By Hrvatska radiotelevizija (HRT) u ponedjeljak, 20. siječnja na svom Prvom programu počela je s prikazivanjem prve od deset epizoda dokumentarno-igrane serije „Predsjednik“, posvećene životu i djelu prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe dr. Franje Tuđmana, autora Gordana Malića i Miljenka Manjkasa.
Početak te serije, istina, ne obećava mnogo, ali ohrabrujuće je ipak da se napokon – krenulo.
Dobro je među ostalim da smo se ponovno uvjerili s kakvim je ljudima Tuđman uspio stvoriti državu (svaka čast iznimkama), ali i to kako su u njegovo vrijeme pojedini utjecajni tzv. nezavisni mediji, poput Feral Tribuna, ili Radija 101, i te kako bili „zavisni“, i u službi (financijskoj i inoj) onih koji nisu podržavali hrvatsku državu. Jednom riječju – bili su prodane duše, a ti „veleumni kadrovi“ istu „nezavisnu novinsku politiku“ tjeraju i danas.
Inače, takvog čovjeka i političara Hrvatska nije imala “od stoljeća sedmog”! Međutim, jedan dio i njegovih suradnika, očito, ne oprašta uspjeh, pa čini sve ne bi li i u ovom slučaju umanjili, marginalizirali i falsificirali brojne Tuđmanove zasluge. Neki od njegovih najbližih suradnika, koji se pojavljuju već u prvoj seriji, trebali bi se sakriti u mišje rupe, a ne tako velikom čovjeku nalaziti “tisuću mana”. Tuđman je vjerovao da ćemo, kad jednom postavimo Hrvatsku “na noge”, tek tada biti u mogućnosti razračunati se sa svim “crnim i zelenim vragovima”, ali dogodilo se ono što nitko nije očekivao – umro je najprije Tuđman, a ubrzo za njim (pod još uvijek čudnim okolnostima) i prvi do njega – Gojko Šušak. Na taj način hrvatski su branitelji, a poglavito stradalnici Domovinskoga rata, ostali bez “kišobrana” i gotovo do danas (svaka čast izuzecima) svatko je mogao i može na te ljude “pljunuti” i baciti ih u blato. Iza Tuđmana, na čelo države došao je nitko drugi nego – Stjepan Mesić, grobar svega što je Hrvatska postigla u vrijeme rata. (Nadamo se da će u narednim epizodama i to biti vjerno prikazano.) Kad je početkom devedesetih bio s Tuđmanom, taj isti Mesić bio je “mali od palube” (pogledajte ga na fotografijama), baš kao i Manolić, ali vrlo brzo je pokazao da učenik želi prerasti učitelja, pa je činio sve ne bi li prvog hrvatskog predsjednika omalovažio i zgazio za sva vremena. Sada taj Mesić i nadalje hoda svijetom, i umjesto da ga procesuiraju za kriminalne radnje (recimo krađu australskih dolara koje su mu dali Hrvati u toj zemlji za obranu Domovine, korupciju, laž, dostavu dokumenata Haaškom sudu na što nije imao pravo, proganjanje obitelji Tuđman i drugo), opet ne radi ništa drugo nego uzdiže sebe, bivše Udbaše s kojima je čitavo vrijeme bio okružen, i na određeni način šteti interesima Republike Hrvatske. A sve to i dalje na ovaj ili onaj način plaćaju građani Hrvatske! Navodno da nitko nije nanio toliko štete Hrvatskoj kao taj čovjek. Pa, ako to nije tako, a jeste, zašto se barem danas ne pojavi na nekoj tribini ili obljetnici iz hrvatskog Domovinskog rata, zašto ne stane u red s istinskim hrvatskim braniteljima i stradalnicima? Što ga je sram, kad srama nema! Kako bi se ovaj čovjek osjećao među hrvatskim braniteljima, kad svi manje-više znaju da nas je izdao, baš kao i prvog hrvatskog predsjednika kojem je nosio kavu i ljubio ruku? Ne, oni koji su stvarali hrvatsku državu to mu nikada ne će i ne mogu oprostiti. Broz ga je navodno zbog kriminala strpao na robiju, a on zamislite što danas radi – viče: Živio Tito! i s krvavom petokrakom na čelu pleše “Žikina kola”! Nu, nije samo Mesić taj koji ne voli (mrzi) Tuđmana, a samim time i hrvatsku državu. Tuđman je imao svojih mana, propusta i slično (a tko ih nema), ali nije dao Hrvatsku – ni za što. Nakon Tuđmana došli su drugi, pa od svakog od njih, zamislite, počinje povijest.(sic!) Ono što je bilo prije njih, to je za te i takve bila tek “epizoda”. Tuđmana, kao junaka, spominju (i to ponekad) tek toliko, reda radi, a hrvatski branitelji za njih su “prodane duše” koje nemaju pojma što rade, već ih vode neki drugi, kao da su mala djeca ili slijepci.
Tuđmana su u Zagrebu godinama ponižavali, kao i članove njegove obitelji. Naime, nakon smrti su ga toliko ponizili (Bandić) da su neku livadu (na kraju grada) nazvali njegovim imenom, a koja još i danas služi za mokrenje pasa i drugih životinja.
Ovom velikom državniku treba zamjeriti i to što „nije vidio“ da oko sebe ima i nemali broj ulizica, „pijandura“ i bivših Udbaša, koji su jedno govorili, a drugo radili. (Neki su prikazani i u prvoj seriji.) Tek kad su umrli on i Gojko Šušak, te ulizice, koje se sakrivaju svakom pod rep koji je na vlasti, otkrile su svoje pravo lice, ali sada je kasno. Oni, a ne oni koji su je stvarali – imaju državu!
Spomenimo još da je Tuđman u sjajnim i povijesnim govorima često znao citirati i Stjepana Radića, pa je jednom prigodom podsjetio i na ove njegove riječi, a koje su aktualne i danas:
– „Nisu nama krivi tuđinci, ni oni u Beču, ni Pešti, ni u Beogradu, nego oni među nama samima. Hrvatski su izrodi oni koji dovode u pitanje hrvatstvo, budućnost hrvatskoga naroda.“
Dakle, prva serija s nazivom „Predsjednik“ nije nažalost ništa posebno, (plus dva!) tim prije što su, kao što smo već istaknuli, i njegovi „kućni majstori“ dobili prigodu da se hvale njegovim prijateljstvom i poznanstvom, iako ga je većina od njih odmah nakon smrti – izdala.
Jedan od tih je i dr. Ivo Sanader. A tu je sa svojim sjećanjima i dr. Mate Granić, ali i još poneki.
Oni, ali i neki drugi, su i te kako zaslužni što neki kažu da je Tuđman stvorio državu od da ne kažemo šta!
Mladen Pavković
