By “Crna desnica” traži kažnjavanje ratnih zločinaca.
“Crna desnica” traži da se glasilo Srpskog narodnog vijeća (SNV), Novosti, s obzirom na uređivačku politiku koju vodi, ne financira iz državnog proračuna, nego izađe na tržište.
“Crna desnica” je protiv toga da SDSS “kroji” hrvatsku državnu politiku i da po principu etnobiznisa politički predstavnici srpske manjine ostvaruju povlašten i privilegiran položaj u društvu.
“Crna desnica” protivi se uvođenju rodne ideologije u obrazovni sustav i indoktrinaciji djece u bilo kojem smislu.
“Crna desnica” traži da se formira ministarstvo za demografsku obnovu i da se posebna pozornost pokloni ovom gorućem problemu.
“Crna desnica” traži revitalizaciju poljoprivrede i hrvatskog sela, povećanje i osuvremenjavanje poljoprivredne proizvodnje i smanjenje uvoza poljoprivrednih proizvoda.
“Crna desnica” zalaže se za pravnu državu, bolje funkcioniranje pravosuđa i stabilnu i sigurnu Hrvatsku.
“Crna desnica” drži kako se problemu migracija mora pristupiti odgovorno i sustavno, s obzirom na rizike koje one sobom nose.
“Crna desnica” smatra da se Europska unija i Vijeće Europe ne smiju miješati u pitanja svjetonazora i nametati ideološke i svjetonazorske norme svojim članicama – pa i dokumentima koji se donose kao obvezujući (poput Istanbulske konvencije).
“Crna desnica” želi jaku, stabilnu, sigurnu i prosperitetnu Hrvatsku u kojoj će se poštivati ljudska i manjinska prava i koja će biti domovina svim svojim građanima.
Ima li ijednog razumnog čovjeka u Hrvatskoj koji ne bi potpisao ovih šest točaka koje su dio programa naše “crne desnice”, oličene u Domovinskom pokretu?
Pa čemu onda histerija koja se sustavno i planski širi s lijevo-liberalnog spektra i optužbe na račun ove stranke? U kojem je to smislu Domovinski pokret “crna desnica”, odnosno, što je to u njegovom programu ili Statutu ekstremno, radikalno “desno” i neprihvatljivo? Što?
Na ova pitanja odgovora nema, jer posrijedi je čista propagandna kampanja po uzoru na one što su ih pod dirigentskom palicom Staljina i Tita vodili komunistički agitpropovci protiv svojih ideoloških i klasnih “neprijatelja” i osim što je u funkciji polariziranja javnosti i blaćenja svega što je u Hrvatskoj domoljubno i državotvorno, ova kampanja ima još jednu dimenziju: ispiranje mozga – u čemu glavnu ulogu imaju mainstream mediji (radio, televizija i najutjecajniji portali) čije uredničke garniture također njeguju “antifašistički” pogled na svijet. Iz te skučene vizure onih koji su žestoki promicatelji lijevo-liberalne ideologije, sve što je “desno” krajnje je pogubno i štetno dok su jedini vjerodostojni tumači naše stvarnosti i zaštitnici progresa, slobode, demokracije, ljudskih prava i humanističkih načela upravo oni i samo oni.
Zato ne trebamo biti iznenađeni što se ova lijevo-liberalna klika predvođena SDP-om s toliko indignacije pa i mržnje, uz vrlo oštre retoričke izričaje i uvrede obrušava na neistomišljenike i nastoji ih diskvalificirati u očima javnosti.
Oporba je ovih dana, čini se, konačno shvatila da je izgubila parlamentarne izbore 17. travnja. A nema što nisu probali kako bi sebe iz gubitnika pretvorili u pobjednike. Iako su svi skupa (SDP i partneri i sve druge strančice i platforme koje same sebe svrstavaju u lijevo-liberalni politički blok) osvojili tek 57 saborskih mandata (od ukupno 151), ne samo da su gotovo punih mjesec dana odbijali priznati stvarnost, nego su raznim makinacijama i marifetlucima pokušavali nametnuti svoju vlast zaobilaznim putem – najprije kroz pokušaje uspostave “manjinske vlade” (pod patronatom SDP-a), a potom kroz okupljanje saborske većine, ne bi li preko parlamenta “na mala vrata” ostvarili svoje naume i “skrojili” vladu po svojoj mjeri. Najprije je u igri bila “antihadezeovska” orijentacija, pa kad su Peđa, Sandra, Grmoja i društvo shvatili kako je to postalo kontraproduktivno (jer floskula se toliko izlizala od uporabe da više nije zvučala ozbiljno), prešlo se na “antikorupcijsku” platformu. I sav je taj kalambur pokrivao predsjednik države sa svojim “Rijekama pravde”, što se na kraju pretvorilo u pravi pravcati cirkus (i to provincijalni, s izvođačima – naturščicima).
Nije prvi put da nam s iste strane političkog spektra dolazi nered i nije pri put da se ovom narodu i građanima Hrvatske pokušava nametnuti nešto što je protiv njihovih interesa, u ovom slučaju čak i protivno na slobodnim, demokratskim, parlamentarnim izborima jasno izraženoj volji.
Domovinski pokret bio je itekako prihvatljiv u slučaju koaliranja s SDP-om i partnerima pa i stranci Možemo! – kao potpora manjinskoj vladi ili ako bi poslužio za stvaranje saborske većine koju bi formirala lijevo-liberalna opcija i dok je ta nada kod njih trajala, nije bilo govora o “crnoj desnici”. U “crnu desnicu” se Domovinski pokreta pretvorio tek kad je postalo izvjesno da će mu jedini ozbiljan partner u pregovorima biti omraženi HDZ. Zbunjena (i dezorijentirana) lijevo-liberalna oporba, potpomognuta isto tako zbunjenim (i dezorijentiranim) MOST-om, nastojala je svim silama i na sve mile načine stvarnost prilagoditi sebi i svojim ciljevima. Svjesna da bez vodeće snage na “desnici” (što je u ovom slučaju DP) nije moguća nikakva većina, a budući da je HDZ po naravi stvari unaprijed isključen iz te kombinacije, lijevo-liberalna klika (SDP i partneri + Možemo!) na sve je moguće načine nastojala privoljeti Penavu i društvo na suradnju. Kad to nije uspjelo, započela je baražna paljba, pa je Domovinski pokret (kao i u kampanji) opet postao “crna desnica”, mada nitko od onih koji tu propagandu šire ne bi mogao argumentirano i činjenično obrazložiti u čemu se sastoje to “crnilo” i “ekstremizam”. Čini se kako bi gubitnicima posljednjih parlamentarnih izbora još uvijek nije jasno u kojoj i kakvoj državi žive.
Naime, prema popisu stanovništva iz 2021. godine, u Republici Hrvatskoj bilo je 78,97% katolika, dok je onih koji ne vjeruju ili su se izjasnili kao ateisti svega 4,71%.
(Vidi: https://ika.hkm.hr/novosti/popis-2021-u-hrvatskoj-sedam-posto-manje-katolika-u-odnosu-na-2011-godinu/; stranica posjećena 17. 5. 2024.)
Zar s obzirom na ovu činjenicu nije razložno i nužno postaviti pitanje: Zašto bi Republika Hrvatska u kojoj apsolutnu većinu čine katolici trebala odabrati lijevo-liberalni politički smjer, odnosno, bilo koji drugi osim konzervativnog? Zašto i po kojoj logici? Na ovo pitanje ne može se odgovoriti, a da se na koncu ne dođe do zaključka koji se nameće po naravi stvari: Svaki takav projekt značio bi nametanje narodu i građanima Republike Hrvatske svjetonazora i sustava vrijednosti koji mu je potpuno stran i u suprotnosti je s njegovim temeljnim opredjeljenjima. Nema boljeg dokaza da su takva nastojanja unaprijed promašena i u suštinskom smislu štetna, uz moguće dalekosežne negativne posljedice. Pokušajmo zamisliti obrnutu situaciju: Da je riječ o zemlji u kojoj u toj mjeri prevladavaju ateisti, bi li uspostava konzervativne vlasti (s korijenima u bilo kojoj monoteističkoj religiji) imala svoje opravdanje i bi li ona odražavala volju većine građana? Naravno da ne – niti se takvi procesi u bilo kojoj zemlji događaju. Manjina može vladati većinom samo na dva načina:
- Silom (u okviru nekog autoritarnog ili totalitarnog sustava – fašizma, komunizma, vojne diktature)
- Manipulacijom (pri čemu se široko rasprostranjenom i sustavnom propagandom građanima kroz dulje razdoblje ispire mozak i nameću lažne vrijednosti i lažna slika stvarnosti, tako da na kraju ono što im je nametnuto većina ljudi prihvaća kao vlastite stavove i mjerila a svijet koji ih okružuje najboljim i jedinim mogućim, nesvjesni toga da su žrtve režima koji ih upravo tako drži u pokornosti i vlada protivno njihovim interesima – slučaj Sjeverne Koreje, Kine, Kube…)
Hrvatski narod se, na sreću, pokazao mnogo zrelijim nego su to očekivali Zoran Milanović, SDP, tzv. liberali i možemovci i nije nasjeo na njihovu plitku i prozirnu propagandu bez svrhe i sadržaja. Da nije bilo MOST-a (ovakvog kakav jest) i da oni nisu do samoga kraja ovog postizbornog procesa podržavali lijevo-liberalnu kliku u njezinim nastojanjima da se manipulacijom izigra volja većine građana (birača) koji su poslali jasnu poruku i opredijelili se za “desnicu”, ne bi nakon izbora bilo nikakve neizvjesnosti i stvari bi odmah došle na svoje mjesto.
Ne računajući predstavnike nacionalnih manjina (ukupno ih je 8) koji imaju zajamčene mandate, odnosno biraju se po posebnim kriterijima (“pozitivne diskriminacije”), stranke “desnice” su osvojile 86 saborskih mandata, što bi bilo sasvim dovoljno za stabilnu saborsku većinu koja bi zacijelo bila i ojačana kasnijim priključenjem svih ili dijela manjinskih zastupnika koji po pozitivnoj demokratskoj tradiciji uvijek idu uz većinu nakon što završi proces njezina formiranja. No, budući da je na HDZ davno bačena anatema i da se on u dobrom dijelu javnosti (i gotovo cijeloj oporbi) promatra kroz prizmu “zločinačke organizacije” (što je izlizana floskula ali ipak još uvijek “pali” u jednom dijelu javnog mnijenja), te da su na propagandu po kojoj je ova stranka izvor svih zala i svekolike korupcije i kriminala u Hrvatskoj nasjele i neke stranke “desnice” (poput MOST-a i DP-a – one koje nisu prešle izborni prag ne vrijedi ni spominjati), došlo je do prividne “neizvjesnosti” u kojoj je teoretski bilo moguće složiti koaliciju pod patronatom Zorana Milanovića i SDP-a, ali samo ako se toj opciji priključi Domovinski pokret.
Znamo kako je završilo. I koliko god se komu činilo da je trebalo i moglo drugačije, ostaje mu samo čekati nove izbore. Birači su svoje rekli. HDZ (s partnerima) je iz ovih izbora izašao kao (relativni) pobjednik i porazio kompletnu lijevo-liberalnu oporbu od koje je dobio 4 mandata više.
Birači nisu nasjeli na isprazne tlapnje o HDZ-u kao “najvećem zlu” s kojim se Hrvatska srela, niti o Hrvatskoj kao “spaljenoj zemlji” iz koje je “HDZ protjerao pola milijuna svojih građana” u posljednjih 7 i pol godina.
Protuustavno miješanje Zorana Milanovića u izbore na strani jedne političke opcije (SDP-a i partnera), samo je stimuliralo izlazak birača na izbore i u konačnici, uz rekordnu izlaznost, imali smo i ne mali broj “protestnih” glasova koje je HDZ dobio zahvaljujući upravo tomu.
Ne potječu sva zla ovoga svijeta od HDZ-a, nije HDZ jedini i najveći krivac za sve loše što se u Hrvatskoj događa i nisu korupcija, nepotizam i kriminal u sferi gospodarstva “bolesti” od kojih su sve druge stranke imune. Stanje u Hrvatskoj se na bolje može mijenjati samo političkim konsenzusom između aktera koji su u stanju formirati većinu – u ovom slučaju to su svjetonazorski i programski najbliže stranke: HDZ i DP. I to je realnost. Koalicijski partneri “juniori” (oni s manje osvojenih mandata, kakav je slučaj s DP), mogu utjecati na promjenu političkog kursa i vođenja državne politike razmjerno svojoj snazi i drugačije biti ne može. U kojoj će mjeri nametnuti neke od svojih vrijednosti i ciljeva i što će od svega u konačnici ostvariti, ovisi samo od njih. Koalicije su naša stvarnost i s time se mora računati i u budućnosti, to je sasvim izvjesno, budući da mi još uvijek nemamo u toj mjeri profiliranu političku scenu na kojoj glavnu riječ vode dvije ideološki suprotstavljene političke stranke (kakav je slučaj u SAD-u ili većini zapadnoeuropskih zemalja s duljom demokratskom i parlamentarnom tradicijom). U ovoj fazi naše tranzicije iz jednostranačkog u višestranački sustav, to je sasvim normalan put, jer ne treba zaboraviti kako je Hrvatska tek prije 34 godine došla u poziciju odlučivati o svojoj sudbini.
Propagandni balon se ispuhao. Žestoka retorika Zorana Milanovića, Sandre Benčić, Peđe Grbina i drugih perjanica “pravde”, “morala” i “poštenja” koja se s vremena na vrijeme pretvarala u groteskne i neobuzdane izljeve mržnje prema svemu što je “hadezeovsko”, promašila je, odnosno, pogodila ravno “u ništa” (što bi rekli sinjski alkari).
Nadajmo se da će im to poslužiti kao opomena. I bilo bi dobro kad bi nakon svega ipak ponešto naučili o zemlji i narodu u kojem žive. Za početak možda to, kako se Hrvatima ne može tek tako prodavati magla…
Gospodo i drugovi, ako još uvijek niste načisto s time, svjetonazor je jako važna stvar, toliko važna da bi bez njega hrvatski narod postao bezlična masa bez identiteta i bez ikakvog sustava vrijednosti.
Stvar stoji tako, što god vi mislili ili govorili o tomu. I ostavite se nebuloza o “crnoj desnici”, jer crnjih od vas nema. Smiješni ste.
Zlatko Pinter
