By Poslije gotovo 30 godina od ubojstva, članovi tri obitelji ubijenih na Ovčari i u vukovarskom prigradskom naselju Sotin dobili su od Ministarstva obrane Republike Srbije naknade nematerijalne štete. Ta naknada za iznimno mali broj ubijenih Hrvata u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu iznimno je mala, gotovo nikakva, a u prosjeku po članovima obitelji iznosi po 50.000 kuna. Istina, još mnoge tužbe Hrvata koji su 1991. i 1992. bili zatočeni u srpskim i inim logorima čekaju pravomoćne presude, a kako vrijeme odmiče najvjerojatnije ih nikada ne će ni dočekati.
Hrvatski branitelji i civili uglavnom sami tuže agresora, tj. Republiku Srbiju, koja je nasljednica svega zla koji se u vrijeme Domovinskog rata srušilo na Hrvatsku.
Hrvatska država je već odavno trebala zatražiti ratnu odštetu, za cjelokupnu štetu nanesenu agresijom Srbije i Crne Gore, a ne da se to pitanje pojedinačno rješava.
Ako su Hrvatsku prvi napadali iz Beograda i Podgorice, što je to drugo nego agresija. Službena politika Srbije i Crne Gore često ističe da je u Hrvatskoj bio „građanski rat“, ali i ne da su u tom pokolju sudjelovale i vojne postrojbe iz ovih država, koje su uz ostalo umnogome i pomagale Srbe u Hrvatskoj u naoružanju, financijski i u mnogo čemu drugom.
Stoga je prvo i osnovno pitanje – tko je kome prvi ušao u dvorište?
Hrvatski vojnici nisu ratovali u Srbiji i Crnoj Gori, nisu tamo ubijali, rušili…, niti su iz ovih država dovodili i zatvarali ljude po hrvatskim logorima.
Jedan Veljko Marić, hrvatski branitelj, u Beogradu je svojedobno osuđen na drastičnu kaznu zatvora od 12 godina, za navodnu smrt jednog srpskog civila. Pored toga, njegovoj obitelji mora platiti i veliku odštetu, baš kao i neki drugi osuđeni hrvatski branitelji, od Lore u Splitu do Karlovca i Gospića.
S odštetom od 50 tisuća kuna i to tek nekolicini obitelji poginulih, Srbi nam se rugaju i provociraju.
Uostalom, ne bi oni platili ni kune, a da nisu bili – agresori!
Mladen Pavković
