By Ova 2020 god. godina je, zlokobnih iznenađenja. S pravom, se ljude šale na račun, onih koji su platili za doček. Napravila je veliku crnu rupu u našim životima. Pokušavamo se iskobeljati iz te rupe no nekako ne pronalazimo načina.
No Vlada je odlučila iskoristiti postojeće komatozno stanje, ide na izbore kako bi još uvijek prestrašene ljude, lakše uvjerila
da ponovo dobije mandat.
Strah kao oružje koristi se u svim prilikama, sve drugo pada u vodu.
“Plenkovićevo doba”, bit će zabilježeno kao” Doba”, kad su se napravile najveće razlike u društvo, svaka mjera koju su donijeli, kao pomoć za siromašne je bila velika ljigava figa u džepu, pa i ova zadnja o nacionalnoj naknadi ua starije od 65 god.
Iz koliko, toliko, sigurne socijale, siromašne ljude gura se u naknadu, koja se može ovršiti. Uz to gube se sva druga, socijalna prava, poput dotacije za smještaj, za režije. S druge strane , pak ne uzima se u obzir imovinski cenzus, time se opet otvara put, muljatorima, koji cijeli život dobro žive a mošta ne rade. No nije to najgore, to što su doživjeli, građani grada Zagreba, nešto je što se neće lako zaboraviti. Puno vremena, prošlo je od potresa, no oni još nisu donijeli zakon o obnovi, sada su to odgodili, do jeseni. Ti ljudi žive u tim stanovima, boje se otići, radi pljačkaša, boje se najmanjeg šuma a odgovorni sastanče, raspravljaju, nadmudruju se, sve zajedno, s jalovim rezultatom. Sva rješenja, koje tobož donose, ne idu prema obnovi, nego prema zamrzavanju postojećeg stanja.
Kada to usporedimo, s obnovom Gunje, vidimo da smo stradale ljude, stavili na vrlo nisku ljestvicu prioriteta. Ako do obnove i dođe bit će to isključivo na teret građana, u vidu neke nove porezne stavke.
No i izbori nam daju i drugu mogućnost, da ne dopustimo da se ova agonija produži.
U kampanji, ćemo svaki dan slušati, kako neki novi ljudi, nisu dovoljno dobri, no mi ne biramo jednog čovjeka, nego biramo novi Vladu, novu ekipu.
Osvrnimo se malo, kakve su nam ekipe, do sada nudile desne opcije, kako su nas lako zaveli, a onda i podvalili, beskorisne, bezidejne lidere.
Podvaljivali su nam, neke dobre dečke, privlačne vanjštine, uglađenog ponašanja u skupom ruhu, s kalkulatorom, umjesto srca.
Sanader, čovjek u kojeg su sredovječne žene, gledale suznih očiju, desnom rukom nije se držao za srce, nego je provjeravao kalkulator u unutarnjem džepu. Kalkulator je radio punom parom, zbrajao je on nekretnine, pokretnine, umjetnine, sve dok ljubav nije pukla, jer on je krao, a drugom nije dao.
Otišao je Sanader, mnoge je povukao sa sobom, no još ih je i puno ostalo.
Gosp.Kosor nećemo ubrajati osim, slijepog obožavanja presvijetlog Sanadera nije imala, nekih egocentričnih manija, uglavnom je radila, što su dečki, tražili od nje.
Dok se snašla., već je bila bivša, no novi paradni stroj s rukom na kalkulatoru, doveo nam novog, nepoznatog, ljepotana za Premijera, ravno iz Kanade. Od 150 zastupnika u Saboru izabranih voljom naroda, 140 nikada nije čulo za Tihomira Oreškovića, no on je postao Premijer naše države. Složno je prihvaćen kao vizionar, spasioci, patriota, vjernik, sve što Hrvatima treba, čovjek je imao i pozamašni konto na računu, ljupku ženicu, koja je prigodno i pustila suzu, na primanju kod Pape, moleći za kanonizaciju Stepinca.
No euforija, nije dugo trajala, oni koji su ga posjeli u premijersku fotelju, žestoko su ju počeli izmicati, dok ju, nisu i izmakli.
Imali su novog lijepog dečka, sa svim referencama dobra obitelj, dobro školovanje, dobre manire, dobra odijela, šarmantni osmjeh.
Mnogi “tvrdi” ljevičari blagonaklono su se smješkali, u njegovoj blizini. Trajalo je neko vrijeme, no lijepa slika, postala je sve manje lijepa, okružio se naš Premijer, lošim društvom, njegovi ministri, padali su jedan za drugim, baš kao zrele kruške, no loše, su zamijenili, još lošiji, osmjeh na licu Premijera je bio sve kiseliji, sve češće je lamatao rukama, a sve manje progovarao, iskreno.
Stvarno stanje prikrivao je samo pohvalama, no istina, neosporna istina, da su siromašni još siromašniji, bogati još bogatiji, postala be veliki teret za i dalje lijepog, dečka, no manire su postale loše. Bahatost, netolerancija, inzistiranje na raskošnoj prezentaciji Vlade, u jako siromašnoj državi, nije put, kojim idu pobjednici.
Nitko ne voli vođu, koji umirovljenike šalje u bijedu, koji invalidima otima novac, koji ne mari za porušeni Zagreb, koji bolesnima uskraćuje zdravstvenu skrb, kriva je to računica, zbroj ne donosi pobjednika.
Pokazala je to i priroda, nakon 140 godina, porušila je Zagreb, a i korona, je baš sada, poharala planetu.
Možda nam poručuje, da suživot prirode i čovjeka, mora poštivati, pravo na život, svih sudionika, da je kapital nevažna stavka, da ispod ruke na desnoj strani, čovjekovih prsa, ne smije biti kalkulator, već srce, da čovjek koji ne vidi, drugog čovjeka, kako traži hranu za svoje dijete u kontejneru, nije lijepi dečko, već manipulator, koji zatvara oči, kada vidi bijedu, na svoj posao odlazi u raskošnoj kočiji, kupljenu radom, tih siromašnih, ljudi.
Zatvorimo svi zajedno, tu nesretnu epohu u našem životu, bit će vrlo teško, duboko je to korijenje,
no sve se može, kad se ruke slože.
Ta nam je pjesmica pomogla, da puno toga izgradimo u prošlosti, zapjevajmo ju opet,svako vrijeme za novi dobar početak, je pravo vrijeme!
Dragica Trumbetaš
