By Dokle je bitka – dotle je imanentne mikropragmatike – društvenog mehanizma koegzistencije s prinudom fluktuirajuće fasade, odnosno maske koju svaka persona nuždom bivanja nosi i mijenja – jednokratno, po potrebi.
Suicid – volja za smrću – imanentna autodestrukcija (fizičke manifestacije)
Volja za smrću individualno odnosi pobjedu nakon poraza duha u mikropragmatičnom bivstvovanju – u fizičkoj krletci, u realsolipsističkom ropstvu vlastite svijesti te uz neprekidne biokemijske oscilacije i sve ine procese nužno vezane uz kontinuitet biološke oksidacije koja je u svojoj biti iracionalna – tada čin obesmišljen.
Cinična nesrazmjernost: vrijeme i „volja za smrću“
Za Philippa Mainländera volja je „kosmički suicid bića koje više ne može da podnese samo sebe“, kako eksplicitno ističe u kapitalnom djelu „Filozofija spasenja“ („Die Philosophie der Erlösung“, 1876), nakon čijeg je objavljivanja i sam izvršio suicid. Tu se ogleda vrhunac materijalne ontologije – ovostrano-fizička autodestrukcija kao čin izbavljenja. Volja se beskonačno reproducira natalističkim nagonom životinjskih bića, no ona je sama po sebi glavni izvor patnje koja se tako neprekidno perpetuira. U skladu s time, antinatalistička premisa postaje svojevrsni moralni imperativ. U tom agoničnom kontinuumu biološke oksidacije, odnosno imanentnom bivstvovanju, vrijeme je tek odraz cinične nesrazmjernosti između povijesnog protoka i kolektivne (!?) fizičke „volje za smrću“.
Zbilja kao ultimatum
I neka je ultimatuma dokle je god mikropragmatičnosti u (Schopenhauerovoj) „volji za životom” – no straha nije kad fokus prebacimo na Mainländerovu soteriološku „volju za smrću”. Stoga, svaki istinski pesimist postaje ovostrano neuništiv, nakon dekonstruiranja okvira društvene krletke i spremnosti na materijalnu predaju kao završni čin totalne ekscentričnosti naspram nametnutog okvira bivstvovanja i koegzistiranja. Ono traje kako bi s vremenom nakupilo gorke plodove obesmišljenosti prijašnje, sadašnje, pa i potencijalno daljnje biološke oksidacije, no takav čin predstavlja kulminaciju – konačnu rasterećenost, pobjedu, dobrovoljno žrtvovanje.
Imanentni ideal i (anti)natalizam
Etnikum nestaje zbog kulturoloških konstrukata, ne zbog ekonomskih čimbenika. S individualno konzervativnog i non-konzumerističkog gledišta, logično bi bilo natalističko shvaćanje u nacionalnom kontekstu; međutim, antinatalizam se rađa kao obrambena maska pred individualno-biološkim i općenacionalnim posrnućem – kao viša svijest o metafizičkoj patnji i besmislu proživljenog, odnosno protraćenog. Ta naizgled nespojiva sinteza nacionalizma i pesimizma zapravo gradi jednu paradoksalno monolitnu simbiozu – podređenu imanentnom idealu usprkos volji za smrću.
Nikola Puzović,
hrvatski publicist iz Vojvodine, listopada 2026.
