By Doček Nove godine 1998. za mene je bio obilježen ne veseljem, nego zbunjenošću i zabrinutošću. Hrvatska je tada još uvijek živjela s otvorenim ranama rata, a istočna Slavonija — područje pod kontrolom lokalnih srpskih vlasti — ostajala je posljednji teritorij izvan ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske. U tim krajevima nije bilo hrvatskih zastava, a mi smo, u očima mnogih bili “Ustaše”, uključujući predsjednika Franju Tuđmana i državno vodstvo. Atmosfera je bila teška, a neizvjesnost golema.
Nekoliko dana nakon dočeka, u Zagrebu se sastao Nacionalni odbor za obranu i sigurnost Mladeži HDZ-a. Tema je bila jedna jedina: povratak istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Sastanak se održao u hotelu Dubrovnik, u ozračju koja je još nosila tragove novogodišnjeg slavlja, osobito onih koji su noć prije proveli na Sljemenu. No iza te opuštenosti skrivala se ozbiljna rasprava o tome hoće li se posljednji dio Hrvatske vratiti mirnim putem — ili ratom. Čim je predsjednik Mladeži HDZ-a otvorio sastanak, dio članova koji su zajedno slavili Novu godinu javio se za riječ. Izložili su stav da su već postigli dogovor: treba krenuti u vojno rješavanje situacije u istočnoj Slavoniji. Šutio sam i čekao glasovanje, svjestan da će većina biti za vojnu opciju. No nisu računali na to da će moj prijatelj i ja biti protiv. Kako odluka nije bila jednoglasna, rasprava se nastavila. Zamolili su me da se predstavim i obrazložim svoj stav. Ukratko sam iznio svoj životopis, uključujući i činjenicu da sam sudjelovao u pokretanju operacije Oluja 1995. godine. Predsjednik Mladeži to je potvrdio. Upravo zato, rekao sam, ne želim da itko pogine ako postoji mogućnost mirnog rješenja. Vidjevši da je većina za vojnu akciju, ublažio sam svoj stav: predložio sam još jedan, posljednji krug pregovora, a ako ne uspije — neka se vojna opcija aktivira odmah. Predstavnica većine odgovorila je da su pregovori iscrpljeni i da se više nema što čekati. Uslijedila je stanka tijekom koje su me pokušali nagovoriti da promijenim mišljenje. Nisam pristao. Po povratku u dvoranu, obje strane ostale su pri svojim stavovima. Predsjedavajući je zaključio da će oba prijedloga biti iznesena predsjedniku Franji Tuđmanu.
Prvi prijedlog: odmah pokrenuti vojnu akciju.
Drugi prijedlog: pokušati još jednom s pregovorima, a ako ne uspiju — krenuti u vojnu akciju.
Konačnu odluku donio je predsjednik Franjo Tuđman. Odabrao je pregovore. Mirna reintegracija okončana je 15. siječnja 1998., nedugo nakon ovog sastanka.
Rat s pobunjenim strukturama nije počeo 1991. niti završio 1995. godine — trajao je u političkim, diplomatskim i sigurnosnim oblicima sve do mirne reintegracije.
Drago mi je što su pregovori uspjeli, što nitko od vojnika nije poginuo i što je stanovništvo na tom području ostalo u Hrvatskoj.
Devedesetih godina Mladež HDZ-a bila je snažna potpora predsjedniku Franji Tuđmanu — partizanu, sudioniku Drugog svjetskog rata i vrhovnom zapovjedniku Hrvatske vojske. Moji politički stavovi nisu uvijek bili isti kao njegovi, ali pomagao sam mu jer je jedinstvo hrvatskog naroda bilo nužno u borbi za očuvanje države.
U Zagrebu, 16. kolovoza 2026.
Božidar Štefić
