By Srpska pravoslavna crkva stoljećima je bila jedan od najvažnijih stupova identiteta, kulture i tradicije srpskog naroda. Za mnoge vjernike ona je mjesto molitve, nade i duhovnog utočišta. Međutim, sve veći broj ljudi danas postavlja neugodno pitanje: je li se Crkva udaljila od svojih izvornih vrijednosti i postala institucija kojoj su moć, utjecaj i privilegije važniji od skromnosti i služenja čovjeku?
Kritizirati crkvenu instituciju ne znači napadati vjeru. Vjera pripada čovjekovoj savjesti i osobnom odnosu prema Bogu. Ali svaka institucija koja govori u ime morala, skromnosti i istine mora biti spremna podnijeti kritiku i odgovarati za vlastite postupke.
Od duhovnosti prema moći i privilegijama
Jedan od glavnih razloga nezadovoljstva dijela javnosti jest osjećaj da se SPC sve više pretvara u moćnu društvenu organizaciju, a sve manje u zajednicu koja bi trebala biti bliska običnom čovjeku.
Crkveni objekti i manastiri danas često nisu samo mjesta molitve, nego i mjesta velikog protoka ljudi, novca i interesa. Vjernici dolaze tražeći utjehu, pomoć i nadu, ali se postavlja pitanje gdje završava iskrena duhovna podrška, a gdje počinje iskorištavanje ljudske potrebe za čudom i rješenjem problema.
Kada ljudi koji su bolesni, siromašni ili očajni traže pomoć, odgovornost vjerskih institucija mora biti još veća. Vjera ne smije postati tržište, a ljudska patnja ne smije postati prilika za zaradu.
Skromnost za narod, privilegije za vrh?
Najveće nepovjerenje nastaje onda kada ljudi primijete razliku između onoga što im se propovijeda i načina na koji žive oni koji propovijedaju.
Vjernicima se govori o skromnosti, odricanju, strpljenju i prihvaćanju Božje volje. No istodobno mnogi građani vide crkveni vrh koji uživa povlastice i uvjete života nedostižne većini običnih ljudi.
Nitko ne osporava pravo svakom čovjeku, pa tako i crkvenim velikodostojnicima, na liječenje i dostojanstvenu skrb. Ali pitanje koje ostaje jest: kako objasniti siromašnom čovjeku koji se bori za osnovnu egzistenciju da institucija koja govori o skromnosti istodobno živi u svijetu posebnih mogućnosti?
Problem nije u tome što se netko liječi. Problem nastaje kada se izgubi osjećaj jednakosti između onih koji govore i onih kojima govore.
Crkva i politika – gdje završava vjera, a počinje interes?
Velika tema koja godinama izaziva rasprave jest odnos SPC-a i politike.
U demokratskom društvu vjerske zajednice imaju pravo iznositi svoje stavove. Međutim, kada se pojavi prevelika bliskost između crkvenih struktura i političkih centara moći, građani imaju pravo pitati: služi li se tada vjeri ili interesima?
Crkva može imati društveni utjecaj, ali ne bi smjela postati instrument političkih borbi. Vjera bi trebala povezivati ljude, a ne služiti kao sredstvo podjela.
Posebno je opasno kada se svaka kritika crkvenih postupaka proglašava napadom na narod, tradiciju ili vjeru. Nijedna institucija ne može biti iznad pitanja i odgovornosti.
Ljudi ne gube vjeru – ljudi gube povjerenje
Mnogi koji danas kritiziraju SPC ne odbacuju duhovnost. Oni odbacuju osjećaj da institucija koja bi trebala biti moralni autoritet više ne pokazuje dovoljno bliskosti s običnim čovjekom.
Ljudi vide vlastite probleme: siromaštvo, nesigurnost, loše zdravstvo, nepravdu i svakodnevnu borbu za preživljavanje. U takvom društvu svaka raskoš i svaka privilegija vjerskog vrha dodatno produbljuje nepovjerenje.
Povjerenje se ne nasljeđuje. Povjerenje se mora zaslužiti.
Vjera bez poniznosti postaje samo forma
Srpska pravoslavna crkva ima duboku povijesnu ulogu i velik broj vjernika. Upravo zbog tog značaja njezina odgovornost trebala bi biti još veća.
Institucija koja govori o moralu mora pokazivati moralnost.
Institucija koja govori o skromnosti mora pokazivati skromnost.
Institucija koja traži vjeru mora pokazivati da je vrijedna te vjere.
Budućnost svake crkve ne određuje broj hramova, bogatstvo ni politička bliskost. Određuje je odnos prema ljudima.
Jer kada nestane poniznosti, duhovnost postaje samo obred.
Kada nestane odgovornosti, autoritet postaje samo privilegija.
A nijedna institucija ne može trajno živjeti od prošlosti. Povjerenje se uvijek gradi djelima u sadašnjosti.
Bojan Jovanović
