By U pravilu ne gledam sjednice Sabora, jer ovo što danas imamo, nažalost, više sliči kokošinjcu (kako je to nekad davno rekao tadašnji ministar kulture Zlatko Vitez) nego parlamentu, ali pukom slučajnošću sam jučer (24. travnja) bio svjedokom rasprave između Mire Bulja (MOST) i Marka Vučetića (bivšeg MOST-ovca, sada NZ iz kluba SNAGA). I bolje da nisam.
Naime, mogu iskreno reći kako sam bio iznenađen količinom mržnje, bahatošću i razinom rasprave potonjeg (Vučetića) koji je u odgovoru na izlaganje Mire Bulja u nekih desetak minuta brzopoteznom paljbom istresao iz sebe toliko frustracije i negativne energije da je to moralo šokirati svakog normalnog i prisebnog čovjeka. Njegovo zapjenjeno siktanje (spominjanje “ne-ljudi”, optužbe na račun onih koji tobože “mrze pripadnike manjina”, obrušavanje na “revizioniste” koji traže prekopavanje Jasenovca i utvrđivanje istine o žrtvama, tvrdnje kako “oni koji mrze manjine sve žele rješavati oružjem” (s jasnom aluzijom na branitelje) i još mnogo toga izgovorenog svjedoči ne samo o sramotnoj razini javne komunikacije koja je u Saboru postala gotovo uobičajena, nego i o tomu kako je onima koji predstavljaju ili zastupaju “liberalno-lijevu” ili anarhističku opciju dopušteno sve pa i gruba vrijeđanja neistomišljenika.
I Vučetić nije dobio niti opomenu, kamo li da mu je oduzeta riječ – kako bi u svakoj civiliziranoj zemlji za takvu razinu izlaganja bio red. Naši uškopljenici ostavili su Bulja da se “koprca” i ponavlja sve ono što je rekao u raspravi – a u čemu nije bilo ni aluzije na bilo kakvo kršenje bilo čijih prava, pa i manjina. Čak što više, zastupnik MOST-a je u nekoliko navrata naglašavao kako su manjine “naše bogatstvo”, kako pripadaju političkom korpusu hrvatskog naroda, isticao njihov doprinos u stvaranju Hrvatske i Domovinskom ratu, ali sve to džaba!
Vučetić je izašao za govornicu i pročitao pripremljeni referat koji nije imao nikakve veze s onim o čemu je govorio Bulj i to onako, po partijskom zadatku kako su nekad radili delegati CK na svojim sjednicama. “Odradio” je svoje, što bi se reklo.
Sad se samo treba malo strpjeti i pričekati. Nalogodavci su uvijek dosad bili izdašni kad su u pitanju dobre i poslušne sluge. Možda na sljedećim izborima nakon svih ovih ekshibicionističkih nastupa dobije čak 1000 ili više glasova. Kod nas je sve moguće.
Politički marginalac koji je podmetnut kao kukavičje jaje na listu MOST-a 2016. godine, do sad se “proslavio” mnogim gafovima koji zorno svjedoče o tomu kako se radi o političkom diletantu, pozeru i klaunu sličnom Ivanu Pernaru. Ne propušta obračunavati se s pokojnim predsjednikom Tuđmanom kojega patološki mrzi, za HDZ je ne tako davno izjavio kako su “životinje” itd., ali to još uvijek (barem za sada) ne dovodi do transfera u kakvu utjecajniju stranku, pa Vučetić i dalje tavori kao nezavisni zastupnik u klubu grupacije “Snaga” (interesne skupine što ju je proizveo franak), što čini se kod njega izaziva dodatne frustracije.
No, koliko god spomenuti Vučetić (“mister 649” – kad Jandroković može dobiti nadimak po broju osvojenih glasova i biti “mister 808” zašto i on ne bi, a dobio ih je 159 manje) sam po sebi bio marginalan i beznačajan, činjenica je da on u hrvatskom parlamentu može nesmetano etiketirati, vrijeđati, pa i prijetiti i tako stvarati atmosferu isključivosti i mržnje.
On se uz to postavlja kao meritum neke “slobode” i “demokracije”, kao tutor ovom narodu i dopušta sebi zapjenjeno prijetiti neimenovanim “ne-ljudima”, onima koji “mrze nacionalne manjine”, onima “koji hoće oružjem rješavati stvari” itd., itd.
U kojoj to državi Vučetić živi i gdje vidi to o čemu trabunja, ne zna ni sam. No, kao da je bitno! Važno je samo odraditi posao, a nalogodavci će se pobrinuti da trud ne bude uzaludan. Naravno, usput se ovaj nesretnik rješava i osobnih frustracija, jer Bulju nikad nije oprostio onako premoćnu pobjedu u IX izbornoj jedinici kad je kao drugi na listi dobio 20-ak puta manje glasova (da još jednom ponovimo, neka se zna). Koliko se vidi, ta je trauma dosta duboka i teška, pa i dugotrajna i tko zna koliko će replika biti potrebno da bi se koliko-toliko smanjio njezin negativan učinak.
Nesretnom sluganu i trbuhozborcu lijevo-liberalne i anarhističke klike Vučetiću i njegovim tutorima treba reći samo jedno:
Prošla su vremena Broza i Staljina, nema više crveno-fašističke diktature i nitko ne može zaustaviti istinu o žrtvama Drugoga svjetskog rata, pa i Jasenovca. Do jučer je bilo “700.000”, danas je “83.145” – koliko je stvarno tih žrtava “ustaškog Jasenovca” tek treba utvrditi, a to se bez iskopavanja ne može. Jasno da svako spominjanje utvrđivanja istine izaziva razumljivu nervozu među čuvarima lažnog i zloćudnog jasenovačkog mita (koji još uvijek stoji iznad glave hrvatskom narodu kao Damoklov mač), pa i među njihovim “izvođačima radova” tipa Marka Vučetića, ali to je njihov problem.
Nema u demokratskom i slobodnom društvu zabranjenih tema i nema te sile koja može danas zaustaviti istinu. Tamničari duha, oni koji bi svoje neistomišljenike satjerali u mišju rupu i zabranili im da slobodno istražuju, govore i pišu, oni koji izmišljaju opskurne morbidne i bolesne bajke o ustaškim “centrifugama koje su kosti pretvarale u prah”, oni se kriju iza “humanizma”, “antifašizma”, “prava manjina”, a ne znaju da ljudske lubanje i djevojačke pletenice iz Hude jame, kosti iz Jazovke, Macelja, Maribora, Gračana i one što su posijane u još 1.400 masovnih grobnica diljem Slovenije i Hrvatske ništa sakriti ne može. Sve se zna. Partizani i komunisti počinili su pod krinkom “antifašizma” teške, monstruozne zločine, zločine kakve ljudska civilizacija ne pamti. I te kosti, lubanje i djevojačke pletenice, ti grozni, masovni zločini u kojima su bešćutno i bez suda, uglavnom nakon rata ubijene stotine tisuća ljudi, žena, djece i staraca, teško optužuju.
Taj nekažnjeni i neokajani, veliki zločin nad zločinima počinjen je od ideoloških prethodnika današnjih čuvara jasenovačkog mita koji i dalje žive u zabludi da će njihove laži ostati zacementirane zauvijek, poput onih rudarskih okana u Hudoj jami u koje su nesretne zarobljene vojnike i civile hrpimice i vezane jedne za druge ubacivali žive i potom ih prepuštali laganoj i mučeničkoj smrti, agoniji koja je trajala danima.
Tko jednom vidi te mumificirane posmrtne ostatke, bit će mu pred očima dok je živ.
Marko Vučetiću, saborski zastupniče: JESU LI ONI KOJI SU TO ČINILI BILI LJUDI?
Zlatko Pinter
