By Hoćemo li biti malo sarkastični, kad smo već ovako izigrani, i do kud im sežu namjere, odakle volja za bahaćenjem, k tome da nas gule i guze a mi šutimo i “uživamo“. Nijesmo svi za te guste ni pripravni, nit se na njih budemo obikli.
On bi sebe ekskulpirao i postao pošteni Dubrovčanin, objašnjavajući kako su ga prevarili, jer mu nisu dali, da osuđen, bude na čelu Grada. Misli nam, sretno rehabilitiran, uvalit filosofiju modernu, kako je bitno kojma si velikanim “pomogao“, a ne od kojih si se malešnih novcima poslužio, iz usluge, za prigodu dokazivanja “bivšem“ prijatelju. I tako sve “uspješno“. Planira deset – obnovi sedam, a i njih katastrofalno. Noćni život Grada uljepša, a nezahvalnici još pitaju za “ekonomske“ računice, i očita pogodovanja. Treba u smjesi biti posebna vrsta kamena i prava kemijska formula od crnoga zlata. Ne treba! Razmuti prijatelju po gradu do izbora, pa ćemo kasnije opet raskopavati i zakopavati dok god se može. Zagrebačka poglavito, do balčaka.
Udri po Mami, kao po staroj kobili, ako je potrebno, dok, već prezrenoj i pročitanoj, na koljenima, u Gradu buđenja, ne sjedneš na mjesto, a onda raspičvajzi naše za svoje. Dovedi u pitanje sve ono što je još ostalo uspješno. Digni novce od prijatelja starina. U borbi protiv malverzacija stani na stranu njihovih nositelja, i to ispred svih istaknut i to sve iz “ljubavi“, “volonterski“, ne bi li se izliječio od zarazne bolesti, koja je na tebe prešla od Mame, a za koju nema ni lijeka ni profilakse.
Teški ovisnik o numizmatici se ne liječi, ili mačka ili paver, nema treće opcije. Rekoh ondak samo jednom i nikad više… posljednji put opominjući… Niste dosljedni! I to je end of the game. Nije ovi narod blesav nego potrebit, ali nema više “vremena“ za iz svojih špaga davati lezilebovićima. Do duše inteligentnim za prefrigavanje i kuhanje žaba na laganom ognju. Tko uđe u ropotarnicu bez originalnih dijelova za zamjenu ne prolazi. Vidi naša čeljad da to nije oldtajmer, nego na stari lim nabačena pitura bela figura.
Ona bi za priju Lauru Codruţo Kövesi, novu europsku tužiteljicu, koja je u Rumunjskoj strpala stotine korumpiranih sudaca i političara u zatvor, da može u njezine odaje ulazit kao u Ružice, i u mnogih joj sličnih zapadnih… za frizure spremnih. Laura nije frizerka, ali šiša sestro slatka da je za nevjerovat. Ti ni privirit, a Mislav svako malo u nje na kavu. Šteta što nije Dubrovčanin, ali zna on sigurno puno, i sasvim dovoljno. Dobar dan gospođo Koveczi, a Laura prođe, kao Mama pored Davida Ickea. On se protivan potonuću male zemlje za veliki odmor, ali uljudan, javi kolegici iz Hrvatske, a ona ni ćuh ni buh. Glava nosom para u nebesa. Ne htjede čuti za njega i njegovu brigu za Hrvate, neće ni Laura sad ni da čuje za nju. Me daj Bože da te ipak primi, nikad nije svako zlo za zlo. Crno bi bilo.
Magičan broj je 55 i veličanstven i razotkrivajući. Bez pomoći prijinog joj zvjezdanog Ministarstva kulture (prirodnog nastavka karijere u HAVC-a), snimi se najjači film “Broj 55“, o istini muke branitelja i Domovinskom ratu, a Mamu taj isti broj razotkrije reinkarniran iz krvi prolivene po Srđu, Gradu, ali i Konavlima i Primorju, za pišljivih 55 kuna po metru njima, a koliko sebi.
Hoće li Capor i Čerimagić platiti ono što ti je Sanader uvalio, skupa s nositeljem torbe, a pali Karamarko napomenuo Dubrovčanima da im nije ćaćino, pa odletio da više ne sleti.
Opasno sad preletava i Plenković, noseći vas teško pofutrane na krhkim krilima pirove pobjede, a Pupovac drži u šaci. Svašta bi još reko, ali ako nastavim rijet će ovo našega poštenoga puka, kako ih činim monama, jerbo i ptice na grani sve ovo znaju, ali zbog memorija treba aćenat… Grad im zamalo postao grad, varošica obična, bez identiteta. I onako prodan za postotak, bez milosti, a i iznimke u samim zidinama. Igrom bez pameti.
Jesam li ciničan, sarkastičan, osjećam li zadovoljstvo pri tom. O ne, ali nećete se gospodo-jo ovđe osjećat dobro, dok god se ne vrati što je oteto, i na prevaru od čeljadi maznuto. Neće pomoći ispijanje majčine dušice sa Srđa, niti kome ste uvalili da je tobož sadio, kako bi je tobože posjedovao, pa je vama prodo da je preprodate, i za sebe zgrnete. Tek je počelo. Vratit će se kući laste, a slučajevi će ostati i preko granice ove napaćene nam Domovine. Ili će se ovdje ili tamo sudski riješiti, ili nas “neće biti“. A onda se i vama u tami vremena odgovarajuće piše. Nema treće, u to budite sigurni. Ni Srđ, ni podzemlje Omble ni grušku luku, ni more od platformi, ni Komolac od govnare nisu obranili sami građani i aktivisti, ni hidroelektrana se nije sama izbacila iz planova, pa tako neće bez humane strane odgovornih upitanika, ni brza cesta maknuti od izvora vode Dubrovnika.
Kako se sve to prethodno loše upućeno, u novo doba, za građane Grada, na bolje dalo unatoč žestoko nametanog zla. Promjenama, ljubavlju entuzijasta, naćeranih i u šporku politiku da bi tamo tone i tone prljavštine zbrinjavali čistim srcima, uz ogroman trud i žrtvu, neki ostavši bez posla. Ali što bi aktivistkinja, ili poduzetnik, ili neki branitelj, uslužni djelatnik bio privilegiran normalnim životom, kad svi mogu po psihološko-psihijatrijsku pomoć, ako ova Plandemija ne krene kraju. A neće lako, jerbo je tek počela i uljegla bi nam pod kožu perfidno… spremna već odavno za njezino badanje, ali i na penetriranje u mozak. Blago onomu tko im može reći, kuš bjelosvjetska globalistička bando. Preko pola Hrvata, Hrvatica i građana Hrvatske nema za vaše produkcije vremena ni nekritičnog sluha. Tu na svomu, već smo davno odlučili, igrati u remakeu poznatog živog filma „Svoga tijela gospodar“.
Onima, koji nisu baš iz prve razumjeli ovu priču poručujem. Svaki grad i sredina ima svoje gradonačelnike-ice, župane-ice, svi pak imamo ministre-ice i predsjednike-ice, a trenutno oba. Pa što ne kažeš, nego uvijaš i obavijaš. A eto napisah u nadi vremena koja se neminovno mijenjaju.
Veseli i zdravi bili.
Marko Mujan
