By Nedavno je obilježena 25. obljetnica potpisivanja Daytonskog sporazuma kojim je okonćana agresija što ju je nakon raspada komunističke federalne Jugoslavije poveo srbijanski predsjednik Slobodan Milošević protiv Hrvatska i Bosne i Hercegovine. Povodom ove obljetnice treba podsjetiti na ključnu ulogu koju je odigrala Hrvatska da bi se zaustavio rat na prostorima bivše Jugoslavije. Ta uloga se često podcjenjuje iako je nedvojbeno da je tek hrvatska pobjeda u vojnoredarstvenoj operaciji Oluja nad srpsko-crnogorskom agresijom prisilila Slobodana Miloševića na pregovarački stol.
Kao slobodni novinar pratio sam iz New Yorka zbivanja u Daytonu, kao i događaje koji su uslijedili na terenu, ali i kasnije odjeke u američkoj javnosti. Prije svega treba konstatirati ključnu činjenicu. Sjedinjene Američke Države su u potpori Hrvatskoj za realizaciju vojnoredarstvene operacije Oluja odigrale vodeću ulogu, kako bi se Slobodana Miloševića prisililo na pregovore. Za to je bilo potrebno da u velikosrpskoj agresiji u Bosni i Hercegovini koja je u jednom trenutku imala kontrolu nad 70 posto teritorija Srbima nanijeti poraz na bojnom polju. To je ostvareno Olujom u kojoj je Amerika imala i te kako važnu ulogu. Gotovo je nepoznato da su tri američka umirovljena generala s firmom MPRI stigli u Hrvatsku na inicijativu zajednice američkih Hrvata okupljene u to doba u udruzi “Croatian American Association”. Predsjednik te udruge koja je lobirala za američku pomoć Hrvatskoj čikaški poslovni čovjek koji je preminuo prošle godine Mate Mihaljević u posjetu Billu Clintonu zamolio ga je da Amerika pomogne Hrvatskoj. To u tadašnjim američkim političkim okolnostima nije bilo moguće službeno odobriti, ali je Bill Clinton rekao gospodinu Mihaljeviću “Ne mogu vam pomoći, ali ću vam pomoći”. Tako su u Hrvatsku u privatnom aranžmanu stigla tri iskusna američka umirovljena generala koji su zajedno sa Glavnim stožerom Hrvatske vojske isplanirali Oluju.
Temeljno pitanje za američku administraciju od trenutka kad se odlučila angažirati na rješavanju postjugoslavenske krize bilo je hoće li vojno intervenirati da se rat zaustavi. U publicističkim knjigama koje su objavljene nakon veličanstvene pobjede Hrvatske vojske u Oluji otkrivaju se slabe strane američke politike prema Balkanu na kojemu su glavnu riječ u podržavanju Srba vodile Britanija i Francuska. Istaknuta američka vanjskopolitička komentatrica Georgie Anne Geyer u knjizi “Conceit od Innocence” koju je priredio Stjepan Meštrović, profesor sociologije na teksaškom A&M Sveučilištu piše da joj je bivši predsjednik George Bush rekao 1996. godine, dakle četiri godine nakon njegova mandata da mu Pentagon nikad nije rekao da bi bombardiranje srpskih položaja moglo riješiti sukob. “Uvijek su govorili da će na Balkan trebati poslati 250.000 američkih vojnika, a nekad je ta brojka dostizala 500.000”. Komentatorica piše da je za tako dobro organiziranu vojsku kao što je američka takva procjena bila sramota, ali daje i odgovor zašto je bilo tako. Na jednoj večeri s vodećim generalima Pentagona dobila je jednostavan odgovor “da vojska uopće nije htjela analizirati taj rat i smatrala ga je za Ameriku beznačajnim” Kriva američka procjena o vojnoj snazi Srba sadržana je i u izjavi tadašnjeg ministra obrane Lesa Aspina iz 1993. godine koji je na pitanje jednog kongresnika o vojnoj sposobnosti Srba odgovorio da “ne zna jesu li oni slabi kao Iračani ili otporni i tvrdoglavi kao Vijetnamci”.
Postoji i drugo objašnjenje koje je u svojoj knjizi “War in a time of peace – Bush, Clinton and the generals” dao novinar David Halberstam. On piše da su Ministarstvo obrane i CIA vjerovali u vojnu premoć Srba, a tu ukorijenjenu “srbofiliju” objašnjava time što su američki vojni časnici i čelni obavještajci osobno poznavali sve vodeće ljude JNA. Pentagonu je bilo u interesu da preuveličava moć Srba i umanji snagu Hrvata. Isti autor piše da je podrška vojnom oslobađanju tzv. “krajine” bila najveća među američkim diplomatima, pri čemu posebno ističe američkog veleposlanika u Hrvatskoj Petera Galbraitha koji se u proljeće 1995. godine otvoreno zalagao za takvo rješenje. “Pad Bihaća bio bi još veća katastrofa od Srebrenice”, tako je Halberstam sažeo Galbraithov stav. Richard Holbrooke je takođerr smatrao da bi Srbi trebali doživjeti poraz na bojnom polju kako bi ih se prisililo na pregovarački stol. Clintonov savjetnik za nacionalnu sigurnost Anthony Lake bio je nešto suzdržaniji, pa se prema Halberstamu zalagao za to da se Zagrebu za operaciju da ne zeleno nego žuto svjetlo, a slično je mislila i tadašnja američka predstavnica u Ujedinjenin nacijama Madeleine Albright. Akciju nije podržao tadašnji državni tajnik Warren Christopher koji se držao procjena CIA-e i Ministarstva obrane.
Kad je sredinom 1995. godine u Londonu prilikom jednog međunarodnog skupa američkom diplomatu Bobu Fraserue koji je kasnije poginuo u promatnoj nesreći na Igmanu prišao jedan visoki hrvatski vojni dužnosnik i pokazao mu plan operacije Oluja američki diplomat mu je rekao “dobro, ali budite oprezni”. Tu operaciju isplanirali su po zapadnim vojnim standardima američki generali uključeni u privatnoj vojnoj kompaniji “Military Professional Resources Incorporated” koju je operativno angažirao tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak. Oni su nakon što su dobili dopuštenje Državnog tajništva prvi tim od 14 vojnih stručnjaka još u listopadu 1994. godine, 10 mjeseci prije Oluje poslali u Hrvatsku. Imali su tri glavne zadaće. Prva je bila uvježbavanje dočasničkog kadra, druga poboljšanje borbene koordinacije među postrojbama i treća podučavanje hrvatskih vojnika nekim temeljnim borbenim vještinama pješačke borbe. S hrvatske strane Gojko Šušak je umirovljenim američkim generalima dao instrukcije da vojsku ustroje po zapadnim uzorima kako bi ušla u NATO, drugo da vojska postane profesionalna pod strogom civilnom kontrolom i treće da se Srbi izbace iz zemlje. Bivši zapovjednik NATO saveza Wesley Clark pišući u knjizi “Waging Modern War” o ministru Šušku ističe da je zbog toga što je ono što je obećao i izvršio u Washingtonu bio poštovan pa je čak postao prijatelj s tadašnjim ministrom obrane Williamom Perryjem. O samoj operaciji “Oluja” novinar David Rhode u knjizi “The Endgame” ukazao je da se široki krilni napad opkoljavanja Knina odvijao prema klasičnom obrascu taktike NATO saveza.
Vjekoslav Krsnik
