By Kao prvo, nitko normalan ne može, a da ne osudi likvidaciju vatrenim oružjem u noći 8. prosinca 1991. obitelj Zec u Zagrebu, oca Mihajla, majke Marije i kćeri Aleksandre.
To je strašan zločin, ali…predstavnici Srba u Hrvatskoj, uz pomoć medija, još strašnije iskorištavaju ovu tragediju da pokažu i dokažu kakvi su bili Hrvati u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu, protiv srpskih i inih četnika, ili jednom riječju velikosrpske agresije.
Na komemoraciji obitelji Zec (7.12.2020.) ponovno se uz notornog Milorada Pupovca, Pusića i sličnih, našao i potpredsjednik Hrvatske Vlade Boris Milošević, koji sudjeluje samo i isključivo na ovakvim skupovima, gdje se ukazuje na zločine Hrvata nad Srbima.
To mu je izgleda glavna i osnova dužnost.
Milošević je istaknuo da treba razmišljati o tome da se ne stigmatizira djecu samo zato što su srpske nacionalnosti te potom dodao:- „Ovaj zločin i ovo obilježavanje nas svakako treba ponukati da kao društvo i država preispitamo svoj odnos prema ovakvim zločinima, konkretno prema ovom zločinu, zašto se on dogodio i kako je moguće da se dogodio, kako je moguće da je pravna država tako pala na ispitu. Isto tako da preispitamo kao društvo svoj odnos i danas prema djeci srpske nacionalnosti, koja prečesto nose na svojim plećima teško breme ratnog nasljeđa.“
Ni jednom riječju, ni ovog puta nije spomenuta srpska agresija. A da nje nije bilo, vjerujemo da bi obitelj Zec i još tisuće i tisuće obitelji danas bile sretne sa svojim najmilijima.
Dakle, gospodine Miloševiću – za veliki broj ubojstava, rušenja i paljenja diljem Hrvatske krivi su – Srbi, Crnogorci, bivša JNA, a poglavito zločinački vrh bivše Jugoslavije i zločinačke Jugoslavenske narodne armije (JNA).
To treba uvijek i na svakom mjestu isticati.
Bez toga se ne bi smjela održati ni jedna komemoracija vezana uz Domovinski rat.
Milošević se zapitao: „kako je moguće da je pravna država tako pala na ispitu?“, misleći na ovaj zločin prema srpskim civilima.
A kako je moguće da hrvatska država ni 29 godina nakon početka srpske i ine agresije još uvijek nije procesuirala ni jednog značajnijeg sudionika srpske agresije, kako to da do danas nitko nije odgovarao za brojne srpske zločine od Vukovara, Škabrnje, Lipika, Pakraca, Saborskog, Voćina, Karlovca, Šibenika, Dubrovnika, Knina, Županje, Iloka, Vinkovaca, Osijeka, Slavonskog Broda (u njemu je pobijeno najviše hrvatske djece!), Drniša, Petrinje, Gospića, Ogulina, Hrvatske Kostajnice, Slunja, Dvora, Splita, Benkovca,Bogdanovaca, Kijeva, Ćelija, Imotskog, Zadra, Šibenika, Siska…, kako to da još nije priveden ni jedan srpski ratni zločinac ni zbog 150 dosad otkrivenih masovnih grobnica, zbog rušenja velikog broja bolnica i zdravstvenih ustanova, škola, vrtića, crkava…, kako to da još uvijek hrvatska država nije procesuirala ni jednog srpskog lopova zbog otuđivanjaogromnog blaga kojeg su u vrijeme agresije otuđili i odnijeli u Srbiju (recimo gotovo sve strojeve iz tvornice Borovo), kako to da Srbija kao agresor nije platila ni kune ratne odštete ili pak kako to da je Hrvatska gotovo sama obnovila Vukovar i druge gradove i mjesta, a usput podigla kuće koje su većinom razrušili Srbi čak i ljudima koji su bili na „drugoj strani“?
Kad već nabrajamo žrtve koje bi se također svake godine trebali sjetiti, onda se ne smije zaboraviti ni na oko 200.000 Hrvata koje su Srbi protjerali i ubili u Bosanskoj Posavini, ali i drugdje širom Bosne i Hercegovine.
Što, gospodine Miloševiću, ne odete u Bosansku Posavinu, u Banja Luku, i tamo ne palite svijeće i „plačete“ i za nevino ubijenim Hrvatima?
U Hrvatskoj nažalost ne postoji ni jedno mjesto ili grad, a koje nema spomen-ploču ili spomenik poginulim u Domovinskome ratu, dok s druge pak strane u Srbiji se neprestano podižu spomenici i nazivaju ulice i trgovi po njihovim „junacima“ koji su ubijali i klali diljem Hrvatske. Je li to normalno?
Čudi nas da se Milošević i njemu slični ne izbore da u srpskoj Vladi također postoji jedan milošević, koji će, kao ovaj naš, tzv. „politički zec“, svakodnevno obilaziti mjesta i ukazivati na sva zla koje su Srbi učinili u vrijeme Domovinskog rata, ali i nakon II. svjetskog, osobito nad nevinim Hrvatima.
Nu, da se razumijemo. Zločin je zločin.
Pa, ako je tako, a jeste, što se čeka da se ne procesuiraju oni koji su glavni krivci za agresiju na Hrvatsku, Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu ili pak Kosovo?
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
