By Podjeli
Svjedoci smo da danas mnogi upozoravaju na Srpsku Pravoslavnu Crkvu (Pravoslavna Crkva Srbije) kao remetilački čimbenik u republikama i pokrajinama bivše Jugoslavije. Osobito se to osjeća u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Republici Kosovo ali i u jednoj Autonomnoj Pokrajini Vojvodina. Uža Srbija također osjeća posljedice toga. Jedino su Slovenija i Sjeverna Makedonija koliko-toliko toga toksičnog djelovanja SPC pošteđen. Makedonska Pravoslavna Crkva je stekla autokefalnost 2022. SPC je formalno priznala kao ‘Crkva-majka’ Ohridsku Arhiepiskopiju samostalnom tj. potonja je prestala biti autonomna Crkva unutar SPC odn. Crkve Srbije. Slovenija je odn. dijelovi nekadašnje Unutrašnje Austrije koji su ušli u sastav Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca od samoga toga vremena do sada pod ingerencijom SPC. Ali su Slovenci uz kosovske Albance te Bošnjake i Muslimane jedini narod kojih praktički nema unutar pravoslavnih redova. Za razliku od njih, drugih naroda ima u pravoslavlju. Hrvata, Crnogoraca i Makedonaca ima unutar pravoslavnih redova. Prvih u manjoj mjeri a od drugih i trećih velikom većinom. Srbi su poput Crnogoraca i Makedonaca po tom pitanju.
Najviše su pogođeni dominacijom SPC Hrvati i Crnogorci. Hrvati pravoslavni imaju nekoliko udruga građana koje se predstavljaju pravoslavnima. Jedna se zove Hrvatska Pravoslavna Crkva. Barem tri od njih žele biti registrirane kao vjerske zajednice. Crnogorska Pravoslavna Crkva je registrirana vjerskom zajednicom kako u Crnoj Gori tako i u Hrvatskoj ali joj unatoč tomu velika većina onih koji se izjašnjavaju Crnogorcima u smislu narodnosti ne žele pristupiti nego se i dalje drže unutar redova SPC. Građanska udruga koja je kao takva pod imenom Hrvatska Pravoslavna Crkva registrirana u ožujku 2017. već dugi niz godina vodi sudski spor oko toga da bude registrirana vjerskom zajednicom u Republici Hrvatskoj. Unatoč njezinim opetovanim tvrdnjama da je priložila više od 600 potpisa svojih članova (zakon propisuje najmanje 500 osoba koje su potrebne za registraciju vjerske zajednice) izvršna vlast ju takvom odbija upisati u Registar vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj. Unatoč tome da su u tom registru i jedna Crnogorska Pravoslavna Crkva, budistička vjerska zajednica i još neke). Po posljednjem popisu stanovništva Republike Hrvatske onih koji su se po narodnosti/nacionalnosti izjasnili Hrvatima te da pripadaju pravoslavnoj vjeri ima oko 16 000 što jasno govori da su Hrvati drugi po brojnosti unutar pravoslavnih u Republici Hrvatskoj. Pa ako manje brojni Crnogorci pravoslavni u Hrvatskoj imaju vlastitu Crkvu upisanu u spomenuti registar postavlja se pitanje zašto to isto nemaju i Hrvati pravoslavni. Očito da kako i navode iz građanskih udruga koje žele biti preregistrirane u vjersku zajednicu kao Hrvatska Pravoslavna Crkva (umjesto sadašnjih građanskih udruga) ne radi se o potrebitom broju članova potrebnih za tu registraciju nego u čisto političko-oportunističkim razlozima. Drugim riječima, ovime se nakon višegodišnjih sudskih trakavica trebaju pozabaviti i tijela EU poput Europskog Suda Pravde, europski sudova za ljudska prava i sl. Ali zato Hrvatska i jest u EU. EU može izreći sud da nekada država koja je njezina članica nije u pravu te da prestane s nepravdom.
Koje je optimalno rješenje
Postavlja se pitanje budući mnogi opravdano ukazuju da se SPC previše bavi ovozemaljskim temama poput agende ‘srpski svet’ umjesto širenjem Radosne vijesti Staroga i Novoga zavjeta te da puno više misli o srpstvu i njegovu širenju umjesto širenju vjere i nade u Onostranost te kako ju zadobiti u vječnosti, to tako više ne može ići. Prilikom nedavne sahrane ratnoga zločinca Ratka Mladića, SPC na čelu s patrijarhom Porfirijem se pokazala kao dio ratnohuškačkog stroja umjesto ‘utočišta i stupa istine’ kako Biblija definira Crkvu kao zajednicu vjernika koju predvode njezini službenici vodstvom Duha Svetoga. Kako onda oni koji su pravoslavni, poglavito Hrvati pa i Crnogorci ali i brojni Srbi koji ne žele biti dio takve Srpske Pravoslavne Crkve mogu biti sustavno osujećivani u tome? Zašto Hrvatima i Crnogorcima pravoslavnima ne omogućiti punu afirmaciju kroz njihove vlastite Pravoslavne Crkve s otklonom od toga snažnoga ‘svetosavnoga’ i ‘velikosrpskoga’ etnofiletizma? Primjerice, mnogi pravoslavni Vojvođani su zasigurno zgroženi takvom SPC koja odudara od one pitome i uglađene multinacionalne i multikonfesionalne te multijezične Vojvodine koja je dio Srednje Europe i Podunavlja a ne Balkana.
Ako je Makedonska Pravoslavna Crkva od 1959. do 2022. mogla biti autonomna unutar Crkve Srbije onda bi to mogao biti slučaj i s Vojvodinom.
Valja napomenuti da je ljeta Gospodnjega 1995. francuski sud odbacio tužbu Srpske Pravoslavne Crkve glede izvještavanja o zločinima u BiH čime je bila kompromitirana srpska strana a očito i SPC čim je digla tužbu protiv medija koji su to priopćili francuskoj javnosti. Zar nisu eparhije SPC koje pod svojom crkvenom ingerencijom drže Crnu Goru glavni stup političkog srpstva u toj zemlji te poluga Beograda i Moskve da tu malu balkansku zemlju drže u svojim rukama i doista ju čine ‘crnim vilajetom’ na Balkanu? Kakav samo maligni učinak to ima na Boku, tisućljetni dio Dalmacije koji s pravom zovemo ‘Zaljev hrvatskih svetaca’! Dvije trećine kulturne baštine Crne Gore drže Hrvati u Boki kotorskoj koja je sva prožeta hrvatskim pečatom. Boka je kao takva i ‘Zaljev hrvatskog pečata’! Pa kada bismo počeli nabrajati primjere da se 2025. u manastiru Krka u Hrvatskoj pjevala velikosrpska pjesma ‘Sini jarko sunce sa Kosova’ gdje se spominju uz Knin i Dubrovnik još i “srpski” gradovi i zemlje te planine poput Nevesinja, Cetinja, Knina, Dubrovnika, Prizrena, Gračanice, Devama, Lovćena, Šare (Šar-planina), Gazimestana, cijeloga Kosova. Sve je prošlo bez kazne. Skandalozno! Pa kada se prisjetima govora srpskog patrijarha Porfirija koji je bio donedavno mitropolit zagrebačko-ljubljanski i cijele Italije u Bijeljini (Bosna i Hercegovina) u kojem je istaknuo da se granice mijenjaju i da ne znači da neće doći do objedinjavanja ‘srpstva’ što su jasne aluzije na očekivanje ‘velike Srbije’.
Ali, zašto onda unaprijed nekome braniti da te riječi Porfirija prokomentira na način da promjena granica može značiti i umanjivanje Srbije u odnosu na danas kao i širenje Hrvatske u odnosu na današnje stanje? Zar nije tako? Bez reciprociteta nema prosperiteta. Kako u malim tako i u velikim stvarima.
Zaključak u prilog miru
S obzirom na to da Srpsku Pravoslavnu Crkvu (Pravoslavna Crkva Srbije) prati zao glas kao i mnoštvo kompromitirajućih čina i akrivnosti koje vrhunac imaju kako je prije naznačeno u presudi suda u Francuskoj Republici (Pariz) iz 1995. kojom se odbacuje tužba protiv francuskih o srpskim zločinima u BiH te proglašavanjem “svetiteljima” ljudi koji su dokumentirano ali i putem svjedočanstava bili vinovnici četničkih masakra nad nesrpskim pučanstvom očita je kontaminiranost zlom i lošim nasljeđem na prostoru bivše Jugoslavije, poglavito Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Kosovu i Vojvodini “zahvaljujući” istoj toj SPC. Tome ide u prilog i kontroverzni po mnogima ‘Temeljni ugovor’ o pravnom statusu Srpske Pravoslavne Crkve i njezinom uređenju odnosa s Republikom Crnom Gorom kojim se cjelokupna povijest, duhovna baština, materijalna dobra (osobito manastiri i crkve sa svojim nekretninama) gledaju u svjetlu sastavnog dijela ‘Srpske Crkve’ pa se time barem neizravno aludira da i sama Crna Gora u profanom smislu dijeli identični narativ onomu crkvenomu (u širem smislu konfesionalnom i kulturnom). Logično se postavlja pitanje da ukoliko su ljudi Crne Gore bili u crkvenom smislu jedno s onima u nekadašnjoj Raškoj (koju suvremeni povjesničari u velikoj većini poistovjećuju sa imenom Srbija) onda zar isto ne vrijedi i u etničkom te političkom smislu? Tu se otvaraju vrata i za temelj zahtjeva glede “državnoga jedinstva”. Analogije postoje i glede područja gdje je SPC prisutna i u drugim republikama i pokrajinama bivše SFRJ bilo da joj je vjerništvo negdje dominantno ili pak nije ali ima dublje tragove kroz povijest. Stoga, u prilog miru i stabilnosti bivše SFRJ ali i JI Europe kao potpuno opravdan i logičan zaključak se nameće sljedeće rješenje koje se ogleda u punoj emancipaciji tj. realizaciji više posebnih (autokefalnih Pravoslavnih Crkava uz jednu autonomnu). U Hrvatskoj bi to bila njezina Hrvatska Pravoslavna Crkva, Crnoj Gori Crnogorska, Bosni i Hercegovini njezina Pravoslavna Crkva te Crkva koja bi imala jurisdikciju nad Republikom Kosovo. Jedino bi unutar okvira Srpske Pravoslavne Crkve (SPC) bila oformljena autonomna Crkva pravoslavnih Vojvođana. Pitanje, da li će osim na nivou Autonomne Pokrajine Vojvodina unutar Crkve Srbije biti još koja autonomna Crkva bi bila interna stvar te Crkve što ovisi i o mogućem preustroju Srbije u Federaciju sastavljenu od više saveznih ili federalnih jedinica. Sve navedeno bi bilo u cilju smirivanja napetosti i prevladavanja neprijateljstava te preveniranja mogućih budućih sukoba i zala ove ili one vrste na cjelokupnom području bivše SFRJ te jednom normalnijem životu njezinih bivših naroda i narodnosti ali i njih s drugima van toga prostora. Primjerice, za Hrvate koji su u vrijeme bivše Jugoslavije u Srbiji i njenim autonomnim pokrajinama Vojvodini i Kosovu bili narod a ne “nacionalna manjina” ili ondašnja narodnost ili dok čekaju da u Republici Kosovo budu priznati ‘nacionalnom’ zajednicom bi bilo iznimno važno osnivanje autonomne Crkve pravoslavnih Vojvođana ali i posebne Crkve Kosova.
Zašto?
Zato jer bi to pomagalo tj. velika je vjerojatnoća da bi Hrvati kao narod (nacija) mogli imati puno ljepši život na tim prostorima te jačati svoj položaj lakše si osiguravajući ostanak pače i brojčano jačanje na tim prostorima. To bi pozitivno djelovalo i na priznanje hrvatskog naroda u Sjevernoj Makedoniji. Isto se odnosi i na Hrvate u BiH, poglavito Herceg-Bosni unutar nje. Pravoslavna Crkva Bosne i Hercegovine bi jamačno pospješila funkcionalnu održivost BiH, smanjenje secesionizma kod tamošnjih pravoslavnih a time i olakšala život Hrvatima koji su konstitutivni, državotvorni, suvereni i ustavotvorni narod u cjelokupnoj BiH pa i tamo gdje su primjerice pravoslavni čiju glavninu čine Srbi većinski puk. Čuvanje tamošnje hrvatske baštine i sl. bi samim time bilo pospješeno. S druge pak strane, to bi itekako moglo pripomoći i samoj SPC da u jednom drugačijem, prihvatljivijem i usklađenijem s kršćanstvom modelu njeguje ‘svetosavlje’ bez nametanja ‘srpskog imena’ van Srbije i pravoslavnima generalno u bivšoj SFRJ nego da pravoslavni Ne-Srbi, poglavito Hrvati i Crnogorci pa i Makedonci ali i pokoji možda Slovenac ili netko drugi u toj ‘svetosavnoj’ inačici pravoslavlja i kršćanstva gleda jedan pozitivniji i ljepši primjer svjedočenja življenja kršćanske vjere i puta u vječnu nebesku domovinu umjesto dosadašnjeg prevladavajućeg iskustva koje je dijametralno suprotno prijeopisanom. Pa onda dajmo se tim putem!
Pa što Bog da i sreća junačka!
P.S. Primjer budućeg ustrojstva SPC (Pravoslavne Crkve Srbije) bi se mogao ogledati i u modelu preustroja Srbije na devet saveznih regija među kojima su i Vojvodina s kojom graniči Hrvatska na istoku te Sandžak iznijet od strane kandidata za predsjednika Savezne Republike Austrije gosp. Gunthera Fehlingera. S istim argumentima koji bi vrijedili kako za samu Srbiju tako i njezinu Crkvu.
Glede pjesme ‘Sini jarko sunce sa Kosova’ znakovito je da se između ostaloga spominju Kruševac, Avala u smislu da u povijesti Srba i uvjetno rečeno Srbije (neki poput prof. Dragana Veselinova iz Zrenjanina bivš. Velikog Bečkereka u zapadnom Banatu, Vojvodina, drže da je pogrešno poistovjećivati Srbiju s ondašnjom Raškom te da štoviše nemanjići i sam sv. Sava nisu bili Srbi) zauzimaju značajno mjesto. Kruševac jer je bio prijestolnica kneza Lazara te je iz crkve ‘Lazarica’ krenula njegova vojska u boj na Kosovu (lokalitet Gazi-Mestan) ljeta Gospodnjega 1389. Avala pak kao južni obod Beograda (malo brdo na rubu toga inače povijesno ugarskoga grada) ima značenje sjeverne granice srpskog kulturnog prostora pa na jug do Kosova i Šar-planine. No, to će reći da sam Beograd i Vojvodina su van toga ‘srpskog sveta’ ili svijeta. Apsurdno da u spomenutoj pjesmi nema ni spomena lokaliteta u današnjoj Sjevernoj Makedoniji poput manastira Lesnovo u kojemu je freska s likom cara Stefana Uroša IV Dušana kao ni jednoga Skoplja (Skopje) koje je bilo Dušanova prijestolnica. Raški (‘srpski’) kralj Milutin je zauzeo Skoplje 1282. definitivno ga preotevši Bizantu. Kraljević Marko kojega Srbi i danas časte je bio iz istočne Makedonije no nema ništa od bilo kakve Makedonije pa ni Vardarske u toj pjesmi. Ali se spominju Cetinje, Nevesinje, Knin, Dubrovnik koji veze nemaju niti s Raškom niti sa Srbijom niti s nemanjićima te Cetinje i Lovćen koji su simboli jedne druge zemlje i povijesti te dinastije koji u osnovi nisu srpski mada ih ljubitelji naznačenih stihova smatraju drugim ‘srpskim’ okom u glavi tj. “srpskom” Spartom. Pa da im ne ostanemo dužni, Novi Sad (s kraja 17 stoljeća Kroatendorf hrv. Hrvatsko Selo) ćemo zvati ‘podunavskom’ ili ‘srednjeeuropskom’ Atenom bez primisli na nekakvu “srpsku” Atenu. Tuk na utuk kako bi se reklo.
Josip Žgela
Podjeli
