By Hrvatska posljednjih godina ubrzano povećava vojna izdvajanja kupujući redom njemačke samohodne haubice i tenkove Leopard 2A8, francuske borbene avione Rafale, američke helikoptere Black Hawk, i naposlijetku sudjeluje u međunarodnom projektu nabave teških transportnih zrakoplova. Sve zajedno predstavlja najveći ciklus vojnog opremanja od osamostaljenja države, ali pritom se gotovo nitko ne postavlja najvažnije pitanje. Ulažemo li milijarde eura u oružje koje će sutra doista povećati sigurnost Hrvatske ili samo slijepo slijedimo globalnu utrku u naoružavanju?
Rat u Ukrajini pokazao je da se karakter ratovanja u samo nekoliko godina dramatično promijenio. Nekada neprikosnoveni simboli vojne moći poput tenkova, oklopnih vozila i skupih borbenih sustava sve češće postaju mete jeftinih bespilotnih letjelica, preciznog raketnog naoružanja i autonomnih sustava. Dron koji stoji par tisuća eura može uništiti oklopno vozilo vrijedno više desetaka milijuna. To ne znači da su tenkovi ili zrakoplovi odjednom postali beskorisni, ali znači da njihova uloga više nije toliko dominantna kao prije samo nekoliko godina.
Zabrinjava činjenica da se o opravdanosti navedenih investicija gotovo uopće ne vodi javna rasprava. Građani imaju pravo znati kolika će biti ukupna cijena nabave, održavanja, modernizacije i uporabe ovih sustava tijekom sljedećih desetljeća, kao i kakvu će stvarnu sigurnosnu korist Hrvatska imati od tako velikih ulaganja. Posebno zabrinjava što se istodobno građanima poručuje kako za veće mirovine, kvalitetnije zdravstvo, dugotrajnu skrb, demografsku obnovu ili razvoj domaće industrije “nema novca”, ali se milijarde namijenjene vojnoj opremi uvijek pronađu. Sigurnost države je legitimna i važna obveza svake vlasti, ali sigurnost nije samo vojna kategorija. Ona podrazumijeva i gospodarsku otpornost, energetsku neovisnost, funkcionalno zdravstvo, socijalnu stabilnost i društvo koje građanima pruža osjećaj sigurnosti u svakodnevnom životu, dakle sve ono u čemu smo danas najugroženiji.
Sve nas treba zabrinuti globalni trend naoružavanja. Svaka država opravdava naoružavanje potrebom za obranom od moguće prijetnje, dok se istodobno vojni proračuni ruše rekorde. Nažalost, povijest nas uči da razdoblja intenzivnog naoružavanja rijetko kada završavaju dugotrajnim mirom. Kada se proizvedu ogromne količine oružja, a vojna industrija postane jedan od ključnih pokretača gospodarstva pojedinih država, raste i realna opasnost da političke krize prerastu u oružane. Hrvatska mora biti sposobna braniti svoju sigurnost, ali još više biti sposobna postavljati razumna pitanja prije nego što potroši milijarde javnog novca.
Najskuplje oružje nije uvijek i najbolja obrana, a utrka u naoružavanju nikada sama po sebi nije jamstvo mira. Mir se ne čuva gomilanjem sve skupljeg oružja, nego mudrim odlukama, snažnom diplomacijom i odgovornim upravljanjem javnim novcem.
Građani imaju pravo tražiti odgovore prije nego što milijarde eura postanu nepovratni trošak.
U Zagrebu, 10. 07. 2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
