Jesu li partizani bili hrvatski domoljubi?

Ne! Bili su jugoslavenski domoljubi za bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti Jugoslavije!

Sada je u modi uljepšavati  jugoslavensku povijest NOB-a i dodavati joj hrvatsku komponentu. Uljepšavati porazne činjenice o zločinima na razne načine, sve sa ciljem  da bi se zločini opravdali, umanjili i uljepšali, pa skoro da ispadne da su partizansko-komunistički zločini počinjeni -humano!?

To je jednostavno apsurdno. Da su moji stavovi točni dokaz je školski sustav koji sam pohađala od 1957 do 1969. godine kada sam završila srednju školu. Školski programi ideološki i praktično odraz su vladajućih državnih struktura, koje kreiraju školske programe i odgajaju mlade da budu poslušni građani te države, da poštuju njezine zakone i vrijednosti.

Članak koji potpisuje prof. Vinko Tadić, objavljen na portalu sabh.hr izvorno objavljen 24. lipnja 2020. godine na portalu zvono.eu: https://www.zvono.eu/jesu-li-partizani-bili-hrvatski-domoljubi–256

Kroz cijeli tijek školovanja, učilo se o bratstvu i jedinstvu svih naroda i narodnosti Jugoslavije. Sve se to radilo da se ne bi probudio nacionalizam. Učili su nas učili da je nacionalizam loš, da je veliki protivnik Jugoslavije!

Prof . Tadić patetično uljepšava likove i događaje, da bi sve izgledalo malo manje zlo, nego što je u stvarnosti bilo. Na kraju teksta napisao je :

„Suočavanje s traumama prošlosti i njihovo prevladavanje lijek je protiv iskrivljenih tumačenja. Za početak trebali bismo iskazati veću spremnost za smireni dijalog o kontroverznim problemima prošlosti.“

Evo ja potpuno smirena pišem i tražim argumente kojima potvrđujem svoje stavove, bez patetike i zamatanja u sjajni celofan, već istinu, jer bez istine nema liječenja trauma prošlosti.

Nije on usamljen, ima ih još takvih, a neki su se tako zapleli u vlastite riječi da ispadaju jadni i smiješni.

Tako Franjo Habulin kaže: „ Na kraju rata dogodila se mrlja i bačena je sjena na konačnu pobjedu nad nacifašizmom na ovim prostorima. Pobjednik se u tom momentu nije znao nositi s veličinom pobjede, a osvete su se dogodile usprkos Titovoj zapovijedi da sa zarobljenicima postupe prema Ženevskim konvencijama. U tome se nije uspjelo ni kod nas ni u drugom evropskim državama, ali moram reći da ta sjena ne može zasjeniti pobjedu nad fašizmom“

Bačena je sjena? Ne samo sjena nego i oznaka zločina, po kojima su se izjednačili sa  fašizmom  i nacizmom. A nije im to trebalo uz takvu „veličinu pobjede“ Pokazali su se kao obični divljaci, ništa bolji od onih koje su pobijedili.

Gospođa-drugarica Živana Šašlić besramno izjavljuje : „Ne samo u Hrvatskoj, nego u cijeloj Jugoslaviji rat je bio toliki krivac da su ljudima, kad su stigli pred Bleiburg, sve kočnice popustile. Ono što se tamo događalo, treba gledati u kontekstu cijelog rata, a ne samo izdvojiti Bleiburg i dati zločinačku etiketu partizanskim jedinicama. Moj otac je bio u Prvoj proleterskoj brigadi i ratovao s Kočom Popovićem koji je tada bio najveći intelektualac na ovim prostorima i koji, pored optužbi, sigurno nije naredio da se nekog ubije u Bleiburgu“

Eto popustile su „kočnice“ ljudskosti, pa su postali isti kao i fašisti i nacisti!

Nije točno da je Tito naredio da se postupa po Ženevskim konvencijama. Tito je osim što je naredio i osobno je nadgledao pokolje u svibnju i lipnju 1945.godine . Vjesnik jedinstvene i narodno oslobodilačke fronte Hrvatske koji je pratio Tita od 19. svibnja do 6. lipnja 1945. godine, potvrđuje dnevnim izvješćima da je bio  na tim područjima su u  vrijeme  masovnih  likvidacija.

„ Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako, da se za uvijek nestane onog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću — slobodnu, federativnu, Jugoslaviju.“- J. B. Tito, Vjesnik 25.  svibnja 1945., br. 30, str. 4

Koča Popović „ najveći intelektualac“ je skupa sa Titom intelektualno razradio planove masovnih likvidacija. [1]14. svibnja 1945. – ponedjeljak

Tito u Zagrebu predsjeda sastankom Štaba I. Armije JA i Glavnog Štaba Hrvatske. Na sastanku od istaknutijih su bili Peko Dapčević, Koča Popović, Ivan Gošnjak, Vladimir Bakarić i Edvard Kardelj.

Glavne teme sastanka: osnivanje i rad komunističkih koncentracionih logora za eksterminacije, određivanje pravca kretanja marševa smrti i pronalaženja većeg broja prikrivenih stratišta za masovne likvidacije. U tome se posebno istakao Mijalko Todorović, glavni organizator likvidacija u Zagrebu i okolici.

6. lipanj 1945. – srijeda[2]

Tito je ujutro obišao veliki logor u Kovinu, Vojvodina, a odatle produžio u Beograd. Tog dana je Vjesnik donio samo kratku vijest: «Tito je na putu iz Zagreba u Beograd posjetio ranjenike u glavnoj VB u osječkoj Tvrđavi, vraćajući se sa svog putovanja kroz Sloveniju i Hrvatsku».

Prema kazivanjima Koče Popovića koji je u to vrijeme bio jedan od bližih Titovih suradnika samo na relaciji Bjelovar – Kovin (u Vojvodini) od 9. svibnja pa nadalje prošlo je 26 ešalona ratnih zarobljenika od kojih je svaki brojio od 3.000 – 5.000 zarobljeniku koji su pobijeni na području Vojvodine i pobacani u protutenkovske rovove koje su tamo iskopali Nijemci (kao i one u Teznom kod Maribora) u svrhu zaustavljanja Crvene armije na Sremskom frontu.

Koča Popović je u to vrijeme kao načelnik Generalštaba JNA od Tita dobio tajnu naredbu za uništenje svih pisanih tragova o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni: XII. odelenje JNA (Služba bezbednosti), personalna služba JNA, Vojnoislorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku te UDBA i njene ispostave.

Znači da nisu popustile kočnice, niti je bačena mrlja ili sjena, nego su likvidacije bile pomno planirane i dokazi uništeni.

I onda pitanje jesu li partizani bili hrvatski domoljubi?

Izmišljena floskula, jer se partizani nisu borili za samostalnu demokratsku Hrvatsku, nego za komunističku Jugoslaviju, koje više nema.

Nikakva samostalna Hrvatska nije bila opcija!

Ni 1971, godini poznatoj  kao hrvatsko proljeće nije bilo ni govora o samostalnoj Hrvatskoj!

Uostalom sam Tito ih demantira „Prije će Sava natrag teći nego će Hrvatska biti država” i još prije toga komentira:“ oni bi u Ujedinjene nacija, pa bi pomalo preuzeli JNA….“

Stoga djeluju smiješno ti pokušaji nametanja partizana kao hrvatskih domoljuba i njihovo sudjelovanje u stvaranju samostalne hrvatske države.

Piše prof. Tadić;“ Većina partizana nisu bili članovi Komunističke partije Hrvatske (Komunističke partije Jugoslavije). Bili su tzv. mali ljudi: poljodjelci, domaćice, nadničari, ribari, radnici, obrtnici, činovnici, učenici, studenti, intelektualci, umjetnici, svećenici… Prije ratnoga vihora većina njih odlazili su na nedjeljne i blagdanske mise, proštenja, seoske zabave, sajmove… Zanimljivo je spomenuti da je u partizanskom pokretu postojao donekle organiziran vjerski život. Sam Tito ponekad je datirao ratne događaje po katoličkim crkvenim blagdanima: „Nacisti su upali u zemlju na Cvjetnu nedjelju, 6. travnja 1941…“

Vladimir Nazor je u svom ratnom dnevniku „S partizanima“, među ostalim, zapisao: „Čestitao sam pismeno Uskrs Titu do koga bi mi bilo dugo hodati…“

Moram se nasmijati naivnosti prof. Tadića, kao da je upravo izašao iz hlebinske škole  naive. Naravno da nisu svi partizani bili članovi KPJ, ali su svi morali slijediti političku ideologiju i nisu smjeli skrenuti sa Titova puta, jer se znalo da bi ostali bez glave. I nije točno da je Tito dopuštao vjerske Zajednice i da je na njih blagonaklono gledao. Ma o kuda to profesoru?

Partijski komesari tjerali su omladinu na radne akcije i na sve moguće načine odvajali ih od Crkve. O tome je svjedočio tadašnji svećenik Miroslav Bulešić  i zapisao u svoj dnevnik.

„Prigovarali su mi da sam se izrazio pred djevojkama župskog zbora protiv partizana… Da činim fašističku školu… Podučavanje kršćanskog nauka, to je fašistička škola…

Da sam u službi Nijemaca… Sami odbornici me molili da se zauzmem. Same partizane oslobodio po molbama i po dokazu nevinosti…. Rahovci znadu što sam ja preko Biskupa za njih učinio. Isto tako znadu i Smolici. To isto znadu Rupeni i Baderna. Je li bolje da su ljudi doma ili u zarobljeništvu ili na prisilnom radu? Je li bolje da se za njih tko zauzme ili je bolje da su ljudi prepušteni milosti i nemilosti neprijatelja? Branili su mi osnovati Djevojačko Društvo. To nije nikakva nova ustanova, već samo obnova stare… “Nikakva organizacija se ne dozvoljava osim naših (komunističkih) USAO H, SKOJ.” Branili su djevojkama da dolaze na Sv. Sakramente. U Sv. Ivanu, u selu Rahovci, koje su i poslušale, jer su se tako hvalili.

Brane još i sada ne samo djevojkama već i drugima. Izruguju se onima koji dolaze na Sv. Misu… u selu Štifanići, Bonaci, Banki…

Brane djeci da dolaze na kršćanski nauk. “Ako djecu šalješ ti si protivan pokretu”. U Sv. Lovreču zabranili su djevojkama da dolaze pjevati u crkvu. Straše im da će ih ošišati. Tako su prestrašili ljude da im vele da, ako idu na Misu i k svećeniku, znak je da drže s popom i zato da su protiv pokreta. “Kad dođe sloboda – takva su naređenja bila dana odbornicima – onda najprije ubiti popove i one koji drže gore vjeru…” Na sastanku 19.3.1945. “Nemojte slušati popa iz Baderne, jer vas on odvraća od vjere… Tako i onaj iz Žminja i onaj iz Tinjana. Pop bi mora samo mašiti i niš drugo… Ne vaditi dicu… Neka popi predikaju samo ono ča je od Boga i Majke Božje, a ne drugo… Sastanke za djevojke imamo mi a ne popi…” M. BARTOLIĆ, Isto, str. 51.-52. Usp. fotoko- pija u: APMB, CP II, str. 63.

Neke se od tih komunističkih floskula koriste još i dan danas, na pr:“ Neka popi predikaju samo ono ča je od Boga i Majke Božje, a ne drugo…“ Sa njima se susrećem stalno , a zadnje je u svezi Procesije za sv. Tomu u Puli  „Što imamo izaći iz Crkve, to se dela u Crikvi, a ne po gradu“

Prof. Tadiću je vjerujem sve poznato, ali mora malo popraviti ružnu sliku stvarnosti.

Kada je Tito morao napustiti Trst i Pulu i shvatio da ovisi o diplomatskoj ofenzivi budućnost Istre i otoka, poslao je u Trst Diminića i Motiku kod Bože Milanovića, gdje su sklopili sporazum o suradnji i neometanom pastoralnom djelovanju svećenstva:

1. VERAJA, MIROSLAV BULEŠIĆ, SVEĆENIK I MUČENIK, str.224
2. Odnošaj svećenika B. Milanovića prema N. O. Pokretu bit će uredan dogovorenom izjavom koju će dati na sastanku svećenika u Pazinu dne 18. srpnja 1945., izjavom, koju će predstavnici NOP objelodaniti u Glasu Istre.
3. Svećenik Božo Milanović posredovat će na spomenutom sastanku u ime NOP izjavu, da će biti povoljno riješena, dotično da su već prihvaćeni zaključci o povoljnom rješenju ovih pitanja:
4. a) Hrvatsko svećenstvo u Istri smije osnovati svoje staleško društvo Zbor svećenika Sv. Pavla”, kojemu se priznaje pravo posredovanja između državnih vlasti i svećenika, naročito pak u slučaju optužbe kojeg svećenika.
5. b) Poradit će na tomu, da se dozvoli izdavanje jednog vjerskog lista u hrvatskom jeziku za Istru.
6. c) Nastojat će se, da zgrada,,Dačkog doma” u Pazinu bude upotrijebljena za hrvatsko sjemenište, osnutak kojega će NOP podupirati.

d),,Društvu Sv. Mohora za Istru” dozvoljava se da osnuje jednu svoju podružnicu u Pazinu u svrhu lakše rasprodaje vjerskih knjiga, kao što i drugih društvenih izdavanja.

1. e) Širenju molitvenika, katekizma i drugih vjerskih knjiga neće se činiti nikakva zapreka.
2. f) Sjemeništarci i bogoslovi neće biti pozivani u vojničku službu barem do definitivnog određenja državnih granica i to u sporazumu s vojničkom upravom.
3. g) Već je dozvoljen vjeronauk u istarskim školama. h) Svećenik Zvonimir Brumnić može nastupiti službu u Istri te neće imati nikakvih neprilika.

Tajnik JNOF za Istru

1. DIMINIĆ IVO MOTIKA
2. MILANOVIĆ

Međutim nakon završetka Pariške Mirovne konferencije počeo je progon svećenstva  i zaklan  Miroslav Bulešić, 24.kolovoza 1947.godine u Lanišću u Istri.

Ukupno je ubijeno 663 katolička svećenika, među njima 88 bogoslova i sjemeništaraca, te 31 časnu sestru, dakle nenaoružane i obrazovane ljude, ali – klasne neprijatelje.

Najviše su ih, prema “Hrvatskom martirologiju”, popisu koji sadrži prezicne podatke o svim žrtavama, kao i načinima i mjestima ubojstva, likvidirali partizani i OZNA, do svibnja 1945. njih 240, nakon savezničke pobjede još 263, a na služenju u JNA 12.

Četnici su ubili 37 klerika, nacisti 16, vlasti NDH 11, talijanski fašisti dvoje, u angloameričkom bombardiranju izginulo ih je 32, a u zatvorima ih je završilo na stotine…

Toliko o poštivanju vjernika u komunističkoj ideologiji, što nije u skladu pisanju prof. Tadića:

„43 katoličkih svećenika smrtno su stradali, na ovaj ili onaj način, kao žrtve fašizma zbog suradnje s partizanima. U partizanskim jedinicama bilo je 75 katoličkih svećenika, redovnika i bogoslova. Jedan od simbola partizanskoga pokreta bio je svećenik dr. Svetozar Ritig, župnik župe svetoga Marka u Zagrebu, vijećnik ZAVNOH-a, ministar u poslijeratnoj socijalističkoj (komunističkoj) vladi Narodne Republike Hrvatske. Na zasjedanju ZAVNOH-a u Splitu prisustvovala su dvojica rimokatoličkih biskupa. Dio svećenika bili su suradnici partizanskoga pokreta. Nakon rata, neki od njih primili su visoka odlikovanja socijalističke (komunističke) Jugoslavije. Danas su gotovo zaboravljeni svećenici koji su se pod cijenu vlastitoga života zauzimali za progonjene. Brojni svećenici nastojali su sačuvati neutralnu poziciju u odnosu na ustaše i partizane. „

Prof. Tadić na primjeru jednog  svećenika i dva biskupa koji su bili na zasjedanju ZAVNOH-a hoće dokazati da komunisti nisu bili protiv Katoličke crkve. Zbog čega je onda Tito prekinuo diplomatske odnose sa Vatikanom od 1952-1970.godine.

Cijeli  članak prof .Tadića obrana je komunizma, kojeg se ne može odvojiti od NOB-a i stvaranja Jugoslavije. Sa svom njegovom voljom nema tu Hrvatske, nego samo komunistička Jugoslavija;

„Hrvati su, zajedno sa Srbima i drugim narodima Hrvatske i Jugoslavije, 1945. godine pobijedili fašizam i nacizam, a nekoliko godina kasnije i staljinizam. U tim pobjedama predvodio ih je Josip Broz Tito. Nacizam, fašizam i staljinizam u suprotnosti su s kršćanskim vrijednostima i demokratskim standardima“ kaže vrli profesor, a zaboravio je na komunizam, u kojega nema nikakvih kršćanskih ni demokratskih vrijednosti! Ne razumijem takve ljude zbog čega se sramote i izostavljaju komunizam. Istina brzo izađe van!

I EU Parlament izglasao je Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP) u kojoj podsjeća da u točki 3,

-podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi;

Prema tome uzaludan je trud profesoru braniti neobranjivo. Komunističke zločine , kao i sve druge opravdavati okolnostima u kojima su izvršeni kao olakotnu okolnost ne ide.

Fašisti i nacisti zatvarali su i ubijali zbog nacionalnosti, rase, vjere i političkog opredjeljenja, a komunisti zbog klasnog, vjerskog i političkog opredjeljenja.

Jedno zlo, zamijenilo je još veće zlo, jer je u svjetskim razmjerima nacističko i fašističko zlo pobilo oko 60 milijuna ljudi, a komunističko preko 100 milijuna ljudi. Vidi Crnu knjigu Komunizma.[3]

Zločin je zločin ma tko ga počinio, iz bilo kojeg  ga razloga počinio,  on ostaje zločin prema drugome ljudskom biću.

Nama Hrvatima važan je jedino Domovinski rat! U Domovinskom ratu izborili smo se za svoju državu.

To što se vi osjećate kao pobjednik u 2.svjetskom ratu, je nestalo.

Te države za koju ste pobijedili više nema, ne postoji!

Uzalud vam pobjeda!  Borili ste se za propalu ideologiju i  propalu državu!

Ona nama Hrvatima ništa ne znači!

Moji unuci rođeni su u Hrvatskoj, njima je domovina Hrvatska!  Jugoslavija njima ništa ne znači, ništa ih za nju ne vezuje, ona je za njih povijesni pojam, kao i Rimsko carstvo!

I kao zaključak citat uvaženog profesora;

„Na Bleiburgu i Križnom putu 1945. smrtno je stradalo oko 50 tisuća Hrvata, većinom ustaša, te približno 20 tisuća slovenskih i srpskih kvislinga. Većina predanih civila dobili su propusnice i pušteni su kući. To ne znači da nije bilo stradanja civila. Bilo je, ali znatno manje u odnosu na zarobljene vojnike. Mnogi među ubijenim ustašama i njihovim povremenim ratnim saveznicima četnicima počinili su zločine tijekom rata. Oni nisu nevine žrtve komunizma. Zločine poratne osvete treba osuditi, ali i uzeti u obzir složene uzroke koji su doveli do stradanja poraženih. Među žrtvama antifašističke osvete bilo je nevinih ljudi. Znatan dio stradalih nisu zaslužili smrt kao kaznu za svoje kolaboracionističke grijehe. Njihove obitelji zaslužuju sućut i sjećanje“

Tu postavljam pitanje profesoru i svima koji misle da imaju dozvolu za ubijanje i takva ubojstva opravdavaju, jesmo li ljudi ili divlje zvijeri?

Ubiti nekoga za moje poimanje može se opravdano samo u samoobrani, gdje braniš goli život, sve ostalo obojeno ideologijama uzeto za opravdavanje pred samim sobom i pred svijetom je zločin.

Stoga tko god počini zločin za njega treba i odgovarati. Za počinjene komunističke zločine nitko nije odgovarao i upravo zato komunistički mozgovi misle da imaju dozvolu za ubijanje i da su oni izuzeti iz zločina.

A to nije točno, nije moralno i nije pravedno.  I zato DRUGOVI , APOLOGETI KOMUNIZMA I POBJEDNIKA U 2.SVJETSKOM RATU , Zločin je zločin bez obzira tko i iz kojeg razloga ga je počinio, ON JE ZLOČINAC! Nema opravdanja!

Lili Benčik/hrvatskepravice

[1] https://www.hkv.hr/izdvojeno/nae-teme/istraili-smo/9966-dnevnik-smrti-qnajveeg-sina-naih-naroda-i-narodnosti.html

[2] Isto kao pod 1.

[3] https://enciklopedija.cc/wiki/Crna_knjiga_komunizma 1