By Generacije koje su radile 30 ili 40 godina danas žive daleko skromnije nego što su očekivale. Mirovine koje prima više od pola milijuna umirovljenika već odavno ne prate troškove života, a razlika između potreba i mogućnosti iz mjeseca u mjesec postaje sve izraženija. Upravo ta stvarnost izaziva strah i oblikuje percepciju radnika koji su još uvijek aktivni na tržištu rada. Oni već godinama ne promatraju mirovinski sustav kroz teoriju, nego kroz konkretne primjere ljudi koji su već prošli isti put, najčešće kroz život umirovljenika u svojoj obitelji.
Strah od mirovine kao pitanje koje određuje budućnost rada svakim danom brine sve više ljudi!? Najveći strah radnika danas više nije pitanje trenutne plaće niti stabilnosti radnog mjesta. Najveći strah postalo je pitanje budućnosti jer se sve više njih pita kakva ih mirovina čeka nakon desetljeća rada. To pitanje nije hipotetsko niti je udaljeno, ono proizlazi iz svakodnevnog iskustva koje radnici vide oko sebe, posebno u obiteljima u kojima zajedno živi i umirovljenik.
U tom kontekstu, strah od buduće mirovine više nije iracionalan, on je samo logična posljedica postojećeg sustava. Ako sustav ne osigurava da dugogodišnji rad rezultira dostojanstvenim životom u starosti, tada tako postavljen sustav gubi svoju temeljnu svrhu. Mirovina ni u kom slučaju ne bi smjela biti neizvjesnost, nego sigurnost. Ne bi smjela biti izvor straha, nego jamstvo stabilnosti, one stabilnosti koja je svaki dan sve udaljenija.
Problem dodatno produbljuje činjenica da se promjene u mirovinskom sustavu, pa i radnom zakonodavstvu, provode sporo i često parcijalno, bez jasne dugoročne strategije. Time se samo bježi od rješavanja uzroka problema, problema koji vremenom postaje sve veći jer se parcijalnim rješenjima uporno stvaraju nove nepravde bilo da se radi o radnicima ili umirovljenicima. U takvom okruženju radnici danas sa punim pravom sve češće postavljaju pitanje, ako se danas ništa bitno ne mijenja, zašto bi sutra uopće nešto bilo drugačije?
BUZ upozorava da bez sustavnih i jasno definiranih mjera koje će povezati radni vijek sa pravednim iznosom mirovine, ovaj trend neće biti zaustavljen. Potrebno je uspostaviti model koji će osigurati da godine rada imaju mjerljivu i predvidivu vrijednost u mirovini, kao i mehanizme koji će mirovine usklađivati sa stvarnim troškovima života. Već sam više puta u svojim istupima u ime BUZ-a istaknuo kako AVM, kao i najniži iznos mirovine po ne smije biti manji od 20 – 25 eura po godini staža.
U konačnici, pitanje mirovina nije samo socijalno pitanje, ono je pitanje povjerenja u sustav, institucije, ali i u samu ideju rada kao temelja sigurnosti. Ako rad više ne jamči stabilnu mirovinu u budućnosti, tada se narušava i motivacija i osjećaj pravednosti u društvu. Tada se događa upravo ovo što se ponajviše kroz posljednje desetljeće događa u Hrvatskoj, egzodus sa katastrofalnim posljedicama…
Rad mora ponovno postati temelj sigurnosti. Bez toga, svaka budućnost ostaje neizvjesna.
Podijelite ovu objavu ako mislite da već sa 30 godina radnog staža, neovisno o visini plaće, mirovina mora biti dostatna za život dostojan čovjeka odnosno umirovljenika.
#mirovine #radnici #sigurnost #budućnost #troškoviživota #dostojanstvo #socijalnapravda #ekonomija #politika #BUZ
U Zagrebu, 26. 04. 2026.
Predsjednik BUZ:
Milivoj Špika prof.
