By Mislim da nema države na ovome našemu planetu u kojoj je toliko medijskih demona, kao što je to u Hrvatskoj. Namnožili se kao gamad i grizu sa svih strana; naravno, dobro plaćeni i još bolje potkoženi od onih kojima ropski služe i izvršavaju sve što od njih gospodari kaosa traže. Pesebno se to odnosi na urednike i komuniste, odnosno kolumniste, koji kleveću časne ljude, lažu za interese lijeve ideologije ili nekog bogatuna tajkuna, iskrivljuju povijesne istine, blate neke ljude koji nisu u njihovu svetonazorskom krugu, pa možete slobodno reći da živite u zemlji medijskih čudovišta, kvalitetnih idiota, osionih bitanga, bahati hulja, podmuklih lažova, lakomih piskarala, stranačih spadala; medijske starčadi i njihove pasčadi…
Mi koji pamtimo pisanje Brune Bušića ili Veselka Tenžere, teško podnosimo ovaj novinarski kukavelj i šljam, koji nas svakodnevno bombardira svojim glupostima i niskostima preko zaslona, ekrana i radija, portala i novinski stranica.
Kad slušam što beneta onaj svetosavac nedjeljom, izgubim apetit za ručak, kad čujem što trabunja onaj Zoran što je promijenio prezime, (da se Vlasi ne dosjete) dođe mi da ga pošaljem tamo gdje mu je i mjesto, kad gledam kako se kočopere svetosavke Daniela i Jasmina na dalekovidnici padne mi mrak na oči, (rado bi ih upoznao u biblijskom smislu), kad vidim šta blebeću oni mamlazi što „vole“ Hrvatsku, ili kad slušam revanje vlastodršca Buridanova kenjca i nisku njisku alkarskog konjine, dođe mi da zbrišem u Irsku, Švabiju, Švedsku, Kanadu ili Norvešku, gdje su pobjegli od njih i njihovih srebroljubaca, sorošovaca i srboljubaca stotine tisuća relativno mladih Hrvata. Sve su zatrovali, ogadili, zagadili, unakazili, iskrivili, upropastili do te mjere, da čovjeku dođe da ode što dalje od njih i njihovi zlodjela. Bože, kako je ovaj narod strpljiv. Davno je govorio Zaratustra, prije više od tri tisuće godina:
Čuvaj se bijesa strpljiva čovjeka!
Kad čujem što krekeću oni i one u hrvatskoj saborskoj baruštini, bježim u svoju samoću i gluhoću i uživam u tišini trenutaka s kojima oni nemaju nikakve veze; kad vidim kako se nose i kokodaču one nadri dame u saborskom kokošinjcu i one zdravstvenice kad daju izjave o kineskom virusu, odmah bi se cijepio od onoga čime me liječe; kad vidim neke političke ili medijske spodobe kako se odnose prema ovome narodu i njegovim svetinjama, dođe mi da, znate šta, neću vam reći! Ljudi moji, teško je podnosit ovu stvarnost, koja u čovjeku podjednako izaziva malo udivljenje i golemo sažaljenje… nad sobom i ovim i ovakvim svijetom u kojem smo zatečeni i zatočeni.
Ante Matić
