By Čitam na jednoj od “Republikanskijeh” stranica na Facebooku – tko zna iz koje republike u kojoj je vazda bilo i bit će udbašije i antihrvatstva – nekakav “Dekret o domaćem radniku koji se treba snaći sam”. Pišu unutra kao da otkrivaju toplu vodu, pozivajući se na staru Dubrovačku Republiku i tezu da “Grad bez svojih ljudi nije Grad”. Čude se i pitaju kako smo došli do razine apsurda da se stranom radniku mora pronaći krevet jer bez njega sezona ne može funkcionirati, dok se domaćem radniku daje samo savjet: “snađi se sam”.
Onda iznose onu klasičnu, kontradiktornu tvrdnju: “Da se razumijemo, strani radnik nije problem. I on radi i živi teško, došao je zaraditi kruh. Problem je sustav koji za jednog radnika zna da mu treba krevet, a za drugog se pravi da može spavati u domoljublju. Nekad Republika, danas domaći radnik na čekanju za vlastiti grad.”
A što bih ja na to imao reći? Ne može se, gospari, imati i jare i pare – osim ako niste neki “drugi” odnekud tamo.
Gdje je nestala osobna odgovornost?
Gospoda bi očito da im Grad smješta i uvozne i domaće radnike. Pa što im ne otvorite vrata svojih kuća, ako već ne pišete iz Trebinja, Pančeva ili Kolašina
Nema više Titinog socijalizma i komunizma koji je jedne obogatio, a nas poslao u rat. Mi smo i njihovo branili, ali njima to nije bitno. Oni dobro znaju što je njihov za dom s garažom, njihove vile uz more i stanovi po velikim gradovima. Bez obzira na to tko je na vlasti, njima je svaka ruka u džepu. Uvijek će se buniti, ali nikad neće djelovati jer se boje za vlastitu kožu. Uvijek su kontra vlasti jer bi htjeli još i još, a nikad se nisu oznojili od posla. I to je u redu – ne guraj se tamo gdje se radi, bori i žrtvuje, osim ako to nije za osobnu korist.
Hrvatska ima kuća i nekretnina toliko da bi se u njih demografski bez Šuičinih AI robota mogla smjestiti još jedna država Hrvata. Ali kod nas ni otac sina, ni brat brata ne podnosi. Najveći broj sudskih sporova vodi se upravo zbog jebene imovine! I sad bi u toj situaciji Grad ili Država trebali smještati nečiju braću, sestre i stare roditelje? I hoće, ali neće džabe, gospodo. Čuj ti njih, mudrijaša, a oni kao ispali nevinašca. Samo vas gledam, i jedne i druge, u toj igri.
Čudite se ako nešto za javno dobro ne krene kako treba (naravno, samo kad je u vašem interesu). A gdje ste bili i zašto ste šutjeli kad smo neki od nas zaustavili Milanovićev porez na nekretnine? Ne samo da ste šutjeli, nego ste nas i zajebavali. Sada vas pitam, dok mi kritizirate ove nepovoljne odluke: zašto se sami ne borite? Imate svoje predstavnike u politici, situirani ste, školovani. Ali oni vam ne čitaju materijale za sjednice. Samo ih zahtijevaju u što većem broju, tek toliko da ih se vidi kako ih teško vuku na sjednice, a s njima se uopće ne znaju nositi ako nemaju osobni interes. Pa neću vam se valjda ja boriti da vama napunim apartmane dok vi čuvate svoje gujice na sigurnom? Ajdeee!
Od “Možemovaca” do korčulanske stvarnosti
Kritiziram ja i slobodne zidare, nisu ni oni meni dužni kad imaju argumente, ali ih ne mrzim. Međutim, mnogi ovdje mrze sve osim sebe. Ne doprinose ravnoteži, nego svojim nečinjenjem za javno dobro hrane i potiču zlo. Podsjećaju me na “Možemovce” koji kao ptice čuče na grani. Radije bi graktali zabačene glave i otvorenih usta, čekajući da im oni na vlasti (HDZ) ubace koju slatku trešnju ili maginju u kljun, nego da nešto konkretno urade. Samo udri protiv vlasti kad uđeš u lokalnu politiku! A kad se od tog tvog graktanja više ne bude moglo živjeti, onda se, kao dobro pripremljena i lajava, a neučinkovita oporba, lansiraš ravno u Sabor.
Kao naša Viki za razliku od mene profesora neambiciozna i odvjetnica. Ali nije ona izuzetak, uspjela je do Sabora, stigla je čak i do europskih fondova, ne baš kao najbolji primjer jer je kod mnogih sve veći strah od Laure Kovesi. Tresla se brda…
Na mojemu otoku je to došlo do vrhunca. Valjda se čaše moraju preliti, neki ih i popiti da bi se iskazala sva snaga apsurda. A taj apsurd je maltretiranje prilično šutljive većine. Jedna vodi, jedan uz pokoji potporni glas govori, i deru vas ko Musa jarca. Ne znam za sličan primjer takve dvoličnosti u interesu vlastite političke konstrukcije uspjeha. To je pothvat, koji će na kraju završiti u prašini. Inzistirati na tome da se stvari lome na leđima zaslužnog mrtvog čovjeka i djece koja vrijedno uče svirati i baviti se glazbom.
Govorim o Ivanu Šegedinu, koji je zadužio ovaj grad, otok i Hrvatsku, pa otišao. Čestitati na priznanjima tim ljudima, a s druge strane im uskratiti svoj glas – to nije s ovoga svijeta. To je s onoga svijeta palih anđela. Za mene ne predstavlja ljudsku, humanu ljubav, nego svojevrsnu nekrofiliju u apsurdu.
Tito, koji je uzor dotičnoj gospodi, bio je i pedofil i zločinac. Ali on je imao prokušanu formulu za propast svoga djela: kolektivno kažnjavanje zbog propusta pojedinca ili skupine. Sjetimo se Petra Šegedina i proljećara. Danas se, po istoj formuli, branitelj Ivan Šegedin, skupa s tom djecom, odlučuje kazniti i “ljubiti”. Sadizmom do mazohizma.
Mit o idealnoj prošlosti
Sada, kad smo apsolvirali tu sjednicu malog Gradskog vijeća velike Korčule, mogli bismo se vratiti na početak teme: na to glorificiranje i prizivanje Apolonijeve Dubrovačke Republike.
Ta vlastela je sjekla ruke onima koji su ih hranili u Komolcu, Prijevoru, na Brgatu… Led su im Konavljani donosili sa Snježnice. Imali su mantenjute od interesa, orgijali su s mladim curama sa sela, a onda nezakonitu djecu zbrinjavali u Konavle – u obitelji kojima je prijetilo da ostanu bez potomaka ili su im trebale radne ruke na zemlji, a imale su uvjete za život. Danas neki s oduševljenjem govore o tome, pravdajući ih kako je “gospoda brinula o svojoj muladi”. Ljudi u Rijeci dubrovačkoj i okolnim selima bili su sretni ako bi doživjeli pedesetu godinu, koliko im je život bio surov, a preživljavanje teško.
Nikad se bolje u Hrvatskoj nije živjelo nego danas – u miru, a da se manje radilo. A što reći o toj masonskoj agendi koja donosi sve ovo novo i loše? Svi više-manje prigovaraju, ali se od tih koji najviše seru malo tko usudio braniti Dubrovnik, kako u ratu, tako i u miru. Ove današnje gluparije potpuno su neusporedive s bilo čime, isto kao i pokušaji uspoređivanja našeg rata s ukrajinskim.
Jebiga, trebalo bi se malo boriti, kao što su se borili moji malobrojni prijatelji ratnici i malobrojni aktivisti koji su dosta toga od sebe žrtvovali. Ali lakše je pizditi i odlično živjeti, kao što to uglavnom čini većina bogatih “Srđevaca” i dvoličnih antifašista. Jebala ih “Republika”… Pustili su Francuze, a odjebali Ruse koji su ih došli oslobađati od tih istih Francuza. Sve su protumačili onako kako im je u tom trenutku odgovaralo i kako je išlo u korist njihovim kolegama masonima koje su pustili u Grad.
Niti su im moji rušili Republiku, niti smo im mi rušili Jugoslaviju. Sve je to bilo njihovo maslo. A kad su se dobro nahapali, onda je u ratu sve moralo krvavo počinjati iznova. I opet bi oni isto, samo da je njima dobro, pa im onda smeta Hrvatska. Nemaju oni ni Domovinu ni Boga, jer njihov jedini bog su interes i novac. Emigrante čuvaju kao svog maršala Tita, a onda, kad im ti isti emigranti “dođu glave”, najednom više niste humani i tjerali biste ih van. A s druge strane, nimalo vam ne smeta živjeti od njihovog rada i čišćenja vaših apartmana.
Svesilni Bog nam pomogao
Marko Mujan
