AKADEMIK SA H-INDEKSOM NULA? – 7.

Uspomeni na dragog prijatelja pukovnika Ivana Muića

Preminuo puk. Ivan Mujić

– Doznajemo da je preminuo pukovnik Ivan Mujić iz Hrv. Blagaja /Slunj/. Rođen je u Blagaju 1943. Pokojni se pridružio otporu protiv agresora i dao dio sebe za obranu domovine /na dubrovačkom ratištu/. U Blagaju je obnovio kuću i živio između Zagreba i Blagaja. Nakon smrti supruge Darinke, koja je bila divna duša, izgubio je oslonac. Rado je dolazio na misu. Sam je o svom trošku izgradio ulazna vrata u groblje. Danas je pokopan na blagajskom groblju. Za njim žale sinovi Goran i Josip s obiteljima. Josip je poduzetnik a Goran akademik, član HAZU /matematika/.

Zahvaljujemo pokojniku za žrtvu, za hrabrost u teškim vremenima. Zajedno sa svojom plemenitom suprugom neka mu Božja dobrota dade mjesto u nebeskom kraljevstvu gdje nema jauka ni boli, gdje je radost vječna. 

Ivan sa suprugom prigodom blagoslova kuće

https://novi-mostovi.com/pocetak-zime/

Zapravo i ne znam jesam li Ivanu uopće pričao o svojim tekstovima u kojima sam spominjao Hrvatski Blagaj.

Jedino je znao priču o mons. Mili Peciću i njegovim knjigama. Tekst DVIJE KNJIGE MONS. MILE PECIĆA dajem u Prilozima.

Naime godinu dana prije Ivana umrla je i njegova draga supruga. Sahranio ju je mons. Pecić. I tek tada je doznao da sam ja matematičar, tj. da je svojevremeno pozvao da piše o njegovim knjigama matematičara a ne povjesničara. Kada smo krajem godine išli na Ivanov sprovod velečasnog Pecića nije bilo. Umirovljen je. Ali me obradovao kada je došao u Gospić na predstavljanje knjige o biskupu  Bogoviću koju predstavljamo u utorak i u Zagrebu.

Ovih dana je Pupovac opet komemorirao izmišljenim žrtvama:

https://www.portalnovosti.com/sjecanje-na-525-ubijenih-u-veljunu

Hrvatski mediji pišu o istini o tome i obitelji Mravunac, ali čini se nepoznatim uloga Slavka Goldsteina u tim lažima.

Već sam upozorio na tekst dr. sc. Davora Marijana: POJAM REVIZIONIZAM BIO JE U SFERI MARKSIZMA, U HRVATSKU GA JE UVEO SLAVKO GOLDSTEIN. Znamo i ulogu njegovog sina u prozivanju revizionista. A njegov sin je bio prije 12 godina također kandidat za akademika. I on je napadao akademika Franju Tuđmana ni isti način kao i dr. sc. Stanko Andrić i tako su se obojica rugali Akademiji što je izabrala za svog člana Utemeljitelja RH akademika Franju Tuđmana.

Zato i pišem o sličnoj kandidaturi od prije 12 godina kada je iz istog razreda predlagan kandidat Ivo Goldstein koji im se poslije zahvalio svojim veličanstvenim ‘znanstvenim’ otkrićem po kojemu je dobio i ime.

Tom kandidatu se danas mnogi rugaju pa i u „Hrvatskom tjedniku“ od 9. 6. 2024.u Fusnotama za fah idiote nalazim:

Ivo GOLDSTEIN, jugoslavenski povjesničar u Hrvatskoj:

‘Skrupuloznim demografsko-povijesnim analizama koje su provedene proteklih desetljeća došlo se do zaključka da je broj jasenovačkih žrtava između 83 i 100 tisuća, što do danas, 2024. nitko nije uvjerljivo neargumentirao osporio.’

HT: Je, još da nije bilo drobilice kostiju, danas bismo izbrojali više od 725 posmrtnih ostataka u Jasenovcu.

Moram vjerovati da ipak Goldstein nije napisao ovo nitko nije uvjerljivo neargumentirao osporio Valjda bi i učiteljice bile razočarane kada bi im neki učenik napisao tako nešto..

U istom broju „Hrvatskog tjednika“ se i uz njegovu sliku na str. 17 vezuje i HAZU:

Duhovni streljački vod u Zagrebu, u sastavu kojega većinom nisu Hrvati, opet ubija hrvatske velikane uz sramotnu šutnju HDZ-a, lustitiae et pax i HAZU

Članak Josipa Jovića LIKVIDACIJA HRVATSKIH INTELEKTUALACA TREĆA EPIZODA je povodom odluke Gradske skupštine Zagreba o brisanju imena tj. uspomene na četvoricu običnih službenika u NDH ali i književnika!

Obrazac je isti – napad na Tuđmana amatera i lošeg povjesničara koji ima samo doktorat iz povijesti. Tata kandidata Iva Drobilice (postoje i druge varijacije njegovog novog imena) je dakle po dr. Davoru Marjanu. koji je na Scopusovoj listi na drugom mjestu po radovima svih koji su iz tog Instituta, uveo u RH marksistički pojam „revizionizma“ tj. negiranja povijesti kao znanosti da bi Tuđmana proglasili najvećim revizionistom, a današnji kandidat je vidimo uklonio bistu Utemeljitelja RH akademika Franje Tuđmana, HAZU umjesto da je još tada reagirala HAZU danas ga bira za akademika. Nije reagirala ni kad su akademici bili glavni predlagači da se HIP u Zagrebu nazove po njegovom imenu što su glupavo komentirali Andrić i slični povjesničari (?) u RH.

Naravno ljudima je zabavno komentirati Goldsteinove tekstove jer svaka njegova tvrdnja asocira ih na njegove drobilice koja pokazuje da je on doista skrupulozan tj. temeljit i savjestan. Zato ga i ne smatraju danas ‘znanstvenikom’

Temeljiti i savjesni su istinski znanstvenici dvojica doktora računarskih znanosti Nikola Banić i Mladen Koić koji su napisali na stotine članaka i na kraju i knjigu: JASENOVAČKI POPIS -Lažne žrtve. Pročitajte ponovno što o broju žrtava kaže i danas dr. Drobilica. Zar se ne treba rugati i onima koji su ga prije 12 godina htjeli za akademika?

Banić i Koić imaju u istom broju ‘Hrvatskog tjednika’ i tekst čiji je nadnaslov: ZNANSTVENI REVIZIONIZAM PROTIV POLITIČKOG AKTIVIZMA. Evo početnog dijela teksta:

Znanstveno revidiranje prethodnih saznanja i zaključaka osnovni je pokretač znanstvenog napretka. Revizionizam je poželjan i potreban svugdje osim tamo gdje se uplete politika. Političari i politički aktivisti ne vole znanstveni revizionizam jer im ruši njihove konstrukcije i floskule kao kule od karata. Tako pod maskom borbe protiv „revizionizma“ zapravo počinje borba protiv neželjene stvarnosti. Revizionizam se pokušava ozloglasiti i izjednačiti s negacionizmom. Za razliku od revizionizma negacionizam se ne obazire na činjenice baš kao ni ostrašćeni politički aktivisti. Za razliku od revizionista političkim aktivistima znanje o predmetnoj temi nije najbitnije pa mogu namjerno ili iz neznanja raditi ogromne pogreške i tako kreirati pseudoznanstveni medijski okoliš. Biti zlonamjeran ili samo nevjerojatno nesposoban je samo razlika između namjere ili vlastitih ograničenja, ali svakako nije opravdanje za vlastita djela odnosno nedjela.

Zar se nije očekivalo da Razred koji je predlagao Goldsteina ne odgovori na revizionizam Goldsteinovih ovako odmah ili kako je to napisao dr. Davor Marjan. Umjesto toga htjeli su Iva u akademiji. A danas žele Andrića. Vjerojatno im je

Uklanjanje biste Utemeljitelja RH mnogo vrijednije od svega što su učinili Goldsteini. Možda su i pročitali neki moj tekst u kome spominjem Akademiju redikula, pa se zato u široj javnosti uopće i nije znalo za budućeg akademika koji je uklonio Tuđmanovu bistu.

Uz to bitno im je da se takav kandidat ne bavi novijom hrvatskom povijesti pa njegovi tekstovi nisu ni došli u ruke znanstvenih revizionista. Međutim nisu tata i sin jedino uveli revizionizam u RH i lagali o Jasenovcu već su upleteni i u niz drugih povijesnih laži. Jedna od tih laži je ova po kojoj je komemorirao Pupovac lažne žrtve.

O tome tj. o obitelji Mravunac pisao sam u tri teksta prije Goldsteinovog neizbora u HAZU:

ŽRTVOSLOV KOJI JE MNOGO VIŠE OD TOGA, 2006.

TKO SU ARBITRI HRVATSKE JAVNE SCENE? – ANACIONALNI JUGONOSTALGIČARI, 2008.

TOMIĆ-GOLDSTEINOVA POVIJEST, 2009.

I u jednom poslije

KAKO ZAMAGLITI PRIJEVARU S JASENOVAČKIM POPISOM? 2016.ž

To su tekstovi na koje nažalost nisam upozorio dragog prijatelja Ivana Muića.

Ali o tragediji obitelji Mravunac i ulozi Slavka Goldsteina su mogli znali oni članovi HAZU, njih skoro 1/3 na Izbornoj skupština 2012. koji su htjeli takvog akademika. Vidjet ćemo sada koliko ih želi kandidata koji je uklonio bistu Utemeljitelja RH i glupavo pisao o njemu i tako se rugao samoj Akademiji. Znate li kako se u nizu svojih kolumni Zvonimir Hodak rugao Akademiji? Pisao bi kako je kandidat za akademika bio Slavko Goldstein. Bit će zabavno čitati njegove kolumne i u očekivanju njegovih sličnih komentara o izboru akademika koji je uklonio Tuđmanovu bistu, zar ne.

Sve te tekstove dajem u Prilozima.

Vjerovali ili ne i Ante Tomić je pisao o izmišljenom pokolju u Blagaju. Nedavno je komentirao i prvo predstavljanje spomenute knjige dvojice doktora računarskih znanosti Nikole Banića i Mladena pa sam mu posvetio knjigu:

2023. Pečarić,Ante Tomić: Znanstvenik ili podoficir?dragovoljac.com, 2023.:

https://www.dragovoljac.com/images/minifp/Tomic.pdf

U Prilozima dajem i najavu te moje knjige:

ČESTITKA I KNJIGA NA DAR AKADEMIKA JOSIPA PEČARIĆA

Narugao sam mu se iako je bio inteligentniji od Drobilice jer se pravio da ne zna da su Banić i Koić doktori znanosti, a Drobilica će opet o broju žrtava Jasenovca koju ja odavno nazivam Velikosrpski broj žrtava Goldsteinovih i Draže Mihailovića. Skrupulozni Drobilica tako podsjeća sve na to da su ga u HAZU htjeli za akademika. Da su htjeli od HAZU napraviti Akademiju redikula. Zar u Akademiji ne treba birati znanstvenike, a ne političke aktiviste?

Hoće li uspjeti danas?

Josip Pečarić

 

PRILOZI

 

DVIJE KNJIGE MONS. MILE PECIĆA

Pred nama su dvije knjige slunjskog župnika i dekana mons. Mile Pecića: Zakopani dnevnik i Godine otpora i hrabrosti. Podnaslovi knjiga: Dramatična zbivanja 1990.-1991. u slunjskom kraju i Čitanje znakova vremena i razmišljanja u razdoblju od 1991.-2003. jasno pokazuju na što se odnose ove knjige. Ali pustimo ipak mons. Pecića da to sam kaže:

“Vukovar – taj svojevrsni simbol hrvatskog otpora i prkosa, moralni pobjednik u nepravednom ratu, grad u kojem se koncentrirala silna energija pretkana u neviđenu hrabrost – bio je dugo vremena na prvim stranicama domaćih i stranih novina. Još će dugo ovaj grad ostati predmet razgovora, analiza i divljenja. Za razliku od Vukovara, u ovom nametnutom ratu neki su hrvatski gradovi tiho krvarili, patili, odupirali se ali bez medijske pozornosti. O njima se tek usput govorilo. Slunj – a pri tom mislimo na područje od Plitvica do Blagaja, od Kladuše do Ogulina – prednjači na ljestvici informacijske šutnje. Neki su narodi podnijeli velike žrtve, ali povijest to nije zabilježila. To je izgubljeno u mraku nepoznatog. A povijesni narod je onaj koji bilježi svoje poraze i pobjede, koji povijesno pamćenje dokumentira i prenosi na budućnost.”

Slunjski kraj mora biti sretan što je u tim povijesnim vremenima imao mons. Pecića. Čitajući ove knjige gledamo ga, kako kaže prvi gospićko-senjski biskup dr. Mile Bogović, “kako nosi križ, kako bi to Matoš rekao, ‘cijele jedne nacije’. U njegovoj duši odjekuju granate koje udaraju po Vukovaru, Gospiću i Dubrovniku; on posebno osjeća križ svoje slunjske župe i svoga dekanata”.

I Pecić bilježi! A ono što je zabilježio postaje sve vrjednije i vrjednije. Zašto? U obje knjige je zapisano kako je stvarana tzv. Republika srpska krajina, koja je za Tužiteljstvo Suda u Haagu država ravnopravna Republici Hrvatskoj, što pokušavaju i “dokazati” u prvoj optužnici protiv generala Gotovine. A podsjetimo se da su u dvije rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a ta područja proglašena okupiranim područjima hrvatske države!

Vidimo kod mons. Pecića i gorčinu i ponos: “Ovi su ljudi, malobrojni i slabo naoružani, ovdje zaustavili prodor hordi. Ovi se ne usude doći na puškomet, nego iz daleka gađaju topovima, što je znak kukavičluka.” A kakvi su rezultati takvog djelovanja? “U 11 sati ispratio sam u slunjskoj mrtvačnici mrtva tijela troje poginule djece u Grabovcu. Josipa Špoljarić (18), Dubravka Špoljarić (17) i Ivan Špoljarić (3 mjeseca) poginuli su 26. 09. 1991. u 19 sati kad je na bungalov kuće – gdje su bili smješteni s ostalim izbjeglima iz Korane i Rastovače – bačena granata od četničke ruke.” A to je samo jedno od zlodjela danih u Kronologiji zlodjela, u drugoj knjizi, odnosno samo tri od popisane 297 žrtve “države” RSK, “države” po Tužiteljstvu suda u Haagu. Primijetimo da je u njima zabilježeno da su pred Uskrs 1991., dakle prije krvavog Uskrsa kada je poginuo policajac Josip Jović, četnici ubili staricu Baru Komljenović u Rastovači kod Plitvica. Primijetimo također da tu nema izmišljenih žrtava, kao što ih je bilo u prvoj optužbi protiv našega generala.

U stvari prva knjiga je dnevnik mons. Pecića, koji je on zakopao prije pada Slunja i svog odlaska i koji je pronašao kada se vratio.  Na koricama knjige su spaljene crkve slunjskoga kraja. I za njihovo razaranje možemo zasigurno upotrijebiti Pecićeve riječi: “U razaranje domova, po nekim detaljima, uneseno je mnogo mržnje.” Valjda iste riječi možemo izgovoriti i za one kojima to predstavlja stvaranje “države” RSK koja je – po sudu u Haagu – ravnopravna članici UN-a Republici Hrvatskoj.

U drugoj knjizi mons. Pecić opisuje ono što je tim istima “zločinački pothvat zločinačke organizacije” i zašto je on izvršen. Već same korice ponajbolje opisuju i zašto je to “zločinački pothvat”, jer su na njima one iste crkve – ali sada obnovljene! Knjiga je sastavljena od tekstova objavljenih u godišnjaku Mostovi, koji uređuje od 1986. do danas.

Mnogi s popisa žrtava stradali su u vremenu kada je za njihovu sigurnost odgovarao UNPROFOR. Gdje je njihova odgovornost za, recimo, dugogodišnjeg slunjskog liječnika dr. Dragutina Krušćića? Vjeran liječničkoj etici, ostao je u Slunju i kada su u njega ušli okupatori. Medicinska sestra Marijana Oštrina priča: “Nađen je pred gostionom Jurice mesara, na stepenicama, ubijen rafalima automata. Imao je na bradi tanko urezano slovo U. Izbrojila sam nekih desetak rupa u glavi, srcu, plućima, po trbuhu. Donijeli su ga u mrtvačnicu. Tamo je ležao pet dana. Dok je ležao mrtav već su pokrali njegov stan. Granata mu je čak razorila stan. On ga je sredio donekle, koliko je mogao i imao vremena. Oni su provalili, pokrali kožni namještaj, kristalni luster i sve vrjednije stvari. To je u štabu, kod predsjednika ‘opštine’ Mile Bosnića… Ubijen je točno 22. 12. 1991. …”

A niz sličnih svjedočanstva dano je na str. 33-84 druge knjige u poglavlju Okupacija. Tom poglavlju prethodi poglavlje Uzroci agresije u kome se opisuje kako su Srbe pripremali za zločine uveličavanjem broja žrtava II. svjetskog rata, što je vidimo aktualno do dana današnjeg, odnosno kako je “komunizam bio i sredstvo za ostvarivanje velikosrpskih nacionalnih interesa”. Opisane su i metode kojima se želio uništiti narod: “etničko čišćenje” i posebno zločini nad ženama: “U hrvatskoj i Bosni počinjeno je nasilje nad ženama kakvo nije viđeno u povijesti: silovanje kao sredstvo etničkog čišćenja”. Nešto kasnije mons. Pecić će reći: “Život Hrvata u okupiranom dijelu Hrvatske vrijedi manje od života vrabca. Dobiva se dojam da su srpski osvajači već izborili sebi status hladnokrvnih ubojica u Europi. Francuske početnice ih navode kao klasični primjer za pojmove agresija i etničkog čišćenja.”

I onda nam svjetski moćnici, uz pomoć post-tuđmanovskih vlasti u Hrvatskoj, pokušavaju izjednačiti krivnju agresora i žrtve. Njima je oslobađanje i po UN-u proglašenih okupiranih područja, dakle nešto što je pravo i obaveza hrvatskih vlasti i po međunarodnim zakonima i po Ustavu, “zločinački pothvat zločinačke organizacije”. A “zločinačku organizaciju čine i Otac hrvatske države dr. Franjo Tuđman i veliki ministar rata Gojko Šušak, i general Gotovina. Jučer smo doznali da su taj popis i proširili s pokojnim generalima Jankom Bobetkom i Zvonimirom Červenkom. Tu su i drugi pojedinci iz hrvatske vlade, časnici, službenici i namještenici oružanih snaga, obavještajno sigurnosnih službi, specijalne i civilne policije, ali i stranke i dijelova HDZ-a, te općinskih vlasti. To je više od 1.000 ljudi.

A što je taj njihov “zločinački pothvat” – pored žrtava u području odgovornosti UMPROFOR-a – ponajbolje opisuje mons. Pecić u poglavljima Progonstvo, Prijatelji i Povratak. Ova poglavlja i obje ove knjige optužuju tužitelje u Haagu. Optužuje ih kao produžene ruke velikosrpske politike.

 U knjizi su opisani i drugi značajni događaji za hrvatski narod i hrvatsku državu, kao što su na primjer posjete svetoga Oca Ivana Pavla II. ili pak ustoličenje prvog gospićko-senjskog biskupa mons. dr. Mila Bogovića.

Ali, vratimo se na početak progonstva slunjskog naroda ili – po Haagu – početak uspostave države RSK:

“Prognani slunjski narod tražio je spas pred zločinačkim granatama povlačeći se prema Bosni. Kad su četnički koljači počeli paliti selo za selom oko Plitvica, narod se povlačio prema Slunju. Odavde su preko Bosne odlazili u Hrvatsku. Kad se obruč stegao oko Slunja, a sva sela u okolici popaljena i okupirana, narod je pošao u tužnoj koloni prema Bosni. Šturlić, Kladuša, Cazin, Bihać bili su preplavljeni našim ljudima sa zavežljajima. Nisu vjerovali da se to upravo njima događa. Beskrajne kolone staraca, žena, djece, bolesnika, naše mladosti probijao se raznim smjerovima prema Hrvatskoj. Četničke kontrole u Ključu i Mrkonjiću skidale su mladiće iz autobusa i odvodili u zloglasne logore. Njihova svjedočanstva govore o izopačenim ljudima-zvijerima koji su svu svoju frustriranost i inferiornost iskazivali torturama kakve povijest još nije zabilježila….”

A sve to znaju oni u svijetu koji danas proganjaju hrvatske branitelje. Podsjetit ću i na riječi jednog zapadnog diplomata, koji je rekao predstavniku hrvatske vlasti, a koje navodi mons. Pecić: “Žalim vas s kim morate živjeti!” Zato sam svojevremeno kao odgovor na tvrdnje iz Haaga o “zločinačkim pothvatu” i konstatirao da se radi “o zločinačkom pothvatu zločinačkog suda”. Pročitavši što o povratku u Slunjski kraj piše u ovoj knjizi doista se mora nametnuti pitanje tko može o tome govoriti kao o “zločinačkom pothvatu”. Jer autori ideje o “zločinačkom pothvatu” drže da je taj povratak nebitan, valjda i ti ljudi koji su toliko stradali i vratili se na svoja ognjišta, pa ni hrvatskoj vlasti to ne može biti cilj već nekakav izmišljeni zločin! Takav pristup je zasigurno rasistički, a onda i zločinački. A jučerašnje definiranje pojma “zločinačke organizacije” jasno to potvrđuje, jer po tome malo tko u ovoj državi tko hrvatski misli i osjeća nije po toj definiciji kriv. A zar ukidanje pravo na slobodu nekom narodu nije rasizam? A svaki rasizam je zločin!

Tim u svezi navedimo komentar dr. Miroslava Tuđmana u “Jutarnjem listu” od 07. 05. 2005. o tzv. «brijunskom transkriptu», glavnog “dokaza” Suda u Haagu, a koji je Državno odvjetništvo proglasilo autentičnim:

“Radi se o zapisniku sa sjednice od 31. srpnja 1995. na Brijunima. Prema zapisniku koji je glavni dokaz za haško tužiteljstvo o «zločinačkoj organizaciji» Gotovini se pripisuju rečenice koje su izgovorili admiral Domazet i general Zagorec. Zagorec govori o dugu koji treba platiti za oružje, a admiral o mogućim reakcijama u istočnom sektoru. Kad se to pripisuje generalu Gotovini, onda to poprima drugo značenje. Iz toga se može zaključiti da je on bio glavni za sve. Od nedavno za «brijunski transkript» državno odvjetništvo tvrdi da je autentičan!? Došlo je do čudnoga, zdravom razumu neobjašnjivoga stava. Tvrdi se da je zapisnik autentičan, a s druge strane se tvrdi i da, u međuvremenu pronađeni fonozapis potvrđuje da Gotovina nije govorio ono što mu se u zapisniku pripisuje. U medijima se pak tvrdi da predsjednikova rečenica više ne znači ono što je značila na papiru, a ista je. Predsjednik Tuđman je rekao da Srbi trebaju kapitulirati, dakle očigledno je mislio na vojne formacije, a ne na narod i civile. Oni koji su ga najviše optuživali sad odjednom koriste isti argument, ali u drugom kontekstu. Ili su se oni koji su ga optuživali uplašili da su predaleko otišli u tome pa se moraju povući ili su posrijedi neki drugi kompromisi.”

Dakle i dr. Tuđman spominje isto ono na što sam upozorio još 23. listopada 2004. u Mostarskom “Dnevnom listu”:

“Osvrćući se na trenutačnu situaciju glede Haaškog suda i transkripta s Brijuna od 31. srpnja 1995., Pečarić kaže kako iz tih transkripta doznajemo da je glavni ‘dokaz’ djelovanja ‘zločinačke organizacije’ to što se u objavljenom transkriptu navode Tuđmanove riječi kako ‘na nekoliko pravaca treba nanijeti takve udarce da Srbi praktički nestanu, a ono što nismo zahvatili da se ne mogu oporaviti, nego da moraju kapitulirati u idućih nekoliko dana’. ‘Time cijela priča s Carlom del Ponte postaje još smješnijom jer iole pismeniji čovjek zna da kapituliraju vojske, a ne narodi, tj. takvom čovjeku bi odmah bilo jasno da su Srbi koji praktički trebaju nestati, u stvari srpski vojnici.'”

To su ti “dokazi” kojima se žele uvjeriti Hrvati da je njihova država stvorena na zločinu. I Slunjanje i druge naše prognanike koji su se vratili u svoje domove nakon “Oluje” da je to bio “zločinački pothvat zločinačke organizacije”. Svi oni koji pročitaju knjige mons. Pecića samo će moći potvrditi ono što znaju – o kakvoj perverziji svjetskih moćnika se tu radi!

I slučaj optuživanja hrvatskih novinara ima isti cilj. Tako Jeffrey T. Kuhner piše: “Carla Del Ponte pokušava naređivati što se smije, a što ne smije objavljivati u hrvatskome tisku. Njezin je cilj ušutkati u Hrvatskoj svaku oporbu Haškom sudu. Nije slučajno što su sva četvorica novinara njezini glavni kritičari.” U “Glasu Koncila” od 8. svibnja 2005. pokazao sam da je u osnovi svih optužnica hrvatskih novinara laž Suda u Haagu. Drugim riječima, Tužiteljstvo suda u Haagu samo želi osigurati svoje pravo u nekažnjivom lažnom optuživanju Hrvata i hrvatske države.

I zato su knjige poput ovih mons. Pecića danas veoma važne. One pomažu u pobjedi istine nad lažima, pravde nad zločinom. Ma od koga god dolazile i laži i zločini i koliko god moćni zagovornici laži i zločina bili! One pokazuju da je zločinački pothvat pokušaj da se spriječi njihov povratak, odnosno osuda onih koji su im taj povratak omogućili. Samo budalama nije jasno i poslije najnovijeg definiranja što je to “zločinački pothvat i zločinačka organizacija, da što u stvari znači priznanje svjetskih moćnika da su hrvatskom narodu i hrvatskoj državi oduzeli pravo na samoobranu i povrat okupiranih područja vlastite države. A to je zločin po međunarodnim zakonima!  Svi oni koji to čine ili pomažu tome jesu prava zločinačka organizacija!

Zahvaljujem se mons. Peciću na prelijepim knjigama i nadam se da ga neće pozvati u Haag kao optuženika zbog istina danih u njima.

2006. JELČIĆ I J. PEČARIĆ, POVIJESNI PRIJEPORI, ZAGREB, 2006.

ŽRTVOSLOV KOJI JE MNOGO VIŠE OD TOGA

 

Predgovor knjizi J. Pečarića

 

Msg. Mile Pecić, slunjski župnik i dekan, govoreći o uzrocima agresije u Domovinskom ratu u knjizi Godine otpora i hrabrosti počinje sa žrtvama Drugog svjetskog rata župe Slunj pa kaže: “Iz dobro poznatih razloga nismo mogli popisati, javno oplakati i pomoliti se za žrtve Drugoga svjetskoga rata sve do pobjede demokracije 1990. god. Svoju smo tugu krili punih 45 godina. Nakon višestranačkih izbora počeli smo vraćati dug našim pokojnicima. Čitavo poslijeratno razdoblje morali smo slušati laži o genocidnosti Hrvata. U svjetlu najnovijih ratnih strahota, kad su počinjena tolika zvjerstva nad našim narodom, stradanja u drugom svjetskom ratu i neposredno iza njega dobivaju sasvim drugo svjetlo. Odmah moramo reći da ne smijemo licitirati s našim žrtvama, poticati revanšizam i osvetu. Ali, do istine moramo doći. Istina će nas jedino osloboditi svih mistifikacija i manipulacija i dati nam solidnu osnovu za daljnji život.”

A tu istinu možemo naći u ovoj knjizi Ivana Strižića. U njoj možemo naći sjajnu raščlambu svega onoga što je pisano o žrtvama u Slunjskom kraju, kao i samih popisa žrtava u njemu, i pokazuje kako se lažima stvarao mit o genocidnosti hrvatskog naroda o kome nam govori msg. Pecić. Pri tome se Strižić ne zaustavlja samo na Slunjski kotar već nam daje najosnovnije podatke koji se odnose na cijelu Hrvatsku, a onda razobličuje sve laži koje se odnose na Slunjski kotar. A posebno ide od mita do mita koje su stvarali jugo-komunisti (poslije ove knjige možda je primjerenije reći srbo-komuniste) za Slunjski kotar i dokazuje kako su to sve  neistine iskonstruirane da bi se moglo učiniti ono što je velikosrpska politika planirala učiniti 1991. godine.

Ova knjiga nam služi kao upozorenje kako nisu samo laži o brojkama stradalih u konc-logoru Jasenovac služile u ostvarenju tog cilja, već se išlo sa sličnim lažima u svim djelima koja su se bavila ovom problematikom. Ona također predstavlja, vjerojatno konačni dokaz, koliko je bio u pravu akademik Dušan Bilandžić: “U tom kontekstu s jedne strane su preko noći obezvrijeđeni milijuni pseudoznanstvenih radova, koji su postali  pravo smeće… .”

Čitajući ovu knjigu čitatelju će se sama po sebi nametnuti nevjerica u sličnosti koje imaju laži kojima su nas obasipali kroz svo vrijeme druge Jugoslavije i ovima koje nam se serviraju danas o Domovinskom ratu. Dapače, kad to uspijevaju danas kada smo pobjednici, jasno je što su sve mogli izmisliti za one koji su bili gubitnici u Drugome svjetskom ratu.

A kada je Slunj u pitanju imamo i jednu nevjerojatnu podudarnost. Stradanja Slunjana od četnika i partizana posebno su uzrokovani događajem, zapisanim u “Spomenici slunjske župe”. Naime, upravitelj župe Ivan Nikšić je nenaoružan, uz pomoć financa Ivana Rukavine, razoružao bježeću srpsku vojsku, zarobio 2 generala, 100 oficira i preko 600 vojnika, a da ni jedan metak nije ispaljen. Zaustavio ih je i rekao generalu Antiću: “Proglašena je Nezavisna država Hrvatska, Jugoslavije više nema, pozivate se da predate oružje i ujedno Vas proglašujem u ime NDH zarobljenicima. Molim Vas, g. generale, da predate oružje i da naredite Vašim ljudima da to isto učine. U Vašem je interesu da se mirno predate i da ne dođe do krvoprolića, za koje ćete Vi biti odgovorni. U slučaju da se ne predate, možete ubiti mene i još možda koga, ali ni jedan od Vas ne će živ proći kroz Slunj. Sa svakog prozora uperena je u Vas puščana cijev ili strojnica. Zato Vas molim, da se mirno predate i izdate zapovijed, da se i ostali iz Vaše pratnje predaju.” Naravno, nije bilo ni pušaka ni strojnica. Kasnije je ovaj podvig Ivan Nikšić platio glavom. Ubili su ga partizani, ali velikosrbe, komuniste i četnike, taj je događaj pekao dugo poslije rata. U stvari, ova knjiga pokazuje kako Slunjani nisu imali nikakva razloga razlikovati četnike i partizane.

A sličnu epizodu imamo tijekom Domovinskog rata. Odigrala se u BiH. O tome piše Dunja Ujević u svojoj knjizi “Ministar obrane” (str. 170): “Rata u Laštvanskoj dolini još nije ni bilo kada je Venera tog dana prolazila cestom po kojoj se događa sve što se tamo uopće događa. Hodala je polako. Baš je nekako bila bezbrižna. A onda je ugledala konvoj. Golemi konvoj JNA, neke ljude, Darija u bijeloj majici i svog plavoga fiću kojega je njen Dario ostavio nasred ceste! (…) Oficir je urlao na Darija da ‘neće njega balavac zaustaviti’. Kordić mu je uzvratio da dobro, kako hoće! ‘Pucat će na vas’, rekao mu je.

To iz čega bi oni bili ‘pucali’ na njih, bila su fingirana mitraljeska gnijezda. Ali konvoj koji je vozio oružje Srbima u Hrvatsku je zaustavljen, zaustavio ga je Kordić, i UNPROFOR je proglasio da je on najmoćniji čovjek srednje Bosne. Pa, kad je uspio zaustaviti konvoj!

I da nije, bilo bi isto. Ali, ovako je taman legao u priču koja im je bila potrebna: bio je svemoćan,  dakle, potencijalno kriv za sve. Na tu priču, pak, prirodno se nadovezala druga – ona o Kordićevim ‘eskadronima smrti’, pa treća – ona o liniji zapovijedanja Tuđman-Šušak-Kordić.”

Laž do laži donijele su Dariju Kordiću na političkom sudištu u Haagu 25 godina zatvora. Kao i Nikšić i mnogi drugi krivica mu je što je Hrvat i što se usudio voljeti svoj narod i svoju domovinu.

Strižić s pravom veliku pozornost posvećuje pokolju obitelji Mravunac u Hrvatskom Blagaju. Raščlanjuje sve što je o tome pisano u komunističkoj Jugoslaviji i pokazuje kakve su sve laži u tim “znanstvenim” i publicističkim radovima u kojima se pokušavalo osloboditi četnike od odgovornosti za taj zločin. I ne samo to već su pokušali udeseterostručiti broj onih koji su na prijekom sudu osuđeni na smrt zbog izvršenja i/ili organizaciju tog i planiranje sličnih zločina u tom kraju, kako bi mogli pisati o njemu kao o prvom velikom pokolju Srba u NDH. Strižić s pravom konstatira da je to bilo potrebno za opravdanje za planirani genocid nad Hrvatima i tada, ali i 1991. godine. Međutim, tu je posebno interesantna činjenica da u svemu tome sudjeluje i Slavko Goldstein. Strižić pokazuje kako je on sudjelovao u realizaciji tog velikosrpsko/jugo-komunističkog mita u svojoj knjizi Okrug Karlovac 1941, da bi četrdesetak godina kasnije u rukopisnoj knjizi 1941., iz koje je zagrebački dnevnik “Jutarnji list” tri tjedna donosio opsežne nastavke, Goldstein potpuno “zaboravio” što je pisao 1965. god., pa nova verzija blagajskog događaja ima malo što zajedničkoga s onom prvom. Strižić pokazuje kako i nova Goldsteinova verzija tog događaja nije točna, pa konstatira: “Očito, Goldsteina rukovodi samo jedna misao: optuživati Hrvate za djela koja nisu počinili.”

I doista do sličnog zaključka došli su mnogi hrvatski povjesničari i publicisti. To je bilo vidljivo i kod knjige koju je pisao sa sinom Ivom Holokaust u Zagrebu (vidjeti o tome npr. moju knjigu Brani li Goldstein NDH?). Međutim, treba znati da je Goldstein bio član Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, pa je rezultate njihovog izvješća o radu od osnutka (11. veljače 1992. do rujna 1999. godine) hrvatskoj javnosti lažno prikazao kao konačno, što je s dolaskom “ljevičara” na vlast imalo za posljedicu ukidanje rada te Komisije, i postavljanje Goldsteina na funkciju predsjednika Savjeta Spomen područja Jasenovac. Tako danas u Hrvatskoj, i ne samo u njoj, kao točna figurira brojka žrtava Jasenovca od 80.000 do 100.000. Međutim, dr. Vjekoslav Perica pronašao je u Chicagu knjigu koju su 1943. izdali Eparhija Pravoslavne crkve iz Chicaga i Ravnogorski četnički pokret Draže Mihailovića. U njoj se govori o 40 tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu. Polovica rata, pa množenje s dva daje donju granicu “rezervnoga” broja za “dokazivanje” navodne genocidnosti hrvatskog naroda. Znamo i to da kad Srbi spomenu koliko je ubijenih Srba, njihov se broj podrazumijeva kao broj ukupno poginulih. Jasno je stoga da i brojka koja se danas spominje jeste brojka koja također služi istoj svrsi, ali i to da je potekla iz velikosrpske kuhinje. Na životu se danas održava najviše zahvaljujući Goldsteinima pa zato ovu brojku nazivam: velikosrpska brojka Goldsteinovih i Draže Mihailovića. Spomenimo samo da i u ovoj knjizi Ivan Strižić daje značajne priloge razmatranju i pitanju žrtava Jasenovca i ukupnog broja žrtava u nekadašnjoj državi.

Kako su istraživanja Komisije pokazivala da su brojke žrtava Križnog puta usporedive s brojkom žrtava u ratu, dakle broja ubijenih u miru s onom ubijenih u ratu, očito je da je laž dobro poslužila da se sakrije istina, ali Komisija je morala biti ukinuta upravo zato što bi ovakvih knjiga kao što je ova Ivana Strižića bilo sve više i više i one bi u potpunosti razotkrile sve laži jugo-komunističke literature u kojoj je – kako pokazuje i ova knjiga – sam Goldstein imao posebno mjesto. A ima i danas!

Strižić s pravom upozorava na “Izvanrednu zakonsku odredbu i zapovijed Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske” od 24. lipnja 1941., koja počinje ovako: “Povodom glasina, da bi dne 28. o. mj. u Hrvatskoj imali uslijediti tobižni progoni protiv jednom dijelu pučanstva određujem, da će svatko, tko takve glasove širi, biti stavljen pred prijeki sud.

Podjednako određujem, da će isto tako biti stavljeni pred prijeki sud svatko, tko bi uobće bilo kada izvršio bilo kakvo nasilje nad životom ili imovinom bilo kojeg državljanina ili pripadnika Nezavisne Države Hrvatske…”

Izjava se po njegovu naređenju npr. morala tri dana uzastopce objavljivati na naslovnim stranicama svih hrvatskih dnevnika i objavljivati putem radio-postaje kroz tri dana u jutro, u podne i na večer.

Sjetimo se samo Budakovih govora u to vrijeme. Strižić spominje onaj u Vukovaru od 8. lipnja 1941. kada je naglasio da se “ustaše ne smiju nikome osvećivati, nego svima moraju praštati, jer prašta i sam Poglavnik. Danas nije vrijeme – istaknuo je – da se svađamo i gubimo snage uzalud”.

Primijetimo da je pukovnik Ante Moškov u opsežnoj ustaško-domobranskoj vojnoj akciji na Petrovu goru, glavnom stjecištu pobunjenika i komunista vojno porazio partizansku vojsku u drugoj polovici ožujka 1942.  i zarobljeno je oko četiri tisuće odmetnika. Ali stalo se na stanovište da su pravoslavni seljaci zavedeni od komunista i pušteni su svojim kućama. Naročito se nije ništa dogodilo onom tko je nađen bez oružja, nego je dobio pomoć od vojske i vlasti. Oni su se pritajili dok je tu bila vojska, a poslije toga opet otišli u šumu!

Dakle, puštanje na slobodu iskoristili su za nastavak borbe protiv NDH. Tu treba posebno istaći i jedno svjedočanstvo akademika Dubravka Jelčića o takvom ponašanju kordunaških Srba objavljenom u knjizi “Nad Velebitom sviće – Zbornik o Mili Budaku”, Zagreb, 1995.: “…meni je to pričao godine 1971, čovjek koji je kao tadašnji partijski aktivist sam u tome sudjelovao – ni njega neću imenovati, samo ću reći da je još uvijek živ – da su se ‘drugovi’ po partijskom zadatku u ljetu 1941. oblačili u pravoslavne popove, obilazili banijska i kordunska sela i uzbunjivali pravoslavno, ili ako baš hoćete i srpsko stanovništvo u njima, u stilu ‘braćo Srbi, kako smo mi stradali,  moramo se spašavati’, a oni su im odgovarali, da nisu Srbi nego pravoslavci i da se to sve skupa njih ništa ne tiče. Ali ‘drugovi’ su bili uporni i diverzija je napokon imala uspjeha. I sad, kad su se ‘drugovi’ bili kadri odijevati u ruho pravoslavnih popova, je li isključeno da su bili kadri i obući ustaške uniforme i kao tobožnji ustaše pobiti ili poklati jedno selo tzv. prijelaznika, jer su znali da će se poslije toga dogoditi ono što se zaista i dogodilo: da su svi preostali Srbi, bili prijelaznici ili ne, odmaglili u partizane. Tako se dizao ustanak, tako se dizala revolucija, tako je nastajao ‘narodni-oslobodilački pokret’ i počinjala ‘narodno-oslobodilačka borba’ u Hrvatskoj.”

Dakle i Strižićeva knjiga samo potvrđuje ono što konstatira Jelčić u istom članku govoreći o suđenju Mili Budaku:

“Na više pitanja koja mu istražitelj postavlja o unutarnjim prilikama i represivnim postupcima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Budak je odgovorio: ‘Na sva pitanja postavljena mi u vezi s progonima, masovnim klanjem, mučenjem i svakovrsnim zlostavljanjem, a napose razaranjima i uništavanjem protiv naroda i njegove imovine u Hrvatskoj mogu odgovoriti samo sljedeće: bilo je nekoliko ljudi, koji su radili ne samo mimo nego protiv intencija svih članova vlade i koji nijesu bili podvrgnuti nijednom resornom ministru. Oni su na svoju ruku radili što god im se prohtjelo, a odgovarali nijesu nikome osim, valjda, poglavniku.’ Ovdje bi se moglo s priličnim opravdanjem postavili pitanje: kakva je to vlada koja nešto takvo dopušta? Pitanje bi bilo opravdano da trenutak kada se to dogodilo nije bio doista izniman. Događalo se to u trenutku kada se jedna državna tvorevina, koju su Hrvati s pravom smatrali svojom tamnicom, raspala zbog unutarnjih svojih opterećenja i suprotnosti. I mnogi ljudi, koji su u dvadeset i trogodišnjem tamnovanju u njoj podnijeli i velike osobne žrtve, koji su izgubili nekoga od svojih najdražih ili sami bili mučeni i proganjani po beogradskim glavnjačama i drugim hrvatskim stratištima širom velikosrpske Jugoslavije, u trenutku pada te mrske države nisu odoljeli iskušenjima nego su mislili da će se najbolje iskupiti ako svojim dušmanima vrate milo za drago. Ali ne samo Budak nego i drugi izvori tvrde, da to nikada nije bila državna politika i da to vlada nikada nije odobrila.”

Pri čemu stoji ograda da Strižićevo citiranje Izvanredne zakonske odredbe, a i ono što je Budak rekao u Vukovaru, pokazuje da takvom ponašanju sigurno nije bio sklon ni sam Poglavnik. To potvrđuje i jedno izvješće generala Gleise von Horstenaua od 13. rujna 1941. kada on piše njemačkom Vrhovnom zapovjedništvu oružanih snaga, a što navodi i Strižić: “Položaj NDH u kritičnoj fazi. Dvije trećine zemlje nalazi se u rukama Talijana i ustanika, a samo trećina u rukama vlade NDH.”

Ovdje bih posebno izdvojio i slijedeći dio Strižićeva teksta: “U analizi žrtava Drugoga svjetskoga rata 1941.-1945. mi ćemo se najviše baviti radovima Mirjane Peremin, jer je ona, uz suradnju i mentorstvo Petra Zinajića (kojemu se toplo zahvaljuje) izradila tabele i imenični popis palih boraca, žrtava fašističkog terora i rata i osoba umrlih od tifusa, što je publicirano u Zborniku 18 (druga knjiga). Vladimir Žerjavić je njezinim radom, kao i ostalim radovima (zbornicima) Historijskog arhiva u Karlovcu, bio toliko impresioniran, da će u svojoj knjizi zapisati: ‘Najdetaljnije i najpotpunije su one koje je pripremio Historijski arhiv u Karlovcu, koji sadrži imena svih poginulih, ubijenih i umrlih s naznakom kada i gdje se to zbilo, dok druge navode (misli monografske radove o istoj temi drugih institut- I.S.) bilo spisak boraca ili žrtava ili ga prikazuju brojčano po naseljima ili pak ukupno za pojedino područje’. Da je uvaženi inž. Vladimir Žerjavić, koji je reputaciju demografa stekao ponajviše istraživanjem žrtava Jasenovca, iako mu to nije struka, izvršio makar i površnu analizu zbornika Karlovačkog arhiva, poglavito Zbornika 18, svakako bi promijenio mišljenje. Ovako, hvaleći Zb. 18, istodobno napadan od beogradskih velikosrpskih krugova (Bulajić i družina), dao je na slijepo dignitet znanstvenosti jednoj pisaniji iz koje u svakoj rečenici zrače laž, bolesna mržnja na Hrvate i žeđ za skorašnjom osvetom ‘ustašama’. Tim više nas čudi Žerjavićeva nekritičnost, budući da se on u polemici sa Sobolevskim, jednim od stručnih ocjenjivatelja Zbornika 18, vođenoj na stranicama Časopisa za suvremenu povijest, zalagao za demografski, a ne isključivo (kao Sobolevski) imenični pristup ovoj problematici, jer nas, po njegovom mišljenju ‘ti i takvi podaci ne mogu dovesti do podataka o ukupnim žrtvama, niti se mogu smatrati kao najpogodniji dokument o žrtvama’.”

Primijetimo da se ovdje Žerjavić protivi popisima kao jedinom mjerilu za utvrđivanje ukupnog broja žrtava. Međutim, on je u svojim procjenama koristio upravo ovakve popise ili brojke za pojedina mjesta. U svojoj raščlambi Strižić nam pokazuje kako su upravo ovi popisi, koje Žerjavić toliko hvali netočni i tendenciozni! Zato i ne čudi što je i Žerjavićeva brojka za Jasenovac “do 80.000 žrtava”, iako on sam konstatira da je iz pijeteta prema žrtvama on u proračunu koristio nešto veće brojke.

Spomenimo kako je Žerjavićeva istraživanja prvi objavio – Slavko Goldstein! Također, spomenimo i to da je  Žerjavićeva istraživanja osporavao upravo stručnjak koji je na žrtvama Jasenovca, rata i poraća i magistrirao i doktorirao – dr. Josip Jurčević! Slučajno ili ne, očito su Žerjavićeva demografska proračunavanja na krivim nogama. Žerjavić je vjerojatno u pravu, kada tvrdi kako se demografska metoda se može koristiti, ali podatci od kojih se polazi moraju biti točni!  Za razliku od onih koje je, očito, on koristio. Dakle, Strižićeva knjiga nam posredno pokazuje kako se Žerjavićeva brojka mogla približiti velikosrpskoj brojci Goldsteina i Draže Mihailovića. Dapače, Goldsteini se u svojim radovima stalno i pozivaju na Žerjavića.

Osim toga, Strižićeva istraživanja i raščlambe bacaju novo svijetlo na događaje u HAZU o kojima sam pisao u “Hrvatskom slovu”, 14. ožujka 2003.:

“Pred kraj života Vladimir Žerjavić želio je da se svi koji se bave žrtvama sastanu u Akademiji i dođu do broja s kojim će se izići u javnost. Na sastanku s njim, na kome je bio nazočan i akademik Bilandžić, inzistirao sam da se u listu pozvanih doista uključe svi koji su pisali o žrtvama. Dakle, uz Goldsteinove trebali su biti pozvani i dr. Josip Jurčević, znanstvenici iz Hrvatskog instituta za povijest, Kazimir Sviben i Vice Vukojević iz Saborske komisije, ali i predstavnici domobranskih udruga kada su već trebali biti pozvani i oni iz SUBNOR-a. To je prihvaćeno i poziv je trebao sastaviti ing. Žerjavić. Ne samo da je to bilo logično nego i važno jer je kroz razgovor postala jasna njegova želja da taj broj bude njegov broj. Poslije nekog vremena akademik Bilandžić mi je rekao da Žerjavić nije dao tekst poziva. Žerjavić je tvrdio suprotno. Zamolio sam ga da tekst ponovi, kako je i sugerirao Bilandžić. Žerjavić me je nazvao poslije nekoliko mjeseci i kazao da je tekst preveden i da ga trebam samo potpisati. Iznenadio sam se. Prijevod poziva za okrugli stol!? To, naravno, nije bio poziv već završni tekst. Naravno, odbio sam potpisati tako nešto. Jasno mi je bilo da bez nazočnosti dr. Jurčevića, ljudi iz Hrvatskog instituta za povijest, Saborske komisije i domobranskih udruga u tekstu može biti broj koji korespondira broju Draže Mihailovića.”

Strižićeva knjiga je i ohrabrenje jer pokazuje da se nastavljaju ona istraživanja koja je trebala obaviti ukinuta i neobnovljena Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, ali ona i pokazuje na koji način to treba raditi.

Na kraju i najvažnije, Strižičeva knjiga jest i ono kako je i nazvana “Žrtvoslov  Slunjskoga kotara”. Na taj način ona, kako reče msg. Pecić, vraća dug pokojnicima Slunjskoga kotara, vraća dug našim pokojnicima.

Govor J. Pečarića na predstavljanju

 

Svoj predgovor knjizi Ivana Strižića Žrtvoslov Slunjskog kotara, koju danas predstavljamo, naslovio sam: Žrtvoslov koji je mnogo više od toga, a počeo sam ga slijedećim riječima msg. Mila Pecića, slunjskog župnika i dekana, koji svoju raščlambu uzroka agresije u Domovinskom ratu u knjizi Godine otpora i hrabrosti počinje sa žrtvama Drugog svjetskog rata župe Slunj pa kaže: “Iz dobro poznatih razloga nismo mogli popisati, javno oplakati i pomoliti se za žrtve Drugoga svjetskoga rata sve do pobjede demokracije 1990. god. Svoju smo tugu krili punih 45 godina. Nakon višestranačkih izbora počeli smo vraćati dug našim pokojnicima. Čitavo poslijeratno razdoblje morali smo slušati laži o genocidnosti Hrvata. U svjetlu najnovijih ratnih strahota, kad su počinjena tolika zvjerstva nad našim narodom, stradanja u drugom svjetskom ratu i neposredno iza njega dobivaju sasvim drugo svjetlo. Odmah moramo reći da ne smijemo licitirati s našim žrtvama, poticati revanšizam i osvetu. Ali, do istine moramo doći. Istina će nas jedino osloboditi svih mistifikacija i manipulacija i dati nam solidnu osnovu za daljnji život.”

A tu istinu doista možemo naći u ovoj knjizi Ivana Strižića, i ona je tim značajnija što laži o kojima govori msg. Pecić traju do dana današnjega, jer je jugokomunistička paradigma u povijesnici još uvijek preovladajuća u Hrvatskoj. Tako se ovih dana pojavio i Dodatak udžbenicima za noviju povijest kojega su napisali profesori zagrebačkog Filozofskog fakulteta u kome se, kako nas upozoravaju Z. Despot i I. Kustura u “Večernjem listu” od 27. lipnja 2005. “nigdje ne spominje agresija Srbije na Hrvatsku i BiH, (ni) sudjelovanje dijela Srba iz Hrvatske u agresiji (…), uz Republiku Srpsku Krajinu nigdje nema navodnika ili tzv., izjednjačuje se krivnja u ratu, krajnje tendenciozno prikazana ugroženost Srba u Hrvatskoj, oslobođenje Hrvatske Olujom proglašava se zločinom, krivotvoren Papin odnos prema zbivanjima u Hrvatskoj,…”.

 A kako se krivotvori povijest vidimo i iz ove knjige, Tako nam, naprimjer, Strižić daje što je Slavko Goldstein o pokolju obitelji Mravunac u Hrvatskom Blagaju pisao 1965., a potom i ono što piše danas. Ta njegova nova verzija ima malo što zajedničkoga s onom prvom, a Strižić pokazuje kako i nova Goldsteinova verzija tog događaja nije točna, pa konstatira: “Očito, Goldsteina rukovodi samo jedna misao: optuživati Hrvate za djela koja nisu počinili.” Ali taj isti Goldstein je predsjednik Upravnog vijeća spomen-područja “Jasenovac”, a na tu dužnost je i postavljen zbog toga što je kao član Saborske komisije za utvrđivanje žrtava rata i poraća izvješće te komisije o njihovom radu na popisu žrtava u razdoblju od 11. veljače 1992. do rujna 1999. godine lažno prikazao kao konačan popis i time postigao da ta Komisija danas više ne radi. Time značaj ovakvih žrtvoslova još više dobiva na značaju, jer je izgleda to jedini način da danas vraćamo dug našim pokojnicima. Ono što je radila i trebala nastaviti raditi saborska komisija – dakle ono što se treba raditi uz svu potporu države – ne radi se već to rade pojedinci kao što je g. Strižić.

Ali značaj ove knjige nije samo u tome. Ona govori o istini, a vidjeli smo kako nas msg. Pecić upozorava kako će nas jedino istina osloboditi svih mistifikacija i manipulacija i dati nam solidnu osnovu za daljnji život. Zato nije slučajno da danas slavimo desetu obljetnicu veličanstvene hrvatske pobjede u “Oluji” ovom knjigom. Knjigom o istini. A nije gore spomenuti udžbenik profesora s Filozofskog fakulteta početak priče u kojoj nam se laž kao način života pokušava nametnuti upravo kroz priču o “Oluji”.

O istinama o “Oluji” piše admiral Davor Domazet Lošo (“Hrvatski list” od 28. srpnja 2005.):

Prva istina: “Oluja” je uspostavila strategijsku  ravnotežu;

Druga: Hrvatska je, a ne međunarodna zajednica i obranila i spasila Bosnu i Hercegovinu;

Treća: “Oluja” je svijetu pokazala kakva je i što je hrvatska vojska;

Četvrta: Hrvatska se prva u suvremenom svijetu borila i pobijedila terorizam;

Peta: “Olujom” je spriječena federalizacija Hrvatske (plan Z-4); i

Šesta: “Olujom” je spriječeno ponavljanje Srebrenice.

Zato se o “Oluji” i danas uči na vojnim akademijama u svijetu. Zato i ne čudi da je zapovjednik NATO-a, general Clarke, kad je 1998. godine posjetio Zagreb, rekao: “Znadete, jako cijenim vaše oružane snage, čak sam bio veliki obožavatelj generalpukovnika Gotovine u njegovim operacijama prije nekoliko godina.”

A kako se te istine krivotvore komentira i Milan Jajčinović u “Večernjem listu” od 27. lipnja 2005.; “Kako je krenulo ‘novo pisanje povijesti’, uskoro bi i sama Oluja mogla postati ‘povijesnom pogreškom’. Ako smo svjedocima da se sada i sam izlazak iz Jugoslavije, odnosno, kao što predsjednik Mesić laže – ‘bijeg iz regije’ – proglašava pogrešnom politikom, onda se ne bi trebalo čuditi ni da se uskoro i Oluju, kao završnicu toga izlaska, također proglasi pogreškom. Njezini su sudionici ionako pretvoreni u ‘pogrešne ljude’; glavne je političare gnjeva ovosvjetskih moćnika ‘otkupila smrt’, dok su generali ‘otpisani’ – jedni u prisilnoj mirovini, drugi ‘dragovoljno u Haagu’.”

Ovih dana čujemo kako predsjednik države čiji imperijalizam i terorizam je slomljen upravo “Olujom” poziva svjetske moćnike da “Oluju” izjednače sa stravičnim srpskim pokoljem u Srebrenici. Dakle – treba operaciju kojom je spriječen još veći pokolj u Bihaću izjednačiti sa pokoljem u Srebrenici.

Ima li tu pameti? Na žalost ima. To jasno slijedi već iz Jajčinovićeva teksta, a i Zoran Vukman u “Hrvatskom listu” od 4. kolovoza 2005. na slijedeći način komentira taj diplomatski bezobrazluk i nekulturu srbijanskog predsjednika: “On je samo demonstrirao moralni infantilizam srbijanskih vođa. No, njegov istup ne bi bio vrijedan pozornosti da zapravo nije logična posljedica politike revizije Domovinskog rata koja se u samoj Hrvatskoj i preko haškog tužiteljstva provodi proteklih pet godina. Tadić bi samo trebao citirati hrvatske čelnike i hrvatske medije, i rezime bi za nas bio porazan.”

Pritom je značajno upozorenje admirala Domazeta iz “Hrvatskog slova” od 6. kolovoza 2004. o američkoj prosudbi i izjavi iz obavještajnih struktura: “Europski saveznici se ne uzbuđuju previše oko eventualnog pada Bihaća.” Danas se već puno toga zna o “zaslugama” tih svjetskih moćnika za pokolj u Srebrenici. Ne bi im smetao ni taj u Bihaću samo da ostvare ono što su naumili. A i to nam otkriva naš admiral: “Srbi bi vjerojatno bili proglašeni pobjednicima u ratu, kako se tada o tome u političkim krugovima glavnih zapadnih igrača raspravljalo, jer su nadzirali preko 70 posto područja Bosne i Hercegovine. Padom Zapadne Bosne taj bi postotak dosegao gotovo 80 posto.”

Otuda i optužba suda u Haagu da je “Oluja” zločinački pothvat zločinačke organizacije na čelu s Ocem hrvatske države akademikom Franjom Tuđmanom, velikim ministrom obrane Gojkom Šuškom i slavnim generalom, kojemu se dive najviši svjetski vojni časnici, Antom Gotovinom. Za života predsjednika Tuđmana nisu se usudili iznijeti takve optužbe. Znali su da on nikada ne bi prihvatio tako nešto. Uostalom u njegovo vrijeme Sabor je osporio nadležnost Haaga i nad hrvatskim vojno-redarstvenim akcijama, a Vlada traži odgovor od Vijeća sigurnosti da ono odgovori može li sud koji je osnovalo Vijeće sigurnosti procesuirati vojne akcije koje je isto to Vijeće sigurnosti u dvije svoje rezolucije oglasilo legitimnima, dozvoljenima i oslobodilačkima. Drugim riječima, može li se dogoditi presedan da jedna oslobodilačka akcija i njezina oslobodilačka vojska odgovaraju za oslobađanje okupiranog dijela svoje zemlje! Da je upit bio razložan, svjedoči činjenica što Vijeće sigurnosti nikada nije odgovorilo hrvatskoj Vladi i sukladno tome u vrijeme Tuđmanove vlasti ni jedan hrvatski general nije bio procesuiran.

Danas hrvatska policija želi uhapsiti Gotovinu zbog tih apsurdnih optužnica – optužnica protiv samih temelja na kojima je stvorena hrvatska država.

A predsjedniku Srbije se odgovara pričom o tome kako sud u Haagu nije još donio presudu koja bi bila pravomoćna po kojoj je “Oluja” zločinački pothvat zločinačke organizacije. Kao da ne znamo kakva će njihova odluka biti.

Pa već postoje presude tog suda po kojima je Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu. A u novim optužnicama protiv BH Hrvata je i ta lažna optužba proglašena “zločinačkim pothvatom zločinačke organizacije”. A svi znamo da je to neistina, pa čak postoji i knjiga američkog povjesničara Charlesa Shradera koja to pokazuje. Znamo i to da su takve presude, a prema tome i najnovije optužnice, donesene na osnovu svjedočenja Stjepana Mesića, kao i to da to lažno svjedočenje nije smetalo da ga se dva puta bira za predsjednika države.

 Ili pak da dobije najveće državno priznanje povodom desete obljetnice “Oluje” iako su u njegovu uredu najvjerojatnije lažirani i poslani Haagu transkripti koji trebaju “dokazati” da je “Oluja” bila zločinački pothvat zločinačke organizacije, kao i čitav niz drugih radnji i izjava koji jasno pokazuju njegovu ulogu u kriminalizaciji Hrvatskoga domovinskoga rata.

A svjetskim moćnicima nije zločinački pothvat zločinačke organizacije bio to što su vas istjerali iz vaših domova, to što su mnoge vaše rođake pobili ili mnoge od vas ranili, mučili, već im je zločinački pothvat zločinačke organizacije to što je Hrvatska vratila svoja – i po Vijeću sigurnosti UN-a – okupirana područja, a što je pravo i obaveza svake države. Drugim riječima, vaš povratak na svoja ognjišta je posljedica tog “zločinačkog pothvata” iz jednostavnog razloga što svjetski moćnici to nisu željeli.

Uostalom, pogledajmo tu blizu – preko granice. Vidjet ćemo kako tamo postoji Republika srpska. Republika koja je nastala na stvarnom etničkom čišćenju – uz blagoslov svjetskih moćnika. Dapače, svjetski moćnici su zaustavili pobjedonosni hod hrvatske vojske pred Banja Lukom upravo zato da bi Republika srpska danas mogla postojati.

A nevini Dario Kordić u Haagu biva osuđen na 25 godina robije samo zato što je spriječio pokolj svog naroda – pokolj sličan onom u Srebrenici. Gotovina je spriječio isti takav u Bihaću, pa vidimo gdje je sada! I jednom i drugom su nudili da za svoj spas lažno optuže predsjednika Tuđmana i ministra Šuška. Odbili su.

Dario Kordić objašnjava svoju odluku time što je “ponosan na te ljude, ponosan što je bio s njima, ponosan što ih je uopće poznavao. Ne može njih optuživati za nešto što u biti nema veze s njima. Dario nije želio nikoga drugoga optužiti jer nije želio izaći iz zatvora na grbači drugih. Rekao (…) je da bi to bilo sramotno, da ne bi mogao s tim živjeti, a najbitnije mu je, što je nekoliko puta ponavljao, ‘da sljedećih deset godina mogu samog sebe pogledati u zrcalu te da mogu uspravno stajati pred svojom obitelji”. I njemu i generalu Gotovini važnija  je istina i ponos.

I mi moramo i jesmo ponosni na Domovinski rat i sve one koji su nam omogućili slobodu, pa i na one koji su tu među nama. A istina i ponos je ono s čime se mi možemo i moramo boriti protiv laži o Domovinskom ratu i o nama Hrvatima. A laži o nama, laži o Drugom svjetskom ratu su, kako nas je upozorio msg Pecić i ne samo on, bile jedan od uzroka agresije na Hrvatsku i u Domovinskom ratu. Zato ova knjiga koja razobličuje te laži i nije samo žrtvoslov. Ona je doista i mnogo više od toga. Hvala g. Ivanu Strižiću na iznimno vrijednoj knjizi.

Predstavljanja knjige održana su 3. 8. u Rakovici, 4. 8. u Slunju i 6. 8. u Cetingradu. Italikom je dan dio teksta koji je dodan u Slunju, a podcrtani su djelovi koji su dodani u Cetingradu.

 

ZLOČINAČKI SUD U HAAGU, ZAGREB, 2008.

TKO SU ARBITRI HRVATSKE JAVNE SCENE?

 

ANACIONALNI JUGONOSTALGIČARI

 

Vjerojatno će vam se učiniti neobičnim, ali moja prva asocijacija na pitanje «Tko su arbitri hrvatske javne scene?» jest jedna rasprava iz 2000, godine na prvom rođendanu «Zareza». Najviše se razgovaralo o – «Hrvatskom slovu»! Prvi je usput «Slovo» spomenuo Nenad Popović, zapitavši se hoće li Sorosevo “Otvoreno društvo” napustiti Hrvatsku jer je u Hrvatskoj uspostavljena demokratska vlast. Malo u šali, malo ozbiljno, spomenuto je i pitanje hoće li baš Soros financirati “Hrvatsko slovo” i don Antu Bakovića jer su poslije izbora postali oporba. Kada je Velimir Visković rekao da bi bilo dobro da opstane «Hrvatsko slovo», tj. desni dio kulturne scene premda je, po njemu, bio intelektualni servis HDZ-ove vlasti, naišao je na žestoke reakcije. Vjeran Zuppa je «slinjenje» nad «Hrvatskim slovom» nazvao budalaštinom, te je ironično predložio osnivanje zaklade za spas «Hrvatskog slova» koju bi vodila gđa Tuđman. Zuppa je i siguran da «Hrvatsko slovo» od Sorosa neće dobiti dotaciju, te je «desni» dio kulturne scene uputio da nađu svoj «velefaktor».

 

Jugonostalgičararska arbitraža

I doista, dok je Tuđmanova «jednoumna» Hrvatska sufinansirala i Sorosove tiskovine od 2000. godine do danas medijski prostor krasi jednoumlje. Protjerivani su novinari od Maje Freundlich nadalje, smjenjivane nepodobne redakcije pa i tako što bi predsjednik države proglasio njihove novine fašističkim (Jovićeva doista slobodna «Slobodna Dalmacija») do toga da su sveprisutni arbitri hrvatske javne scene isključivo iz kruga ljudi sa spomenute godišnjice «Zareza». nekome se može učiniti neobično da su tzv. liberali insistirali na jednoumlju hrvatske javne scene, ali to ne čudi iz više razloga.

Prije svega, tu je riječ o našim jugonostalgičarima, a doista bi im nezahvalna pozicija bila imati ravnopravno u medijima zastupljenu i hrvatsku državotvornu opciju. Jer kako opravdati činjenicu da im je milija nekakva druga država od one u kojoj žive? Ne čudi stoga to što su u «Feralu» nekoliko puta u «Greatest shits» stavili moju pitalicu:

Koja je razlika između četnika i Jugoslavena?

Četnik je pošteni četnik, a Jugoslaven je pokvareni četnik!

Spomenuta rubrika i daje ono što naše jugonostalgičare najviše boli. A njihove ciljeve ponajbolje je opisao Miroslav Toholj, vlasnik IGAM-a koji je tiskao autobiografski roman Radovana Karadžića. On je, kako to navodi Milan Jajčinović u «Večernjem listu» od 6. 10. 2007. (str. 48) ustvrdio:

«Nas Srbe s Pala okupljene oko velikog borca i velikog humaniste Radovana Karadžića, optužuju da smo zločinci. Smiješno. Ne određuje se kategorija ratnog zločinca prema onome što je učinjeno nego prema cilju radi kojeg je to učinjeno. Ako je zaklano dijete u Prijedolju, onda mora postojati jak razlog zašto je ono zaklano. Jer: srpski su ciljevi sveti.”

 

Protokolarni scenarij – anacionalni ciljevi

A ovdje se «sveti srpski ciljevi» još podudaraju s ciljevima svjetskih moćnika koji su naznačili i načine kako se oni ostvaruju kako pokazuje Josip Jović u knjizi Život po protokolima. Sam intrigantni naslov knjige Jović objašnjava odmah iza naslovnice: “Protokoli sionskih mudraca su, po jednima krivotvorina, po drugima nisu. No, oni se danas doimaju kao scenarij po kojemu se odigrava aktualna hrvatska politička drama, iako u razmaku od sto godina.” Spomenimo ovdje samo sljedeći Jovićev komentar u vezi s Protokolima: “Pogotovo fascinira gledanje na ulogu tiska koji je bio u današnjem smislu riječi tek u povojima, ili na ulogu zajmova u međudržavnim odnosima.” Spomenimo da Protokoli dozvoljavaju postojanje nisko-nakladnih tiskovina koji se protive stvaranju nad-države. Pa otud je i nazočnost državotvornih Hrvata u hrvatskim medijima simbolična. Arbitri su samo oni anacionalni.

Paradigmatičan primjer arbitraže

Najprisutniji među njima je sigurno dr. Žarko Puhovski dojučerašnji predsjednik HHO-a. U Hrvatskoj je bilo lakše kritizirati bilo koga nego njega. Svojedobno sam objavio tekst «Je li Puhovski sveta krava» («Novo hrvatsko slovo», 1. listopada 2004.) u kojem sam pokazao kako su mi znali i objaviti poneki tekst ali su po pravilu izbacivali dijelove u kojima sam govorio o njemu ili ih ne bi objavili. Zato sam ga u “Fokusu”, 22. listopada 2004. i nazvao «hrvatskim nadvladarom». Zapravo, je riječ o našem Apelu u kome smo tražili obnovu političkih procesa. Evo početka mog protestnog pisma televiziji RTL koje oni nisu objavili, kao ni «Vjesnik» tekst u kome je dano to pismo:

«Protestiram protiv načina na koji ste iskoristili mali dio razgovora sa mnom u vašim vijestima u 18.45 dana 23. kolovoza 2004. Prvo, rečeno mi je da pravite prilog o apelu o obnovi političkih procesa održavanih u doba komunističke i drugih totalitarističkih vlasti, a vi ste mali dio razgovora iskoristili za prilog u kojem je glavni gost bio prof. dr. Žarko Puhovski koji je bio svjedok optužbe u barem jednom takvom političkom procesu. Očito je: ako se pokaže da su ljudi nepravedno osuđeni na dugogodišnje robije zahvaljujući i njegovom svjedočenju i on će biti sudionik u zločinu.

U prilogu koji ste snimali sa mnom upozorio sam vašeg novinara da je dr. Mile Budak bio supotpisnik samo ‘Zakonske odredbe o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda’. Međutim, u vašem prilogu vi ste između istine i laži izabrali laž. Prvo ste dali suprotnu tvrdnju g. Puhovskog: ‘Što god netko tvrdio Mile Budak je bio koljački natpisar. On je čovjek koji je napisao i potpisao upute za masovno klanje, najgore klanje koje se ikad na ovom prostoru dogodilo.’

Podsjetit ću vas da je u našem apelu istaknuto kako ‘nije poznat slučaj da je Budak ikome izravno nanio zlo’, dok je jasno da svjedok optužbe u političkom komunističkom procesu to jeste.

I ne samo da ste između mog točnog navoda i neistinite tvrdnje Puhovskog izabrali njegovu, nego ste mu se i pridružili u toj neistini spominjući one koji su ‘u doba NDH-ovog režima smaknuti upravo na temelju zakona na kojem stoji potpis i Mile Budaka, visokog dužnosnika ustaškog režima.’ Dakle, i po vama su ljudi smaknuti na temelju zakona o kulturi bez obzira koliko god on loš bio.»

 

Neprestano ponavljanje laži

Sličnu tvrdnju sam ponovio i na jednom našem radiju na kome je i Puhovski bio gost. Protestirao sam što su u emisiji o Apelu za obnovu političkih procesa pozvali njega koji je – kao svjedok optužbe u jednom takvom procesu – osobno zainteresiran da naš Apel ne uspije. Obnovom procesa u kome je on imao značajnu ulogu i presuda koja bi značila da je taj proces bio zločin označava i njega kao sudionikom zločina – znači zločincem!

Poslije tog razgovora Puhovski dobiva veliki intervju u «Vjesniku» (4. rujna 2004.) u kome ponavlja laž iako je zasigurno čuo moju tvrdnju kako se radi samo o Zakonskoj odredbi o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda:

“Ako netko hoće imati ploču u slavu Mile Budaka (…) onda bi, po mojem sudu, na njoj trebala stajati i rečenica da je Mile Budak bio potpisnik zločinačkih rasnih zakona (…) ne zaboravljamo da je potpisao i, kao doglavnik, skupa s Pavelićem i još trojicom ljudi nametnuo rasne zakone, odnosno zakone o rasnoj kulturi i žalosno nepismen zakonski članak o hrvatskom jeziku (dakle, nije riječ tek o jednome zakonu – sve da je to i važno).”

Dakle, opet ponavlja laž kojom je intelektualna ljevica postigla ekspresno rušenje spomen-obilježja u Svetom Roku! Jedna rečenica Zakonske odredbe – koja je slična onom komunističkom o moralno-političkoj podobnosti – sada mu postaju “zločinački rasni zakoni” i “zakoni o rasnoj kulturi”.

Arbitri zaduženi za povijest

Naravno, poznate su mnoge slične izjave Žarka Puhovskog o Domovinskom ratu. Međutim, ovdje je najznačajnija činjenica da je on kao svjedok optužbe u političkom procesu u Hrvatskoj najznačajniji arbitar hrvatske javne scene i dugogodišnji predsjednik HHO-a, dakle organizacije koja se bavi ljudskim pravima! Nema sumnje da su oni koji su doveli do toga da takvu ulogu ima svjedok optužbe na političkom procesu time samo ponizili Hrvatsku!

Primjer o Puhovskom i Budaku bio mi je dobar zbog činjenice da je Puhovski vrhovni arbitar u svemu pa i u povijesti, a ja na ovoj tribini imam zadatak govoriti o arbitrima o povijesnim temama. Naravno tu se ispred svih nameću dva povjesničara dr. Neven Budak i dr. Ivo Goldstein kao i Slavko Goldstein. Znamo da nam iz EU žele nametnutu «zajedničke» udžbenike povijesti, bolje reći udžbenike lažne povijesti pisane po haaškim presudama. Za to je zadužen solunski Centar za demokraciju i pomirenje.. Prema navodima hrvatskih medija, hrvatskim krakom mreže Centra upravlja dr. Neven Budak. Posebno treba naglasiti današnje zajedničko djelovanje dr. Nevena Budaka i dr. Iva Goldsteina iako je poznato što prvi misli o drugome. Naime, Neven Budak u svom tekstu «O knjizi Ive Goldsteina ‘Hrvatski rani srednji vijek’, ‘Novi Liber’, Zagreb 1995, 511 str.» Radovi, Zavod za hrvatsku povijest, Zagreb 28 (1995.), 299-333; vidjeti str. 316. piše:

«Veliki broj metodičkih grešaka ponovo pokazuje da autor znanstvenom radu pristupa površno i neoprezno. Po znanost je najopasnija njegova navika da tamo gdje nema izvora izmišlja, a onda na temelju takvih fikcija izvodi daljnje zaključke. Neupućenom se čitatelju tako može učiniti da je Goldsteinu uspjelo otvoriti čitav niz dosada neobrađenih tema, pa čak i riješiti niz problema, dok je pri tome, zapravo, riječ o znanstvenoj fantastici.»

Slično je o Goldsteinu pisao prof. Miroslav Brandt u knjizi Život sa suvremenicima, str. 190-191.

Primjeri gluposti

Poznato je da sam često polemizirao s Goldsteinima, pa jedna moja knjiga nosi naslov «Brani li Goldstein NDH», a feljton u «Hrvatskom slovu» u deset nastavaka dan je u mojoj knjizi «Nepoćudne knjige». Teško je izdvojiti najveću bedastoću zbog kojih je dr. Ivo Goldstein i postavljen za profesora nove hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu, ali meni je najsmješnija ona na koju je upozorio prof. Vladimir Mrkoci (Fokus, 6. prosinca 2002.). U knjizi Ive Goldsteina A History, Hurst & Co. London 1999. piše:

«Četnici se osvećuju Hrvatima i muslimanima za genocid u NDH, kao na primjer 15. IV. 1941., kada je četnička jedinica koja se povlačila pred ustašama u Mostaru i okolici ubila više tuceta hrvatskih civila i popalila veliki broj kuća.»

Sveučilišnom profesoru iz povijesti četnici se već petog dana po uspostavi NDH osvećuju za genocid napravljen u toj državi (15. IV. 1941. u Mostaru još nije ni bilo ustaške vlasti). Vjerovali ili ne!

Najgluplje je vjerojatno ono kada Ivo Goldstein u «Slobodnoj Dalmaciji» od 13. srpnja 2002. navodi slučajeve «u kojima bi bilo opravdano kazneno gonjenje», pa sam se našao u njegovom najužem izboru (koje li časti!):

«Ne znam radi li se o klasičnom antisemitizmu, ali već me duže vrijeme po tisku gadi i vrijeđa izvjesni Josip Pečarić, matematičar koji je sebi umislio da zna nešto o povijesti.»

Dakle, kada netko „gadi i vrijeđa“ dr. Iva Goldsteina treba ga kazneno goniti. Tako nešto vam je čak i antisemitizam!

Saga o Goldsteinima

Da Goldsteinima nije strano korištenje neistinama mogu pokazati na primjeru mog intervjua u Slobodnoj Dalmaciji 13. listopada. Tamo sam konstatirao:

“Svi koji promiču tezu o genocidnosti hrvatskog naroda, po definiciji na-padaju našeg blaženika (Stepinca, op. J.P.). Po tome ćete ih prepoznati. Naravno, Goldsteini će izrijekom negirati genocidnost hrvatskog naroda, ali će sve raditi da to bude rezultat njihova djelovanja. Slično dr. Milanu Bulajiću koji nikad neće reći da je u Jasenovcu bilo 700 000 žrtava, ali će sve učiniti da to ‘dokaže’ (istakao J. P.). Zato ja Goldsteine i mnoge druge u Hrvatskoj i nazivam Bulajićevim učenicima.”

Evo kako to navode Ivo i Slavko Goldstein u tekstu “Akademik Pečarić uporno laže” (Slobodna Dalmacija, 20. listopada):

“U intervjuu pod naslovom ‘Bulajićevi učenici kroje nam povijest’ u Slobodnoj Dalmaciji od 13.10.2002. akademik Josip Pečarić tvrdi da Ivo i Slavko Goldstein ‘promiču tezu o genocidnosti hrvatskog naroda’. Ovu bezočnu laž Pečarić varira na više mjesta u istom intervjuu tvrdeći da su ‘Goldsteini… Bulajićevi učenici’, jer ‘slično dr. Milanu Bulajiću čine sve kako bi dokazali da je u Jasenovcu bilo 700 000 žrtava’ (istakao J. P.), pa time ‘dokazali i genocidnost hrvatskog naroda’.»

Glavni urednik «Slobodne Dalmacije» je u dva navrata tražio da svoj odgovor «Lažu Goldsteini i to im je od Boga dano» skratim, pa kada sam to učinio – nije ga objavio!

Ovom prigodom trebam posebno upozoriti na knjigu Ivana Strižića Žrtvoslov Slunjskog kotara u kojoj Strižić pokazuje kako su jugokomunistički povjesničari udeseterostručili broj onih koji su po prijekom sudu osuđeni na smrt zbog izvršenja i/ili organiziranje pokolja obitelji Mravunac u Hrvatskom Blagaju i planiranje sličnih zločina u tom kraju, kako bi mogli pisati o tome kao o prvom velikom pokolju Srba u NDH. On pokazuje kako je u tome sudjelovao i Slavko Goldstein. Daje što je Slavko Goldstein o pokolju obitelji Mravunac pisao 1965., a potom i ono što piše danas. Ta njegova nova verzija ima malo što zajedničkoga s onom prvom, a Strižić pokazuje kako i nova Goldsteinova verzija tog događaja nije točna, pa konstatira:

“Očito, Goldsteina rukovodi samo jedna misao: optuživati Hrvate za djela koja nisu počinili.”

Iako (ne)svršeni gimnazijalac Slavko Goldstein je očito vrlo važna osoba u jugo-komunističkoj historiografiji! U više navrata pisao sam kako je brojka žrtava Jasenovca koju su Goldsteini nametnuli hrvatskim vlastima od 80 do 100 tisuća u stvari «rezervna» velikosrpska brojka pa je nazivam «velikosrpskom brojkom Goldsteinovih i Draže Mihailovića». Zašto? Dr. Vjekoslav Perica (“Sloboda Dalmacija”, 27. srpnja 2002.) pronašao je u Chicagu knjigu koju su 1943. izdali Eparhija Pravoslavne crkve iz Chicaga i Ravnogorski četnički pokret Draže Mihailovića u kojoj se govori o 40 tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu. Dakle, za pola rata polovica od spomenute brojke! I ona kao i ona od 700 000 treba osigurati tezu o genocidnosti hrvatskog naroda.

Kao što vidimo da našim arbitrima laž, neznanje, zla namjera i sl. nisu strani. Da parafraziramo Miroslava Toholja:

Sveti su antihrvatski ciljevi!

Tribina HKV-a, 30. listopada 2007.

«Hrvatsko slovo», 4. siječnja 2007.

ZA PONOSNU HRVATSKU, E-KNJIGA. PORTAL HKV-A, 2009.

 

TOMIĆ-GOLDSTEINOVA POVIJEST

U „Hrvatskom listu“ od 8. listopada 2009. pisano je o zabrani ulaska najpopularnijem hrvatskom pjevaču Marku Perkoviću Thompsonu u Švicarsku i tom prigodom navedeni su i hrvatski novinari – „euroizmećari“ – koji su zaslužni za to. Naravno, odmah se pobunio kolumnist „Jutarnjeg lista“ Ante Tomić: Zar netko može biti veći euroizmećar od mene? I napisao tekst Švicarsko ‘marš’ Thompsonu. To je Europa koju želim!

Njega Thompson asocira na pokolj u Blagaju pa svoj tekst počinje ovako:

„Sada je to daleka prošlost, ali mi još uvijek svaki dan živimo s njom. U svibnju 1941. u jednom mlinu na Korani nedaleko od Blagaja ubijen je mlinar Joso Mravunac, njegova mater, žena i dvoje djece, a dvanaestogodišnja kći spasila se skokom u rijeku. Ništa u ovom zločinu nije upućivalo na motive ili počinitelje, ali ustaške vlasti svejedno su zaključile da on može biti potaknut samo nacionalnom mržnjom.

U Karlovcu je žurno okupljeno sudsko vijeće od politički provjerenih pravnika, iz Zagreba je upućen Vjekoslav Maks Luburić s desetinom ustaša povratnika, a u srpskim selima oko Blagaja, najviše u Veljunu, bez reda je skupljeno nekoliko stotina seljaka. Najpouzdanija brojka koju je Slavko Goldstein našao je da ih je bilo tri stotine sedamdeset sedam.“

Već konstatacija kako je nešto najpouzdanije kad dolazi od Slavka Goldsteina sugerira da je vjerojatno potpuno suprotno tomu. Puno hrvatskih povjesničara i publicista dokazalo je da je to zapravo pravilo kada je riječ i o ocu i o sinu Goldsteinu. I sam sam pisao o nizu takovih primjera. Možda ovom zgodom podsjetim samo na jedan o kome sam pisao u tekstu Montiranje slučaja Matice hrvatske, „Hrvatsko slovo“ od 14. veljače 2003. Evo nekih djelova tog teksta:

„Mržnja Goldsteinovih prema hrvatskom narodu možda je najočitija iz njihove hajke na Maticu hrvatsku. Počeo ju je Ivo Goldstein još prije pojave knjige Holokaust u Zagrebu, nastavljena je u samoj knjizi i tako – sve do danas. Pogledajmo kako to izgleda u interpretaciji Slavka Goldsteina u Nacionalu 21. siječnja 2003. (Željka Godeč: ‚Matica hrvatska ne želi osuditi antižidovstvo svog čelnika u NDH’), gdje je dano njegovo pismo bivšem predsjedniku Matice Josipu Bratuliću i sadašnjem Igoru Zidiću, u kojemu, među ostalim piše: ‚Zar je moguće da se dosadašnje i sadašnje vodstvo MH ne žele distancirati od postupaka Filipa Lukasa koji je u ljeto 1941. godine besramno zahtijevao pljačku imovine svojih sugrađana Židova u ime Matice hrvatske kojoj je tada bio predsjednik? U knjizi Ive Goldsteina ‘Holokaust u Zagrebu’, kojoj sam urednik i suautor, objavili smo na str. 193-194 pismo Matice hrvatske. U njemu se konstatira da ‘sada postoji mogućnost da se pribave prikladne zgrade na mjestu, koje odgovara Matici hrvatskoj’, a to je mjesto u središtu Zagreba, na Jelačićevom trgu br. 15, kojemu pripada dvokatnica prema trgu sa dvorišnim zgradama, vlasništvo Židova Sternberga’, pa iako ‘ove nekretnine još nisu vlasništvo Nezavisne Države Hrvatske’ potpisnici pisma mole Državno ravnateljstvo da ‘izvoli držati na umu prikazane potrebe Matice Hrvatske, kad spomenute nekretnine prijeđu u vlasništvo Nezavisne Države Hrvatske’.(…) Iz pisma se ne vidi je li se ijedan od potpisnika barem zapitao što će biti sa ‘Židovom Sternbergom’ i njegovom obitelji čija bi imovina ‘savršeno odgovarala našim (tj. Matičinim) potrebama’ i kakva će biti sudbina još desetak obitelji koje su u to vrijeme bile stanari u traženim zgradama, pa ih treba izbaciti iz njihovih stanova, jer Maticu ‘u novo doba čekaju nove, veće i mnogobrojnije zadaće’.’

(…)

Pismo MH pisano je 8. kolovoza 1941. Vidimo kako se Goldsteini pitaju jesu li se potpisnici matičina pisma barem zapitali za sudbinu Sternbergovih i odmah zatim spominje izbacivanje iz stanova. Pa jesu li doista Sternbergovi izbačeni iz svoje kuće? Odgovor potražimo kod tih istih Goldsteina koji čitateljima Nacionala sugeriraju ovako nešto. Na str. 190. Holokausta u Zagrebu piše: “Industrijalac Manfred Sternberg (1892) prvih je dana travnja 1941. sa suprugom i dvoje djece napustio Zagreb. Putovali su preko Mađarske i Austrije i, u dramatičnim okolnostima, 5. travnja poslijepodne u posljedni čas prešli u Švicarsku. Već sljedećeg jutra, kao putnici s jugoslavenskim pasošima, vjerojatno bi bili zadržani u Austriji, jer je 6. travnja Treći Reich zaratio s Jugoslavijom. Nakon spasonosnog bijega, cijela je obitelj vrlo brzo prešla u SAD.” Jesu li stigli u SAD prije ili nakon uspostave NDH nije jasno, ali očito ih ustaške vlasti i Matica hrvatska, prema Goldsteinima, žele izbaciti iz njihove kuće 8. kolovoza 1941. godine! Ako je i od Goldsteina, mnogo je.

Poslije tog mog članka prestala je hajka na Maticu koju su svojim lažima pokrenuli Goldsteini!

Znamo da je Slavko Goldstein bio pokretač mnogih anti-hvatskih akcija, kao na primjer kada mu je hrvatska valuta kuna značila obnovu NDH, svojevremeni napad na Ivicu Kostelića ili pak stalni napadi na Thompsona. Kako u nas nema hrvatskih medija, ne čudi kako kod nas nema ni mogućnosti odgovora onima za koje je mnogo puta dokazano da ne govore istinu (ili upravo zato!). Zako sam poslije napada Švicaraca na jednog od najvećih živih Hrvata – Marka Perkovića Thompsona – dobio slijedeće pismo:

Poštovani,

Temeljem najnovijih sramotnih blaćenja RH, koji uredno nailaze na odobravanje formalnog, a u stvari tek tzv. Predsjednika Republike Stjepana Mesića, izjavljujem slijedeće:

–         branitelj i pjevač Thompson nije optužen, nije procesuiran, nije mu dokazana kaznena odgovornost ( koliko mi je poznato ) baš NIGDJE u svijetu,

–         zloporaba branitelja i popularnog domoljubnog pjevača obavlja se na potpuno isti način kao što se Hrvate svojevremeno teretilo za 1,500.000 žrtava Jasenovca,

–         no, odnedavna čak i najrigidniji, najekstremniji, najradikalni ili ortodoksni Židovi priznaju da Jasenovac nije imao više od 100.000 žrtava (inače poznato je da ja ovu brojku nazivam „velikosrpskom brojkom Goldsteinovih i Draže Mihailovića“, op. J.P.),

–         iz meni nepoznatih razloga Židovska općina Zagreb, brojni njihovi lobisti i udruge te posebice jugo-komunjarski sklop u RH, POLA stoljeća marljivo prešućuje da je Tito sinagogu u Nišu dao pretvoriti u muzej, a da je Srbija bila JEDINA Europska država u Drugom svjetskom ratu koja je bila JUDEN FREI ! I time se i vrlo glasno, i vrlo dugo, i potpuno javno, hvalila!?

–         Pa ipak, predsjednik ŽOZ-a, svojevremeno pri posjetu Srbiji, hrabro izjavljuje kako Židovi nikada nisu imali problema sa Srbijom ??!! „Lijepa“ pljuska svim mrtvima na Banjici, Sajmištu i ostalim ( brojnim ) srpskim gubilištima PRVENSTVENO za Židove…

–         U kontekstu vrlo popularnog branitelja i pjevača Marka Perkovića Thompsona treba navesti notornu činjenicu da najljepši zagrebački trg još uvijek nosi ime krvnika Tita, da taj isti trg još uvijek nosi čin okupatorske vojske ( maršal JNA ) koja je razarala, palila, ubijala i uništavala RH punih 5 godina !

–         U kontekstu vrlo popularnog branitelja i pjevača Marka Perkovića Thompsona treba navesti notornu činjenicu da zastava tzv. republike srpske, rsk, krajine, srpskog naroda ili kako već – a u stvari to je okupatorska zastava pod kojom se klalo Hrvate – i dan danas se SLOBODNO VIJORI I KORISTI U SLUŽBENE SVRHE UNUTAR RH !!

    Takve zemlje ipak nema nigdje na svijetu !!

–                  I onda je Thompson fašist, a svi ti koljači, razaratelji svega hrvatskoga nisu fašisti ??

–                  Thompsona bismo trebali shvatiti kao uljudbeni i komunalni problem RH, umjesto njih ??

–         Drugovi, suočite se s povijesnim činjenicama!

 

hrvatski publicist Javor Novak

( 10. listopada. 2009. )

 

      Dakle, vjerojatno je i uvlačenje slučaja pokolja obitelji Mravunac nešto što ima veze s „povjesnom“ djelatnošću Slavka Goldsteina. Inače, Javor Novak mi je o Slavku Goldsteinu napisao slijedeće:

Poštovani,

U vezi g. Slavka Goldstein, a koji počesto rado optužuje Hrvate, trebam  reći kako sam iz pouzdanoga izvora čuo da spomenuti „nezavisni, ugledni, liberalni intelektualac, veliki izdavač, ugledni povjesničar“ i ne sjećam se više kako mu sve ljevičarska javnost ne tepa – nije završio čak ni srednju školu. Štoviše, moj izvor kategorički tvrdi, kako isti ugledni gospodin, koji se rado igra tužitelja ne samo da nije završio srednju školu (jer se to mnogima iz opravdanih razloga može dogoditi) već je on više puta neuspješno pokušavao završiti srednju školu. No, njega to ne smeta da povjesnikuje i javno prepričava ružne mitove.

Iz osobnog pak iskustva tvrdim (jer sam to čuo na svoje uši) kako g. Slavko Goldstein sredinom 2009. godine u emisiji Prvog programa Hrvatskoga radija (u kojoj gostuje putem telefona) izjavljuje (nakon sugovornikovih iznesenih povijesnih činjenica) koje je odlično predstavio stvarno ugledni i zaista cijenjeni povjesničar dr Jurčević, „kako se on čudi dr Jurčeviću što on iznosi takve stavove“ (!). A sveučilišni profesor i dr povijesti te autor brojnih znanstvenih radova i naravno sudionik brojnih povijesnih i drugih simpozija, nije iznosio svoje stavove – već povijesne činjenice! Precijenjeni g. Goldstein uzeo si je to pravo zgražati se nad iznesenim podatcima kao da je i on sveučilišni profesor te i sam doktor povijesti…

Tragikomično što šuplja ambicija i potpuna neobjektivnost učine od čovjeka. Osobe koja se tako rado igra javnoga tužitelja a nema završene ni srednje škole.

 

Koliko je opće-poznato da je Slavko Goldstein čovjek koji ne preže od laži svjedoči i njegovo nedavno otvoreno pismo kardinalu Bozaniću od 29. rujna 2009. godine. Reagirao je Nadbiskupski duhovni stol osvrtom »Istina se ne dopušta ušutkati« u Glasu Koncila 14. 10. 2009. U tekstu se komentira niz neistina Slavka Goldsteina. Isto pismo komentirao je Hrvoje Hitrec na Portalu HKV-a, 14. 10. 2009. u tekstu znakovita naslova „Osnovna škola za krivotvoritelje povijesti“.

I doista, Slavko Goldstein je jedan od ideologa komunističke laži o tom slučaju koji je smislio kako se radi o „prvom masovnom pokolju na Kordunu i jednom od prvih zločina takve vrste u cijeloj zemlji“. Ivan Strižić u Žrtvoslovu Slunjskoga kotara“ piše o četničkom pokolju (usporedite s tekstom našeg euroizmećara) piše na str. 95.-128. koji završava riječima:

„Kada povjesničaru nije do istine, već do njezine instrumentalizacije, onda se lako poseže za lažima, klevetama nedužnih, s jedinom svrhom da se postigne cilj, odnosno da strijeljanje Veljunaca u Hrvatskom Blagaju bude opravdanje za planirani genocid počinjen nad Hrvatima 1941.-1995. godine.“

U knjizi je dano svjedočenje preživjele Milke Mravunac ud. Krpan (str. 101-103), koja je „sve do sloma druge Jugoslavije bila pod stalnim nadzorom UDB-e (SDB-a). Slunjskom dekanu Peciću povjerila se, rekavši da ju je UDB-a motrila da ne bi govorila drugačije nego što su to ‘istoričari’ odredili“. Danas, kada znamo i za Hudu jamu možemo zamisliti kroz što je ona prolazila, da bi danas Goldstein i drugovi ponovo koristi njenu tragediju i tragediju njene obitelji u svojoj jugokomunističkoj propagandi, pa čak vidimo i u svojim euroizmećarskim napadima na Thompsona. U svojoj knjizi Strižić uspoređuje oba Goldsteinova teksta o ovom pokolju (onaj iz 1965. i ovaj koji spominje Tomić) pokazuje kako ta dva teksta nemaju veze jedan s drugim pa kaže:

„Očito, Goldsteina rukovodi samo jedna misao: optuživati Hrvate za djela koja nisu počinili.“

Kolika je njegova mržnja prema Hrvatima pokazuje i to kako Goldstein koristi UDB-in teror nad Milkom:

„Tada 12-godišnja djevojčica Milka Mravunac na upriličenom suočavanju sa svim uhićenicima, nije mogla prepoznati počinitelje. Doduše u nedavnoj je izjavi jednom istraživaču potvrdila da je jednog od počinitelja ipak prepoznala, ali se to ne može smatrati dokazom.“

Naravno, Goldstein ne bi bio Goldstein kada ne bi lažno tvrdio da je Milka prepoznala počinitelja tek nedavno.

Strižić na str. 106.-107. daje slijedeći tekst (iz iskaza Ivana Šimca, tj. rekonstrukcije događaja mještana Blagaja):

„Prepoznavanje

Oružnici pomažu pristiglim ustašama u hvatanju sumljivaca. Prva grupa je dovezena u Blagaj i smještena u školu. Ustaše pitaju Milku bi li prepoznala napadače.

– Bih – odgovaa Milka, ali nikoga nije prepoznala. Ustaše odlaze s Milkom u Veljun, gdje su u međuvremenu priveli još pedesetak Srba. Postrojili su ih pred mjesnm crkvom u dva reda. Milka se pozorno zagledavala u preplašena lica postrojenih ljudi i prepoznala jednog.

– On je – reče tiho. Prepoznala je nekog Miku Kosijera. Drugoga nema. Ostali Srbi viču: – Vi ga pronađite, mi ćemo mu suditi! Kosijera odvode u sobu, presvlače ga i opet stavljaju u stroj. Kažu Milki neka dobro pogleda, ne bi li prepoznala i drugog. Milka ponovo zastaje kod Kosijera i kaže: – On je! Nije više bilo dvojbe, da se zaista radi o zločincu. Kosijer uzvraća Milki: – Ti mene pojede i moje četvoro djece!

Ostali Srbi bili su zadovoljni, što je bar jedan od krivaca pronađen. Drugi, koji je bio pobjegao iz Vuljuna, pronađen je nešto kasnije u selu Točku, gdje je uhićen na spavanju.

Dok su pretraživali srpske kuće, oružnici i ustaše pronašli su oružje i mnoštvo promičbenih letaka, komunističkih i četničkih, kao i popis Hrvata koje treba likvidirati. Prijeki sud imenovan iz Zagreba osudio je 32 čovjeka na smrt streljanjem. Strijeljani su iza škole i pokopani na mjestu zvanom Mijatov dol. Njiva je preorana odmah istog dana. Nije postojala druga grobnica, a niti je, mimo Prekog suda, uredovao Luburić, kako se navodi kod komunističkih pisaca. Luburića tada, a niti kasnije, u Hrvatskom Blagaju nije bilo.

Komunisti i Srbi htjeli su poslije rata pošto-poto dokazati da je Hrvatskom Blagaju pobijeno 400-500 Srba Veljunaca. Čak je i vojska početkom pedesetih godina (prošloga stoljeća) pretraživala Blagaj i okolicu ne bi li pronašla dokaze o pokolju, ali, pošto rezultati nisu nikada objavljeni, znači da ništa nisu pronašli. I drugi su tražili prirodne jame, misleći da će u njima pronaći „ubijene“ Srbe Veljunce, a pronalazili su samo kosti ubijenih Hrvata, i vojnika i civila. Osim toga, mnogi koji se vode kao ubijeni u Hrvatskom Blagaju nakon rata bili su živi, a mnoge, navodno ubijene, nitko ne zna, niti je za njih čuo, pa se s pravom vjeruje da su ih izmislili Pepa Zinajić i njegovi da bi se održala „teorija“ o 400-500 ubijenih Veljunaca u Blagaju. Ne treba biti puno pametan pa zaključiti, da se zaista dogodio tako strašan zločin, kako Srbi i komunisti govore, tko bi od Veljunaca muškaraca preživio? Pa nije to neko veliko selo, a to, da su hvatali i Srbe iz drugih sela i općina, pa kako se moglo, kad se sve brzo odvijalo? Ponavljam, osim onih strijeljanih, nitko tada u Blagaju nije ubijen.“

Spomenimo i „povjesničare“ o čijim tekstovima piše Strižić: Vladimir Dedier, Slavko Goldstein (spomenuta 2 teksta), dr. Đuro Zatezalo, dr. Dušan Korać, Dušan Z. Opačić (4 teksta), Mirjana Peremin, Milan Bulajić, Petar Zinaić. Evo njima se pridružio i Ante Tomić.

Vjerojatno Goldsteinu može konkurirati samo jedan kolumnist poznatih dnevnih novina, kodnog imena „Stevan“, koji je stručnjak za HAZU, a nije uspio završiti ni fakultet. Zato i ne čudi što se Hrvoje Hitrec u spomenutom tekstu osvrnuo i na njegov „povjesničarski“ opus. Naslov tog dijela također puno govori „Medijski cirkusant o najbližoj povijesti“.

Zapravo, Tomić je najsmješniji kada u svom komentar jugo-komunističke laži povezuje  s kako kaže

„nenadmašnom interpretacijom Marka Perkovića Thompsona:

Jasenovac i Gradiška Stara

To je kuća Maksovih mesara.“

Nije mu jasno zašto je svojevremeno naš veliki kritičar Darko Glavan na to priupitao sarajevskog rabina hoće li zbog „nenadmašne interpretacije“ jedne druge pjesme tražiti zabranu dolaska predsjednika Mesića u Sarajevo. Mesićeva „nenadmašna interpretacija“ spominje se i u nedavnom Priopćenju ZU HVIDR-a grada Zagreba u kome ga pozivaju da podnesae ostavku:

„Mesić prigovara navodno ‘koketiranje s ustaštvom’, ali je amoralno da takvi besramni prigovori dolaze od čovjeka koji se istakao potpirivanjem rata, pjevanjem ustaške uspješnice ‘Jure i Bobana’, koji je tvrdio da ‘ustaše nisu fašisti’, da su ‘Hrvati pobijedili 10. travnja 1941.’, čovjeka koji je huškao na progon Srba iz Hrvatske pozivajući ih da ‘odnesu blato koje su donijeli na svojim opancima’, koji je neuvijeno tvrdio da će ‘uskoro svi Srbi u Gospiću stati pod jedan kišobran’…“

Još je smiješnije što Tomić „proziva“ i biskupe:

„Biskupi će se čak drznuti i napraviti blesavi, pa reći da nam Marko Perković Thompson zapravo poje o Bogu, domovini i obiteljskim vrijednostima.“

Jadni Tomić ne razlikuje što su autorske pjesme koje su Thompsonove o kojima govore biskupi od tuđih pjesama. I dok Švicarci spominju samo te pjesme, dotle jadničak Tomić misli da je to isto s „nenadmašnim interpretacijama“ tuđih pjesama. Još je smješnije što se priklanja sarajevskom rabinu pa smatra da je strašno ako neku nedoličnu pjesmu pjeva neki pjevač, a sasvim je normalno da takve pjesme pjevaju političari – pogotovu ako postanu predsjednici država. Nevjerojatno je kako naši biskupi nisi tako inteligentni kao Tomić, zar ne? Kako znamo da se pjevačima plaća da pjevaju pjesme, vjerojatno nam Tomić želi poručiti da je primjerenije da to radi predsjednik, jer je on mnogo bolje plaćen za to. Vjerojatno to Tomić zna jer se u Priopćenju ZU HVIDR-a grada Zagreba ne spominje samo Mesićeva „nenadmašna interpretacija“, zar ne?

Pretpostavimo da Tomić i nije priglup. On, dakle, zna da će ovakvim napadom na Thompsona sve iznova podsjetiti na spomenutu Mesićevu „nenadmašnu interpretaciju“ i ne samo na to. Znajući kako mnogi u Hrvatskoj tvrde da je Mesić veleizdajnik, dapače postroji i knjiga prof. dr. Miroslava Tuđmana Vrijeme krivokletnika u kojoj je to dokazano, Tomić očito želi poručiti da Mesić spada među one koje je opisao kineski filozof i pisac Sun Tzu:

„Najveća umjetnost je slomiti otpor neprijatelja bez borbe na bojnom polju. Samo indirektna metoda može jamčiti pravu pobjedu. Rastvorite sve što je u zemlji neprijatelja dobro. Uvucite predstavnike vladajućeg sloja u zločinačke pothvate, potkopajte njihov položaj i ugled, prepustite ih javnoj sramoti pred njihovim sugrađanima. Iskoristite rad najnižih i najodvratnijih ljudi. Ometajte svim sredstvima rad vlade. Širite nejedinstvo i svađe među građanima neprijateljske zemlje. Nahuškajte mlade protiv starih. Ometajte svim sredstvima naoružanje, opskrbu i red u neprijateljskoj vojsci. Poništavajte sve vrednote. Budite velikodušni s ponudama i poklonima da biste kupili informacije i ortake. Svugdje smjestite svoje ljude. Nemojte štedjeti ni u novcu, ni u obećanjima, jer to donosi visoke kamate…“

Ili Tomić samo nije baš puno inteligentan?

Akademik Josip Pečarić

Portal HKV-a, 26. listopada 2009.

 

OBA SU PALA, ZAGREB, 2016.

KAKO ZAMAGLITI PRIJEVARU S JASENOVAČKIM POPISOM?

Na nedavnom javnoj sjednici Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta u Mimari imao sam veliko zadovoljstvo predstaviti novog člana HNES-a dr. sc. Stjepana Razuma. Trebao sam pročitati biografiju kandidata koju dajem u prilogu. Međutim, skratio sam čitanje biografije i ukazao na činjenicu da je upravo on najzaslužniji za postojanje Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Naime, kada je svojevremeno u intervjuu Hrvatskom listu (2012.) ukazao što povijesna znanost traži od istraživača žrtava, pa tako i za one u Jasenovcu, bio je napadnut od onih koji uvijek tvrde da povijest treba prepustiti povjesničarima. To su bili veleposlanik Srbije u RH i tadašnji predsjednik RH Ivo Josipović. Jaki neki povjesničari, zar ne? Istaknuo sam i izuzetnu važnost nedavnog otkrića dr. Razuma u svezi s popisom žrtava Jasenovca. Naime, već ranije su članovi Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac objavili kako su pronašli 14.000 kloniranih imena. Poslije tog otkrića Memorijalni centar je skinuo popis sa interneta, pa se pojavio iznova i tako, što je dokazao Dr. Razum, da su klonirana imena zamijenjena novim!

Bilo je za očekivati da će se takova prijevara pokušati zamagliti nekim uobičajenim pamfletom što se doista i dogodilo (Vladimir Matijanić, “Jasenovac i navika stara: negacija holokausta” Slobodna Dalmacija, 21.06. 2015.), dok je na upite uredništva Hrvatskoga tjednika, upućene ravnateljici JUSP-a Jasenovac Nataši Jovičić glede tih prijevara, nije prvotno stigao nikakav odgovor. Kasnije je uredništvo ipak dobilo odgovor, ali ne od ravnateljice Nataše Jovičić, niti od radnika koji su sastavljali popis, već od Zdenka Ćorića, odgovorne osobe za kreiranje baze podataka, tj. od Poduzeća za pružanje usluga na području korištenja informatičko-komunikacijskih tehnologija Utilis iz Zagreba.

I Matijaniću i Utilisu dr Razum je sjajno odgovorio tekstovima:

“Da, dokazali smo da je Jasenovac otrovna i sramotna laž”. Nadnaslov: “Aktualno. Dr. Stjepan Razum, odgovara na pamflet ‘Slobodne Dalmacije’ i projugoslavenskih povjesničara”. Podnaslov: “Najčasnije bi bilo da gosopđa Nataša Jovičić prizna da je popis jasenovačkih žrtava lažan i da snosi zakonske posljedice!” U: Hrvatski tjednik, 2015., br. 562, od 1.VII.2015., str. 30-34 i 46., te:

“Tvrtka Utilis pokušava smicalicama prekriti jasenovačku prijevaru”. Nadnaslov: “DORH bi imao pune ruke posla”. Podnaslov: “Uopće se ne radi o pogrešci, nego o zamagljivanju prijevare. Gospodin Ćosić[!] pokušava izvući iz neugodnoga i nedopuštenoga položaja varanja hrvatske javnosti ravnateljicu Natašu Jovičić, ali to čini providnim smicalicama, tako da sam sebe zakapa do grla”. U: Hrvatski tjednik, 2015., br. 562, od 1.VII.2015., str. 35.

Zapravo, posebno mi je zanimljiva tvrdnja o pamfletu projugoslavenskih povjesničara. Naime, dr. Razum se osvrće na  navodne autoritete koji se u članku spominju:  dr. Ivu Banca, Slavka Goldsteina, dr. Tvrtka Jakovinu i dr. Hrvoja Klasića.

Vjerojatno nema nikoga tko hrvatski diše koji se ne slaže s konstatacijom dr. Razuma o zadnjoj dvojici:

“Kad je riječ o dr. Tvrtku Jakovini i dr. Hrvoju Klasiću, na koje se člankopisac Matijanić također poziva kako bi njihovim “autoritetom” potkrijepio svoj članak, na njih ne treba trošiti riječi, jer se radi o indoktriniranim i jugoslavenski ideologiziranim povjesničarima.”

Dr. Razum daje sjajnu raščlambu tvrdnje dr. Banca:

“Od tih autoriteta začuđuje me kukavičluk dr. Ive Banca. Pitajući ga što misli o rezultatima istraživanja Stjepana Razuma, Stipe Pilića i Igora Vukića, dr. Banac kaže: “Vrlo sam skeptičan prema tim tezama, s tim ne želim imati apsolutno nikakve veze. Mislim da to nije predmet o kojem se može raspravljati, nisam vidio nikakvih ozbiljnih dokaza da to nije bio logor smrti.”

        Dr. Banac je u ove dvije rečenice izrekao četiri gluposti ili porazne istine o sebi:

        1.) izražava skepsu, tj. negativan stav prema tezama s kojima se ne želi uopće zamarati, pa je logično zaključiti da ih ne poznaje ili ne poznaje predmet teza. Znanstveno nije pošteno izražavati sumnju prema nečemu što se ne poznaje.

        2.) Izražavanje tako izričitoga stava da ne želi imati apsolutno nikakve veze s tezama o Jasenovcu – niti ih potvrditi, niti zanijekati, očituje čovjeka s velikim strahom. Naime, u riječima “ne želim imati” naslućuje se strah. Koga se ili čega i zašto boji? Je li znanstvenik poput njega treba dobiti neko dopuštenje da istražuje neki predmet?

        3.) Nevjerojatno je da kaže kako misli da Jasenovac ili teze o Jasenovcu nisu predmet o kojem se može raspravljati. Pitam se, gdje je nestao znanstvenik u tom gordom Bancu koji je mogao i znao uvijek o svemu govoriti i raspravljati? Je li on slobodan? Ili je sluga koji sluša naredbe svoga gospodara o čemu smije ili ne smije raspravljati? Nema toga na ovom svijetu o čemu se ne može raspravljati! Smije li se – to je drugo pitanje! No, bilo bi pošteno reći – tko mu to zabranjuje i u ime koga ili čega.

        4.) Najveća glupost od svih navedenih je posljednja, a to je da dr. Banac nije vidio ozbiljnih dokaza da Jasenovac nije bio logor smrti. Ovo je očito izvrtanje stvarnosti naopačke. To je slično onome kad je predsjednik Veleizdajnik govorio da hrvatski generali moraju u Haagu dokazati da su nevini, umjesto da tužiteljstvo dokaže njihovu krivicu. Da bi nešto bilo logor smrti, trebalo bi valjda imati dokaza za to. Stvarni pak nedostatak takvih dokaza Bancu ne smeta da i dalje smatra da je Jasenovac bio logor smrti, jer netko ga je tako podučio (valjda drugarica učiteljica u osnovnoj školi!). Razumno bi bilo na novinarov upit očekivati odgovor: nisam se time bavio, pa ne mogu o tome ništa reći. Ali izražavati sumnju u nešto u što ne želi ni ulaziti, i s čime ne želi imati nikakve veze, nerazumno je i kukavički. Kukavički je zbog toga što on kao povjesničar, ne može izbjeći temu Jasenovca, koja se nameće cijelom narodu kao tema, a on s njome ne želi imati veze.”

Zapravo pitam se treba li Bančev odgovor shvatiti kao pomak u njegovim razmišljanjima. Naime, poslije moje knjige “Brani li Goldstein NDH?” ničim izazvan dr. Banac se okomio na govor s promocije prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana koji je objavljen u Glasu Koncila. U prilozima dajem i moj odgovor na taj napad dr. Banca Evanđelje po Bancu, Glas koncila, 10. studenoga 2002.

Nije jasno kako je i Slavko Goldstein svrstan među povjesničare kada je poznato da on ima  najviše završenu srednju školu. Istina, jedan hrvatski povjesničar mi je svojedobno tvrdio kako je dr. Ivo Goldstein za “svoja” mišljenja obično pitao svog oca. Bilo mi je čudno, ali dr. Razum je već prvom tvrdnjom pokazao je kako je to  veoma vjerojatno. Naime dr. Razum kaže:

        “Slavko Goldstein ostrašćeni je i vrlo motiviran, pa stoga pristran, subjektivan i neznanstveni pisac. To najbolje dolazi do izražaja upravo u svojoj knjizi “1941. godina koja se vraća”, a prenosi ih člankopisac Matijanić. Već sama ta knjiga dovoljno govori o Goldsteinovoj neznanstvenosti. Tu on, a onda i Matijanić, pokušava istražnim iskazom koji je Slavko Kvaternik dao prevratničkim komunističkim vlastodršcima dokazati neku istinu o Jasenovcu. Znamo što su ljudi sve spremi reći, a osobito obtužiti druge, pa onda reći i ono što istražitelj očekuje, samo kako bi spasili vlastitu kožu. Takav je upravo slučaj s iskazom Slavka Kvaternika. Slično se u svojim memoarima htio za svoju ratnu ulogu oprati pred svjetskom javnošću Glais von Horstenau. Naravno da su i sjećanja Vlatka Mačeka, koji je inače u logoru Jasenovac imao sasvim pristojnu obskrbu i brigu, takva kakva jesu, jer su pisana pod utjecajem poslijeratne agitpropovske promiđbe. Slavko Goldstein nije sposoban ili ne želi razlučiti pljevu od srži, pa nam kao istinu podvaljuje pljevu.”

O čemu se radi? U mojim tekstovima o Ivi Goldsteinu lako se može vidjeti kako sam s nevjericom ustanovio da ovaj znanstvenik kao vrela navodi izjave koje su poslije rata davali zatvorenici komunističkim vlastima. Dakle u vrijeme kada je Komunistička partija bila Staljinov sljedbenik i kada se zna kako su u Staljinovim (dakle i Titinim) zatvorima  priznavali sve što su istražitelji tražili. Sada je jasno da je Ivo naučio od tate takav pristup povijesnim znanostima. Ne čudi što sam bio u mogućnosti napisati dobar dio knjige “Zabranjeni akademik” tako što sam samo stavio u nju tekstove istinskih povjesničara o neznanstvenom radu ovog profesora na Filozofskom fakultetu.

Međutim, još me je više razveselio nastavak komentara dr. Razuma:

“Na kraju, Matijanić pita izravno Goldsteina što misli o mojim, kao i drugih istraživača izjavama. Tu je Goldstein od prve ispalio pucanj u ništa. Kaže, “radi se o stavovima koji se u razvijenom, demokratskom društvu nazivaju negacija holokausta”. I još dodaje: “držim da se s ovim posljednjim pokušajima krivotvorenja istine o Jasenovcu prešlo sve granice tolerancije prema takvim neistinama”.”

Da bi vidjeli zašto me je razveselio, pogledajte priču oko same knjige “Brani li Goldstein NDH?” danu u tekstu “Tko su arbitri hrvatske javne scene?”, Portal HKV-a, 06. 11. 2007.:

“Najgluplje je vjerojatno ono kada Ivo Goldstein u «Slobodnoj Dalmaciji» od 13. srpnja 2002. navodi slučajeve «u kojima bi bilo opravdano kazneno gonjenje», pa sam se našao u njegovom najužem izboru (koje li časti!): «Ne znam radi li se o klasičnom antisemitizmu, ali već me duže vrijeme po tisku gadi i vrijeđa izvjesni Josip Pečarić, matematičar koji je sebi umislio da zna nešto o povijesti.» (Kaže  povjesničar kome je vrhunski autoritet u povijesti njegov tata s možda završenom srednjom školom, op. JP) Dakle, kada netko „gadi i vrijeđa“ dr. Iva Goldsteina treba ga kazneno goniti. Tako nešto vam je čak i antisemitizam! Da Goldsteinima nije strano korištenje neistinama mogu pokazati na primjeru mog intervjua u Slobodnoj Dalmaciji 13. listopada. Tamo sam konstatirao: “Svi koji promiču tezu o genocidnosti hrvatskog naroda, po definiciji napadaju našeg blaženika (Stepinca, op. J.P.). Po tome ćete ih prepoznati. Naravno, Goldsteini će izrijekom negirati genocidnost hrvatskog naroda, ali će sve raditi da to bude rezultat njihova djelovanja. Slično dr. Milanu Bulajiću koji nikad neće reći da je u Jasenovcu bilo 700 000 žrtava, ali će sve učiniti da to ‘dokaže’ (istakao J. P.). Zato ja Goldsteine i mnoge druge u Hrvatskoj i nazivam Bulajićevim učenicima.” Evo kako to navode Ivo i Slavko Goldstein u tekstu “Akademik Pečarić uporno laže” (Slobodna Dalmacija, 20. listopada): “U intervjuu pod naslovom ‘Bulajićevi učenici kroje nam povijest’ u Slobodnoj Dalmaciji od 13.10.2002. akademik Josip Pečarić tvrdi da Ivo i Slavko Goldstein ‘promiču tezu o genocidnosti hrvatskog naroda’. Ovu bezočnu laž Pečarić varira na više mjesta u istom intervjuu tvrdeći da su ‘Goldsteini… Bulajićevi učenici’, jer ‘slično dr. Milanu Bulajiću čine sve kako bi dokazali da je u Jasenovcu bilo 700 000 žrtava’ (istakao J. P.), pa time ‘dokazali i genocidnost hrvatskog naroda’.»

Glavni urednik «Slobodne Dalmacije» je u dva navrata tražio da svoj odgovor «Lažu Goldsteini i to im je od Boga dano» skratim, pa kada sam to učinio – nije ga objavio! Ovom prigodom trebam posebno upozoriti na knjigu Ivana Strižića Žrtvoslov Slunjskog kotara u kojoj Strižić pokazuje kako su jugokomunistički povjesničari udeseterostručili broj onih koji su po prijekom sudu osuđeni na smrt zbog izvršenja i/ili organiziranje pokolja obitelji Mravunac u Hrvatskom Blagaju i planiranje sličnih zločina u tom kraju, kako bi mogli pisati o tome kao o prvom velikom pokolju Srba u NDH. On pokazuje kako je u tome sudjelovao i Slavko Goldstein. Daje što je Slavko Goldstein o pokolju obitelji Mravunac pisao 1965., a potom i ono što piše danas. Ta njegova nova verzija ima malo što zajedničkoga s onom prvom, a Strižić pokazuje kako i nova Goldsteinova verzija tog događaja nije točna, pa konstatira: “Očito, Goldsteina rukovodi samo jedna misao: optuživati Hrvate za djela koja nisu počinili.” Iako (ne)svršeni gimnazijalac Slavko Goldstein je očito vrlo važna osoba u jugo-komunističkoj historiografiji!

U više navrata pisao sam kako je brojka žrtava Jasenovca koju su Goldsteini nametnuli hrvatskim vlastima od 80 do 100 tisuća u stvari «rezervna» velikosrpska brojka pa je nazivam «velikosrpskom brojkom Goldsteinovih i Draže Mihailovića». Zašto? Dr. Vjekoslav Perica (“Sloboda Dalmacija”, 27. srpnja 2002.) pronašao je u Chicagu knjigu koju su 1943. izdali Eparhija Pravoslavne crkve iz Chicaga i Ravnogorski četnički pokret Draže Mihailovića u kojoj se govori o 40 tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu. Dakle, za pola rata polovica od spomenute brojke! I ona kao i ona od 700 000 treba osigurati tezu o genocidnosti hrvatskog naroda. Kao što vidimo da našim arbitrima laž, neznanje, zla namjera i sl. nisu strani. Da parafraziramo Miroslava Toholja: Sveti su antihrvatski ciljevi!”

Zapravo je i razumljivo tadašnje ponašanje glavnog urednika Slobodne Dalmacije. U svom tekstu su mi Goldsteini poručili da će učiniti sve da me onemoguće u iznošenju mojih laži. Da, kako je bilo glavnom uredniku kada je shvatio tko tu doista laže, zar ne?

Zavrišti ću s nastavkom teksta o Goldsteinu dr. Razuma:

Goldstein misli da je riječ holokaust samorazumljiva, sveopća i posvemašnja. Ako je mislio konkretno na mene da negiram holokaust, to uopće nije točno. Meni je sasvim dobro poznato da je njemačka okupacijska vlast u suradnji sa srpskom vladom Milana Nedića u prvim mjesecima 1942. godine učinila genocid ili holokaust nad Židovima, tako da je za nekoliko mjeseci Srbija proglašena slobodnom od Židova. Isto tako, poznato mi je da su Titovi partizani učinili genocid ili holokaust nad hrvatskim narodom tijekom rata, a osobito po završetku rata. Nije mi ni u primisli nijekati te holokauste, pa me čudi Goldsteinova izjava da se radi o negaciji holokausta. Isto me tako čudi drugi dio njegove izjave u kojem govori o “pokušajima krivotvorenja istine o Jasenovcu”. Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac osnovano je upravo zato da dođe do istine glede toga logora, budući da desetljećima prije toga oni koji su se smatrali mjerodavnim za to područje nisu nam podarili tu istinu, već nasuprot, sve su ga više omatali u laž i mit. Poznato je da je Slavko Goldstein bio član saborske Komisije za utvrđivanje žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća i da je obećao dati cjeloviti popis žrtava hrvatskih Židova, jer navodno zagrebačka židovska obćina posjeduje takav popis. No, takav popis on nikada nije Komisiji dostavio, a danas je i razumljivo zašto. Naime, na jasenovačkom popisu nalaze se mnogi hrvatski Židovi koji su ipak – Bogu hvala – preživjeli rat, ali unatoč tome oni su i dalje na tom popisu kao žrtve tadašnje ND Hrvatske. On, kao svojedobni stručnjak za Jasenovac morao je biti upoznat s tim činjenicama, ali nije poduzeo ništa da bi se taj popis u tom smislu ispravio. Stoga ne mogu, nego zaključiti kada je riječ o Jasenovcu, da se Slavko Goldstein ponaša kao etnobiznismen, što je u našem hrvatskom društvu već poznata pojava i nažalost vrlo unosna, pa u skladu s time mora lagati. Stoga je iluzorno od njega očekivati ikakvu mjerodavnu riječ glede toga.

Naime, u mojim tekstovima se mogu naći dijelovi koji zapravo predstavljaju komentar i ovakvih tvrdnji Slavka Goldsteina. Posebno sam obratio pažnju na ulogu oko Komisije za utvrđivanje žrtava rata i poraća koja je bila još i sramotnija od ove o kojoj govori dr. Razum. O tome sam pisao i nedavno kada sam naveo dio spomenute knjige “Brani li Goldstein NDH? u kome se na tu ulogu osvrće predsjednik Komisije Kazimir Sviben.

Akademik Josip Pečarić

ČESTITKA I KNJIGA NA DAR AKADEMIKA JOSIPA PEČARIĆA

Poštovani,

Sretan Božić i blagoslovljenu novu 2024. godinu uz knjigu na dar želi vam Josip Pečarić.

Knjiga ANTE TOMIĆ: ZNANSTVENIK ILI PODOFICIR? je dana na portalu dragovoljac.com:

https://www.dragovoljac.com/images/minifp/Tomic.pdf

Zapravo ovaj dar je pomalo naobičan jer je dar i nastavnicima sa FER-a. Naime, do mene je došla priča kako su se neki bivši studenti FER-a iznenadili kada su na na pogrebu moje supruge vidjeli puno svojih profesora.

Vjerojatno ne znaju na primjer da su tri moja doktoranda svojevremeno istog dana izabrana na FER-u za redovite profesore matematike, a na ovim slikama su i njihovi profesori koji nisu matematičari. Jedan je bivši rektor Zagrebačkog sveučilišta, a drugi bivši dekan FER-a.

Zato mi se čini da je i ovaj knjiga  zgodan i prigodan dar jer je i ona napisana kao odgovor na napad na njihove kolege s Fakulteta.

Tako u Uvodu knjige mogu pročitati:

Naslov knjige je dan po prvom dijelu u kome je dano reagiranje na smiješni napad Anta Tomića na knjigu dvojice doktora znanosti sa FER-a dr. sc. Nikole Banića i dr. sc. Mladena Koića ‘Jasenovački popis, lažne žrtve’. Danas postoji na Internetu puno toga, pa i razni popisi žrtava rata. Za dva izvrsna stručnjaka iz računarstva bilo je doista lako da proučavaju popis JUSP Jasenovac i uspoređuju ga s drugim popisima. Napisali su preko 100 (STO) članaka o rezultatima tog rada. Bez ikakvog utjecaja na JUSP Jasenovac. Uklonili su samo jedno ime jer su im je navodnoj žrtvi na sprovodu bio Predsjednik Vlade RH. Ostale nisu jer veći broj žrtava odgovara i Vladi i mnogima iz oporbe u RH.

A knjiga Banića i Koića ima skoro 800 stranica. Toliko stranica je dovoljno da se razumije kolika je laž o logoru Jasenovac.

Evo i u svojoj kolumni od 20. 11. 2013. veliki hrvatski kolumnist i odvjetnik Zvonimir Hodak piše:

Moj prijatelj Dikan šalje mi putem fejsa popis žrtava u Jasenovcu iz 1946. g. Popis je napravila Zemaljska komisija Hrvatske iste godine. Taj popis je nedavno u Beogradu u Vojnom arhivu otkrio slovenski publicist Roman Leljak. Dakle, do 1946. g. je u Jasenovcu bilo ubijeno 576 žrtava. A onda su brojke krenule rasti i bujati… Nisu stale sve do 700 tisuća. Jakovina, Markovina, Klasić, Goldstein i slični još glasno šute… Šutnja je za njih stvarno zlato.

https://direktno.hr/kolumne/tko-bi-trebao-donijeti-odluku-o-vukovarug-oni-koji-su-s-razaraca-split-gadali-splitg-331659/

Međutim ima kod nas novinara koji misle da znaju mnogo više ud drugih pa i ako su ti doktorirali u tim oblastima. Jedan od takvih je Ante Tomić koji se javio i u povodu predstavljanje ove knjige.

Laž o logoru u Jasenovcu je toliko velika da su cijeli prvi dio moje knjige, tj. tekst o ovom ‘stručnjaku iz računarstva’ objavili kao jedan tekst na portalu bezcenzure.hr:

https://bezcenzure.hr/vlad/veliki-hrvatski-povjesnicar-ante-tomic-je-i-ekspert-u-racunarstvu/

I moj tekst i niz priloga o sličnim bedastoćama Anta Tomića. Sam moj tekst je objavio portal dragovoljac.com uz sliku:

Slika je zapravo prigodna komentaru:

Marcus8 hours ago

Ha ha!

Ali, ako je Ante grof od Kante još i antifašist, a jest, onda je on zapravo ”neprikosnoven”, neprobojan i nedodirljiv?!

https://www.dragovoljac.com/index.php/razno/37438-veliki-hrvatski-povjesnicar-ante-tomic-je-i-ekspert-u-racunarstvu

Naime, u tom prvom dijelu nije bilo uopće govora o događaju u Splitu po kojemu je Ante Tomić poznat i kao ‘grog od Kante’.

Zapravo ta slika bi više odgovara nekom od tekstova u drugom dijelu knjige u kojima su dani članci iz mojih knjiga u kojima se spominje Ante Tomić.

Zanimljivo je da je autor velikog broja tih tekstova Zvonimir Hodak.

Zapravo i nije neko iznenađenje jer su Hodakovi tekstovi takvi. Sjajno se ruga autorima koji pišu bedastoće pa mu Ante valjda dođe kao stalni ‘gost’ njegovih kolumni. Uostalom slični su i moji tekstovi kada komentiram tekstove Anta Tomića.

Akademik Josip Pečari

https://www.dragovoljac.com/index.php/razno/37823-cestitka-i-knjiga-na-dar-akademika-josipa-pecarica

https://bezcenzure.hr/toptema/cestitka-i-knjiga-na-dar-akademika-josipa-pecarica/