By Hrvatski sabor konačno je napustio čovjek koji je postao hodajući simbol svega pogrešnog u našem političkom sustavu. Furio Radin otišao je u mirovinu. Nakon nevjerojatne trideset i četiri godine neprekidnog sjedenja u saborskim klupama, čovjek koji je u tu instituciju redovito ulazio s mizerijom od nekoliko stotina glasova, zatvorio je vrata ureda potpredsjednika Sabora. Otišao je tiho, osiguran i, kako medijska istraživanja pokazuju, iznimno bogat.
Iza njega pravno i politički nije ostalo ništa. Nema tog zakona, reformske inicijative ili povijesnog govora po kojemu ćemo pamtiti ovog „vječnog” zastupnika. Pamtit ćemo ga isključivo po nerazgovijetnu frfljanju za govornicom i matematičkoj preciznosti s kojom je dizao ruku za svaku vladajuću većinu koja mu je jamčila opstanak na poziciji moći.
Slučaj Furia Radina ogledni je primjer kako u Hrvatskoj „raditi, a ništa ne raditi”. Dok su se vlade smjenjivale, ekonomije propadale, a građani bježali u inozemstvo, Radin je Sabor tretirao kao vlastitu tvrtku. Da stvar bude apsurdnija, u toj istoj instituciji godinama je, potpuno neprimjetno i bez jasnih zasluga, bila zaposlena i njegova supruga.
Nacionalne manjine trebaju i moraju imati zaštitu, no sustav u kojem pojedinac dobije doživotnu rentu i utjecaj na krojenje sudbine cijele države s brojem glasova koji ne bi bio dovoljan ni za predsjednika stanara u prosječnom neboderu, duboko je perverzan. Radin je to koristio do maksimuma. Njegova lojalnost nije pripadala biračima, nego proračunu koji ga je tri desetljeća hranio.
Dokumenti i istraživanja platformi poput projekta Oštro razotkrili su ono što su svi ionako znali. Čovjek koji je u javnosti glumio skromnog borca za ljudska prava, iza kulisa je gomilao nekretnine, naknadno prepravljao kvadrature u imovinskim karticama i akumulirao bogatstvo. Prema grubim računicama, ovaj je zastupnik porezne obveznike kroz plaće i doprinose stajao više od dva milijuna eura. Što je Hrvatska dobila za taj novac? Ništa osim tri desetljeća političke trgovine.
Ovaj slučaj više nije samo priča o jednom oportunistu; to je dijagnoza bolesnog sustava koja nameće hitnu potrebu za ustavnim i zakonskim korjenitim promjenama. Ako želimo spriječiti nove radine, naš zakonodavni okvir mora hitno ugraditi ključne stupove obrane od političkog parazitizma.
Tako primjerice uz ostalo predlažemo da nitko ne smije biti biran za zastupnika u Hrvatski sabor više od dva puta u životu. Politika ne smije biti cjeloživotno zanimanje, a saborska klupa mjesto na kojem se čeka mirovina bez dana staža u realnom sektoru. Zatim, trebalo bi u službama Hrvatskoga sabora zakonom zabraniti zapošljavanje uže obitelji zastupnika poput supružnika, djece i roditelja. Sabor ne smije biti agencija za zbrinjavanje političke rodbine, dok zastupnici drže ruku na proračunu. Potom, ne bi loše bilo da zastupnici koji odrade svoj maksimalni ustavni limit od dva mandata moraju izgubiti pravo na produljeno primanje plaće nakon odlaska s dužnosti. S posljednjim danom mandata trebalo bi im se oduzeti sva primanja iz proračuna. Profesionalni političari moraju odmah na tržište rada, baš kao i svi ostali građani.
Radinu će u mirovini biti lijepo, u to nema sumnje. Bankovni račun i stečene privilegije jamče mu mirnu starost. No građanima Hrvatske ostat će gorak okus u ustima i račun koji su predugo plaćali za predstavu u kojoj je glavni glumac samo šutio, frfljao i – brojao naš novac. Vrijeme je da se zakonom prekine ta farsa, jer za to se nismo borili.
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.).
