nakon predaje nacističke vojske i njihovih slugu. Tu je uhvaćeno više tisuća ljudi, uglavnom muškaraca, najviše u Sloveniji u Teznom i tamo ću položiti vijence. Ubojstva su činjenice, ali nikakav križni put. Da bi se nešto zvalo križnim putom, protogonist mora biti pravednik, a to je Isus“. Zatim navode da je „prema Milanoviću, križni put gruba zloupotreba Isusova križnog puta i žrtve, a tu se radilo u ratu, odbijanju da se predaš i zločinima, i jedan manji dio (sic!) hrvatskog naroda je zbog toga traumatiziran i to se ne zaboravlja lako“, poručio je trenutni predsjednik, koji na žalost nije bio sudionik hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, iako je morao.
Dakle, i ovog puta Milanović na sve moguće način želi osporiti i marginalizirati zločine koji su se dogodili nakon (!) Drugog svjetskog rata, prije svega od strane pobjednika. Sada je u sve to, kao ateist, (!) „uključio“ i Isusa Krista Sina Božjeg, (kao da mu se ruga), pa ga stavio na stranu onih koji su činili zločine nad nevinim ljudima u Bleiburgu, a poglavito na Križnim putovima (nije istina da su tamo stradavali samo navodni ratni zločinci i da nije bilo nevinih).
U Hrvatskoj enciklopediji za „križni put“ uz ostalo piše: „ Križni put je stradanje pripadnika poraženih snaga Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i izbjeglih hrvatskih civila nakon izručenja Jugoslavenskoj armiji (JA) kraj Beiburga 15.5. 1945. Naziv je nastao u hrvatskom političkom iseljeništvu, dok su u poratnoj Jugoslaviji događaji oko križnoga puta uglavnom bili prešućivani. Stradanjima su bile izložene kolone ratnih zarobljenika i civila, pod nadzorom pripadnika JA, na putu od Bleiburga i kroz Sloveniju do više odredišta u Hrvatskoj. Pojedine skupine zarobljenika vođene su u BiH, Srbiju i Makedoniju (osim pripadnika snaga NDH, među ratnim zarobljenicima bio je i manji broj pripadnika drugih antikomunističkih snaga, iz Srbije, Crne Gore i dr.). Žrtve su pljačkane, fizički iscrpljivane glađu, dugotrajnim marševima, uz likvidaciju iznemoglih, nehumanim željezničkim transportima i dr. Već pri ulasku zarobljeničkih kolona u Sloveniju, pripadnici JA započeli su masovne likvidacije, a najviše ubijenih bilo je u okolici Maribora (prvi sabirni logor), Celja, Kočevja i dr.(masovne su grobnice bile prikrivane, a mnogobrojne su u prirodnim jamama.) Ubojstva zarobljenika nastavljena su u Hrvatskoj u okolici Krapine, Samobora, Zagreba, Karlovca, Siska, Bjelovara i dr).“
Pa, o čemu to onda priča Milanović? Njegov križni put očito se umnogome razlikuje od onog stvarnog. Ne će, kaže, ići u Bleiburg, ali hoće u Tezno! U tamošnjim jama zatrpani su bez ikakvih obilježja na desetine tisuća Hrvata koje su partizani (kao stoku) tjerali iz – Bleiburga, što znači da će se pokloniti i položiti vijence za iste one kojima se ne želi pokloniti u – Bleiburgu!
Malo zamomuljeno i zafrfuljeno, ali se itekako da naslutiti o čemu se radi (jeftino politikanstvo).
Čudno je da u svojim izjavama nema ni približno tako žestoku retoriku za Srbe i druge koji su bili agresori na Republiku Hrvatsku (što je on valjda prespavao).
Stoga bi mu najbolje bilo da u dane velike tragedije, ali i ponosa i slave Hrvata ostane – doma!
Mladen Pavković
