By Predsjednik Milanović je u svom govoru istaknuo da on daje samo činjenice. Zato sam se u svom komentaru tj. prvom dijelu ovog teksta dao niz takvih činjenica koje vjerujem bliže pojašnjava povezanost Milanovića i Goldsteinovih.
Naravno nije jedina veza to što je Milanoviću kao premijeru poseban savjetnik bio tata Slavko. Meni je zanimljivije znati ruga li se zbog toga i Milanoviću Ivo Drobilica kada piše o amaterima koji su ipak završili nekakav fakultet ili čak i doktorirali. Možda je Ivo Drobilica htio narugati se Milanoviću i ne samo njemu jer im je tata Slavko bio to što je bio bez fakulteta pa onda nije bio amater. Ili to doista misli Ivo Drobilica i to je ‘otkriće’ ravno otkriću po kome je dobio novo prezime?
Zapravo me je Milanovićev TV nastup podsjetio na moju knjigu:
- Pečarić,Hrvatski genocid: Napravili zečeve od Srba, Zagreb, 2014.
Braneći imenovanje Goldsteina za veleposlanika spomenuo je da se ne moramo slagati s Goldsteinovim stavovima. Pri tome znamo da je i Milanoviću drag isti masovni ubojica kao i Goldsteinu. Ali ne radi se samo o tome.
Uz tekst DROBILICA MATEMATIČAR dao sam i Prilog MILANOVIĆA ILI GOLDSTEINA ZA AKADEMIKA? (III.): PISMO IZRAELSKOG VELEPOSLANIKA koji je iz te knjige
(vidi i: https://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/pismo-izraelskog-veleposlanika-117155/).
Taj tekst sam dao zbog logora Sajmište.
Ali u toj knjizi iz 2014. imamo i samog Milanovića kao povjesničara tipa Ive Drobilice:
MILANOVIĆA ILI GOLDSTEINA ZA
AKADEMIKA? (I.)……………………….. 98
PRILOG:
NIKOME NIJE BITNA ISTINA, NEGO INTERESI
MOĆNIKA………………………………………………………………………………….. 105
MILANOVIĆA ILI GOLDSTEINA ZA
AKADEMIKA? (II.)…………………….. 114
MILANOVIĆA ILI GOLDSTEINA ZA AKADEMIKA?
(III.): PISMO IZRAELSKOG VELEPOSLANIKA 121
MILANOVIĆA ILI GOLDSTEINA ZA
AKADEMIKA? (IV.):
A MINISTAR JOVANOVIĆ?…………………………………………………….. 128
MILANOVIĆA ILI GOLDSTEINA ZA
AKADEMIKA? (V.)…………………….. 135
PRILOG:
NITKO NAM NE ĆE POMOĆI!………………………………………………… 142
AKADEMIJA REDIKULA…………… 149
Milanoviću ‘povjesničaru’ sam se rugao, ali moramo uvijek imati na umu da je ipak mnogo gore kada netko zbog sličnih tvrdnji postane poznat kao Drobilica, a samom Milanoviću je ugledni sveučilišni profesor. Zapravo u prvom nastavku samo je spomenuto:
To je najbolje uočio predsjednik Vlade Milanović, pa bez obzira što je njegov savjetnik za ta pitanja slavni hrvatski povjesničar Slavko Goldstein, moramo istaknuti samog Milanovića kao kandidata za našeg novog akademika. Poslije njegovog sjajnog govora u Saboru o holokaustu i sjajnoj spoznaji o tome kako su ustaše, tj. Hrvati prvi u povijesti Europe započeli masovne egzekucije nema nikakve dvojbe o tome da ga se treba promovirati u hrvatskog akademika.
O tome će više biti rečeno u nastavku ovog teksta. Takvo otkriće to doista zaslužuje, zar ne?
A taj drugi dio dajem u Prilogu.
Medutim u istoj knjizi možete naći i veliko poglavlje gdje u to vrijeme govorim pozitivno o Milanoviću. Ali tada se radilo o Hrvatima BiH. Slično je i u knjizi
- Pečarić,Rasizam domaćih slugu, Zagreb, 2013.
Veliko je poglavlje:
PISMA PREDSJEDNIKU VLADE:
PREDLOŽITE GENERALA GOTOVINU
ZA NOBELOVU NAGRADU
Naravno i tu se radilo o Hrvatima BiH. Ali tamo se ne može biti iz RH nikakav predsjednik, zar ne.
Umjesto da sam komentiram dajem vam tekst sjajne hrvatske kolumnistice Lili Benčik u Prilozima:
JESU LI PARTIZANI BILI HRVATSKI DOMOLJUBI?
Jesu li partizani bili hrvatski domoljubi? – HRVATSKE PRAVICE (hrvatskepraviceblog.com)
https://kamenjar.com/jesu-li-partizani-bili-hrvatski-domoljubi/
https://bezcenzure.hr/vlad/jesu-li-partizani-bili-hrvatski-domoljubi/
https://croativ.net/jesu-li-partizani-bili-hrvatski-domoljubi-52827/
A saborski zastupnik Ante Prkačin kaže:
ANTE PRKAČIN – NOVINARKI JELENI LOVRIĆ:
USTAŠE SU BILI DOMOLJUBI, A PARTIZANI NACIONALNI IZDAJNICI
Da, djeci onih koji su se borili za Jugoslaviju a ne za Hrvatsku normalno je da im veleposlanici budu slični Ivu Drobilici za koga Vukić i Jurčević kažu:
1) Igor Vukić u članku SPOJ OLINJALOG UDBAŠA I VLATKE POKOS, Hrvatski tjednik, 17. 8. 2023. u prikazu Goldsteinove knjige „Povijesni revizionizam i neoustaštvo – Hrvatska 1989-2022“ piše:
Na političkom planu najveći krivac za „revizionizam i neoustaštvo“ za Goldsteina je nesumnjivo dr. Franjo Tuđman. Spominje ga na najviše mjesta u knjizi i gotovo da nema elementa Tuđmanova političko djelovanja koji Goldstein nije stavio u „revizionistički“ kontekst.
2) Hrvatski povjesničar Josip Jurčević za Direktno je komentirao novu knjigu Ive Goldsteina “Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjega vijeka do danas” kao i navode kako su zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac i prvi hrvatski predsjednik doktor Franjo Tuđman bili antisemiti.
Pri tome ne znači da su sva djeca partizana takva. To što je Milanović stalo do Hrvata BiH ipak je nešto što pokazuje da bar ima nekih Hrvata koji su mu dragi. To to mi je bilo jasno prije deset godina kada sam mu pisao gore spomenuta pisma. Je li se nešto promijenilo od tada. Nisam siguran.
Možda ipak jest kada ga je Ministar Grlić-Radman kontaktirao oko pitanja ovakvih veleposlanika koji su se ‘proslavili’ posljednjih godina. Valjda je Ministar mislio da Predsjednik pojma nema tko je Ivo Drobilica, tko to zna.
Zna li Predsjednik da je neinteligentan zaključak kako je netko dobar jer ga nagrađuje zemlja koja je podržavala fašističku agresiju na Hrvatsku?
Mora znati, pa iako se iz odnosa prema Hrvatima BiH ne može na Milanovića primijeniti ono Šegedinovo o Hrvatima koji STRASNO mrze svoj narod, ne možemo biti sigurni zbog takve važnosti podupiratelja fašističke agresije možemo li isključiti ono o čemu je pisao Sun Tzu o pobjedi bez rata.
Josip Pečarić
Josip Pečarić
PRILOZI
MILANOVIĆA ILI GOLDSTEINA ZA AKADEMIKA? (II.)
Nema dvojbe kako je Milanovićeva kritika Crkve u Hrvata potpuno ispravna. Zar nisu svi biskupi trebali biti u Saboru u trenutcima kada predsjednik Vlade RH iznosi u javnost svoje veličanstveno otkriće o tome kako su ustaše, tj. Hrvati prvi u povijesti Europe započeli masovne egzekucije? Crkva u Hrvata pokušava opravdati izostanak biskupa održavanjem izvanrednog plenarnog zasjedanja HBK. Jasno je kako nema opravdanja za nenazočnost tomu veličanstvenom trenutku, ma koliko god neupućenima mogu izgledati inteligentnim tvrdnje koje su povodom toga imali razni kolumnisti po hrvatskim portalima (posebno bih izdvojio komentar Nenada Piskača na Portalu HKV-a).
Iako sam kao znanstvenik impresioniran veličanstvenim Milanovićevim otkrićem, kao akademik moram biti objektivan u odnosu na drugog kandidata. Prof. dr. sc. Ivo Goldstein napravio je nešto izuzetno, što vjerojatno nije niti će uspjeti bilo koji kandidat za izbor u nacionalnu akademiju. Ne samo da mu je pružena prigoda da sam sudjeluje u raspravi oko svog izbora, nego je on u svom obraćanju Akademiji koristio neistine. U pismu GOLDSTEINOVA PRIJEVARA, koje sam kasnije poslao kolegama u HAZU, izrazio sam žaljenje što mi Goldsteinov odgovor nije bio dostupan pa ih nisam mogao obavijestiti o toj sjajnoj sposobnosti kandidata. Evo dijelova toga pisma:
U Goldsteinovu pismu Razredu za društvene znanosti, koje je, nakon mog izlaganja, pročitano na Izbornoj skupštini prof. dr. sc. Ivo Goldstein tvrdi:
AKADEMIK PEČARIĆ TVRDI DA MIROSLAV BRANDT U MEMOARIMA ŽIVOT SA SUVREMENICIMA NAVODI “NEKA MOJA SLIČNA DOSTIGNUĆA”, ALI BRANDT MENE U TOJ KNJIZI UOPĆE NE SPOMINJE.
(..). Tko je, kako kaže Brandt, pripravan na falsificiranje i znanstveno nepoštenje, a tko nije? (…) Dovoljno je pogledati tekst Osvrt na “povijesni osvrt” koji je napisao sam prof. dr. sc. Ivo Goldstein u Glasu Koncila br. 50 od 15. prosinca 2002. i usporediti s ovim što je pisao Razredu za društvene znanosti:
BUNJEVAC CITIRA I ONO ŠTO JE O MENI NAPISAO MIROSLAV BRANDT U SVOJOJ KNJIZI “ŽIVOT SA SUVREMENICIMA”. KAKO OČIGLEDNO BRANDTOVE MEMOARE NIJE VIDIO, NEGO SAMO PRENIO OD DRUGOG AUTORA (…), SAVJETUJEM BUNJEVCU DA IH PROČITA: U NJIMA JE BRANDT OBLATIO CIJELU HRVATSKU HISTORIOGRAFIJU (…) KAO DALEKO NAJMLAĐI, PONOSAN SAM DA SE NALAZIM U TAKVOM DRUŠTVU. BRANDTU, INAČE KONVERTITU TUĐMANOVSKOGA TIPA, ODGOVORIO JE (…)
Dakle, Goldsteina u toj knjizi prof. Brandt uopće ne spominje, ali je Goldstein ponosan što ga je prof. Brandt u toj istoj knjizi svrstao u takvo društvo. Je li tu netko lud, ili …
Nema dvojbe da već ova sposobnost kvalificira prof. Goldstein za članstvo u HAZU-u i uvjeren sam kako će se o tome voditi računa kod sljedećih izbora. Jedino ako akademici budu ljubomorni zato što nitko od njih nije dostigao tu razinu. Doista, kada je o njima riječ nikada ne možete znati, zar ne? Lijepo je što su to prepoznali u vlastima pa su ga nakon toga imenovali veleposlanikom u Francuskoj!
Zorana Milanovića za akademika
U govoru održanom prigodom obilježavanja Međunarodnog dana sjećanja na Holokaust predsjednik Vlade Zoran Milanović je u Hrvatskom saboru ne samo dokazao genocidnost hrvatskog naroda, nego i mnogo više – rehabilitirao je mnoge pa i Hitlera i Staljina. On kaže (Hrsvijet, 27. 1. 2014.):
U Hrvatskoj su se te 1941. događale grozne stvari, ne samo prema Židovima nego i Srbima. Moramo se podsjetiti svaki puta da je Jugoslavija okupirana i da se raspala u travnju 1941., da je u tom trenutku rat trajao 1,5 godinu, i da je rat bio uglavnom u zapadnoj Europi i u Poljskoj i da nije bilo masovnih egzekucija ljudi po osnovi njihove boje kože, vjere ili porijekla. U godinu i sedam mjeseci rata toga do tada nije bilo. Bila su bombardiranja, bila je bitka za Britaniju, bilo je puno žrtava, ali ljudi nisu bili ubijani zbog toga što pripadaju drugoj zajednici. Da, generalni protektorat je u Poljskoj osnovao posebnu državu u kojoj je osnivao koncentracijske logore koji još nisu bili logori smrti i geta za Židove u kojima je bilo ubijenih, ali nije bilo sistematske eliminacije. Do tog trenutka jedino je Kristal nacht 1938. događaj u kojem je u jednom danu u jednoj Njemačkoj ubijeno preko 100 Židova. Do travnja 1941. u Europi što po Wermachtu, što po SS-u, što po talijanskim okupatorima nije bilo masovnih egzekucija ljudi zato jer su bili drugačije vjere i porijekla. To se mijenja u travnju 1941. osnivanjem NDH ‒ kazao je Milanović, te dodao kako su u nekoliko tjedana, masovna ubojstva ljudi druge vjere i druge nacije. Prvo Srba, a odmah nakon toga i Židova.
Milanović doista sjajno “objašnjava” četnička ubojstva koja su počela i prije uspostave NDH (kod Bjelovara) o kojima piše dr. sc. Zdravko Dizdar (i ne samo on). Naime, dok je Goldstein to sjajno objasnio budućim ustaškim zločinima, Milanović je još bolji: jednostavno prelazi preko njih i uopće ih ne spominje. Jasno je da se samo za ubojstva Srba može tvrditi kako su plod hrvatske genocidnosti, tj. to su ubojstva zbog drugačije vjere i porijekla. Što se tiče spomenutih ubojstava koje su počinili Srbi jasno da se radi o pravu Srba da ubijaju Hrvate. To je tako dobro razumio drug Tito, pa je potpuno bez veze to što danas pišu razna piskarala u Hrvatskoj proglašavajući druga Tita jednim od 10 najvećih zločinaca u povijesti. Ma molim vas lijepo, pa ubijao je najviše Hrvate, i uopće nije važno je li to bilo za vrijeme ili poslije rata.
Bilo je za očekivati potpuno nerazumijevanje tako očitih stvari pa tako da će se potpuno pogrješno upozoravati kako je nakon uspostave NDH ‒ prije nego je pala ijedna srpska žrtva ‒ od strane srpskih pobunjenika i vojske Kraljevine Jugoslavije pobijeno više od 300 Hrvata (D. Dijanović, Skandalozna izjava predsjednika Hrvatske vlade kojom se demonizira hrvatski narod, Portal HKV-a)
Posebno treba čestitati Milanoviću na činjenici što je posebno naglasio da se sve to događalo prije napada na SSSR:
To se dogodilo nekoliko mjeseci prije napada na Sovjetski Savez, tek nakon tog trenutka, krajem lipnja 1941. godine u istočnoj Europi počinju masovna ubojstva, prije svega Židova. To još nije vrijeme koncentracijskih logora, to je masovnih ubojstava vatrenim oružjem za koji se vrlo brzo ustanovilo da ne zadovoljava visoke tehnološke potrebe egzekutora. Što je slijedilo nakon toga, to poznajemo. Protiv takve države, Hrvatske, tzv. NDH trebalo je ustati, i to je učinilo puno Hrvata, ne tisuću, nego deseci i stotine tisuće Hrvata. To nije slučajno, država koja se naziva nacionalnim imenom, protiv koje ustaju deseci, a kasnije i stotine tisuća Hrvata, s tom državom nešto nije u redu.
Tu je velika prednost Milanovića nad Goldsteinom u izboru za akademika. Naime, Goldsteinovi u knjizi Holokaust u Zagrebu posebno ističu napad na SSSR kao početak masovnijih hapšenja od strane vlasti (u specifičnoj psihozi neposredno nakon 22. lipnja, dana napada Njemačke i njezinih saveznika na SSSR; str. 255.). Milanović zna da netko može reći kako nešto nije u redu s onima koji počnu krvoproliće protiv vlastite države zbog spašavanja bratskog sovjetskog naroda. Zato on stavlja naglasak na zločine koji su do tada počinjeni. A sjajni povjesničari iz jugokomunističke paradigme već će (kao npr. u Jadovnom) dokazati masovnost tih zločina, zar ne?
Također je sjajno to što u HAZU-u sigurno ne znaju za knjigu akademika Dubravka Jelčića Sto krvavih godina u kojoj su opisani i poznati slučajevi kada su partizani, preobučeni u ustaše, vršili pokolje po srpskim selima i tako pridobivali Srbe za borbu protiv NDH.
Posebno treba ukazati na sljedeći dio Milanovićeva izlaganja njegovih znanstvenih otkrića, jer u njima pokazuje kako su se partizani, svjesni da su zločini u njemačkim konclogorima zapravo plod spomenutih ustaških zločina, svetili ustašama i zbog tih logora:
“Danas djeca i odrasli”, kazao je Milanović, “imaju izbora, no tada nije bilo izbora.”
Za one koji su nastradali u konclogorima, a možda željeli otići iz Njemačke, nije bilo izbora. Oni nisu mogli dobiti ni putovnicu, niti otići u Ameriku ili Englesku, oni su bili naprosto ubijeni kao statistička brojka. I od toga nažalost ni danas ni mi kao društvo ne možemo pobjeći, došao je komunizam, došla je osveta. Osveta naprosto moralno nije opravdana. Dogodila se osveta, a prije te osvete dogodilo se masovno ubojstvo zatvorenika koji su samo htjeli pobjeći na slobodu iz Jasenovca. Ni to ne opravdava osvetu koja se dogodila mjesec dana kasnije – rekao je Milanović aludirajući na Bleiburg.
Veoma je značajno što Milanović kao predsjednik Vlade zaobilazi sve druge zločine koje su napravili partizani. Žalosna je činjenica da danas uopće postoje povjesničari koji zastupaju hrvatsku paradigmu u povijesnoj znanosti pa o takvim zločinima uopće govore. Srećom, Partija je i u vrijeme Račana, a i danas, uspjela zaustaviti rad saborskih komisija o žrtvama rata i poraća, pa su takve devijacije svedene na najmanju moguću mjeru.
Naravno, odmah su se na raznim portalima javili još uvijek preživjeli pripadnici nepoštene inteligencije koji osuđuju sjajni Milanovićev govor koji ističe njegovu kandidaturu za HAZU. Takav je tekst Premijerov govor mržnje, Dnevno.hr, 28. 1. 2014. ili već spomenuti tekst s portala HKV-a.
Mnogi pokušavaju osporiti navode našeg sjajnog predsjednika Vlade navodeći nekakve zločine koji su učinjeni i prije ovih o kojima Predsjednik govori. Npr. Mile Prpa (Hrsvijet, 29. 1. 2014.):
Prisjetimo se samo pokolja Bura od strane Engleza u Južnoj Africi još sa samog početka dvadesetog stoljeća. Možemo se prisjetiti i prvog pokolja Hrvata (hrvatskih domobrana, ratnih zarobljenika) u Odesi 1916 od strane srpske vojske gdje ih je zaglavilo negdje do deset tisuća samo zato što su bili Hrvati. Sjetimo se pokolja tzv. kulaka u SSSR-a od strane Lenjina gdje ih je zaglavilo oko četiri milijuna, od čega se ni do dan danas ruska i ukrajnska i dr. poljoprivreda nije oporavila. Sjetimo se najvećeg genocida i holokausta u povijesti svijeta tzv. Gladomora gdje je Staljin glađu i sl. likvidirao negdje između šest i devet milijuna Ukrajinaca, a među njim i tri miliuna djece (vidjeti npr. Đ. Vidmarović: Gladomor u Ukrajini 1932. ‒ 1933. – prilog povijesti genocida, portal HKV-a, 2. 2. 2014., op. J.P.). Sjetimo se i Katynske šume s četrdesetak tisuća pobijenih poljskih časnika i visokih intelektualaca od strane Staljina. Možemo se sjetiti i masovnog progona židova u Njemačkoj pod nacistima prije 1941.g., i u Beogradu prije travanjskog rata u Kraljevini Jugoslaviji. Dalo bi se nabrojiti još mnogo toga…
Isto tako, mogli smo navesti i podatke koje daje Đuro Vidmarović u tekstu Ili premijer Milanović vrlo loše poznaje povijest ili je intrašovinist? Portal HKV-a, 30. 1. 2014.
Naravno, nitko ne osporava sve te podatke, ali sigurno se ne može reći, kao Josip Jović u Slobodnoj Dalmaciji (‘Biseri’ prvog ministra, Hrsvijet, 3. 2. 2014.):
Tvrdnja … kako su zločini NDH prvi masovni zločini u Europi predstavlja nevjerojatno previđanje cijele povijesti nacizma i staljinizma, opet na tragu stare sklonosti hrvatskih političkih štrebera da svoje karijere i “ugled u svijetu” grade denuncirajući vlastitu povijest i vlastiti narod.
Ili Hrvoje Hitrec (Portal HKV-a, 3. 2. 2014.):
Dan sjećanja na Holokaust
Nemam ništa protiv, štoviše, ali ne na način na koji je obilježen. Negirati holokaust može samo čovjek s dijagnozom. Samo takav može negirati i Bleiburg i Križne putove i Srebrenicu. A tko negira Srebrenicu? Pa Josipovićev ugledni Srbin Dejan Jović koji daje potporu negatoru Srebrenice Gibbsu. I onda se takav Josipović koji drži na krilu takvoga savjetnika, pojavljuje na Dan sjećanja u Hrvatskom saboru, zajedno s predsjednikom Vlade i predsjednikom Sabora, da bi Milanović hladno izjavio kako je holokaust počeo u Hrvatskoj i gotovo ponosno izjavio da smo po tome prvi u Europi.
Oni ljubitelji koji su pratili prijenos odmah su se počeli križati jer su čak i oni znali da Zoki govori bedastoće kao i obično, a ako i nisu znali za Katynsku šumu i četnička zlodjela u zapadnoj Slavoniji, osjećali su da tu nešto nije u redu. A da doista nije u redu objasnio je izraelski veleposlanik podsjećajući na progone i masovne logore i prije 1941., ali je rekao i još nešto što nitko nije komentirao jer možda nije shvatio – to jest da on, da predstavnici židovskoga naroda ne mogu u takvim prilikama biti publika.
Sve će Milanović i Josipović učiniti da govore protiv Hrvatske i hrvatskih interesa, u Zagrebu ili Tel Avivu, naći će zmije gdje ih nema, a uvijek će kao usput napasti u Katoličku crkvu koja je bila zastupljena na Dan sjećanja, ali i inače neinformirani Milanović nije o tome bio obaviješten, kako je dokazivao Leko. Znači, štetočina pušten u hrvatski politički i gospodarski život ne zna ništa ne samo o povijesti nego i o trenutnoj sadašnjosti kojoj je osobno nazočan. Slučajno, kao i uvijek.
Zapravo, navođenje takvih primjera samo pokazuje nerazu-mijevanje Milanovićeva otkrića. Milanović je pokazao da od genocidnosti hrvatskog naroda proizlaze svi zločini koji su na razini genocida, a svi drugi su samo izolirani slučajevi koji ne proizlaze iz genocidnosti tih naroda. Radi se o doista veličanstvenom otkriću pa nerazumijevanje nalazimo, kao što ćemo pokazati, kod veleposlanika Izraela, čije pismo je zapravo Hitrec i spomenuo u svom tekstu.
7Dnevno, 14. 02. 2014.
Dnevno.hr, 18. 02. 2014.
JESU LI PARTIZANI BILI HRVATSKI DOMOLJUBI?
21/08/2023
Ne! Bili su jugoslavenski domoljubi za bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti Jugoslavije!
Sada je u modi uljepšavati jugoslavensku povijest NOB-a i dodavati joj hrvatsku komponentu. Uljepšavati porazne činjenice o zločinima na razne načine, sve sa ciljem da bi se zločini opravdali, umanjili i uljepšali, pa skoro da ispadne da su partizansko-komunistički zločini počinjeni -humano!?
To je jednostavno apsurdno. Da su moji stavovi točni dokaz je školski sustav koji sam pohađala od 1957 do 1969. godine kada sam završila srednju školu. Školski programi ideološki i praktično odraz su vladajućih državnih struktura, koje kreiraju školske programe i odgajaju mlade da budu poslušni građani te države, da poštuju njezine zakone i vrijednosti.
Članak koji potpisuje prof. Vinko Tadić, objavljen na portalu sabh.hr izvorno objavljen 24. lipnja 2020. godine na portalu zvono.eu: https://www.zvono.eu/jesu-li-partizani-bili-hrvatski-domoljubi–256
Kroz cijeli tijek školovanja, učilo se o bratstvu i jedinstvu svih naroda i narodnosti Jugoslavije. Sve se to radilo da se ne bi probudio nacionalizam. Učili su nas učili da je nacionalizam loš, da je veliki protivnik Jugoslavije!
Prof . Tadić patetično uljepšava likove i događaje, da bi sve izgledalo malo manje zlo, nego što je u stvarnosti bilo. Na kraju teksta napisao je :
„Suočavanje s traumama prošlosti i njihovo prevladavanje lijek je protiv iskrivljenih tumačenja. Za početak trebali bismo iskazati veću spremnost za smireni dijalog o kontroverznim problemima prošlosti.“
Evo ja potpuno smirena pišem i tražim argumente kojima potvrđujem svoje stavove, bez patetike i zamatanja u sjajni celofan, već istinu, jer bez istine nema liječenja trauma prošlosti.
Nije on usamljen, ima ih još takvih, a neki su se tako zapleli u vlastite riječi da ispadaju jadni i smiješni.
Tako Franjo Habulin kaže: „ Na kraju rata dogodila se mrlja i bačena je sjena na konačnu pobjedu nad nacifašizmom na ovim prostorima. Pobjednik se u tom momentu nije znao nositi s veličinom pobjede, a osvete su se dogodile usprkos Titovoj zapovijedi da sa zarobljenicima postupe prema Ženevskim konvencijama. U tome se nije uspjelo ni kod nas ni u drugom evropskim državama, ali moram reći da ta sjena ne može zasjeniti pobjedu nad fašizmom“
Bačena je sjena? Ne samo sjena nego i oznaka zločina, po kojima su se izjednačili sa fašizmom i nacizmom. A nije im to trebalo uz takvu „veličinu pobjede“ Pokazali su se kao obični divljaci, ništa bolji od onih koje su pobijedili.
Gospođa-drugarica Živana Šašlić besramno izjavljuje : „Ne samo u Hrvatskoj, nego u cijeloj Jugoslaviji rat je bio toliki krivac da su ljudima, kad su stigli pred Bleiburg, sve kočnice popustile. Ono što se tamo događalo, treba gledati u kontekstu cijelog rata, a ne samo izdvojiti Bleiburg i dati zločinačku etiketu partizanskim jedinicama. Moj otac je bio u Prvoj proleterskoj brigadi i ratovao s Kočom Popovićem koji je tada bio najveći intelektualac na ovim prostorima i koji, pored optužbi, sigurno nije naredio da se nekog ubije u Bleiburgu“
Eto popustile su „kočnice“ ljudskosti, pa su postali isti kao i fašisti i nacisti!
Nije točno da je Tito naredio da se postupa po Ženevskim konvencijama. Tito je osim što je naredio i osobno je nadgledao pokolje u svibnju i lipnju 1945.godine . Vjesnik jedinstvene i narodno oslobodilačke fronte Hrvatske koji je pratio Tita od 19. svibnja do 6. lipnja 1945. godine, potvrđuje dnevnim izvješćima da je bio na tim područjima su u vrijeme masovnih likvidacija.
„ Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako, da se za uvijek nestane onog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću — slobodnu, federativnu, Jugoslaviju.“- J. B. Tito, Vjesnik 25. svibnja 1945., br. 30, str. 4
Koča Popović „ najveći intelektualac“ je skupa sa Titom intelektualno razradio planove masovnih likvidacija. [1]14. svibnja 1945. – ponedjeljak
Tito u Zagrebu predsjeda sastankom Štaba I. Armije JA i Glavnog Štaba Hrvatske. Na sastanku od istaknutijih su bili Peko Dapčević, Koča Popović, Ivan Gošnjak, Vladimir Bakarić i Edvard Kardelj.
Glavne teme sastanka: osnivanje i rad komunističkih koncentracionih logora za eksterminacije, određivanje pravca kretanja marševa smrti i pronalaženja većeg broja prikrivenih stratišta za masovne likvidacije. U tome se posebno istakao Mijalko Todorović, glavni organizator likvidacija u Zagrebu i okolici.
- lipanj 1945. – srijeda[2]
Tito je ujutro obišao veliki logor u Kovinu, Vojvodina, a odatle produžio u Beograd. Tog dana je Vjesnik donio samo kratku vijest: «Tito je na putu iz Zagreba u Beograd posjetio ranjenike u glavnoj VB u osječkoj Tvrđavi, vraćajući se sa svog putovanja kroz Sloveniju i Hrvatsku».
Prema kazivanjima Koče Popovića koji je u to vrijeme bio jedan od bližih Titovih suradnika samo na relaciji Bjelovar – Kovin (u Vojvodini) od 9. svibnja pa nadalje prošlo je 26 ešalona ratnih zarobljenika od kojih je svaki brojio od 3.000 – 5.000 zarobljeniku koji su pobijeni na području Vojvodine i pobacani u protutenkovske rovove koje su tamo iskopali Nijemci (kao i one u Teznom kod Maribora) u svrhu zaustavljanja Crvene armije na Sremskom frontu.
Koča Popović je u to vrijeme kao načelnik Generalštaba JNA od Tita dobio tajnu naredbu za uništenje svih pisanih tragova o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni: XII. odelenje JNA (Služba bezbednosti), personalna služba JNA, Vojnoislorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku te UDBA i njene ispostave.
Znači da nisu popustile kočnice, niti je bačena mrlja ili sjena, nego su likvidacije bile pomno planirane i dokazi uništeni.
I onda pitanje jesu li partizani bili hrvatski domoljubi?
Izmišljena floskula, jer se partizani nisu borili za samostalnu demokratsku Hrvatsku, nego za komunističku Jugoslaviju, koje više nema.
Nikakva samostalna Hrvatska nije bila opcija!
Ni 1971, godini poznatoj kao hrvatsko proljeće nije bilo ni govora o samostalnoj Hrvatskoj!
Uostalom sam Tito ih demantira „Prije će Sava natrag teći nego će Hrvatska biti država” i još prije toga komentira:“ oni bi u Ujedinjene nacija, pa bi pomalo preuzeli JNA….“
Stoga djeluju smiješno ti pokušaji nametanja partizana kao hrvatskih domoljuba i njihovo sudjelovanje u stvaranju samostalne hrvatske države.
Piše prof. Tadić;“ Većina partizana nisu bili članovi Komunističke partije Hrvatske (Komunističke partije Jugoslavije). Bili su tzv. mali ljudi: poljodjelci, domaćice, nadničari, ribari, radnici, obrtnici, činovnici, učenici, studenti, intelektualci, umjetnici, svećenici… Prije ratnoga vihora većina njih odlazili su na nedjeljne i blagdanske mise, proštenja, seoske zabave, sajmove… Zanimljivo je spomenuti da je u partizanskom pokretu postojao donekle organiziran vjerski život. Sam Tito ponekad je datirao ratne događaje po katoličkim crkvenim blagdanima: „Nacisti su upali u zemlju na Cvjetnu nedjelju, 6. travnja 1941…“
Vladimir Nazor je u svom ratnom dnevniku „S partizanima“, među ostalim, zapisao: „Čestitao sam pismeno Uskrs Titu do koga bi mi bilo dugo hodati…“
Moram se nasmijati naivnosti prof. Tadića, kao da je upravo izašao iz hlebinske škole naive. Naravno da nisu svi partizani bili članovi KPJ, ali su svi morali slijediti političku ideologiju i nisu smjeli skrenuti sa Titova puta, jer se znalo da bi ostali bez glave. I nije točno da je Tito dopuštao vjerske Zajednice i da je na njih blagonaklono gledao. Ma o kuda to profesoru?
Partijski komesari tjerali su omladinu na radne akcije i na sve moguće načine odvajali ih od Crkve. O tome je svjedočio tadašnji svećenik Miroslav Bulešić i zapisao u svoj dnevnik.
„Prigovarali su mi da sam se izrazio pred djevojkama župskog zbora protiv partizana… Da činim fašističku školu… Podučavanje kršćanskog nauka, to je fašistička škola…
Da sam u službi Nijemaca… Sami odbornici me molili da se zauzmem. Same partizane oslobodio po molbama i po dokazu nevinosti…. Rahovci znadu što sam ja preko Biskupa za njih učinio. Isto tako znadu i Smolici. To isto znadu Rupeni i Baderna. Je li bolje da su ljudi doma ili u zarobljeništvu ili na prisilnom radu? Je li bolje da se za njih tko zauzme ili je bolje da su ljudi prepušteni milosti i nemilosti neprijatelja? Branili su mi osnovati Djevojačko Društvo. To nije nikakva nova ustanova, već samo obnova stare… “Nikakva organizacija se ne dozvoljava osim naših (komunističkih) USAO H, SKOJ.” Branili su djevojkama da dolaze na Sv. Sakramente. U Sv. Ivanu, u selu Rahovci, koje su i poslušale, jer su se tako hvalili.
Brane još i sada ne samo djevojkama već i drugima. Izruguju se onima koji dolaze na Sv. Misu… u selu Štifanići, Bonaci, Banki…
Brane djeci da dolaze na kršćanski nauk. “Ako djecu šalješ ti si protivan pokretu”. U Sv. Lovreču zabranili su djevojkama da dolaze pjevati u crkvu. Straše im da će ih ošišati. Tako su prestrašili ljude da im vele da, ako idu na Misu i k svećeniku, znak je da drže s popom i zato da su protiv pokreta. “Kad dođe sloboda – takva su naređenja bila dana odbornicima – onda najprije ubiti popove i one koji drže gore vjeru…” Na sastanku 19.3.1945. “Nemojte slušati popa iz Baderne, jer vas on odvraća od vjere… Tako i onaj iz Žminja i onaj iz Tinjana. Pop bi mora samo mašiti i niš drugo… Ne vaditi dicu… Neka popi predikaju samo ono ča je od Boga i Majke Božje, a ne drugo… Sastanke za djevojke imamo mi a ne popi…” M. BARTOLIĆ, Isto, str. 51.-52. Usp. fotoko- pija u: APMB, CP II, str. 63.
Neke se od tih komunističkih floskula koriste još i dan danas, na pr:“ Neka popi predikaju samo ono ča je od Boga i Majke Božje, a ne drugo…“ Sa njima se susrećem stalno , a zadnje je u svezi Procesije za sv. Tomu u Puli „Što imamo izaći iz Crkve, to se dela u Crikvi, a ne po gradu“
Prof. Tadiću je vjerujem sve poznato, ali mora malo popraviti ružnu sliku stvarnosti.
Kada je Tito morao napustiti Trst i Pulu i shvatio da ovisi o diplomatskoj ofenzivi budućnost Istre i otoka, poslao je u Trst Diminića i Motiku kod Bože Milanovića, gdje su sklopili sporazum o suradnji i neometanom pastoralnom djelovanju svećenstva:
- VERAJA, MIROSLAV BULEŠIĆ, SVEĆENIK I MUČENIK, str.224
- Odnošaj svećenika B. Milanovića prema N. O. Pokretu bit će uredan dogovorenom izjavom koju će dati na sastanku svećenika u Pazinu dne 18. srpnja 1945., izjavom, koju će predstavnici NOP objelodaniti u Glasu Istre.
- Svećenik Božo Milanović posredovat će na spomenutom sastanku u ime NOP izjavu, da će biti povoljno riješena, dotično da su već prihvaćeni zaključci o povoljnom rješenju ovih pitanja:
- a) Hrvatsko svećenstvo u Istri smije osnovati svoje staleško društvo Zbor svećenika Sv. Pavla”, kojemu se priznaje pravo posredovanja između državnih vlasti i svećenika, naročito pak u slučaju optužbe kojeg svećenika.
- b) Poradit će na tomu, da se dozvoli izdavanje jednog vjerskog lista u hrvatskom jeziku za Istru.
- c) Nastojat će se, da zgrada,,Dačkog doma” u Pazinu bude upotrijebljena za hrvatsko sjemenište, osnutak kojega će NOP podupirati.
d),,Društvu Sv. Mohora za Istru” dozvoljava se da osnuje jednu svoju podružnicu u Pazinu u svrhu lakše rasprodaje vjerskih knjiga, kao što i drugih društvenih izdavanja.
- e) Širenju molitvenika, katekizma i drugih vjerskih knjiga neće se činiti nikakva zapreka.
- f) Sjemeništarci i bogoslovi neće biti pozivani u vojničku službu barem do definitivnog određenja državnih granica i to u sporazumu s vojničkom upravom.
- g) Već je dozvoljen vjeronauk u istarskim školama. h) Svećenik Zvonimir Brumnić može nastupiti službu u Istri te neće imati nikakvih neprilika.
Tajnik JNOF za Istru
- DIMINIĆ IVO MOTIKA
- MILANOVIĆ
Međutim nakon završetka Pariške Mirovne konferencije počeo je progon svećenstva i zaklan Miroslav Bulešić, 24.kolovoza 1947.godine u Lanišću u Istri.
Ukupno je ubijeno 663 katolička svećenika, među njima 88 bogoslova i sjemeništaraca, te 31 časnu sestru, dakle nenaoružane i obrazovane ljude, ali – klasne neprijatelje.
Najviše su ih, prema “Hrvatskom martirologiju”, popisu koji sadrži prezicne podatke o svim žrtavama, kao i načinima i mjestima ubojstva, likvidirali partizani i OZNA, do svibnja 1945. njih 240, nakon savezničke pobjede još 263, a na služenju u JNA 12.
Četnici su ubili 37 klerika, nacisti 16, vlasti NDH 11, talijanski fašisti dvoje, u angloameričkom bombardiranju izginulo ih je 32, a u zatvorima ih je završilo na stotine…
Toliko o poštivanju vjernika u komunističkoj ideologiji, što nije u skladu pisanju prof. Tadića:
„43 katoličkih svećenika smrtno su stradali, na ovaj ili onaj način, kao žrtve fašizma zbog suradnje s partizanima. U partizanskim jedinicama bilo je 75 katoličkih svećenika, redovnika i bogoslova. Jedan od simbola partizanskoga pokreta bio je svećenik dr. Svetozar Ritig, župnik župe svetoga Marka u Zagrebu, vijećnik ZAVNOH-a, ministar u poslijeratnoj socijalističkoj (komunističkoj) vladi Narodne Republike Hrvatske. Na zasjedanju ZAVNOH-a u Splitu prisustvovala su dvojica rimokatoličkih biskupa. Dio svećenika bili su suradnici partizanskoga pokreta. Nakon rata, neki od njih primili su visoka odlikovanja socijalističke (komunističke) Jugoslavije. Danas su gotovo zaboravljeni svećenici koji su se pod cijenu vlastitoga života zauzimali za progonjene. Brojni svećenici nastojali su sačuvati neutralnu poziciju u odnosu na ustaše i partizane. „
Prof. Tadić na primjeru jednog svećenika i dva biskupa koji su bili na zasjedanju ZAVNOH-a hoće dokazati da komunisti nisu bili protiv Katoličke crkve. Zbog čega je onda Tito prekinuo diplomatske odnose sa Vatikanom od 1952-1970.godine.
Cijeli članak prof .Tadića obrana je komunizma, kojeg se ne može odvojiti od NOB-a i stvaranja Jugoslavije. Sa svom njegovom voljom nema tu Hrvatske, nego samo komunistička Jugoslavija;
„Hrvati su, zajedno sa Srbima i drugim narodima Hrvatske i Jugoslavije, 1945. godine pobijedili fašizam i nacizam, a nekoliko godina kasnije i staljinizam. U tim pobjedama predvodio ih je Josip Broz Tito. Nacizam, fašizam i staljinizam u suprotnosti su s kršćanskim vrijednostima i demokratskim standardima“ kaže vrli profesor, a zaboravio je na komunizam, u kojega nema nikakvih kršćanskih ni demokratskih vrijednosti! Ne razumijem takve ljude zbog čega se sramote i izostavljaju komunizam. Istina brzo izađe van!
I EU Parlament izglasao je Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP) u kojoj podsjeća da u točki 3,
-podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi;
Prema tome uzaludan je trud profesoru braniti neobranjivo. Komunističke zločine , kao i sve druge opravdavati okolnostima u kojima su izvršeni kao olakotnu okolnost ne ide.
Fašisti i nacisti zatvarali su i ubijali zbog nacionalnosti, rase, vjere i političkog opredjeljenja, a komunisti zbog klasnog, vjerskog i političkog opredjeljenja.
Jedno zlo, zamijenilo je još veće zlo, jer je u svjetskim razmjerima nacističko i fašističko zlo pobilo oko 60 milijuna ljudi, a komunističko preko 100 milijuna ljudi. Vidi Crnu knjigu Komunizma.[3]
Zločin je zločin ma tko ga počinio, iz bilo kojeg ga razloga počinio, on ostaje zločin prema drugome ljudskom biću.
Nama Hrvatima važan je jedino Domovinski rat! U Domovinskom ratu izborili smo se za svoju državu.
To što se vi osjećate kao pobjednik u 2.svjetskom ratu, je nestalo.
Te države za koju ste pobijedili više nema, ne postoji!
Uzalud vam pobjeda! Borili ste se za propalu ideologiju i propalu državu!
Ona nama Hrvatima ništa ne znači!
Moji unuci rođeni su u Hrvatskoj, njima je domovina Hrvatska! Jugoslavija njima ništa ne znači, ništa ih za nju ne vezuje, ona je za njih povijesni pojam, kao i Rimsko carstvo!
I kao zaključak citat uvaženog profesora;
„Na Bleiburgu i Križnom putu 1945. smrtno je stradalo oko 50 tisuća Hrvata, većinom ustaša, te približno 20 tisuća slovenskih i srpskih kvislinga. Većina predanih civila dobili su propusnice i pušteni su kući. To ne znači da nije bilo stradanja civila. Bilo je, ali znatno manje u odnosu na zarobljene vojnike. Mnogi među ubijenim ustašama i njihovim povremenim ratnim saveznicima četnicima počinili su zločine tijekom rata. Oni nisu nevine žrtve komunizma. Zločine poratne osvete treba osuditi, ali i uzeti u obzir složene uzroke koji su doveli do stradanja poraženih. Među žrtvama antifašističke osvete bilo je nevinih ljudi. Znatan dio stradalih nisu zaslužili smrt kao kaznu za svoje kolaboracionističke grijehe. Njihove obitelji zaslužuju sućut i sjećanje“
Tu postavljam pitanje profesoru i svima koji misle da imaju dozvolu za ubijanje i takva ubojstva opravdavaju, jesmo li ljudi ili divlje zvijeri?
Ubiti nekoga za moje poimanje može se opravdano samo u samoobrani, gdje braniš goli život, sve ostalo obojeno ideologijama uzeto za opravdavanje pred samim sobom i pred svijetom je zločin.
Stoga tko god počini zločin za njega treba i odgovarati. Za počinjene komunističke zločine nitko nije odgovarao i upravo zato komunistički mozgovi misle da imaju dozvolu za ubijanje i da su oni izuzeti iz zločina.
A to nije točno, nije moralno i nije pravedno. I zato DRUGOVI , APOLOGETI KOMUNIZMA I POBJEDNIKA U 2.SVJETSKOM RATU , Zločin je zločin bez obzira tko i iz kojeg razloga ga je počinio, ON JE ZLOČINAC! Nema opravdanja!
Lili Benčik/hrvatskepravice
Jesu li partizani bili hrvatski domoljubi? – HRVATSKE PRAVICE (hrvatskepraviceblog.com)
https://kamenjar.com/jesu-li-partizani-bili-hrvatski-domoljubi/
https://bezcenzure.hr/vlad/jesu-li-partizani-bili-hrvatski-domoljubi/
https://croativ.net/jesu-li-partizani-bili-hrvatski-domoljubi-52827/
