By Užasne stvari događaju se ovih dana našim ‘istoričarima’ i svima koji godinama uspijevaju nametati hrvatskoj javnosti velikosrpske laži.
Nije im uspjelo da u HAZU bude izabran za akademika ‘povjesničar – Uklanjatelj’, koji je još 2011 u vrijeme kada su na vlast dolazili oni koji su bili protiv neovisne hrvatske države uklonio iz HIP-a Slavonski Brod bistu Utemeljitelja RH povjesničara i akademika Franje Tuđmana:
Na sve načine su se trudili da se ne zna za taj sramotni čin, ali u HAZU im nije ispio taj izbor. U medijima kuknjava. Pa Tuđmana su revizionistom proglasili tata Slavko, neškolovani povjesničar amater i njegov sin Ivo, koji je također prije 12 godina pokušao postati akademik i to u vrijeme kada je tata Slavko bio posebni savjetnik Predsjednika Vlade RH i neslavno propao. U međuvremenu je postao ruglo od znanstvenika kada je svojim ‘pronalaskom’ dobio ime IVO DROBILICA. Ozbiljni povjesničari poput dr. sc. Josipa Jurčevića smatraju da on uopće nije znanstvenik, a dr. sc. Davor Marjan ismijava tatu Slavka:
Povjesničar dr. sc. Ante Birin još prije četiri godine ukazuje što je jedino ostalo dr. sc. Ivu DRobilici u obranu laži – Tužbama protiv povjesničara i svih drugih koji su za razliku od njegovog tate neškolovani amateri itekako školovani amateri u povijesti:
Najsmješniji je nedavna tužba zbog knjige o – vjerovali ili ne – Puhovskom, kada su mu jedine svjedokinje bile žena i kćer. O tom spektakularnom svjedočenju napisao sam knjigu:
Sanja i Teresa Iva Drobilice, dragovoljac.com, 2024.:
https://www.dragovoljac.com/images/minifp/sanjaiteresa.pdf
Tako kćer Teresa svjedoči:
Svjedokinja Teresa Goldstein je iskazala da kada se dogodi ovako nešto onda je reakcija tužitelja užasno emotivna, ali i svih njih. Jedino što je sada bilo drugačije je njegova fizička reakcija, tužitelj je imao stezanje oko srca, to je bilo kao srčani udar, on je urlikao, a osvijestio se nakon nekog vremena. Nije prvi put da se događa ovako nešto, ali je prvi put da je bila takva fizička reakcija. Reakcija tužitelja je emotivna, on se jako uzruja, govori da se može vjerovati da se to događa, a onda to uzruja nju i majku. Čita komentare i dosta ljudi piše da ne žele tužitelja u Hrvatskoj, da se treba iseliti, da ga ne žele živog. Stvarno ima strah da se tužitelj nešto ne dogodi. Sve ovo direktno ili indirektno odražava se i na njezin osobni život i posao, jer na poslu od kolega doživljava komentare u vezi oca, negativne konotacije u smislu da je njezin otac mrzitelj Hrvatske, da je on glupan i da je ona glupa.
Strašne je boli Ivo Drobilica pretrpio zbog knjige o Puhovskom.
Slijedi još gori udar:
Povjesničar dr. sc. Vladimir Geiger je objavio tekst o zlonamjernim lažima na stranicama JUSP Jasenovac, poslije čega je ravnatelj Ivo Pejaković podnio ostavku.
Laži su također usmjerene u poznatu ulogu takvih laži o Jasenovcu ‘dokazivanju’ genocidnosti hrvatskog naroda.
Zato su se uzbudili oni koji godinama sudjeluju u tome, kao na primjer Ivo Drobilica koji sada tatin revizionizam zamjenjuje s redizajniranjem (da umreš od smijeha) i slični:
Plaču kao i Pupovac koga i spominje povjesničar dr. sc. Zlatko Hasanbegović:
Još gore ih je nagrdio povjesničar dr. sc. Ante Nazor: – Na našim je prostorima genocid u 20. stoljeću presuđen samo za Srebrenicu i mislim da to dovoljno govori o velikosrpskim povijesnim lažima i propalim pokušajima nametanja tzv. kolektivne krivnje Hrvatskom narodu! (…) Ravnatelj Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata govorio o strašnim zločinima koje su Srbi počinili od Vukovara, preko Prijedora i Škabrnje pa sve do Srebrenice… Službeni Beograd podsjetio je da o Jasenovcu ne postoji presuda za genocid, dok za Srebrenicu od jučer postoji i Rezolucija UN-a!
https://web.facebook.com/bujicavelimirbujanec/?locale=hr_HR&_rdc=1&_rdr
A što im tek rade tzv. amateri, a u biti doktori računarskih znanosti Nikola Banić i Mladen Koić koji svoju znanost koriste u dokazivanju njihovih laži. Radi se o autorima preko sto takvih tekstova i knjige JASENOVAČKI POPIS – Lažne žrtve koja se i danas predstavlja u organizaciji braniteljskih udruga . Dakle Banić i Koić sjajno definiraju naše povjesničare i ‘+istoričare’ u tekstu objavljen u ‘Hrvatskom tjedniku’ od 9. 6. 2024.: ZNANSTVENI REVIZIONIZAM PROTIV POLITIČKOG AKTIVIZMA.
A komentirali su i rad ravnatelja koji je podnio ostavku uhvaćen u sramotnoj raboti protiv hrvatskog naroda:
BANIĆ I KOIĆ: RAVNATELJ JUSP JASENOVAC JE DOŠAO S POLITIKOM I S NJOM I ODLAZI
I onda i udar na jadne naše jugonostalgičare: Večernji list u srijedu, 29. svibnja, kao prigodni dar za Dan državnosti, uz tiskano izdanje, poklonio je knjižicu autora Marka Danona pod naslovom “Prilog proučavanju antihrvatske propagande“ Njihov dar tj. pdf Danonove knjižice dajem uz ovaj tekst. U Prilozima dajem jedan pljačljiv tekst o tome koji je napisao TEDDEA SENJANOVIĆ koji ima i dobrih dijelova jer citira Marka Danona, ali sve ostalo mu je kao kod njegovog vrhunskog autoriteta u ‘istoriji’ Iva Drobilice kojega jedino i spominje u svom tekstu.
Taj tekst vam prilažem da se možete slatko nasmijati, ali zato vam kao drugi prilog dajem i tekst iz Glasa Koncila jer Marko Danon zaslužuje i ozbiljnije, a ne samo glupave, komentare:
Na kraju da se zaokruži cijela ova priča dajem i intervju u Glasu Koncila s dr. sc. Matom Artukovićem iz ‘Glasa Koncila’ koji se spominje u prethodnom tekstu:
Naime dr. sc. Mato Artuković je osnivač i prvi ravnatelj HIP-a Slavonski Brod koji je u tom Institutu i postavio bistu Utemeljitelja RH povjesničara i akademika Franje Tuđmanam, a koju je je uklonio +pov jesničar – Uklanjatelj’-
Josip Pečarić
PRILOZI
DOBRO DOŠLI U NOVU HRVATSKU Umanjuju ustaške zločine, bulazne o ‘antihrvatskoj propagandi’, a to je tek početak…
- 05. 2024. 17:21
AUTOR: TEDDEA SENJANOVIĆ
Foto: nacional.hr
O tome mijenja li se narativ o logoru Jasenovac i ustaškim zločinima u hrvatskom javnom prostoru, nakon dolaska nove vlasti sačinjene od HDZ-a i Domovinskog pokreta, svjedoči i sam pogled na hrvatske tiskovine, koje nas vraćaju u mračnu povijest ovih prostora. Naime, jedan od nacionalnih dnevnih listova je u srijedu, 29. svibnja, kao prigodni dar za Dan državnosti, uz tiskano izdanje, poklonio knjižicu autora Marka Danona pod naslovom “Prilog proučavanju antihrvatske propagande”.
Autor ovog djela, Marko Danon, zagrebački je poduzetnik židovskog podrijetla, koji je svojedobno javno obznanio da je kardinal Alojzije Stepinac spasio život njegovu ocu. Kroz prilog poduzetnik Danon dramatično upozorava na problem “povjesničara koji i danas manipuliraju informacijama o broju stradalih srpskih žrtava”, umanjujući zastrašujuće ustaške zločine.
Danon kritizira umjetnički, izložbeni i propagandni sadržaj koji je u povijesti, kako navodi ovaj poduzetnik, oblikovan temama ugroženosti srpskog naroda posebice na revizionističkom prikazu koncentracijskog logora Jasenovac, odnosno, smatra da se naglašavaju i preuveličavaju zločini nad i prema pripadnicima srpskog naroda.
Autor pritom umanjuje strahote počinjene u koncentracijskom logoru Jasenovac te propitkuje stvarni broj žrtava, kritizirajući propagandu o “neutemeljenim tezama o broju ubijenih Srba na području NDH, o navodnoj suradnji Vatikana i ustaša te o krivnji kardinala Alojzija Stepinca koju su koristili četnici, velikosrbi i apologeti jugoslavenskog bratstva i jedinstva.”
Danon potom nastavlja kako će u svom radu pokušati dati uvid u same korijene mitova i neistina koji su postali sastavni dio antihrvatske propagande koja se upotrebljava, opet u gotovo nepromijenjenom obliku do danas. Smatra i kako tvrdnje iznesene u knjizi “Vatikan u Drugom svjetskom ratu” nitko nije osporio, pa mnogi i danas u njih vjeruju, a kako kaže autor “napisana je po Staljinovom nalogu”.
Provlači on tu i pet stotina ukrajinskih katoličkih svećenika koji su, tvrdi, bez suđenja poslani u Gulag, te nakon 50-ak stranica teksta izvlači izjavu biskupa Mile Bogovića iz predgovora knjige “Rivellijeva zavjera laži, blaženi Alojzije Stepinac i Srpska pravoslavna crkva”, za koju smatra da najbolje ocrtava razloge za pisanje njegova priloga.
“Ako se ne uklone stare naslage laži o Stepincu i dalje će se narodu predstavljati izobličena i kriva slika o njemu i njegovom djelu. To zasigurno ne bi pridonijelo boljem razumijevanju i zbliženju Hrvata i Srba, katolika i pravoslavaca što svi očekujemo i čemu se nadamo”, citira Danon, nakon stranica i stranica umanjivanja monstruoznih zločina koje opisuje kao antihrvatsku propagandu.
Ne trebaju nas previše čuditi ovakvi navodi, s obzirom na to da je autor već ranije javno istupao sa izjavama poput one da su Kozaračka djeca, žrtve ustaškog režima, koja postaju tek brojevi koji se koriste kako bi se obračunale razne političke struje, liječena u svim zagrebačkim bolnicama po nalogu Ante Pavelića i njegovih ministra, pritom perfidno ublažavajući horore ustaškog režima, te u gotovo pozitivnom kontekstu se osvrćući na poglavnika ustaške i zločinačke NDH.
Jasenovac se, kako je ranije i povjesničar židovskog podrijetla Ivo Goldstein pokušao ukazati, ne može svoditi samo na broj stradalih, ne može ga se banalizirati, a još manje politizirati i umanjivati. Jasenovac nije hrvatsko-srpsko pitanje, još jedan razlog za morbidno prepucavanje brojkama – on je jeziva crtica iz povijesti koja se nikad ne bi trebala ponoviti.
I dok dogovora među povjesničarima još uvijek nema, pitamo se sastoji li se doista ispravan način edukacije od priloga o antihrvatstvu, hrvatskog poduzetnika? Može li tolerancija ali i istina, opstati kao temeljna vrijednost europske ideje, nakon brojnih izazova današnjice – od ratova koji se vode na i blizu našeg kontinenta, migracija i sve očitijeg okretanja europskog kontinenta u desno?
Europa, očito samo u teoriji, trebala bi djelovati ujedinjeno, a države su – čak i kad su u pitanju susjedne zemlje – postale nikad razjedinjenije i izvlače bolne povijesne trenutke kao glavno oružje u borbi za sebične ideološke ciljeve.
Na sam Dan državnosti, hrvatski nacionalizam pokazao se kao nimalo potrošena priča, a put oprosta, istine i prihvaćanja vlastite krivice našao se još jednom na samom početku.
Naslovnica Glas Koncila Susret
MARKO DANON, ZAGREBAČKI PODUZETNIK KOJEMU JE BL. STEPINAC SPASIO OTCA NOVI PODATCI O SPAŠENIM ŽIDOVIMA U BOLNICI SESTARA MILOSRDNICA
–
- kolovoza 2020.
Marko Danon
Zagrebački poduzetnik židovskoga podrijetla Marko Danon nije nepoznat hrvatskoj javnosti jer je prije nekoliko godina javno obznanio da je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac spasio život njegovu otcu. Ustrajno je, temeljito i argumentirano, vodeći se starom antičkom uzrečicom pripisanom Aristotelu: »Drag mi je Platon, ali istina mi je draža«, rušio bez straha i beskompromisno neke uvriježene i nedodirljive povijesne »istine«. Tako je npr., među ostalim, ustvrdio da je »notorna laž« da je njegov otac pogubljen u jasenovačkom logoru, što je objavljeno na poimeničnom popisu žrtava koncentracijskoga logora Jasenovac. Jednako tako, plod njegova upornoga višegodišnjega istraživanja jest i povijesna činjenica da je nadbiskup Stepinac spašavao Židove i u zagrebačkoj bolnici sestara milosrdnica u suradnji s tamošnjim milosrdnicama, liječnicima i ostalim zdravstvenim djelatnicima, o čemu je pisao i Glas Koncila. On je, svakako, jedan od najzaslužnijih da je u srpnju 2019. u atriju toga bolničkoga centra otkrivena spomenploča u zahvalu svima koji su spašavali Židove.
Smiješno i jadno prešućivanje »Jutarnjega lista«
No nastojanja g. Danona da povijesnu istinu iznese na vidjelo, bez obzira na utvrđene egzaktne činjenice, još uvijek u današnjoj Hrvatskoj nije nimalo lagan ni jednostavan posao. To je posvjedočio npr. »Jutarnji list« u tekstu objavljenom tih dana: »Kako su zagrebački doktori u vinogradskoj spašavali Židove od ustaša; Fascinantna priča o velikoj hrabrosti i humanosti liječnika u najtežim trenucima«, u kojem su zavidnim misaonim ekshibicijama i pomno odabranim formulacijama potpuno prešućene katoličke redovnice. Tako doista smiješno i prilično jadno zvuči rečenica: »Danon kaže kako se u borbi za spas Židova uvelike istaknuo kardinal Alojzije Stepinac koji je putem svojih tajnika usmjeravao Židove prema bolnici Sestara milosrdnica i ženi (!) po imenu Bogoljuba Jazvo, tadašnjoj ravnateljici te bolnice« jer je poznato da je bolnica bila u vlasništvu i držale su je milosrdnice s upraviteljicom časnom sestrom Jazvo.
Svi odjeli prvorazredne bolnice
Ovih se dana g. Danon ponovno obratio uredništvu Glasa Koncila: »Ponukan izvanrednim intervjuom objavljenim u Vašim novinama s dr. Matom Artukovićem o hrvatsko-židovskim odnosima kroz povijest: ‘U hrvatskom narodu ne postoji antisemitski kontinuitet’ od 23. srpnja, javljam se s malim zakašnjenjem zbog godišnjih odmora. Smatram moralnom obvezom objaviti novije, široj javnosti nepoznate povijesne činjenice do kojih sam došao o duljini boravka, zapravo skrivanja nekolicine Židova u bolnici.
Jedan od načina dolaska u bolnicu kojim se služilo puno Židova bio je odlazak u Nadbiskupski dvor kod nadbiskupa Alojzija Stepinca, gdje bi ih primio jedan od nadbiskupovih tajnika, dr. Ivan Šalić ili dr. Stjepan Lacković.
Dopustite na početku nekoliko općih podataka o bolnici, od kojih su neki već objavljeni, ali među njima i novih. Zagrebačka Bolnica sestara milosrdnica, današnji Klinički bolnički centar ‘Sestre milosrdnice’, i danas se kao i 1941. nalazi na adresi Vinogradska cesta 29. U vrijeme NDH bolnica je bila u vlasništvu sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga, a smještajni kapacitet bolnice tada je bio 1085 bolesničkih kreveta. Osim toga, u sklopu bolnice nalazila se i vila sv. Vinka sa 70 kreveta, namijenjena smještaju bolesnih časnih sestara, pa je tako ukupni broj bolesničkih kreveta bio 1155. U to je vrijeme u bolnici bilo zaposleno 52 liječnika, 152 sestre u dvorbi bolesnika, 168 djelatnika pomoćnoga osoblja, devet činovnika, ljekarnik, dva duhovnika, stalni i pomoćni, te tri ispovjednika – redovnika franjevca. Bolnica je imala sve odjele koje je tada trebala imati jedna prvorazredna bolnica.
Od 16. rujna 1940. upraviteljica bolnice bila je časna sestra Bogoljuba Jazvo, koja je do toga trenutka bila na dužnosti ravnateljice Ženske realne gimnazije Sestara milosrdnica u Zagrebu. Pokazavši na toj dužnosti dobre organizatorske sposobnosti, Vrhovno vijeće sestara milosrdnica s pravom je očekivalo da će sestra Bogoljuba uspješno nastaviti rad svoje prethodnice sestre Ignacije Pukler.«
Iznimne zasluge voditelja odjela
U nastavku g. Danon piše: »U Bolnici sestara milosrdnica u tom su razdoblju bili zaposleni kao voditelji pojedinih odjela prof. dr. Vatroslav Florschütz na Kirurškoj klinici, prof. dr. Aleksandar Blašković na Urološkoj klinici, dr. Tvrtko Dujmušić na Odjelu za bolesti uha, nosa i grla, dr. Jozo Budak na Odjelu za fizikalnu terapiju i reumatske bolesti, prof. dr. Josip Glaser na Neuropsihijatrijskom odjelu, prof. dr. Vladimir Bazala na Ginekološkoj klinici, dr. Vilko Panac na Očnom odjelu, na dječjem odjelu dr. Darinka Čepulić, doc. dr. Oto Belošević na Internoj klinici do svoje smrti u ožujku 1945. Godine, a od ožujka do lipnja 1945. odjel je vodila dr. Nevenka Kasumović, prim. dr. Ivan Beuc, šef odjela za kožne i spolne bolesti, te prim. dr. Milan Žepić, šef odjela za plućne bolesti i tuberkulozu. Oni su, kao što će se vidjeti na pojedinačnim primjerima, odigrali važnu ulogu u spašavanju Židova tijekom razdoblja NDH, riskirajući time i vlastite živote. Iz podataka matičnih knjiga bolesnika vidljivo je da su se Židovi skrivali na svim odjelima u bolnici najčešće s nekom lažnom dijagnozom. Mora se svakako spomenuti i ravnatelja za medicinske poslove bolnice tijekom II. svjetskoga rata doc. dr. Kurta Hühna, jednoga od najeminentnijih oftalmologa na ovim prostorima, koji je osim toga posla tijekom rata obnašao i zahtjevnu dužnost predsjednika Crvenoga križa Hrvatske.
Između Židovske bogoštovne općine i Bolnice sestara milosrdnica postojao je dogovor, uz suglasnost nadbiskupa Alojzija Stepinca, da po završetku liječenja židovskih pacijenata, kojima je doista bilo potrebno liječenje troškove snosi židovska općina. Taj način liječenja funkcionirao je do svibnja 1943. kad je gotovo cijela općina deportirana u Auschwitz. Nakon toga troškove su snosili bolnica i Zagrebačka nadbiskupija s kardinalom blaženim Alojzijem Stepincem, koji je iz toga razloga često dolazio u Bolnicu sestara milosrdnica.
Židovi su osim na liječenje dolazili i da se sakriju preko osobnih veza ili poznanstava, prije svega s nekim od liječnika koji su bili u poziciji da ih prime u bolnicu (to su uglavnom morali biti voditelji odjela), naravno uz suglasnost upraviteljice s. Bogoljube Jazvo. Drugi način dolaska u bolnicu kojim se služilo puno Židova bio je odlazak u Nadbiskupski dvor kod nadbiskupa Alojzija Stepinca, gdje bi ih primio jedan od nadbiskupovih tajnika, dr. Ivan Šalić ili dr. Stjepan Lacković. Arhivskim istraživanjima utvrđeno je da se tijekom rata u Bolnici sestara milosrdnica liječilo i skrivalo 296 Židova, neki duže, a neki kraće vrijeme.«
Od 1224 do 294 dana u bolnici
Danon nastavlja: »Navest ću imena samo dvadesetak Židova, od kojih su neka nova u usporedbi s prvim tekstom u Glasu Koncila, koji su najduže boravili u bolnici.
- MARGITA SCHÖNSTEIN – 9. 1. 1942. – 9. 5. 1945. – 1224 dana
- DR. STJEPAN DEUTSCH – 11. 5. 1942. – 15. 5. 1945. – 1094 dana
- ADELA FRÖLICH – 27. 6. 1942. – 9. 5. 1945. – 1013 dana
- LEO BRAFF – 3. 8. 1942. – 9. 5. 1945. – 1009 dana
- TEREZIJA HERZOG – 8. 5. 1943. – 8. 5. 1945. – 730 dana
- HERMINA WEISS – 12. 5. 1943. – 9. 5. 1945. – 714 dana
- CHARLOTA MUNZER – 29. 7. 1942. – 5. 3. 1944. – 550 dana
- LJUBICA BRAYER – 30. 11. 1943. – 15. 5. 1945. – 524 dana
- LAV FRIŠBAH – 4. 5. 1943. – 4. 10. 1944. – 515 dana
- ZORA FRIEDLICH – 3. 5. 1943. – 29. 9. 1944. – 511 dana
- ELEONORA FREIBERGER – 29. 12. 1943. – 9. 5. 1945. – 496 dana
- ŠANDOR GRUN – 10. 3. 1944. – 9. 5. 1945. – 419 dana
- ZLATA KELLERT – 8. 8. 1942. – 15. 9. 1943. – 404 dana – nije preživjela
- ADELA ROSENBERG – 29. 8. 1942. – 29. 9. 1943. – 395 dana
- MALWINA WEISS – 20. 5. 1943 – 17. 4. 1944. – 332 dana
- SIDONIA GEIGER – 28. 4. 1942. – 4. 5. 1942. i 29. 6. 1942. – 11. 6. 1943. – 324 dana – ubijena u Vrapču
- KLEMENTINA BERGER – 3. 9. 1942. – 27. 5. 1943. i 2. 6. 1943. – 6. 7. 1943. – 300 dana
- DR. OTTO EISNER – 9. 8. 1942. – 3. 7. 1943. – 300 dana – umro u bolnici
- BRANKA REICH – 21. 6. 1942. – 6. 3. 1943. – 295 dana
- ROSA SANTO – 18. 7. 1942. – 7. 5. 1943. – 294 dana
Na kraju, htio bih samo reći da istraživanja o spomenutoj temi nastavljam te se nadam da ću uskoro objaviti nove zanimljive povijesne podatke i činjenice.«
Naslovnica Glas Koncila Intervju
- MATO ARTUKOVIĆ O HRVATSKO-ŽIDOVSKIM ODNOSIMA KROZ POVIJEST U HRVATSKOM NARODU NE POSTOJI ANTISEMITSKI KONTINUITET
–
- srpnja 2020.
Snimio: T. Vuković | Dr. Mato Artuković
U vrijeme NDH određeni broj Židova proglašen je »počasnim arijevcima«, što je bilo predviđeno čl. 6. Zakonske odredbe o rasnoj pripadnosti. Vjerojatno nigdje drugdje u porobljenoj Europi nije postojala takva kategorija. To je osiguralo opstanak određenomu broju pripadnika židovskoga naroda. Vjerojatno je jedino u Zagrebu, od svih porobljenih zemalja, tijekom sve četiri godine postojanja NDH djelovala Židovska općina.
U predizbornim vremenima za zastupnike u Hrvatski sabor gotovo redovito započinju rasprave o pravu i položaju nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Premda im je po zakonskim odredbama zajamčeno osam mjesta u predstavničkom tijelu svih hrvatskih građana i nositelju zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj, što je jedinstven primjer u europskim razmjerima, mogu se čuti glasovi o njihovoj ugroženosti i nejednakosti tijekom povijesti pa sve do današnjih dana. U nizu osjetljivih tema u tom kontekstu često se spomenu i hrvatsko-židovski odnosi. Koliko su takve ocjene (ne)utemeljene, govori dr. Mato Artuković, dugogodišnji djelatnik Instituta za povijest, Podružnice za istraživanje povijesti Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskom Brodu, autor knjige »Rasprave o hrvatsko-židovskim i srpsko-židovskim odnosima u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća«.
Utjecaj komunističke politike i diplomacije
Dr. Artukoviću, dopustite odmah na početku pitanje in medias (t)res. Zašto se u posljednjih nekoliko desetljeća hrvatsko-židovski odnosi kroz povijest ne promatraju cjelovito sa svim njihovim usponima i padovima, nego prevladavaju isključivo negativni tonovi, koji hrvatski narod uglavnom stavljaju na optuženičku klupu?
DR: ARTUKOVIĆ: U javnosti svakako prevladava takav dojam. Razlozi za to isključivo su političke naravi. Mislim da je to posljedica prije svega utjecaja komunističke politike i njezine diplomacije koja je bila pretežito srpska i koja je nametnula da se hrvatsko-židovske odnose promatra samo kroz prizmu tragične sudbine Židova za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Zločini koje je, na našu veliku žalost, počinio ustaški režim nad Židovima omogućili su komunističkim i velikosrpskim neprijateljima bilo kakve hrvatske samostalnosti da se pogled jednoga tako moćnoga i utjecajnoga naroda usredotoči na samo to kratko, ali žalosno, razdoblje povijesti hrvatskoga naroda. Razdoblje 1941. – 1945. iznimno je teško i bolno u povijesti židovskoga naroda. Hrvatska tada nije bila samostalna država, pa je rasne zakone morala donijeti pod pritiskom, ali same državne vlasti morale su osigurati spašavanje Židova. To što to nisu učinili, čini grijeh toga režima većim i mi ga moramo osuditi. Tijekom godina provedenih u emigraciji Pavelić nije zagovarao nikakvu antižidovsku politiku. U vrijeme NDH određeni broj Židova proglašen je »počasnim arijevcima«, što je bilo predviđeno čl. 6. Zakonske odredbe o rasnoj pripadnosti. Vjerojatno nigdje drugdje u porobljenoj Europi nije postojala takva kategorija. To je osiguralo opstanak određenomu broju pripadnika židovskoga naroda. Vjerojatno je jedino u Zagrebu, od svih porobljenih zemalja, tijekom sve četiri godine postojanja NDH djelovala Židovska općina.
»Samo u jednoj zemlji poštedjen je Izrailj«
Što nam možete reći iz povijesti hrvatsko-židovskih odnosa, o kojoj se vrlo malo zna, npr. o povijesnim razlozima zašto Židovi krajem 18. st. u većem broju dolaze i stalno se nastanjuju u Hrvatskoj?
- ARTUKOVIĆ: Pravni položaj Židova u Hrvatskoj bio je jednak onomu u drugim dijelovima Monarhije. Novija istraživanja položaja Židova u Hrvatskoj pokazuju da se taj položaj u Ugarskoj i Hrvatskoj poboljšao kada je Josip II. izdao patent »Gens Judaica« 31. ožujka 1783., nakon kojega se, unatoč velikim ograničenjima, Židovi počinju trajno naseljavati u Hrvatskoj. Većina je dolazila iz susjednih ugarskih županija: Zala, Tolna, Sopron Bodrog-Bacs, a manji dio iz Moravske, Češke i Galicije. No također je važno istaknuti Zakon od 28. listopada 1873., kad je u Saboru proglašena kraljeva sankcija zakonske ravnopravnosti Židova.
Dr. Marijan Derenčin u Hrvatskom saboru: »Da Izraelićanin, ostajući vjeran vjeri otaca svojih, može biti i vjeran sin domovine svoje, to se kod nas obćenito misli… Ovim zakonom, mi ćemo, gospodo, izraziti nazore naroda našega, i kao što imadoh čast već reći, uzakoniti što u našoj zemlji već biva.«
Time je Židovima u Hrvatskoj priznata sloboda prakticiranja vjere, kao i puna politička i građanska ravnopravnost s građanima drugih zakonom priznatih vjeroispovijesti. U popratnoj riječi predsjednik Zakonotvornoga odbora dr. Marijan Derenčin rekao je važnu istinu: »Da Izraelićanin, ostajući vjeran vjeri otaca svojih, može biti i vjeran sin domovine svoje, to se kod nas obćenito misli… Ovim zakonom, mi ćemo, gospodo, izraziti nazore naroda našega, i kao što imadoh čast već reći, uzakoniti što u našoj zemlji već biva.« Valja naglasiti da su se Židovi integrirali u hrvatsko društvo i moramo reći da je velik njihov doprinos u svim područjima života u Hrvatskoj: gospodarskom, prosvjetnom, kulturnom, političkom i znanstvenom. O položaju Židova u Hrvatskoj najbolje svjedoči najveći židovski duhovni autoritet, nadrabin Hozea Jacobi. U propovijedi na proslavi svoje rabinske službe, nakon što je opisao zla koja su Židovi doživljavali u mnogim zemljama, istaknuo je: »Samo u jednu zemlju nije mogao ulaza naći, samo u jednoj zemlji poštedjen je Izrailj od svega zla, i ta je zemlja n a š a m i l a H r v a t s k a! – istaknuto u izvoru – Ova, u čijoj povijesti nigdje ne čujemo o progonjenju Izrailja, sačuvala si je tu čast i u zadnjih 25 godina; naprotiv u to vrieme provela je ona jednakopravnost Izrailja, koju je faktično već i prije posjedovao, i putem zakona. Veselo i ponosno možemo dakle danas kao djeca ove zemlje uzkliknuti: Gledajte narodi,… koliko su pametniji i plemenitiji sinovi ove zemlje, koji se nisu dali zasliepiti riečmi lažljivih proroka, nisu dali zavesti lažnimi naukami sebičnih usrećitelja!«
Velikosrpska politika s malo više takta
Može li se reći da je poznati članak Nikole Stojanovića »Srbi i Hrvati«, koji je izazvao antisrpske demonstracije 1902., jednako protuhrvatski koliko i protužidovski?
- ARTUKOVIĆ: Da, u pravu ste, jer taj članak ima i svoj nastavak u brošuri istoga naslova. Članak »Srbi i Hrvati« zapravo je sažetak onoga što je »Srbobran« pisao i zastupao puna dva desetljeća. Taj članak mora se povezati s brošurom istoga naslova koja je već 1902. izišla u Novom Sadu kao objašnjenje temeljnih misli izraženih u članku. Tu se ponavlja i potvrđuje uvjerenje koje je bit nacionalnodržavne ideologije srpskih samostalaca i srpskih stranaka u Monarhiji. Ništa se zapravo bitno nije promijenilo u strategiji i krajnjem cilju u politici Srba u Hrvatskoj nakon što je Srpsku samostalnu stranku preuzeo Svetozar Pribićević. Samo se promijenila taktika jer i on svoju politiku usmjerava prema naputcima iz Beograda, ona je, dakle, velikosrpska, samo s malo više takta. Autor se u članku »Srbi i Hrvati« poziva na teoriju njemačkoga sociologa poljskoga podrijetla Ludwiga Gumplowicza prikazujući značajke Hrvata i Srba tako oprječnima kao da su zapravo dvije različite rase. U istoimenoj brošuri razvidno je otkud poziv na borbu »do istrage vaše ili naše«. Bitna misao toga programatskoga članka nadahnuta je učenjem Houstona Stewarta Chamberlaina, koje je temelj nacionalsocijalističke ideologije, odnosno hitlerizma. U brošuri Nikola Stojanović objašnjava da su »popovi« i »Čivuti« glavni sudionici hrvatske društvene i političke scene. »Čivutstvo« kao dominantna snaga hrvatskoga društva kroz posljednja desetljeća, uzrok je degeneracije hrvatske politike i svega zla, napose netolerancije. »Netolerancija nije osobina sloveno-germanske rase, nju je katolička crkva primila od Jevreja«, tvrdi Stojanović pozivajući se na Chamberlaina. I Vladimir Matijević i drugi srpski političari u Hrvatskoj i izvan nje smatrali su da su prije svega Židovi krivi za protusrpske demonstracije u Zagrebu 1902.
Ante Starčević osuđivao je antisemitizam
U protuhrvatskoj promidžbi Otac Domovine, dr. Ante Starčević, prikazuje se kao idejni začetnik ustaštva, pa samim time i antisemitizma, no listajući »Slobodu«, glasilo njegove Stranke prava, stvari izgledaju potpuno drukčije. Možete li reći nešto o njegovu odnosu prema Židovima?
- ARTUKOVIĆ: Ante Starčević nema nikakve veze s ustaštvom. Njegova je temeljna misao samostalna, demokratska hrvatska država. On je u tome bio i ostaje i danas nadahnuće svima onima koji vode suverenističku politiku u Hrvatskoj, pa im i danas ima što reći. U njegovoj knjizi »Ustavi Francezke« ima antisemitskih natruha, tu i tamo može se i u »Slobodi« naći koja oštra riječ protiv Židova, ali što je to kad se usporedi s neusporedivo većim brojem članaka u kojima je on izrazio svoju veliku simpatiju prema Židovima. On je antisemitizam kao pojavu osuđivao gdje god da se pojavljivao.
Već sama činjenica da je Ante Starčević za svojega nasljednika odredio dr. Josipa Franka, koji je bio podrijetlom Židov, da ga je zvao svojim najboljim prijateljem, i da je zajedno s njim izišao iz Stranke prava i osnovao Čistu stranku prava, pokazuje njegov odnos prema Židovima. I hrvatske i srpske jugoslavenski orijentirane stranke, koje su se ujedinile u Hrvatsko-srpskoj koaliciji oko apsurdne ideje o »jednom dvoimenom« i »jednom troimenom narodu«, koja će postati izvor svih sukoba, pa i ratova između Hrvata i Srba u 20. st., pokazuju da je Frank u narodnosnom pitanju bio puno dalekovidniji od svojih političkih protivnika, pa i braće Radić, napose Stjepana Radića, koji se isticao svojim slavenstvom. Dobro je upozoriti i na mišljenje mladoga češkoga novinara Gustava Eima, koji u nizu članaka pod naslovom »Zagrebački dojmovi« u »Slobodi« piše da su Židovi postali »što im na čast služi, gorljivimi pristaše Starčevića…«
Nevjerojatna lakoća kojom političari optužuju svoj narod
Što mislite, koliko su prevladavajućim isključivo negativnim tonovima u hrvatsko-židovskim odnosima pridonijeli i najviši hrvatski državni dužnosnici svojim izjavama?
- ARTUKOVIĆ: Tomu su itekako pridonijeli i današnji hrvatski dužnosnici svojim izjavama. Nedopustivo je npr. što je hrvatski predsjednik svojedobno rekao u Knesetu da je »ustaška guja u Hrvatskoj još živa«. Takva klevetnička politika vlastitoga naroda hrvatskih političkih elita u Hrvatskoj ima dugu tradiciju. U svakoj prilici treba cjelovito istaknuti odnose Hrvata i Židova kroz povijest, a ne samo i jedino ono najtragičnije. Toga moramo biti svjesni, ali nije to jedino što se može i mora govoriti o hrvatsko-židovskim odnosima. Nažalost, znanje iz povijesti većine naših političara prilično je oskudno, nekih upravo skandalozno oskudno. Nevjerojatna je lakoća kojom naši političari optužuju svoj narod.
Biskup Strossmayer u raljama dr. Krestića
Na kraju, Vaše mišljenje o tobožnjem antisemitskom kontinuitetu u hrvatskom narodu, koji uporno nameću ne samo velikosrpski zadojeni znanstvenici i medijski djelatnici nego i protuhrvatski zagovaratelji tih ideja u Hrvatskoj?
- ARTUKOVIĆ: Uporno se želi naći neki razlog da bi se zločini 1941. – 1945. objasnili logičnim slijedom događanja u nekoj dalekoj prošlosti, da se nađe neki »kontinuitet«. U hrvatskoj historiografiji već ima dovoljno vrlo ozbiljnih radova da se vidi kako toga kontinuiteta nema. Međutim, najbolje je to dokazao svojom »argumentacijom« srpski akademik dr. Vasilije Krestić. On je taj »kontinuitet« hrvatskoga antisemitizma pokušao naći u stajalištima biskupa Strossmayera, koje je ovaj iznio u prepisci s nuncijem u Beču Serafinom Vanutellijem, koja je trajala od 1881. do 1887. Objavljena je u knjizi »Korespondencija Strossmayer Vanutelli«, koju su priredili i izdali 1999. Josip Balabanić i Josip Kolanović. Knjigu su izdali Hrvatski državni arhiv, Kršćanska sadašnjost i Dom i svijet. Prof. Krestić o tome je napisao knjigu pod naslovom »Biskup Strossmayer u svetlu novih izvora«, koja je izišla u Novom Sadu 2002. On piše: »Do objavljivanja prepiske između Štrosmajera i Vanutelija u nauci nije bilo poznato da je đakovački biskup bio jedan od najrigidnijih rimokatoličkih prelata svoga vremena koji je strasno, iz dna duše, mrzeo Jevreje.« Bit onoga što je prof. Krestić napisao u toj knjizi izrazio je sljedećim riječima: »Saopšteni podaci o odnosu biskupa Štrosmajera prema Jevrejima dosad su samo delimično bili poznati. U nauci o tome nije raspravljano pa je ta dimenzija biskupove javne delatnosti ostala po strani. Ono što sada znamo o odnosu Štrosmajera prema Jevrejima u mnogo čemu je novo i zanimljivo, utoliko pre što je reč o ličnosti izuzetnog istorijskog značaja i velikog uticaja ne samo na savremenike već i mnoge potonje generacije. Zbog toga se s razlogom može postaviti pitanje koliko je Štrosmajerov antijudaizam ostavio dubokog traga u Hrvatskoj rimokatoličkoj crkvi u hrvatskom društvu u celini? Odgovor na to pitanje zahteva posebna istraživanja i prevazilazi okvire ovoga rada.« Dok u ovoj knjizi prof. Krestić, želeći zadržati privid odgovornoga znanstvenika, dopušta pitanja za koja su potrebna i posebna istraživanja, u knjizi »’Memorandum SANU’ pod udarima politike«, kritizirajući knjigu američkoga intelektualca židovskoga podrijetla Philipa Cohena, »Tajni rat Srbije«, u kojoj se autor suprotstavio, između ostalih mitova, i srpskoj promidžbi vezanoj za hrvatski antisemitizam, piše: »Ustaški odnos prema Jevrejima rezultat je stoletne istorije hrvatskog društva prema Židovima. Da je F. Koen hteo, da je dorastao poslu kojim se pozabavio, mogao je to i da potkrepi konkretnim i neporecivim dokazima. Mogao je da se pozabavi samo odnosom đakovačkog biskupa Josipa Jurja Štrosmajera prema Jevrejima pa da pokaže gde su koreni hrvatskog antijudaizma i potonjeg antisemitizma.« Prema tome, prof. Krestiću je jasno da je Strossmayerov antijudaizam »u temeljima ustaškog antisemitizma i njihove odluke o uništavanju Židova kao tuđinaca i neprijatelja hrvatskog naroda«.
Knjiga »’Memorandum SANU’ pod udarima politike« izišla je 2002., dakle u vrijeme kad i knjiga »Biskup Štrosmajer u svetlu novih izvora«. Od čovjeka koji, kako za sebe kaže, »brani dostojanstvo nauke i njen dignitet«, očekivalo bi se da poštuje zdrav razum svojega čitatelja pa da mu na pitanja koja je sam postavio, i na probleme za koje je sam rekao da su vrijedni dodatnih istraživačkih napora, dadne odgovore na temelju svojih ili tuđih naknadno provedenih istraživanja. On to nije učinio, a ipak je donio zaključke kojima tako teško optužuje i hrvatski narod i jednoga od ključnih ljudi u novijoj hrvatskoj povijesti. Teško je oteti se dojmu da se iza te olako i prebrzo donesene ocjene krije sramotno političko djelovanje, a ne intelektualno poštena borba za »dostojanstvo nauke i njen dignitet«. Dakle, glavni argument za tu tvrdnju u toj, za njega neslavnoj, polemici s Cohenom, dr. Krestiću je korespondencija Strossmayer – Vanutelli, no, najblaže rečeno, apsurdna je njegova tvrdnja da su biskupova pisma inspirirale ustaše, jer za njih oni nisu mogli ni znati, budući da su objavljena puno kasnije – tek g. 1999.! Nažalost, dr. Krestić je dokaz kako i umni ljudi mogu napisati besmislice, posebice ako ih ne vodi ljubav za istinom, nego mržnja prema drugima.
Pupovčev politički uzor – žestoki antisemit
Nije zgorega barem malo se zadržati na političkoj sceni u Hrvatskoj u 19. i početkom 20. stoljeća, jer mnogima zvuči pomalo nevjerojatno da je filosemitstvo Hrvata bilo uzrok tadašnjih hrvatsko-srpskih sukoba, pa nam recite nešto o tome.
- ARTUKOVIĆ: Nevjerojatno samo zato što su nas naučili da na židovsko-hrvatske odnose gledamo samo iz perspektive koju su nam komunisti nametnuli. Da, sve srpske novine toga vremena navode baš to: filosemitstvo Hrvata kao jedan od bitnih uzroka sukoba Hrvata i Srba. I to prije nego što je dr. Josip Frank ušao u Stranku prava. Srpska glasila u Hrvatskoj: »Srbobran«, »Vrač Pogađač«, »Srbin«, »Privrednik«, pa onda »Zastava«, »Branik«, »Odjek« izrazito su antisemitski listovi. Financijer i dugogodišnji najugledniji član Srpske samostalne stranke Vladimir Matijević, za kojega Milorad Pupovac kaže da i na njemu kao stupu gradi program svoje stranke, bio je žestoki antisemit. Srpska vlada krišom je podupirala velikim donacijama »Srbobran«, a isto tako danas hrvatska vlada velikim donacijama iz državnoga proračuna podupire »Novosti«, koje su jednako neprijateljski raspoložene prema samostalnoj Hrvatskoj. U spomenutim srpskim listovima, napose u »Vraču Pogađaču«, koji je bio jedini satirični srpski list u Austro-Ugarskoj, termini »čivutski« i »hrvatski« uvijek su u simbiozi. Kao što je sve hrvatsko bogalj i nula, sve je židovsko za njih pokvarenost i trulež. Zbog politike koju Hrvati vode prema Židovima, ismijavao se »Srbobran«, nastat će na kraju jedno carstvo »koje će se zvati Velika Hrvatska – naseljena samim sinovima Judinim«. Najogorčeniju borbu srpski tisak vodio je s »Hrvatskim pravom«, listom Čiste stranke prava, koji je izdavao dr. Josip Frank, podrijetlom Židov. Mnogo je primjera koje nalazimo u srpskom tisku koji pokazuju da oni smatraju filosemitstvo Hrvata jednim od bitnih uzroka sukoba Hrvata i Srba. U tom smislu ne iznenađuje »Zastavina« poruka Hrvatima: »Malo antisemitizma ne bi škodilo u Hrvatskoj«.
https://www.glas-koncila.hr/dr-mato-artukovic-o-hrvatsko-zidovskim-odnosima-kroz-povijest-u-hrvatskom-narodu-ne-postoji-antisemitski-kontinuitet/
