By Pred najveći kršćanski blagdan Uskrs, i pojedini umirovljenici „došli su na svoje“. Naime, većina općina i gradova je preko sredstava javnog priopćavanja pozivala umirovljenike da im udjeli ni manje ni više nego 200 kuna!
Tako se za umirovljenike s mirovinom do tisuću kuna uglavnom odobravao iznos od 200 kuna, dok su oni koji primaju mjesečnu mirovinu od 1000-1500 kuna mogli dobiti – 150 kuna. Osobama starijih od 65 godina bez ikakvih mirovinskih primanja također se odobravala isplata jednokratno od 200 kuna.
Dakle, kao prvo nitko se javno nije zapitao kako ti ljudi, među kojima nažalost ima i hrvatskih branitelja, uopće mogu živjeti s tako niskim ili bolje rečeno nikakvim primanjima?
Drugo, svi ti umirovljenici u određene dane uglavnom su morali doći u „društvene domove“ da dokažu da imaju mala primanja, odnosno da žive „od zraka“ te da svi mogu vidjeti koji su to ljudi, koji su stajali u velikim redovima da bi dokazali svoju jad i bijedu.
Pored određene dokumentacije trebali su priložiti i broj tekućeg računa kojeg su morali otvoriti u nekoj banki, a nakon toga „svaki dan“ odlaziti na neki od njihovih šaltera i pitati: Molim vas, je li stiglo mojih 150 ili 200 kuna? Banke su na taj iznos sigurno uzele i proviziju(nema džabe ni u stare babe!).
Evo, na taj način općine i gradovi unijeli su, kako su govorili njihovi načelnici i gradonačelnici, malo svijetla u domove onih svojih sugrađana koji teško ili bolje rečeno nikako ne žive.
S druge pak strane, predsjednici Uprava, članovi Nadzornih odbora, predsjednici Sindikata, razni menageri (koji su se namnožili kao muhe), gradonačelnici i župani, žive i mjesečno zarađuju (i hvale se) kao stotinjak onih koji krpaju kraj s krajem.
Naime, većina tih koji danas primaju 1000 ili 1500 kuna, tijekom svog života zasigurno su negdje bili zaposleni. A mnogi se sjećaju da se poglavito u velikim tvrtkama poput Podravke, Plive, Kraša i drugih, radnike neprestano uvjeravalo da moraju štedjeti, pa čak i na toaletnom papiru, kao što je to jedno vrijeme bio slučaj i u Podravki. Također su govorili, ako ćete štedjeti onda će se u vašoj firmi moći zaposliti i vaša djeca, i na taj način tijekom čitavog radnog staža prodavali maglu. Kad su svi ti ljudi jednom napustili svoja radna mjesta i otišli u „zasluženu“ mirovinu za njima su se jednostavno zatvorila vrata tvrtke u kojoj su proveli 10, 20, pa i 40 godina života. Došli su drugi, „sposobni i podobni“ i prvo su si podigli plaće, bonuse i „nakrcali se kao brodovi“. Za one koji su stvarali firmu više ih nije bilo briga, odnosno što oni imaju s njima!?
Tu i tamo neke firme „brinu“ o svojim umirovljenicima na način da im svake godine udjele neki skroman paketić ili ih pozovu u neki šator na zajedničko druženje, a većina ni to.
Sva je sreća da tada „uskaču“ kao ove godine općine i gradovi i da ne zaboravljaju ljude s najnižim primanjima i da im velikodušno, ako se pojave na „prozivki“ u nekom društvenom domu, udjele milostinju od 150 ili 200 kuna!
Među njima su nažalost i neki od hrvatskih branitelja koji se srame reći da su bili među prvima kad je trebalo i da se za „šunku, sir, salamu i mladi luk“ nisu borili!
A načelnici, gradonačelnici i slični hvale se u medijima da „pomažu koliko mogu“!
Sramota je blaga riječ!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
