By Podjeli
Ova tema je odavna aktualna. Odvajkada kako se kaže u Hrvata. Vrijeme je za novo lice pravoslavlja osim u Hrvatskoj i u ostalim republikama i pokrajinama bivše države. U skladu s nomokanonima Istočne Crkve. Ta preobrazba se tiče kako klera i monaštva (redovništva) tako i laika tj. najvećeg sloja u redovima Pravoslavne Crkve. Prvenstveno u duhu Evanđelja i Svetoga Pisma Staroga i Novoga zavjeta s vrhunaravnim ciljem Kraljevstvom (Carstvom) nebeskim. Jasno, uz davanje prednosti božanskom elementu u Crkvi vođenoj Duhom Svetim valja punu pozornost posvetiti i onom ljudskom elementu. Božanski element je svet i presvet i kao takav nepovrediv, no onaj ljudski je grešan i uvijek potrebit usavršavanja u vjeri i pravednosti. Nažalost, svjedoci smo da u našemu pravoslavlju nažalost nije tako. Zapravo stvari su izokrenute. Ljudski element izrazito dominira dok je božanski s onim ‘pravim slavljenjem’ Boga zapao u drugi plan. Slično je i u našemu katoličanstvu i protestantskim crkvenim zajednicama, no u pravoslavlju to osobito dolazi do izražaja.
Pravoslavlje i svetosavlje nisu isto
Naš problem nije pravoslavlje koje je praktički identično ili vrlo slično katoličanstvu nego svetosavlje. Svetosavlje je zapravo etnofiletizam koji je kao takav osuđen od sveopće Pravoslavne Crkve. Pravoslavne Crkve po nomokanonima nisu etničke ili nacionalne već prije svega državne. One nužno slijede granice države u kojoj žive (u smislu vjerništva) te djeluju (pastoralno i liturgijsko djelovanje). Sukladno tome, u svomu službenom imenu imaju naziv vlastite im države unutar čijih granica egzistiraju kao vjerska i liturgijska zajednica. Ne po nekom etnonimu ili lingvonimu. Stoga, budući nema više zajedničke države ne može više biti jedinstvene Pravoslavne Crkve dotičnoga prostora niti da ona nosi ime etnonima jedne od bivših republika ili etnosa koji je dominantan u samo jednoj od njih. Budući je “Ujedinjena Srpska” Pravoslavna Crkva Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca nastala rujna 1920. ona se trebala zvati ‘Ujedinjenom Srpsko-Hrvatsko-Slovenskom’ a ne samo “Srpskom”. Od preimenovanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 3 listopada 1929. njezin službeni naziv je trebao biti od tada ‘Jugoslavenska’ a ne i dalje ‘Srpska’ Pravoslavna Crkva. Službena zastava joj je od ljeta Gospodnjega 1918. pa preko 1929. te do raspada Kraljevine Jugoslavije trebala biti ‘plavo-bijelo-crvena’ umjesto ‘crveno-plavo-bijela’.
U vrijeme nastanka Države Hrvatske 1941. nije nastala HPC nego je obnovljena nasilno i nelegitimno uključena Karlovačka Mitropolija ali pod imenom države za koju je povijesno bila nadležna do pred kraj 1918. u okviru Kraljevine Hrvatske kao sastavnoga dijela Austro-Ugarske Monarhije. Kao što je Pećka Patrijaršija tek od 1878. nazvana Pravoslavna Crkva Knjaževine Srbije. Te godine je Cetinjska Mitropolija službeno nazvana ‘Crnogorska Pravoslavna Crkva’ oodn. ‘Pravoslavna Crkva Kneževine Crne Gore’ kao potpuno odvojena u juridičkom (administrativno-pravnom) smislu od ‘Crkve Srbije’. HPC je čak faktično priznala Beogradska Patrijaršija pod patrijarhom Gavrilom Dožićem.
Isto je i nakon raspada bivše SFRJ. Sve novonastale neovisne države na njezinu tlu trebaju imati vlastitu Pravoslavnu Crkvu nazvane po njima umjesto po Srbiji koja je njima inozemstvo. Osim same Srbije s AP Vojvodinom. Makedonska Pravoslavna Crkva je 2022. stekla autokefalnost. Faktično postojeće Hrvatska i Crnogorska Pravoslavna Crkva to tek trebaju biti. Uz formiranje posebnih Pravoslavnih Crkava Bosne i Hercegovine, Kosova pa i Slovenije. Unutar Srpske Pravoslavne Crkve (Crkve Srbije) sukladno nomokanonima univerzalnoga pravoslavlja može se formirati Autonomna Vojvođanska Pravoslavna Crkva (Crkva Vojvodine unutar Crkve Srbije). Budući je Vojvodina autonomna pokrajina u sastavu Srbije to ona može imati vlastitu pokrajinsku Crkvu unutar državne Crkve Srbije (SPC). I radi suzbijanje toksičnoga svetosavlja u službi velikosrpstva i nametanja ‘srpskog’ entiteta pravoslavnim Ne-Srbima među kojima uz Crnogorce ima i dosta Hrvata. Pa i pokoji etnički Slovenac. Svetosavlje ne potiče od sv. Save (Rastka, Rastislava Nemanjića) nego od banatskoj Srba (istočna Vojvodina) iz 19 stoljeća. Svetosavlje kao oblik etnofiletizma, osuđenog od Carigrada je bilo zapravo “veličanje srpstva” umjesto Boga i Njegova Kraljevstva (Carstva), više u službi ‘ovozemaljske’ umjesto nebeske slave. Sv. Sava se čak stavlja ispred Isusa Krista protiv čega bi i sam dotični svetac bio oštro protiv. Znamo da su brojni četnici-koljači, pravoslavni svećenici proglašeni za ‘svetitelje’.
Po državama bivše Jugoslavije u kojima je prisutna SPC vijore se primjerice za parohijske crkvene blagdane ‘srpske’ trobojke pod izgovorom “crkvenih” zastava. Identičan izgovor kao u vrijeme nakon šestosiječanjske diktature 1929. kada su bili zabranjeni nacionalni simboli i zastave s nazivima osim u pogledu SPC. U Karinu u Hrvatskoj je u kolovozu izvješena takva zastava ali je po dojavi policiji uklonjena s tornja pravoslavne seoske crkve. A u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori su takve zastave trajno izvješene tj. niti se ne skidaju. Pa kuda sve to vodi? Samo u zlo i neke nove sukobe od kojih ni oni ‘oružani’ nisu isključeni. No, zato treba konstantno vršiti pritisak na izvršnu vlast u Republici Hrvatskoj da sukladno odluci Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od prije otprilike četiri godine upiše faktično postojeću Hrvatsku Pravoslavnu Crkvu u Registar vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj. Isti je sud dao obrazloženje da je ‘Hrvatska Pravoslavna Crkva ispunila sve uvjete za registraciju te su svi argumenti protiv ocijenjeni neutemeljenima’. Izvršna vlast je dužna ispoštovati pravorijek sudbene vlasti umjesto opstruiranja iste. Osobito što ta ista vlast traži poštivanje vlastitih i sudbene vlasti odluka pa onda je i prvopozvana davati primjer toga umjesto dvostrukih kriterija.
Kako objasniti da je recimo Crnogorska Pravoslavna Crkva upisana u Registar vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj a Hrvatska Pravoslavna Crkva nije premda su obje zadovoljile uvjete za istu stvar. Dakle, u ovom slučaju je politika isred prava a trebalo bi biti obratno. Pa neka onda bude obratno ako je tako pravo a jest pravo. Po posljednjem popisu stanovništva u Hrvatskoj iz 2021. osobama pravoslavne vjere i Hrvatima po narodnosti (nacionalnosti) se izjasnilo oko 20 000 ljudi. Dakle, Hrvati su uvjerljivo drugi po brojnosti unutar pravoslavnih vjernika u Hrvatskoj. S obzirom na prijespomenutu odluku Suda jasno je da im faktično postojeća Crkva treba biti registrirana. Ne može nešto što ne postoji ispuniti sve uvjete za registraciju uz napomenu da je ispunilo uvjete za istu tu registraciju. Dakle, ono što postoji, što je živo i kao takvo djeluje treba i zakonski priznati ako ni zbog čega drugoga onda zato što je tako odlučila sudbena vlast države Hrvatske. Valja istaknuti da je Crnogorska Pravoslavna Crkva u Crnoj Gori formirana negdje ranih devedesetih a registrirana desetak godina kasnije (2001.).
Nadajmo se da i u Hrvatskoj ima tako biti. I još bolje od toga. Primjer Ukrajine govori dovoljno sam za sebe. Ruska Pravoslavna Crkva je izgubila pravni i svaki drugi monopol nad Ukrajincima tamošnjim pravoslavnima. Drugačije ne može proći niti u bivšoj SFRJ, poglavito glede Hrvatske i Crne Gore. Pače Kosova. A teško da će moći i bez autonomne Crkve Vojvodine ali unutar SPC za razliku od ostalih. Ovo nije upereno protiv SPC i onih koji se identificiraju sa ‘kultom sv. Save’ već pozivanje na razbor u skladu s nomokanonima Pravoslavne Crkve i juridičkim poretkom u njoj ali i u cilju stabilizacije u samoj bivšoj Jugoslaviji tj. bivšim joj republikama i pokrajinama.
Ali, da budemo načisto, prvo slava Bogu, Kristu i ulasku u Kraljevstvo (Carstvo) Božje, u sami nebeski Raj a onda ono vremenito. Ali kroz vremenito do vječnoga. Preko ‘doline suza’ u nebesko blaženstvo. Jedno je s drugim povezano i tako ih treba promatrati. Pa dajmo si truda u ostvarenje obojega na slavu Božju i dobrobit ljudi, napose vjernika.
Uz onu poznatu staru hrvatsku izreku koja upravo odgovara ovoj tematici a glasi ‘što Bog da i sreća junačka’!
Josip Žgela
Podjeli
