By U Hrvatskoj ne postoji filmski i ini redatelj kao što je Jakov Sedlar. Godišnje snimi i pet-šest, pa i više dokumentarnih filmova, tako da ga nitko i ne pita o broju, jer vjerojatno ni sam ne zna koliko ih je snimio od 1980., pa do danas. Uz to, autor je i nekoliko izvrsnih igranih filmova (Gospa, Četverored…) te brojnih kazališnih predstava.
Međutim, u Hrvatskoj ne postoji umjetnik koji je toliko osporavan. Tzv. ekstremno lijevi kritičari i kritizeri ne mogu prije svega smisliti njegove filmove jer ne štedi sva zla komunista i komunjara, što se zalaže za povijesnu istinu, što javno i otvoreno ukazuje na medijske ništarije, što ne dozvoljava da se prešućuje, gazi i marginalizira sve što hrvatski diše.
Oni koji ga uzdižu, a takvih sigurno ima daleko više od njegovih protivnika, ne mogu „doći do izražaja“, jer u Hrvatskoj su manje-više gotovo „svi“ tzv. nacionalni mediji (svaka čast iznimkama) u okrilju bivših komunista ili Jugoslavena. Dobro je da postoje pojedini portali, jer da još njih nema za ovu se državu i ne bi znalo da u njoj žive Hrvati!
Nu, prava je kulturna sramota da se baš ni jedan Sedlarov film ne prikazuje na Hrvatskoj radioteleviziji (HRT), iako su većina njegovih scenarista ljudi poput Aralice, Škrabe ili Hitreca.
Pored toga, njegovi filmovi se prikazuju (s velikim uspjehom!) diljem svijeta, ali o tome rijetko imamo prigode čitati u našim medijima.
Od svih hrvatskih filmskih umjetnika, Sedlar je snimio i najviše filmova vezanih uz hrvatski obrambeni Domovinski rat. Osim tog „rekorda“ ima još jedan- nitko u našoj zemlji od državnih i inih ustanova nije dobio manje financijskih sredstava od njega!
Zavist, jal i zloba njegov je suputnik!
Još ove godine, nadamo se, imat ćemo prigode vidjeti također jedno njegovo remek-djelo: dokumentarni film o razgovorima bl. Alojzija Stepinca i komunističkog diktatora Josipa Broza Tita (Hrvatski domoljub Anton Kikaš o tome priprema i knjigu!).
Kad sam svojedobno Sedlara predložio za nagradu Grada Zagreba, koju je srećom i dobio (2017.), bili su veliki protesti „mladih partizana“, a kad ga pitam kako podnosi sve te gadosti uvijek odgovori jedno te isto: „Tko ih j..e“, idemo dalje!“.
O ovom velikom hrvatskom umjetniku objavio sam i monografiju (2013.), koju smo promovirali u zagrebačkom HNK (među ostalim i u društvu i izvrsnim kritikama redatelja Georgija Para!), a uskoro nadam se da ćemo prirediti i knjigu s naslovom „Treba li spaliti Jakova Sedlara?“
Ako ga se ne zaustavi taj će nas (da se malo našalimo) obdariti s još niz dobrih filmova, kazališnih i inih predstava, pa je stoga red da mu netko „odozgora“ kaže „dosta“.
Dakle, pitanje svih pitanja je: zašto na HRT-u, (koji ima 4 programa!) ne gledamo filmove Jakova Sedlara, odnosno jel možebitno i to netko zabranio, kao i njegova gostovanja u gledanijim emisijama?
Mladen Pavković
