By Neopoziva ostavka jedini je logičan slijed lidera Domovinskog pokreta Miroslava Škore nakon što je izgubio izbore za gradonačelnika Grada Osijeka dok je bio član Sanaderovog HDZ-a, a zatim istu sudbinu doživio je na predsjedničkim izborima RH, parlamentarnim izborima RH i izborima za gradonačelnika Grada Zagreba kao lider Domovinskog pokreta.
S jedne strane, svaka odluka koja ne bi rezultirala ostavkom Miroslava Škore bila bi nevjerodostojna u očima birača Domovinskog pokreta koji su očekivali pobjedu i promjene na političkom spektru, dok s druge strane, potrebno je započeti proces priprema za iduće parlamentarne izbore i profiliranje lidera koji će biti spreman ostvariti ono što nije ostvario Miroslav Škoro. U suprotnom ovaj projekt propao bi kao i mnogi drugi na hrvatskoj političkoj desnici.
Uostalom, mišljenja sam da Miroslavu Škori posljednji izlet u visokoj politici uopće nije bio potreban s obzirom na pozitivan renome koji je stekao kao glazbenik, poduzetnik i na kraju znanstvenik. Mogao je živjeti mirnim životom u tišini, a zašto se uopće upustio u ovaj tip političkog hazardiranja vjerojatno nećemo nikada niti saznati, kao što ne znamo niti prave razloge iznenadne neopozive ostavke.
Za pretpostaviti je da svi oni koji su vjerovali u kult ličnosti Miroslava Škore u čiji kult nisam nikada vjerovao sada su duboko razočarani, a to je dokaz da u politici mesije ne postoje. Onog trenutka kada se stvore preduvjeti za njihov odlazak zahvale vam se na suradnji bez da se pitalo članove koji su u tu osobu i ideju vjerovali. Na kraju ti radišni i vrijedni članovi ostanu obezglavljeni i šokirani jer im nije jasno zašto su sami sebe izlagali i zbog koga su se žrtvovali? Da ne govorim koliki su se samo posvađali međusobno, a u vrijeme Tomislava Karamarka imali su zajedničku nit vodilju.
Nemojte misliti da HDZ neće biti obezglavljen nakon odlaska Andreja Plenkovića i koalicije s SDSS-om, HNS-om, Reformistima i HSU-om ili pak da je u SDP-u drugačije koji se od odlaska Zorana Milanovića raspao doslovno na proste faktore.
Mnogi su se smijali Davoru Bernardiću kojeg se rušilo od trenutka kada je preuzeo SDP, ali na kraju bi se moglo uspostaviti da je bivši lider SDP-a Einstein u odnosu na aktualnog koji još vjeruje u uspjeh iako je raspuštanjem organizacija uoči lokalnih izbora potpisao sam sebi potop na lokalnim izborima i prije nego li su započeli. To se najbolje vidjelo kada nisu mogli prikupiti niti dovoljan broj potpisa za kandidaturu u određenim lokalnim sredinama ili su postali trećerazredna stranka.
Sada kada je svima jasno da je Miroslav Škoro postao potrošena politička prošlost postavlja se retoričko pitanje tko će preuzeti Domovinski pokret?
Od svih koji se nalaze u prvom planu od pojave Miroslava Škore i platforme oko njega daleko najbolja kombinacija bila bi Ivan Penava predsjednik Domovinskog pokreta, a Zlatko Hasanbegović zamjenik predsjednika Domovinskog pokreta ili obratno. No, prije nego li bi se ovom špekulacijom moglo baratati oboje bi se prvo morali učlaniti u Domovinski pokret, a pitanje je jel njih dvoje uopće to žele i hoće li im dozvoliti stranačko – poslovni interesi stvoreni oko platforme Domovinskog pokreta?
Pročitao sam da bi Ivan Penava mogao postati grobar Domovinskog pokreta od Škorine sestre kao udarnu vijest na portalima samo mi nije jasno zašto su ga onda podržavali u utrci za gradonačelnika Grada Vukovara i u konačnici dičili se njegovim uspjehom?
Nadalje, prema riječima Škorine sestre sporno bi bilo među članovima Domovinskog pokreta što je Ivan Penava bio član HDZ-a i podržavao Kolindu Grabar Kitarović, a pritom ista ne razmisli i upita sama sebe jel sporno bilo to što je Miroslav Škoro bio član HDZ-a i podržavao Ivo Sanadera? Koliko je samo bivših razočaranih HDZ-ovaca u Domovinskom pokretu?
Međutim, vratimo se mi na dvojac Penava – Hasanbegović jer teze koje iznosi Škorina sestra djeluju mi kao obično kokošarenje, a ne ozbiljno promišljanje visoke politike. Zašto sam uvjeren da bi duo Penava – Hasanbegović bili najbolji izbor za budućnost Domovinskog pokreta?
Prvo Ivan Penava jedini je političar na platformi oko Domovinskog pokreta koji ima izborni legitimitet jer je pomeo Plenkovićev HDZ u Gradu Vukovaru. Drugo ne ustručava se suprostaviti Plenkovićevom HDZ-u kada kritizira Plenkovićeve koalicijske partnere i štetne odluke. Treće odrješit je u svojim stavovima i prilikom donošenja odluka, a četvrto njegovim izborom Domovinski pokret zadržao bi birače u Slavoniji i Baranji uz taktove Škorine pjesme “Ne dirajte mi ravnicu”, jer uz HDZ-ovog župana Ivana Anušića bivši HDZ-ov gradonačelnik Ivan Penava jedino je prepoznatljivo i isprofilirano lice na području Slavonije i Baranje.
Ivan Penava prilikom stjecanja prvog dojma nema možda izražene toliko intelektualne kapacitete kao što ih ima Zlatko Hasanbegović. Također, Ivan Penava ne koristi vokabular i stručne termine kojima se koristi Zlatko Hasanbegović, već djeluje kao čovjek iz naroda kojeg je isti taj narod izabrao nakon što su prepoznali njegov rad i požrtvovnost za Grad Vukovar. Bivši ministar kulture svojom superiornošću dokazao je vlastitu retoričku nadmoć još dok je bio Karamarkov ministar kulture i odrješitost prilikom donošenja odluka, a zatim u saborskim raspravama kada bi uz jedan znanstveni, argumentirani, retorički i na kraju cinični pristup dokazao da je ponekad bolje izbjeći raspravu s njime nego li mu se suprotstaviti jer to od vas traži stranka koju predstavljate.
Zlatko Hasanbegović posjeduje karizmu i njega morate ili voliti ili mrziti, a ako ste s njime na istoj valnoj duljini i istomišljenici ste tada shvatite koliko je to u biti jedna jednostavna i simpatična osoba koja ti samom pojavom izmami osmijeh na lice, a ne da bi se trebao na njega ljutiti. U suprotnom vjerojatno bi posegnuli za svim pogrdnim terminima kao što su to u prošlosti radili Krešo Beljak i njemu slični eminentni politički stručnjaci. Drugim riječima, duo Penava – Hasanbegović slikovito rečeno možemo prikazati što ima jedan nema drugi i suprotno, a uzajamnim nadopunjavanjem bili bi ozbiljna oporba na desnom političkom spektru Plenkovićevom HDZ-u koji to više nije od kako je Andrej Plenković razvrgnuo Karamarkovu pobjedničku Domoljubnu koaliciju i prihvatio Milanovićeve kukuriku pijetlove u sklopu saborske većine.
Odlaskom Andreja Plenkovića HDZ bi ponovno imao kooperativnog i konstruktivnog koalicijskog partnera na desnom spektru, a u Domovinskom pokretu moraju shvatiti da bez HDZ-a nikada neće moći obnašati vlast, jer nemaju sigurnih 550.000 glasova koje će HDZ imati i kada je optužen ozbiljno za korupcijske afere u vrijeme Jadranke Kosor ili u vrijeme korona krize kada je HDZ imao 600.000 glasova koji su spasili Andreja Plenkovića pri niskoj izlaznosti od vlastitog potopa. Domovinski pokret ne bi imao prostora nikada ni nastati niti bi služio svrsi da ciljano nije srušen Tomislav Karamarko, a zatim razvrgnuta Domoljubna koalicija, već bi se Miroslav Škoro mogao priključiti platformi koju je bio napustio za vrijeme vladavine Karamarka u HDZ-u.
U suštini nakon odlaska Miroslava Škore vjerujem da ćete se mnogi od vas samnom složiti kako su izbor Ivana Penave i Zlatka Hasanbegovića preduvjet za uspješno resetiranje Domovinskog pokreta jer obojica su prepoznatljivi na nacionalnoj političkoj razini u punom smislu te riječi. Lijepo zamišljenom projektu doći će kraj ne izaberu li članovi Domovinskog pokreta lidere s legitimitetom i nacionalno prepoznate karizmatične lidere koji će u budućnosti biti spremni sjesti za stol sa domoljubnim HDZ-om nakon odlaska Andreja Plenkovića, jer sjetimo se samo Neovisnih za Hrvatsku i Brune Esih koja je odbijala koaliciju sa Hrvatskim suverenistima na posljednjim EU izborima.
Sanjin Baković dipl.ing.
