By Ivo ili Ivica Lučić sadašnji kandidat na izbornoj listi Andreja Plenkovića u Zagrebu, iznio je seriju evidentnih maloumnih laži, kako bi pred najširom javnošću oblatio moje ime i moju moralnu veritikalu. Odmah u začetku moram s gnušanjem odbiti njegove tvrdnje. Ja jednostavno nikada nisam radio za bilo kakve udbaške, kosovske i ine slične službe, ni dragovoljom ili pod prisilom, kako u Hrvatskoj, a niti u bilo kojoj zemlji na našem planetu, jer se to kosi sa mojim moralnim i životnim kredom. Moja je savjest perfektno čista, misli jasne i precizne, ispunjene u djelu samo istinom i vjerom u Božju Providnost!
Iz bliza i izdaleka svi oni koji me poznaju, znaju kakvu osobnu averziju imam prema pripadnicima bivših opresivnih službi, mračnjaka, koji su toliko zla nanjeli hrvatskom narodu. Tu averziju uvijek i sustavno pokazujem, kao i u slučaju Ivice Lučića, kada jedna toliko upitna osobnost želi postati zastupnik u Hrvatskom državnom Saboru i još bi trebao biti izabran u hrvatskom glavnom gradu.
Upravo je moja velika moralna obveza suprotstaviti se lažima Ive Lučića, jer sam posljednji živući iz grupe desetorice hrvatskih intelektualaca lučonoša obnove Hrvatske Države. Naime, utamničen sam 11. siječnja 1972. godine zajedno s mojim prijateljima Markom Veselicom, Franjom Tuđmanom, Vladom Gotovcom, Šimom Đodanom, Vlatkom Pavletićem, Jozom Ivičevićem, Hrvojem Šošićem, Zvonimirom Komaricom i Antom Bačićem. Drugi razlog mojeg reagiranje je u tome što smatram da takove udbaške osobnosti poput Ivice Lučića nemogu biti zastupnici u Saboru, a još je strašnije što im je omogućeno da na sveučilištima podučavaju hrvatsku mladež.
No, pođimo redom u odgovoru na sve te besramne tvrdnje Ivice Lučića:
1.Ivica Lučić tvrdi: “Javnosti dostupni dokumenti sačuvani u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu dokazuju da je Ante Glibota bio suradnik Udbe pod pseudonimom ‘Goran‘.“ Ja odgovaram da to nije istina. Moje ime je poznato te se nikada nisam služio, uzimao ili dobivao bilo kakav pseudonym. S ponosom nosim časno ime Ante, koje su mi dali moj otac Josip i majka Ruža, 15. lipnja 1945. I to mi je dostatno!
U Hrvatskom državnom arhivu postoji dosije svih nas koji smo bili proganjani, zatvarani i maltretirani za vrijeme komunističkog nasilja. Ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva prof. dr. sc. Stjepan Ćosić mi je 2012. godine ponudio da napravim presliku mojeg dosijea, što sam i učinio i u njemu nema ni jedinog elementa ili možebitnog dokumenta o mojoj bilo kakvoj svezi s đavoljom udbaškom spregom, osim da su me sustavno progonili. Postoje dokumenti o tome kako su me zatvarali svaki puta kada sam iz inozemstva dolazio u komunističku Hrvatsku. Proganjali su me i kad sam sa svojom suprugom boravio u Hrvatskoj. Po noći su izrezali sve četiri gume našeg auta koji je bio parkiran ispred hotela Excelsior u Dubrovniku. Zadržavali su me i po mjesec dana bez putovnice. Odvodili su me sred noći na saslušavanja u policiju. Taj teror nadamnom trajao je sve dok nisam uzeo francusku putovnicu i državljanstvo. Prema tome, Lučićeve objede moje osobnosti su udbški rukopis i udbaško podmetanje manipulatora najgore vrste, koji je sposoban proizvoditi laži, a pritom i uz to sve se usudi nazivati znanstvenikom povjesničarom!
Konačno, on će se zbog tih laži suočiti sa sudskim procesom i u Francuskoj, na kojem se ne usvajaju udbaške krivotvorine i obmane kojima je Lučić otprije vičan, kad je Predsjedniku Franji Tuđmanu pisanim i usmenim obmanama lažno optuživao hrvatske generale i branitelje. O tim Lučićevim obmanama je jasno i detaljno govorio te dokumente pokazao povjesničar prof. dr. Josip Jurčević u televizijskoj emisiji Bujica, pa sam se i na to pozvao u mojem nedavnom medijskom tekstu. Osim toga, o skandalima I. Lučića i njegovog klana govorili su mi prije više od dva desetljeća i najistaknutiji dužnosnici Herceg-Bosne o čemu će više riječi biti u nastavku ovoga teksta.
- Lučić nadalje o meni kaže: “Špijunirao je političke emigrante uključujući Bruna Bušićakoji je ubijen iste te 1978. godine kad ga je Glibota špijunirao. Glibota je špijunirao i Franju Mikulića koji je ubijen od Udbe 1983. godine.“ To je potpuna laž, jer ja moje prijatelje ili bilo koga drugoga nikada nisam špiunirao, niti je to moja manira i filozofija života, pa za to ne može biti vjerodostojnog dokumenta.
Bruno Bušić je bio moj vrsni prijatelj, još iz studentskih vremena, o čemu postoji i isto tako prijateljska korespodencija. Odmah u početku našeg emigracijskog života, dogovorio sam s Brunom da ćemo se viđati nasamo. Kad je dolazio u Pariz dogovorili smo da mi on ostavi pismo u poštanskom pretincu, jer smo obojica bili prisluškivani, pa iz predostrožnosti nismo komunicirali ni telefonom. Vodio sam ga u Francuski zavod za statistiku, biblioteke, znanstvene institute kojima sam imao pristup. Često sam mu anonimno slao različite studije, dokumente i knjige koje me je tražio. Vodio sam ga kod vodećih francuskih intelektualaca Raymond Arona, Jean-François Revela direktora L’Expressa… Pomagao sam mu koliko sam mogao, a ne da sam ga špijunirao. Bruna smo voljeli i moja supruga i ja kao našeg rođenog brata i između nas nikada nije bilo trevnja i nesporazuma, nego samo odano prijateljstvo i iskreno domoljublje, koje nas je uistinu zbližilo već u Zagrebu.
Bruno Bušić je bio zapravo jedan od rijetkih s kojim sam se htio družiti, jer sam znao da je emigrantska sredina isprepletena udbaško-kosovskim mrežama, pa su moji bilo kakvi kontakti sa našim svijetom iz predostrožnosti bili zaista gotovo nulti, osim onih u koje sam imao povjerenje, a Bruno je to sigurno bio. Kad mu je bio sprovod u Parizu, otišao sam pokloniti se i zakititi mu grob. Sve nas koji smo bili na sprovodu, a živjeli smo u Francuskoj ispitivala je francuska policija, kojoj sam i ja kazao da je ubojstvo Bruna dijelo jugoslavenske Udbe. O tome bi možda mogao nešto više reći otac predstojnika ureda Predsjednika Vlade Plenkovića, koji je bio dio tog procesa i svjedok nekim od tih aktera u ubojstvu Bruna Bušića, a Ante Glibota u tom klupku zasigurno nije bilo, nego još i danas gorko i sa sjetom oplakujem svog prijatelja Antu Brunu Bušića.
- Što se tiče Franje Mikulića, sa kojim sam prijeteljevao od 1969. godine i s kojim me upoznao Marko Veselica, s njim u emigraciji nisam imao bilo kakvog kontakta, bilo fizičkoga bilo korespodencijskog, telefonskog…. Zadnji put sam večerao sa Frantom, kako smo ga zvali, kod Dobre Mamice, zajedno sa generalom Vladom Mutakom, u studenome 1971., jer smo tada bili u upravi NK Zagreb. Došao sam na prijenos njegovih posmrtnih ostataka u Domovinu 1998., a po informacijama koje sam imao, on je umro prirodnom smrću. Prema tome, u emigraciji nisam imao nikakav kontakt s Franjom Mikulićem niti bilo kakve veze u Švedskoj ili Njemačkoj, pa stoga samo lažov može tvrditi da sam Mikulića špijunirao.
- Na isti način Lučić laže o mojem odnosu s Franjom Tuđmanom i nekakvoj izložbi naivaca 1978. godine: “Priprema izložbu najboljih hrvatskih naivaca u Saarbrückenu. Tamo sreo F.(ranju) M.(ikulića) i priča da su agenti ukrali švedskoj TV prijevod teksta pa da je repriza išla s improviziranim prijevodom.“ Već sam naveo da u emigraciji nisam s Mikulićem imao nikakvih, fizickih, telefonskih i drugačijih kontakata! Drugo, nikada nisam bio u Saarbrückenu da tamo organiziram izložbu naivaca 1978. kako insinuira Lučić, a niti sam boravio u tom gradu. Treće, ja sam tek sa mojom suprugom otvorio umjetničku galeriju u Francuskoj ujesen 1979. godie, ali ni u toj galeriji nikada nisu bila izložena dijela naivaca. U čitavoj mojoj karijeri organizirao sam 650-ak autorskih izložbi na svim kontinentima, objavio sam i publicirao 250-ak knjiga, studija kataloga na svim važnijim svjetskim jezicima, ali nisam imao doslovno nijedno djelo i nijednu knjigu ili pak izložbu o naivi, jer me po estetskim kriterijima taj pravac umjetnosti nije nikada privlačio! Poštujem naivu kao kreativni čin, ali to nije moja šalica čaja, kako bi to kazali Englezi, kao što moja šalica čaja nisu Udba, KOS, SDB…, i sve te mračnjačke fele. To je svijet Ivice Lučiću i nek se u njima i s njima koprca.
Konačno, za udbašluk i denuncijacije Ive Lučića nije izvor Ante Glibota, nego službeni dokumenti RH na koje se pozivam kao i niz drugih osoba. O tome detaljno govori javno dostupni dokument od 11 stranica kojeg je Franji Tuđmanu, 21. svibnja 1998. iz kabineta ministra obrane RH, poslao general-bojnik Ljubo Ćesić. To nije došlo iz pera Ante Glibote. Ali, o tome sam dosta slušao i u razgovorima s pokojnim Matom Bobanom, koji je nakon smjene sa svih položaja u Herceg-Bosni stanovao u zagrebačkom hotelu Opera (sadašnji Westin), u kojem sam i ja boravio nekoliko mjeseci. Boban je I. Lučića označio zlim i intrigantnim udbašem, koji je imao velike ekonomske osobne i obiteljske interese, radi kojih je „sapunao dasku“, to su Bobanove riječi, svima kojima nisu bili u interesnom klanu kojeg je okupljala i predvodila njegova obitelj.
Na isti način o liku i nedjelu Ive Lučića svjedoči i spomenuti dokument iz kabineta ministarstva obrane RH, kao i 37 stranica „Zapisnika razgovora Predsjednika Republike Hrvatske dr Franje Tuđmana sa gospodinom Ivanom Lučićem, održanog 12. svibnja 1998. U Predsjedničkim dvorima“, te „Izvješće o stanju na području IV OZ Bosanska Posavina“ sastavljeno od SIS-ovca Ive Lučića 30. 9. 1993, te izvješće koje je SIS-ovac Ivo Lučić 4. 12. 1993. uputio na ruke Miroslavu Tuđmanu itd.
Sva ta dokumentacija je poslužila Ivi Lučiću za teško zlonamjerno blaćenje i optuživanje hrvatskih časnika i prvaka iz Herceg Bosne, što je između ostalog dovelo i do smrti hrvatskog viteza Slobodana Praljka, jer su dokumenti dospjeli u Haški Tribunal i korišteni su u sudskim procesima protiv Hrvata. Nadajmo se da će se u Hrvatskoj uskoro uspostaviti demokratska vlast koja će sve objektivno istražiti te sankcionirati sve manipulatore, ratne profitere i izdajice nacionalnih interesa, koji su radi svojih klanovskih i kojekakvih drugih interesa proizvodili laži na kojima su Hrvati proganjani i suđeni u Hagu i Bosni i Hercegovini.
- Ivo Lučić nadalje sugerira kako sam navodno špijunirao Franju Tuđmana. Istina je da sam prije mojeg odlaska iz Hrvatske zadnji put vidio Franju Tudmana u zatvorskoj bolnici u travnju 1972. godine. Bilo je to sasvim slučajno u toiletu, jer nam stražari nisu dali komunicirati. Potom sam ga susreo tek 1990. u Zagrebu nakon prvih demokratskih izbora. Lako je provjerljivo da u razdoblju od 1972. do 1990. nisam imao kontakata ili pisanih komunikacija s Franjom Tuđmanom, niti je on dolazio do Pariza u kojem sam živio. Dakle, nije bilo nikave mogućnosti da na bilo koji način špijuniram Franju Tuđmana, pa je stog potpuno jasno da Ivo Lučić laže na tipičan udbaški način.
Franju Tuđmana sam upoznao 1968. i naš odnos do 1972., kao i nakon 1990. bio je izrazito i nepomućeno prijateljski. Tuđman je otvoreno pokazivao da cijeni moj osobni rad i rad za interese Hrvatske. I s moje strane je bio isti odnos prema Franji Tuđmanu te sam ga u svemu što je radio i što je od mene tražio svesrdno pomagao i činio, osim jedne stvari. Naime on me tražio da napravim jednu izložbu hrvatske likovne umjetnosti sa Božom Biškupićom. Ja sam odgovorio da bi to bilo isto tako, kao kad bih ja njega tražio da stvara hrvatsku državu sa Ivanom Zvonimirom Čičkom, I tu se on glasno, sočno nasmijao.
Potpisivao sam dakako i njegovu predsjedničku kandidaturu. Na početku srbijanske agresije sam i u pisanom obliku izvjestio Ured predsjednika RH, da sam spreman boriti se na braniku domovine. Na to mi je Tuđman rekao: „Primam to na znanje, ali Domovina ima različite bojišnice, ti si već na braniku Domovine priličito vremena, ostani gdje si i nastavi raditi kao i do sada, vidjet ćemo, uostalom ti imas troje malodobne djece!“
Predsjednik Tuđman me pozivao na pariški areodrom da ga dočekam kada je razgovarao prvi puta sa Mitterandom, a bio sam nazočan i na svim njegovim važnim medijskim susretima i događanjima, uključujući i sastanke s direktorima Le Monda i Le Figaroa. Predsjednik Tuđman mi je povjeravao i određene vrlo povjerljive misije i tražio određene savjete. Konačno, on mi je osobno na posebnoj svečanosti koju je 1996. godine priredio samo za mene dodjelio dva najznačajnija odličja RH. Tom prigodom održao je govor o meni koji je bio pravi panegirik da sam i sam bio iznenađen. Čudne pozadine omogućile su da skandalozni Ivica Lučić sada stoluje i na HRT-u, pa u Arhivu HRT-a može lako pogledati što je Franjo Tuđman mislio o Anti Gliboti te da ima imalo ljudske časti javno bi se ispričao.
Nadalje, svaki puta kad sam dolazio u Zagreb, Franjo Tuđman me primao sa najvećim interesom. Pozivao me u svoj dom, na ručkove u njegovom uredu, prigodom svojih jubilarnih rođendana i novogodišnjih dočeke. Bio sam slučajno nazočan u restoranu „Dubravkin put“ kad je Franje Tuđmana posljednji put doša sa suprugom Ankicom i kćerkom Nevenkom na večeru u taj restoran. Posebna mi je čast što je Tuđman na kraju večere došao za moj stol, za kojim su bili i još živući svjedoci Vladimir Mihaljek i Jura Hrvačić, te smo se tom prigodom zapravo na izvjestan način oprostili za života, jer je Tuđman vidno predosjećao svoj odlazak s ovoga svijeta kazavši mi između ostalog : “Ti si Ante zaista bio uvijek odan prijatelj, to su prave rijetkosti naših dana.“ Na to sam mu odgovorio, hrabreći ga: „Pa biti će još ljepih dana Franjo“, a na njegovom licu uz lagan smješak s podignutim obrvama, kojih se sjećam kao danas, vidjela se sva upitnost, da bi me iznenada pozvao da dođem sutradan ujutro na razgovor u njegov ured.
Sutradan su me u Uredu dočekali Vesna Škare Ožbolt i prof. dr. Ivica Kostović, Predstojnik Ureda, koje je Tuđman zamolio da me prime i ispričaju se što on nije u mogućnosti, a neposredno iza toga završio je u bolnici iz koje je otišao u kozmičke visine. Svoju prijateljsku privrženost nikada nisam zatamnio ni Franji Tuđmanu, a isto tako niti njegovoj supruzi i ostatku obitelji, pa je meni čak i neugodno javno iznositi ove detalje, kako bih se obranio od šuftova i profesionalnih lažova, kojima ništa nije sveto, pa neljudski profaniraju iskrenost i poštenje i sve temeljne vrijednosti koje imaju ljudsku dimenziju i humanu dušu!
- Ivo Lučić kaže: „Glibota je preko svojih udbaških veza početkom devedesetih pokušao privatizirati Croatia Records. Pokazalo se da njegove zasluge ipak nisu tolike da ne bi morao vraćati kredit koji je za tu prigodu dobio, pa je ostao praznih ruku.“
Ivo Lucic dobro zna da ja nisam trebao koristiti nikakve udbaške sveze, jer je u vrijeme kad sam ja kupovao Croatia Records, ona bila već privatizirana. Istina je da me upravo njegova kosovsko-udbaška sprega ostavila bez ičega, odbijajući primiti gotovinu po kreditu, podmećući lažne knjige dionica koje je korumpirani sud prihvatio, što je samo jedan od dokaza autentičnog razbojstva hrvatskog pravnog sustava te mafijaških i drugih sprega. Jedan Lučićev kolega iz SIS-a i general HV-a tada se čak hvalio, na uši moje sestre i neznajući da ga ona čuje, „da su sada Antu Glibotu uništili, da se više neće podignuti.“ To su dakle primjerci lažnih hrvatskih „vitezova“, koji i uživaju kad nepravdama nastoje uništavati druge Hrvate..
Ivo Lučić sigurno vrlo dobro poznaje takve udbaške spletke, jer u spomenutom izvješću iz kabineta Ministarstva obrane RH, na str. br. 6. se spominje pretvorba “Euroherca” i uloga njegove obitelji u tome te nerazjašnjena ubojstva obitelji Osmić i Grbavac iz Ljubuškog, koje su bile među većim dioničarima “Euroherca”. O širini sudjelovanja klana Lučić u grabeži imovine navedeno je i sljedeće: „O poslovnim vezama, makinacijama i malverzacijama Lučića…moglo bi se napisati nekoliko stotina stranica (pranje novca preko otvaranja velikog broja malih poduzeća za fiktivno prikazivanje poslova,…) U posljednje dvije godine za eliminaciju svojih potencijalnih protivnika koriste se svim sredstvima. Za eliminaciju ‘protivnika’ išlo se do te mjere da su vršene i ‘prljave radnje‘ uz unaprijed pripremljen scenarij prevaljivanja na već ranije medijski pripremljene i eksponirane počinitelje, što je posebno došlo do izražaja u slučaju Tuta”, (izvješće str.6-7).
Na str. 7 izvješća govori se o skandaloznu trgovini koja se tijekom cijelog rata događala sa muslimanskim profiterskim klanom Alije Delimustafića, transportma konvoja roba koje je po nalozima Lučića pratila Vojna policij-a HVO, te razlogom sukoba sa Valentinom Ćorićom, koji je iste zabranio. Delimustafić je 1991. bio ministar BiH milicije i nadređen I. Lučiću koji je tada bio šef zloglasnog mostarskog Centra Službe državne bezbednosti, tj. kolokvijalno zvane Udbe. Osim toga, u izvješću (str. 7) se naglašava da je Delimustafić, prema izjavama Ace Vasiljevića i Sefera Halilovića, pripadao KOS-u.
Izvješće govori i o “upitnoj prošlosti Ive Lučića sa službama sigurnosti bivše države (posebno UDBE-a) iz razloga što Ivo Lučić cijelo vrijeme preferira kao sebi najodanije djelatnike bivše UDBE-e Ivana Bandića, Miru Musića, Slobodana Božića” (izvješće str. 7). Konačno izvješće Predsjedniku Tuđmanu kaže da “postoje informacije kako je Ivo Lučić bio u suradničkom odnosu sa ‘UDB-om‘ pod pseudonnimom ‘Kliker‘, a da ga je jedno vrijeme na vezi držao djelatnik ‘UDB-e‘ po imenu Vujačić” (izvješće str. 8).
Iz svega proizlazi da je sasvim logično i nije nikakvo iznenađenje što je „u svibnju 1991. mladi I. Lučić postao načelnik zloglasnog Centra Službe državne sigurnosti Mostar, Ministarstva unutarnjih poslova Socijalističke Republike BiH. U srpnju 1992. premješten je u vojni sektor u kojem je ustrojio i vodio Sigurnosno informativnu službu (SIS) Hrvatskog vijeća obrane“ kako to navodi prof. dr. Josip Jurčević (7dnevno, 26. kolovoza 2016., str.29.).
Buduća istraživanja sigurno će otkriti koliko su udbaški položaji I. Lučića poslužili da se dobiju povlaštene informacije, da se zastrašivanjima eliminiraju konkurenti kako bi se osiguralo nevjerovatno veliko ratno bogaćenje obitelji Lučić. Radi se o tzv. privatizaciji velikih komunističkih poslovnih sustava: Hermes, Energopromet, Dubrovačka banka u Mostaru, osiguranje Croatia, naftna tvrtka Zovko iz Žepče, lanac kladionica Horizont, Amfora u Makarskoj, uljare, benzinske postaje i bezbroj drugih tvrtki koje je obitelj Lučići uspjela na taj način ‘osvojiti’, a čija se vrijednost procjenjuje na više milijardi maraka.
Radi raspoređivanja članova klana Lučić na najvažnije položaje vlasti, Ivo Lučić je pohlepno, drsko i bez srama tražio od Predsjednikom Tuđmana da mu brat Zdenko Lučić postane član Presjedništva HDZ-a BiH (Zapisnik razgovora PR Franje Tuđmana i Ive Lučića od 12. svibnja 1998., str.11.).
Dakle, dok je Ivica Lučić osvajao i uzimao dobra od država, naroda, pojedinaca i jamljao što god je stigao, Ante Glibota je Hrvatsku svesrdno pomagao, darovnicama, materijalnim dobrima i novčanim potporama djeci poginulih hrvatskih branitelja. Pritom, Ante Glibota nikada nije tražio ništa za uzvrat, što je također jedna od bitnih odrednica različitosti između mene i Ive Lučića.
Lučić se služi lažima, krivotvorinama, neutemeljenim opanjkavanjem. Ruga mi se tako Lučić, da ja svoje tekstove objavljujem po ‘obskurnim’ portalima i listovima. Nažalost, to je točno. Ali Lučić prešućuje da je tako zbog toga što vladajuća mafija, kojoj i on pripada, zabranila i meni i drugim hrvatskim intelektualcima te slobodnom demokratskom duhu da se može izraziti na medijskoj sceni Hrvatske, jer je mafija uzurpirala sve glavne medije i svojim ih medijskim terorom pretvorila u jednoumlje.
Stoga, ja više volim publicirati na opskurnim portalima nego u udbaškim medijskim leglima u kojima koliko god hoće i što god hoće objavljuju i govor Lučić i njemu slični, a sva ta medijska glasila hrvatskim novcem plaća njegov šef Andrej Plenković, kojem kontroliranje medijske mašinerije pomaže upropaštavanju svega hrvatskog. Hrvatska je tako dovedena na dno europske ljestvice država po gospodarskim pokazateljima i na vrhove svjetskih ljestvica po korupciji ! To nisu statistike koje piše Ante Glibota, nego su to službene statistike EUROSTATA i profesionalnih organizama i agencija međunarodnih institucija.
Barem su ‘opskurni’ portali još ostali znakom poštenja, i nisu prodali svoju dušu za šaku škuda. A bogme ni Ante Glibota – koji sa svojim cijelim životom svjedoči jednu neokaljanu, nepotkupljivu, moralnu autentičnu hrvatsku veritikalu – zasigurno neće dopustiti da ga nekakav mamlaz svojim evidentnim lažima pretvoriti u udbaša ili nekakvog suradnika Udbe ili mu to upisati u njegovu biografsku noticu, kako to on pretendira. Zbog toga sam, osim ovog mojeg javnog očitovanja prinuđen tužiti udbaškog lažova Ivu Lučića sudovima i u Hrvatskoj i u Francuskoj, jer su dezinformacije, objede, nedokumentirane laži koje iznosi Ivo Lučić na internetu, utužive u objema državama, pa neka ondje pokaže svoje dokaze, kojih na njegovu žalost neće biti, jer oni jednostavno, ne postoje!
To je eto Ivo Lučić, saborski kandidat kojeg Andrej Plenković nudi na izbor građanima glavnog hrvatskog grada. Lučiću i Plenkoviću jednoga glasa nebih udjelio da imam na raspolaganju svih preko tri milijuna glasačkih listića RH, jer ni taj jedan glas nisu ničim zaslužili!
Drage Hrvatice i dragi Hrvati, glasujte za stvarne Domoljube, a ne za hrvatske izrode! Noga u tur Plenkoviću!
U Parizu, 27.lipnja 2020.
Ante Glibota
