By Igor Vukić je u Hrvatskom tjedniku od 25. 6. 2026. objavio tekst ‘Vodič za nastavnike’ sramotni je i opasni ideološki pamflet Fuchsova Ministarstva.
U njemu spominje i prof. dr. sc. Mirjanu Kasapović:
Na kritike čiji su dijelovi navedeni u „vodiču“ (npr. one politologinje Mirjane Kasapović ili povjesničara Gorana Hutinca), davno smo odgovorili jasnim argumentima, ali to se ne spominje. I te i druge kritičke objekcije koje su spomenute, a popabirčene su iz raznih uglavnom internetskih izvora, u principu mogu biti dio povjesničarske ili čak političke rasprave, ali navođenjem u ovakvom „vodiču“ predstavljaju neprimjerene i duboko uvredljive aluzije i optužbe.
„Vodič“ (ili bolje reći pamflet ili čak tjeralicu) uredile su dvije pripadnice skupine aparatčika i savjetnika u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih te Agencije za odgoj i obrazovanje. Znanje o ovoj osjetljivoj temi nabadale su na simpozijima po parizima i bruxellesima te na temelju gotovog paketa materijala koje im je dostavio UNESCO ili neke takve srodne agencije. Vjerojatno nisu bile ni svjesne posljedica koje mogu izazvati onime što su napisale. Već sama činjenica da izrada tako važnog i osjetljivog priručnika nije povjerena ozbiljnijim stručnjacima dovoljna je za negativnu ocjenu i priziva odgovornost ministra koji ga je odobrio. Čim se vidi da su urednice dio svojih argumenata temeljile i na radovima Ive Goldsteina, koji je godinama javno prodavao laž o „drobilici“ u Jasenovcu, sve je jasno. Samo zbog takve jedne izmišljotine on bi morao biti zaobiđen kad je riječ o službenim publikacijama ministarstva hrvatske države. Niz je i drugih razloga zbog kojeg ga se ne bi smjelo smatrati „pouzdanim izvorom“.
U mojem reagiranjju to ministarstvo sam upravo po Ivi Goldsteinu i njegovoj drobilici nazvao MINISTARSTVO DROBILIČARA:
Akademik Josip Pečarić reagirao je na neprimjereni sadržaj Vodiča o Holokaustu Ministarstva znanosti
https://drustvojasenovac.wordpress.com/
Naime, Ivi Goldstein je danas poznat po podrugljivom imenu IVO DROBILICA.
Kod Ive Drobilice je doktorirao Goran Hutinec:
Mentor doc. dr. sc. Goranu Hutinecu tijekom izrade doktorske disertacije na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu bio je dr. sc. Ivo Goldstein, redoviti profesor. Hutinec je obranio doktorski rad pod naslovom “Djelovanje zagrebačke Gradske uprave u međuratnom razdoblju (1918-1941)” 2011. godine
Te 2021. Ivo Goldstein je predložen za redovitog člana HAZU i poznato je da nije izabran jer sam se ja suprostavio. Očito u Ministarstvu DROBILIČARA ne smatraju to važnim.
A doctorand je poznat po sličnom pronalasku o Jasenovcu.
Naravno o tome je pisao – tko drugi nego Igor Vukić:
IGOR VUKIĆ: SJENU OD OBLAKA PROGLASILI MASOVNOM GROBNICOM…
Ljudi mogu vjerovati u svašta. Crte na prozoru nastale smrzavanjem kišnih kapi mogu podsjećati na lik nekog sveca. I onda se ljudi okupe i vjeruju. U prazno. Tako i Goran Hutinec, docent s Filozofskog fakulteta, vjeruje da je sivkasta mrlja koju se vidi na fotografiji Jasenovca, snimljenoj iz zrakoplova 20. siječnja 1945., mjesto na kojem se nalazi „masovna grobnica“.
Snimku je pronašao u arhivu fotografija u škotskom Edinburghu (National Colection of Aerial Photography,ncap.org.uk), a prošli ju je tjedan objavio Nacional, sa senzacionalističkim naslovom „Otkriven ključni zračni dokaz masovnog zločina u Jasenovcu“.
Kao i obično u lošijim tabloidima, sadržaj priloga nema mnogo veze s naslovom. Svatko razuman mora se začuditi kad vidi fotografiju. Zar stvarno ta mrlja predstavlja „masovnu grobnicu“? Po čemu se to može zaključiti? Na toj fotografiji ima više takvih mrlja. Kad se samo malo pažljivije pogleda, vidi se da je riječ o sjenama koje su na snježnom tlu napravili – oblaci.
Na drugoj su stranici dio te fotografije uvećali pa su na prodručju bosanskog sela Gradine crvenom bojom sugestivno zaokružili nekoliko mjesta. I opet, ništa. Mogli su odabrati i neka druga mjesta na slici pa zaokružiti. Na slici se ispod snježnog pokrivača jasno naziru jedino obrisi polja koja su u vrijeme poljoprivredne sezone obrađivali jasenovački zatočenici. Ondje su sijali pšenicu, kukuruz, konoplju, skupljali sijeno, držali volove, konje i druge životinje. Ujutro bi se skelom prebacili na bosansku stranu, a uvečer bi se vraćali u logor.
Baš na mjestu gdje Hutinec upire prstom na fotografiju nalazili su se inače, tzv. autoklavi, posebni uređaji s kojima se pomoću vruće pare steriliziralo i sušilo voće, npr. šljive. Od tih autoklava vodila je prugica do obale Save kojom su vagonetima prevoženi proizvodi te male tvornice.
Poslije rata od tih kotlova-autoklava iskonstruirana je priča o proizvodnji sapuna od tijela logoraša. Kotlovi su nedavno obnovljeni, stoje tamo i – vjerovali ili ne – služe lokalnim pripovjedačima da turistima ponavljaju priču o ljudskoj tvornici sapuna.
Neodrživa teza o spaljivanju leševa
Prema dostupnim originalnim dokumentima, ponekad je na drugu stranu bio prevezen i lijes s pokojnikom iz logora. Dakle, na bosanskoj strani postoje pojedina grobna mjesta pa i nekoliko skupnih grobnica. Ali nema masovnih grobnica koje bi izdaleka odgovarale broju od 83.000 i više navodnih žrtava jasenovačkog logora, što se želi sugerirati Nacionalovom objavom.
Čudno je da je Berislav Jelinić, glavni urednik Nacionala koji je i pisao prateći tekst, nasjeo na te neuvjerljive fotografije. Morao je biti pažljiviji već i zbog svog stručnog obrazovanja diplomiranog kriminalista. Još je gore što ponavlja tezu da su iz te navodne grobnice, potkraj rata iskopani leševi pa na brzinu spaljeni. A njihov „pepeo“ potom bačen u Savu.
Zar zbilja jedan kriminalist vjeruje da je moguće u dva-tri tjedna u travnju 1945. (kako tvrdi Hutinec), iskopati desetke tisuća leševa, potom ih spaljivati na metalnim rešetkama nakon što su poliveni benzinom (kako misli Ivo Goldstein)?
O tome sam već javno polemizirao s Goranom Hutincem pa ću ponoviti glavne naglaske:
Prvo, grobnice za tako veliki broj leševa morale bi površinom jako velike (znatno veće od zaokruženih na Nacionalovoj slici). Duboke grobnice tamo se ne mogu kopati zbog podzemnih voda.
Drugo, a još važnije: u zagrebačkom krematoriju leševi pokojnika spaljuju se oko 90 minuta u pećima s plinskim plamenicima, na 700 do 1000 Celzijevih stupnjeva (vidi reportažu iz tjednika Globus, 3. travnja 2015.). I nakon takvog tretmana, od sat i pol, kosti pokojnika ostaju gotovo sačuvane. Stoga se ostaci, nakon što se ohlade, drobe u posebnom stroju za usitnjavanje pomoću tri kamene kugle i nekoliko šipki.
Kosti se, dakle, ne raspadaju ni u prah ni i u pepeo, niti poslije 90 minuta na visokoj temperaturi u zatvorenoj peći. Ono što na kraju ostane nakon „drobilice“ nije obični pepeo već smjesa teksture gustog pijeska.
Da je logorska uprava u travnju krenula u neko takvo spaljivanje, partizane bi početkom svibnja dočekale velike hrpe nagorjelih, pougljenjenih tijela i nagorenih kostiju, koje bi mogli fotografirati i pokazivati od Pariza 1947. do Zagreba 2019.
A to nisu našli.
Treće, na području Gradine, na desnoj obali Save, rađeno je 1964., sondiranje terena i ekshumiranje posmrtnih ostataka. Voditelji su bili liječnici iz ljubljane dr. Alojz Šercelj i dr. Vida Brodar. Prema njihovim zapisnicima, na gradinskoj strani pronađeni su ostaci 282 osobe. Upravo je teren na tom području bio najviše istraživan. Koristili su specijalnu sondu Dachnowsky te ručnu spiralnu bušillicu jer je zemlja u travnju, kad su istraživali, bila još vrlo tvrda. Ukupno je napravljena 191 bušotina, a u 23 su pronađeni neki ostaci povezani s ljudima – ponegdje samo kožna cipela, emajlirana zdjela i slično. U ostalim bušotinama pronađen je uglavnom „pseudogley“. A to je, objasnio je dr. Šercelj, „zemlja koja se stvarala milenijiima u oksiredukcionom procesu na jednom mjestu. To ujedno znači da na mjestu bušotine, gdje smo naišli na pseudogley, nema i ne može biti grobnica“.
Prema sadašnjoj tehnologiji, lokacije posmrtnih ostataka pod zemljom u Jasenovcu i Gradini mogu se potražiti neinvazivnim metodama pomoću tzv. georadara (GPR, Ground Penetrating Radar). Zatim se može pristupiti i ekshumacijama.
Oprez pri analizi fotografija
A pri istraživanju valja biti krajnje oprezan s fotografijama. Ne može se na temelju jedne proglasiti „ključni dokaz“. To je kao da za ključni dokaz uzmeš ispis SMS-ova iz nečijeg telefona (pa čak i da nisu izmišljeni kao što smo vidjeli u nekim aktualnim slučajevima). I mi smo u knjizi „Radni logor Jasenovac“ (Naklada Pavičić, Zagreb 2018.) na str. 291, objavili fotografiju zatočenika logora Stara Gradiška kako igraju nogomet na njihovu igralištu (jasno se vidi teren, gol, igrači, publika). Pa nismo tvrdili da je to „ključni dokaz“ za bilo što zatočenici iz Stare Gradiške kao i oni iz Jasenovca. Zatim opisuju ga i posjetitelji logora (u ovom slučaju Julius Schmidlin, izaslanik Međunarodnog odbora Crvenog križa koji je logore posjetio u srpnju 1944.) Potvrdili su to i svjedoci optužbe, bivši zatočenici, na suđenju Dinku Šakiću.
Uzgred, nogomet se igrao i u logoru Terezino/Theresienstadt, i između zatočenika i njemačke straže, o čemu postoje i filmski snimci. Jasenovac i Terezino imaju dosta sličnosti – oba su bila i radna i tranzitna, a u njima nije bilo masovnih, serijskih ubojstava. Slični Jasenovcu bili su i slovački logori za Židove Novaky, Vyhne i Sered, odakle su Židovi deportirani u logore smrti u Treći Reich. Do deportacija život u logoru, osim same činjenice da su bili zatočeni, nije bio nepodnošljiv.
Nogomet se igrao i u Auschwitzu, ali po svemu sudeći, u njegovu radnom dijelu. Britanski vojnik, ratni zarobljenik Denis Avey bio je u radnom dijelu Auschwitza (logorski dijelovi nalazili su se pored ogromnog industrijskog kompleksa kompanije IG Farben, Monowitz-Buna Werke, tri kilometra istočno od mjesta Oswiecim/Auschwitz). U knjizi „The Man Who Broke Into Auschwitz“ Avey donosi fotografiju njegove nogometne momčadi iz logora E715, udaljenog nekoliko stotina metara od logora (pretežno) za Židove, Auschwitza III.
U radnom dijelu Auschwitza, odnosno, u tvornicama IG Farbena, bili su zaposleni i radnici iz Nezavisne Države Hrvatske, među njima i pravoslavci koji su tamo otpremljeni nakon bitke na Kozari (zarobljeni partizani i civili).
Svakome razumnom jasno je da igranje nogometa i odbojke u Jasenovcu, njegova bolnica, orkestar i kazališne predstave, ne znače da je to bio sportsko-rekreativni centar kako to neduhovito znaju reći neki naši kritičari. Orkestar i danas postoji u zatvoru u Lepoglavi pa valjda nitko neće reći da je to zabavni centar.
Nije bilo logor smrti, nego radni kažnjenički logor
Stara Gradiška, Jasenovac pa i Lepoglava bili su zatvori u doba Drugog svjetskog rata. U njima je najviše bilo zatočenika koji su utvrđeni kao aktivni protivnici države te uz njih skupina Židova izuzeta od deportacija kojima je bila izložena židovska zajednica u području Hrvatske pod utjecajem njemačkih nacista.
Jasenovac nije bio mjesto masovnih, serijskih ubojstava i zatočenici u njega nisu bili dovođeni s predumišljajem da bi tu bili ubijeni. Nije bio „logor smrti“, nego radni, kažnjenički logor. O radnom karakteru Jasenovca sami za sebe govore dokumenti, pridružuju se brojna svjedočenja bivših zatočenika. U korist takvog karaktera Jasenovca govori zapravo i fotografija objavljena u Nacionalu.
Svaka žrtva zaslužuje poštovanje. Preuveličavanje broja navodno stradalih u Jasenovcu , zbog političkih i drugih razloga, uvreda je za žrtve. A popisi s desetaka tisuća imena žrtava navodno ubijenih u Jasenovcu vrlo su velike uvrede za žrtve. Snimka koju je pokazao Nacional zapravo je element koji pokazuje koliko je važno provesti dodatna, sveobuhvatna istraživanja logora u Jasenovcu kako bismo se približili njegovoj realnoj slici.
Fotografija jedino pokazuje kako je Jasenovac bio mali logor
Fotografija objavljena u Nacionalu vrijedna jer pokazuje kako je to bio jedan mali logor, i površinom i brojem objekata. Već i ona govori protiv velikih brojeva navodnih žrtava.
Vidi se da je širina logora tek nešto veća od širine rijeke Save koja protječe pored njega. Sava je ovdje široka oko 200 metara, a fotografija pokazuje da su se logorski objekti smjestili na prostoru širokom od 250 do 370 metara. Otprilike 350 do 400 metara iznosi i duljina logorskog radno-stambenog dijela. Taj je dio bio opasan žicom, a izvan njega nalazio se veliki prazan dio, obična livada, do zida od cigle sa stražarnicama. Zid je na sjevernom dijelu parcele bio izgrađen blizu željezničke pruge, odnosno, usporedno s prugom, trasom kojom danas prolazi cesta kojom se dolazi iz Novske u Jasenovac.
Fotografija može pomoći da se još točnije utvrdi tlocrt logorskih nastambi. No možemo se pohvaliti da smo u knjizi „Radni logor Jasenovac“ već objavili prilično precizan tlocrt logora u Jasenovcu, sa stanjem u početku 1945. koji se sasvim malo razlikuje od fotografije. U izradi su nam pomogli stručnjaci iz tvrtke Plan B iz Zagreba, specijalizirane za projekte u građevinarstvu. Na temelju fotografija snimljenih sa zemlje i povišenih objekata, satelitskih snimki, Googleovih karata, Geoportala Državne geodetske uprave i drugih izvora i računalnih alata koje posjeduje Plan B, rekonstruirali smo raspored logorskih objekat s velikom točnošću.
Neumjesna usporedba s Auschwitzom
Nacional je iz nekih svojih razloga objavio i zračni snimak dijela logora u Auschwitzu. Snimka Jasenovca proteže se preko cijelih stranica, dok Auschwitza zauzima samo oko trećine jedne stranice. Ipak, pažljivi promatrač uočit će da je u logoru u Jasenovcu bilo šest baraka za smještaj zatočenika (svaka s oko 200 mjesta za spavanje), dok se na djelomičnoj slici Auschwitza može izbrojati 91 baraka. Kad se na Google karti pogleda cijela površina tog kompleksa, a radi se o logoru Auschwitzu II – Birkenau, vidi se da je u njemu bilo barem 280 baraka.
Dakle, uspoređuje se Jasenovac koji je imao šest (6) baraka i jedan dio Auschwitza (Birkenau ili Brzezinka) koi je imao 90 odnosno ukupno 280 baraka.
Kad se tome doda da je Auschwitz III imao 75 stambenih baraka, a zarobljenički logor E715 još 24 baraka plus najmanje 150 baraka koje su bile sa zapadne strane tvornica IG Farben (prema tlocrtu iz knjige Denisa Aveya), proizlazi da je u logorskom kompleksu Auschwitza bilo čak oko 530 baraka.
A u jasenovačkom logoru – šest.
To ni malo ne smeta autorima poput izraelskog Gideona Greifa, koji uživa veliku podršku u Srbiji i gdje mu vlast financira knjigu „Jasenovac – Aušvic Balkana“. U njoj, nije teško pogoditi, tumači da je Jasenovac bio gori (vjerojatno iveći) od Auschwitza. Pridružuje mu se Emir Kusturica koji će na tom temelju snimati i igrani film, obilato potpomognut državnim novcem. Ide li tim putem i hrvatski Nacional?
Nema spomena zračnog bombardiranja jasenovačkog logora
Nigdje u tekstovima u Nacionalu, ni u razgovoru s pronalazačem fotografije Hutincem, nema spomena da su američki zrakoplovi bombardirali logor u više navrata. Najteži napad bio je 30. ožujka 1945., na Veliki petak, kada je srušen najveći dio logora pa i dio naselja u Jasenovcu. Fotografije tog bombardiranja sigurno postoje, jer su zrakoplovci snimali sve napade, ali za sada još nisu pronađene. Bit će zanimljivo vidjeti kako je logor izgledao tijekom tog napada i bit će onda i jasnije zašto je izgledao onako kako su ga snimili partizani početkom svibnja. Na jednoj takvoj fotografiji objavljenoj u Nacionalu može se vidjeti kako zidovi logorskih zgrada stoje, a krovovi su im razneseni pogocima iz zraka. Upravo tako izgledaju zgrade bombardirane iz visine, za razliku od kuća srušenih odozdo postavljanjem eksploziva, o čemu smo mogli svjedočiti i za vrijeme našeg rata 1991. do 1995.
Bit će zanimljivo i otkriti zašto je baš logor u Jasenovcu bio izravan cilj iako se znalo da su njemu rade zatočenici. Slabo informirana novinarka Nacionala pita Hutinca jesu li zapadne sile tada (1945.) znale za logor u Jasenovcu, a on veli „nisam siguran da su znali za logor“.
Nevjerojatno za jednog profesora novije povijesti s Filozofskog fakulteta u Zagrebu!
Jer, poznato je da je Tito još 1942. Kominterni pisao o postojanju zatočeničkog logora u Jasenovcu, da je AVNOJ te godine izdao brošuru o logoru s iskazima zatočenika koji su pobjegli iz njega. Osim toga iz logora je do 1945. pušteno samo u amnestijama, prije isteka roka kazne, više od 1000 zatočenika. Može Hutinec misliti što hoće o čitateljima Nacionala ili novinarima koji s njim razgovaraju, ali zapadni saveznici su ipak bili malo bolje informirani.
Igor Vukić / Hrvatski tjednik
http://www.sinovioluje.com/igor-vukic-sjenu-od-oblaka-proglasili-masovnom-grobnicom/
https://bezcenzure.hr/vlad/laz-kao-osnovno-pravilo-historijske-metodologije-po-ivu-drobilici-3/
Možda bi se sastavljači ‘Vodič za nastavnike’ Ministarstva DROBILIČARA mogli potruditi i odrediti mu ime slično dr. Drobilici po nekom oblaku?
Ili samo dodati iza prezimena. Na primjer GORAN HUTINEC KUMULUS.
- SC. VLADIMIR GEIGER O IVI DROBILICI I GORANU KUMULUSA
Vukić u spomenutom tekstu iz Hrvatskog tjednika piše:
U „vodiču“ se tako na jednom mjestu nalazi definicija poricanju i iskrivljavanju istine o Holokaustu, a na drugom mjestu u nastavku teksta, naveden je dio članka u kojem je povjesničar Vladimir Geiger napisao sljedeće: „Najsustavnije poricanje i(li) znatno umanjivanje ustaških zločina počinjenih u logoru Jasenovac zastupljeno je ponajprije u javnim istupima i pisanjima povjesničara i povjesničara amatera Mladena Ivezića, Vladimira Mrkocija, Vladimira Horvata, Stipe Pilića, Blanke Matković, Igora Vukića, Josipa Pečarića, Stjepana Razuma i Romana Leljaka.“ Geigerova rečenica u dobrom je dijelu točna. Doista se u radovima ovih autora najsustavnije objavljuju argumenti o zbivanjima u logoru Jasenovac te dovodi u pitanje ranija historiografija, pretežno opterećena partijsko-političkim utjecajem. No izrazito je problematično i opasno navođenje te rečenice u „vodiču“ koji svojim nazivom i sadržajem treba ukazati na pojave antisemitizma i poricanja Holokausta.
Međutim, pogledajte u Prilogu kako Vladimir Geiger piše o Ivi Drobilici i Goranu Kumulusu.
Akademik Josip Pečarić
PRILOG
Home Premium sadržaj Dr. Geiger o knjizi Ive Goldsteina: Povijest bez fusnota
- GEIGER O KNJIZI IVE GOLDSTEINA: POVIJEST BEZ FUSNOTA
10 studenoga, 2024maxportal
Dr. Vladimir Geiger s Hrvatskog instituta za povijest, u Časopisu za suvremenu povijet (ČSP, br. 1, 183-224 Zagreb, 2024.) je objavio prikaz knjige dr. Ive Ivo Goldsteina
“Povijesni revizionizam i neoustaštvo – Hrvatska 1989. – 2022.” (Zagreb: Fraktura, 2023.)
U proteklim godinama prof. dr. sc. Ivo Goldstein napisao je mnoštvo knjiga o hrvatskoj povijesti XX. stoljeća. Uostalom, on je značajna pojava javnoga života naše domovine, sin je Slavka Goldsteina, sveučilišni profesor, povjesničar, jezikoslovac, intelektualac, akademik, diplomat i izumitelj (“drobilice”).
Nažalost, nisam se mogao prikloniti naprednim snagama koje su uvijek cijenile i slavile vrijedan rad polihistora Ive Goldsteina. Kako je on objavljivao nove i obimne knjige, nisam mogao u njima ne primijetiti uvijek nove pogreške, besmislice, neutemeljene tvrdnje… O tome sam često i pisao, pa i na stranicama ovoga časopisa.
Kako je Ivo Goldstein marljiv i uporan, ponovno je napisao obimnu knjigu – ovoga puta o povijesnom revizionizmu i neoustaštvu u Hrvatskoj, pa osjećam potrebu da se i na nju osvrnem, napose na one dijelove koji se tiču i moje osobe.
Na početku nije naodmet spomenuti da je svojevrstan „uvod” u ovu knjigu objavljen 2022. u jednom časopisu u obliku znanstvenoga članka. Autori toga članka bili su Goldstein i povjesničar njegovih znanja, dr. sc. Goran Hutinec, s Odsjeka za povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. U tom su čdr. sc. Goran Hutinec lanku, objašnjavajući sudbinu Židovki i njihove djece iz Sabirnoga logora Đakovo u ljeto 1942., Goldstein i Hutinec naveli:
„Operaciju prebacivanja đakovačkih zatočenica i njihove djece u Jasenovac ustaše su izvodili u najvećoj tajnosti. Dana 8. lipnja [1942.] o zatočenicama i zatočenoj djeci brigu je preuzela Ustaška obrana. Iz Židovske općine u Osijeku javljeno je 12. lipnja [1942.] da je ‘iz Đakova odveden transport od 540 žena, mlađih i zdravih, nepoznatim pravcem (…) žene nisu odvedene u Čitluk (u Hercegovinu, u talijansku zonu, dakle u spas! – op. a.), kako smo se nadali, već navodno prema Jasenovcu. […]’”1
Nažalost, nije bilo spasa za židovske žene i djecu, a nema spasa ni za činjenice. Dakle, zaključuju Goldstein-Hutinec, nisu se ispunile nade da bi ustaše možda odveli žene i djecu iz đakovačkoga logora u Čitluk u Hercegovini, „u talijansku zonu” NDH, dakle – „u spas”. Zaista genijalan zaključak Goldste in-Hutinca. Ogledni primjer njihova gromoglasnoga znanja o holokaustu u NDH.
Koliko se može razabrati, autorski dvojac nije se upitao zašto bi ustaše logorašice i djecu iz Đakova uopće otpremali „u Hercegovinu”? Pa to je potpuno besmisleno! Ali ne i za Goldsteina i Hutinca. Budući da su oni kompetentni i skrupulozni povjesničari, veliki stručnjaci, onda bi zaista bilo preteško da zbroje dva i dva i ne dobiju tri ili pet, nego četiri.
Čitluk koji se spominje u navedenom dopisu Židovske općine u Osijeku zapravo je dobro srpskoga pravoslavnog manastira Orahovica kraj Feričanaca (Našice). O tome u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu postoje i dokumenti, primjerice u fondovima Ustaška nadzorna služba (UNS) i Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (ZKRZ).2 Tako je u izvorima iz arhivskoga fonda ZKRZ navedeno:
„Ekonomat Feričanci osnovan je u maju 1942. godine istovremeno kada je osnovan i ekonomat u Okučanima. Zatočenici logora Jasenovac, a kasnije ioni, koji su ovamo direktno dopremljeni – u svemu oko 250 ljudi radili su poslove seljačke ekonomije na pustari Čitluk kraj Feričanaca.”3
Dakle, izvori su dostupni i netko tko je zaista kompetentan ne bi pisao besmislice o navodnom slanju Židova iz đakovačkoga logora u Hercegovinu, „u spas”. Ali Goldstein (i Hutinec) očito nisu kompetentni. Ne znaju, mudruju, te donose zaključke koji se ubrajaju u antologiju gluposti suvremene hrvatske historiografije.
Tekst navedenoga članka, koji je, uz Goldsteina, supotpisao Hutinec, znatnim dijelom postao je dio sadržaja najnovije Goldsteinove knjige. To je jednostavno provjeriti usporedbom sadržaja članka i sadržaja knjige. Da je navedeni članak zapravo pisan kao dio knjige potvrđuje i navod u tom članku koji je promaknuo i Goldsteinu i Hutincu, zatim recenzentu ili recenzentima, lektoru, pa čak i uredniku prestižnoga časopisa u kojem je članak objavljen. Riječ je o navodu: „U ovoj smo knjizi već spomenuli na više mjesta […].”4
Pretpostavljam da bi bilo potrebno: „U ovom smo članku […]”! Ali kad je netko, ili više njih, skrupulozan, onda je skrupulozan. Ipak se u vezi s ovime postavlja nagradno etičko pitanje u historijskoj znanosti: gdje je u knjizi Povijesni revizionizam i neoustaštvo – Hrvatska 1989. – 2022. nestao Hutinec? Ili je Goldstein jednostavno „preuzeo” Hutinčev pretpostavljam znatan doprinos tom članku, ili je Hutinec članak supotpisao „slučajno”, eto tek tako, da mu se nađe?
U svojoj najnovijoj knjizi Goldstein me, u sklopu svojega lova na revizioniste, na više mjesta napao. Tako među ostalim tvrdi da sam pisao da je Branimir Altgayer, vođa Njemačke narodne skupine u NDH, u političkom smislu pripadao „umjerenom krilu” hrvatskih/jugoslavenskih Nijemaca
„Nadalje, [Vladimir] Geiger tvrdi da je Branimir Altgayer pripadao ‘umjerenom krilu folksdojčera’. A koje je to bilo ekstremno krilo? Naime, Altgayer je bio ključna osoba u izgradnji Njemačkog doma u Osijeku, financiranog iz pljačke osječkih Židova. Priznao je kako su mu u okviru Volksgruppe cijelo vrijeme rata ‘bili prepušteni pravo i nadležnosti u personalnim pitanjima te u političko ideološkom odgoju’. Naslikavao se na naslovnici folksdojčerskog Neue Zeita, nakon što se na njoj u prethodnim brojevima kočio Hitlerov lik, antisemitske karikature te slike po nacistima srušene osječke sinagoge. Što bi onda bio po Geigeru ‘radikal’ kad je Altgayer bio ‘umjeren’?”5
No Goldsteinova su znanja o povijesti jugoslavenskih/hrvatskih Nijemaca (folksdojčera) ili vrlo skromna, nedostatna, ili se – što bi bilo još i gore – namjerno služi manipulacijama, odnosno svjesnim podmetanjem.
Naime, nikad nisam tvrdio da je Altgayer pripadao „umjerenom krilu folksdojčera”, a ponajmanje u svojoj knjizi Nijemci u Đakovu i Đakovštini na koju se Goldstein poziva. U toj sam knjizi, među ostalim, napisao:
„Sudeći po svim obilježjima, i po suzdržljivosti goleme većine Švaba prema politici, ta se skupina ni po čemu nije razlikovala od bilo koje druge etničke zajednice u zemlji. To se, međutim, iz osnova izmijenilo s pojavom tzv. Obnoviteljskog pokreta (Erneuerungsbewegung). Naime, sredinom tridesetih godina u njemačkoj narodnosnoj skupini na političkom planu dolazi do raskola. Nosioci novoga radikalnog usmjerenja obnovitelji (Erneurerer) počinju oponašati svoje uzore iz Trećeg Reicha.”6
A odmah iza toga o Altgayeru sam također napisao:
„Istaknuti slavonski obnovitelj umjerenijeg usmjerenja Branimir Altgayer osniva početkom 1936. godine u Osijeku ‘Kulturno i dobrotvorno udruženje Nijemaca’ (Kultur-und Wohlfahrtsvereinigung der Deutschen).”7
Dakle, naveo sam da je Obnoviteljski pokret bio radikalno usmjeren, da je bio naklonjen Hitlerovoj Njemačkoj i da je Altgayer bio član toga pokreta. Istina, unutar toga radikalnog usmjerenja Altgayer je bio „umjereniji”, ali je i dalje pripadao Obnoviteljskom pokretu. Pri toj ocjeni ostajem i dandanas.
Nisam „branio” radikalne i nacionalsocijalistički orijentirane folksdojčere. U svojoj knjizi Nijemci u Đakovu i Đakovštini opširno sam pisao o protužidovskoj politici vodstva jugoslavenskih i hrvatskih Nijemaca od sredine 30-ih godina i tijekom NDH. Ovdje donosim tri citata iz te knjige koji jasno pokazuju na koji sam način pisao o navedenoj temi.
„Stanje na političkom planu, mijenja se od 1938. godine, kada pod utjecajem političkih prilika nastaju promjene u pogledima pripadnika njemačke manjine koji su sve više impresionirani jačanjem utjecaja Trećeg Reicha u Europi. Kulturbund je tijekom 1939. godine i dalje sve agresivniji u djelatnosti i pronacističkoj promidžbi među njemačkim stanovništvom. Sve su učestalije parole kao: ‘Ein Volk, Ein Wille, Ein Weg’, ‘Ehre, Blut und Boden’, ‘Ein Deutscher ist er nicht’, ‘Du bist nichts dein Volk alles’, i slično.”8
„Po uzoru na nacističku antisemitsku promidžbu, dnevnici i tjednici na hrvatskom i njemačkom jeziku donosili su niz antisemitskih napisa. Tisak Njemačke narodne skupine u NDH, listovi ‘Slawonischer Volksbote’ (poslije Grenzwacht’), ‘Neue Zeit’, ‘Volk am Pflug’ i dr., pozivao je na progon Židova, njihovo isključivanje iz javnog života i oduzimanje imovine.”9
„Židovski hram (sinagoga) u Đakovu zapaljen je navečer 20. travnja 1941., na rođendan A.[dolfa] Hitlera, koji je u Đakovu svečano obilježen. U spaljivanju su, prema iskazima suvremenika, prednjačili pripadnici Njemačke narodne skupine Anton Bartenz i Josef Pintz.”10
Osim navedene knjige, zainteresirani mogu pročitati i moj članak o Brnimiru Altgayeru (na koji se Goldstein također poziva).11 I u tom članku objasnio sam što je Obnoviteljski pokret, kao i da je Altgayer pripadao tom pokretu. Dakle, nisam pisao da je Altgayer pripadao „umjerenom krilu folksdojčera” kako to u svojem neznanju i(li) zloj namjeri podvaljuje Goldstein.
Goldstein se nadalje osvrnuo i na knjigu koju sam napisao s kolegama Marijem Jarebom i Davorom Kovačićem, koja se bavi pitanjem manipulacija i kontroverzi u vezi s brojem žrtava skupine ustaških logora Gospić – Jadovno – Pag koji su djelovali 1941. godine.12 Goldstein komesarski docira, pa ocjenjuje da su autori „na prvi pogled” jasno iskazali stav o strahotama tih logora, ali ipak nigdje ne koriste pojam „genocid”, čak ni „masovni zločin”, nego „kraj nje neodređenu sintagmu” – „zli događaji”.
Zatim Goldstein, poput vrijedno ga istražitelja Narodne milicije, zaključuje da smo se u našoj knjizi „bacili” na naš „jedini interes” – ustanoviti broj logoraša i žrtava, pri čemu se, prijekorno nam zamjera drug komesar-inspektor, ne bavimo organizacijama deportacija i organizacijom gospićke skupine logora.13
Ipak smo mi u toj knjizi, prije rasprave o glavnoj temi – manipulacijama i kontroverzama oko broja žrtava spomenutih logora – naveli:
„Svi prikazi djelovanja tih logora pokazuju da je bila riječ o mjestima užasa i stradanja i gubitka života većega broja onih koji nisu bili poćudni ustaškom režimu u NDH zbog svoje etničke/nacionalne, vjerske ili političke pripadnosti. Među žrtvama je bilo i žena i djece, što dovoljno govori o zlim događajima u tim logorima. No dosadašnja istraživanja nisu dala utemeljene, nedvojbene i zadovoljavajuće odgovore na važno i nezaobilazno pitanje o broju logoraša i broju žrtava gospićke skupine logora.”14
Također smo naveli da je u prvim mjesecima nakon uspostave NDH Gospić bio glavno prihvatilište, „zbiralište”, i upravno središte gospićke skupine logora, odakle su uhićenici otpremani na Velebit, u Jadovno ili na otok Pag, a neki su i zadržavani u Gospiću:
“Ubrzo su počele pristizati skupine uhićenika, jedna za drugom, većinom Srba, uz njih i Židova. Istovremeno su ustaše u okolici logora počeli ubijati zatočenike. Jadovno je na taj način služilo kao prolazni logor u koji su ustaše dovodili uhićenike iz raznih sabirnih logora – kaznionice u Gospiću, logora ‘Danica’ kraj Koprivnice i drugih logora i sabirališta. Odatle su ih nakon kraćega boravka upućivali na gubilišta na Velebitu. Transporte i kolone uhićeni ka ustaše navodno često nisu ni uvodili u logor, nego su ih upućivali izravno na gubilište.”15
Na temelju navedenoga nedvojbeno je jasno (osim Goldsteinu i onima sličnoga mentalnog sklopa) da ne osporavamo „masovne zločine” počinjene u gospićkoj skupini logora.
U uvodnom dijelu te knjige dali smo historijat gospićke skupine logora te naveli raznovrsnu literaturu koja se tim logorima bavi. I zatim smo zaključili ono što je nedvojbeno, a to je da i dalje ostaje problem utvrđivanja barem približnoga broja žrtava te skupine logora. Da, zaista se nismo bavili onime čime bi Goldstein htio da se bavimo (organizacijom deportacija u te logore i njihovom organizacijom), jer smo u knjizi i objasnili da ćemo se baviti manipulacijama i kontroverzama oko broja žrtava tih logora. To je jasno i iz samo ga njezina naslova. Zašto bi takav pristup bio upitan ostaje nejasno Goldsteinu i onima koji dijele sličan mentalni sklop.
Razumljivo, i nasreću, nisu svi povjesničari poput Goldsteina. Dr. sc. Zoran Janjetović iz Instituta za noviju istoriju Srbije u Beogradu u časopisu toga instituta pozitivno je prikazao knjigu koju sam s kolegama Jarebom i Kovačićem napisao o gospićkoj skupini logora, i ondje među ostalim naveo:
„Knjiga Vladimira Gajgera, Marija Jareba i Davora Kovačića Jadovno i Šaranova jama. Kontroverze i manipulacije svakako neće zadovoljiti ni nekrofilne srpske nacionaliste, a verovatno ni apologetske hrvatske. Međutim, ljudima hladnije glave će ponuditi obilje materijala za razmišljanje o načinu utvrđivanja broja žrtava gospićke grupe logora, kao i o slabostima i manipulacijama do kojih je pri tom došlo. Ona je i svojevrstan poziv na dalje istraživanje, ali uz primenu ‘dobre volje’ i ‘zdrave pameti’ – bez kojih nema nauke, ali ni mira među ljudima i narodima.”16
Koliko mi je poznato, u srpskoj historiografiji, kao i drugdje, ovaj prikaz nije osporavan niti je bilo nepovoljnih osvrta na navedenu knjigu. Možda i ne začuđuje da Goldstein ima drugačije mišljenje, jer smo se u knjizi osvrnuli na procjene broja žrtava logora Jadovno njegova oca Slavka Goldsteina. Ivo Goldstein tatine procjene, razumljivo, u svojim radovima uporno ponavlja. Mi smo za te procjene jasno, argumentirano i nedvojbeno utvrdili da su proizvoljne i neutemeljene.17
Goldstein nam, poput cenzora iz Orwellove 1984., zamjera i što smo Jadovno nazvali koncentracijskim logorom, pa komesarski presuđuje:
„Jadovno nije niti može biti nekakav ‘koncentracijski/koncentracioni’ logor, jer je ono bilo ‘logor smrti’, jer se s Jadovna nije vratio praktički nitko. I tako je ta knjiga ispala sramotna.”18
Proizlazi da sve one, a takvih u hrvatskoj i stranim historiografijama ne nedostaje, koji su dosad Jadovno svrstavali u koncentracijske logore trebamo proglasiti „revizionistima” i „neoustašama”, a njihovu terminologiju „sramotnom”. Primjerice, prema Hrvatskoj enciklopediji koncentracijski logori su
„mjesta masovnoga zatočenja domaćega ili stranoga civilnog stanovništva (katkad i vojnika) u izoliranim većim ograđenim prostorima. Otvaranjem i održavanjem koncentracijskih logora totalitarni ili ratni/vojni režimi obračunavaju se s političkim protivnicima. Kriteriji zatočivanja mogu biti individualni, ali češće obuhvaćaju cijele kategorije stanovništva (masovni politički, nacionalni, vjerski i rasni progoni), a razlozi mogu biti državna sigurnost, gospodarsko iskorištavanje, kazna te zastrašivanje ostaloga stanovništva. […]
Koncentracijski logori izgrađuju se kao područja ograđena žicom (često s električnim nabojem), s gustom mrežom stražarnica i zgradama (najčešće barakama, brzo podignutima za prihvat velikoga broja ljudi) u kojima se zatočenici lišavaju svih osobnih prava, bez obzira na to je li riječ o tzv. kazneno-radnim logorima ili o logorima u kojima se organizira fizičko uništavanje zatočenika (hladnim oružjem, strijeljanjem, u plinskim komorama, izgladnji vanjem i dr.). […]”19
Dakle, prema Hrvatskoj enciklopediji, da ponovim još jednom, koncentracijski logori su i logori u kojima se provodi masovno fizičko uništenje, odnosno ubijanje zatočenika. A gle slučajnosti, upravo je Ivo Goldstein urednik struke povijest upravo u istoj toj Hrvatskoj enciklopediji.
Da zaključim: prvo Goldstein meni (i Jarebu i Kovačiću) spočitava što Jadovno zovemo koncentracijskim logorom, a ne „logorom smrti”, a u enciklopedijskoj natuknici koja je imala čast da joj isti taj Goldstein bude urednik, stoji da su koncentracijski logori i oni logori u kojima se provode masovne likvidacije zatočenika.
Goldstein me proziva da pišem po „gnjevnom i revizionističkom obrascu” (ponajprije misli na svoju knjigu Jasenovac). Piše da sam komentirajući izložbu “Ako tebe zaboravim… Holokaust u Hrvatskoj 1941. – 1945. Zadnje odredište Auschwitz“, za koju je on bio konzultant, iznio „pregršt grubih, drskih i zlonamjernih opaski o tobožnjim nejasnoćama, nedorečenostima, grubim netočnostima, nestručnosti, šlampavosti, neznanju i nesposobnosti navodnih stručnjaka za Holokaust”.20 Upućujem na svoje članke o toj izložbi, 21 iz kojih je lako zaključiti je li ipak drukčije nego što tvrdi Goldstein. Zatim Goldstein piše i optužuje me:
„No ‘citirajući svima dostupnu literaturu i izvore o ustaškom logoru u Đakovu niti u jednom trenutku nije smatrao potrebnim osuditi motive i uzroke koji su doveli do toga da 3000 židovskih žena i djece bude zatočena u logoru. Kao državni neprijatelji? Kao ‘nepoćudni’ elementi? Žene? Djeca? Uostalom, nije naveo ni razloge smrti njih 569’ koji su umrli u logoru.”22
Nije jasno otkud Goldsteinu ovaj citat, jer se u bilješci poziva na jedan online članak Nataše Mataušić, u kojem ja uopće nisam spomenut, i na jedan moj članak.23 No poznato je da Goldsteinove bilješke često ne potvrđuju ono što spominje ili citira.
Svatko imalo normalan podrazumijeva i zna da su logori napose za žene i djecu krajnje zlo, pa je Goldsteinovo pozivanje na suosjećajnost slabašan napad. A moji osvrti na izložbu Ako tebe zaboravim… bili su o činjeničnim propustima, pa i o tom logoru. Uz to sam naglasio: „Ustaški teror i zločini u NDH i holokaust preozbiljna su tema, pa je i izložba Ako tebe zaboravim… Holokaust u Hrvatskoj 1941. – 1945. / zadnje odredište Auschwitz trebala biti priređena pro mišljeno i profesionalno.”24 Uostalom, jasno sam komentirajući izložbu napisao:
„Trebaju li nam izložbe o holokaustu u NDH? Ponavljam i ovom prilikom:trebaju, i tu nema dvojbe.”25
Naglasio sam zaključno da takve izložbe „trebale bi biti opomena da se zlo, veliko zlo, i zločini ne bi ponovili. […]”26
Uz to Goldstein primjećuje da „Geiger Jasenovac i Auschwitz naziva ‘koncentracijskim logorima’ i to u situaciji kad spominje deportacije iz kojih se praktički nitko nije spasio. Dakle, trebao je napisati – ‘logori smrti’.” I ustvrđuje:
„Teško je povjerovati da je riječ isključivo o zabuni, već će prije biti da je pokušao minimizirati ili čak negirati zločin koji se dogodio na ove dvije lokacije.”27
Tvrdnju povjesničara Goldsteina da sam „pokušao minimizirati ili čak negirati zločin koji se dogodio” u Jasenovcu i Auschwitzu držim krajnje podlom i uvredljivom. – Goldstein ustvari takvim načinom pokušava minimizirati ili čak negirati mnogobrojne grube netočnosti i izmišljotine u svojim historiografskim radovima na koje sam upozoravao.
Iz Goldsteinove najnovije knjige može se navesti zanimljiv primjer koji pokazuje kako je njemu dopušteno ono što nije dopušteno ostalima/revizionistima. Tako on iznosi mišljenje da su hrvatski i srpski „revizionisti”, kao i ustaše i četnici, za svoju „tobožnju paćeničku sudbinu” izabrali u svojem „perverznom poimanju zbilje” biblijske pojmove „Križni put” i „Golgota”.28
Ipak, korištenje naziva „Križni put” u hrvatskoj je historiografiji potpuno uvriježeno i nitko oko toga ne postavlja upite, a ušao je iz narodne predaje i hrvatske emigrantske publicistike i historiografije, koje su ga prije koristile. Također, naziv „Križev pot” uobičajen je u slovenskoj publicistici i historiografiji. Isto je tako s nazivom „Golgota” u srpskoj publicistici i historiografiji. Uostalom, na biblijskom „Križnom putu” i na „Golgoti” nisu bili isključivo nedužni ljudi.
Upravo je zato korištenje tih pojmova opravdano i u opisu događaja na kraju Drugoga svjetskog rata. Ali, ako je navedeno za Goldsteina „perverzno poimanje zbilje”, kako to da i on sâm u svim svojim mnogobrojnim radovima, člancima i knjigama u kojima spominje događaje krajem Drugoga svjetskog rata upotrebljava upravo biblijski naziv „Križni put”? Možda je povjesničar Goldstein zaboravio ili se samo pravi nevješt? No podsjećam ga da je, primjerice, 2007. u zborniku Bleiburg i Križni put 1945. objavio članak naslovljen „Povijesne okolnosti Bleiburga i Križnog puta”, a 2019. u zborniku Hrvatska na kraju rata 1945 članak „Bleiburg i Križni put”. Uz to, poglavlja naslovljena „Rasap i slom NDH, Bleiburg i Križni put” i „Bleiburg i Križni put – zaslužena kazna ili zločinački pokolj?” iz njegovih su knjiga.29 Ili je i Ivo Goldstein sklon perverzijama.
Ne iznenađuje da je Goldstein u svojem posljednjem uratku stao u obra nu svojega prethodnog remek-djela, knjige Jasenovac.30 Pa je tako odgovorio na moj negativni osvrt na Jasenovac, objavljen upravo na stranicama ovogačasopisa, tvrdeći da sam ga „paušalno i neargumentirano” osporavao. Da bi ojačao svoju tezu, pozvao se čak i na dr. sc. Natašu Mataušić. Goldstein piše:
„Nakon što je 2018. objavljena moja knjiga Jasenovac, javio se [Vladimir] Geiger s nečim što je valjda trebalo biti kritički osvrt. Nije ni u čemu doveo u pitanje temeljne teze u knjizi, pa čak nijedan od elemenata koji čine kostur priče, već se posvetio paušalnom i neargumentiranom osporavanju. Pišući tekst pun gnjeva, sveo ga je, kako kaže Nataša Mataušić, ‘brojeći i popisujući sve propuštene zareze i razmake između riječi, pravopisne greške i eventualno krivo spojene fusnote’.”3
Ne želim skretati s glavne teme, pa ovdje nema potrebe objašnjavati tijek moje rasprave s Natašom Mataušić (i dr. sc. Rajkom Bućin) na stranicama ovoga časopisa tijekom 2020. i 2021. godine. Ukratko, Mataušić i Bućin moj kritički osvrt na Goldsteinovu knjigu Jasenovac svode na puko prebrojavanje pravopisnih pogrešaka.32 Goldstein se s time – dabome – slaže. Dakle, Goldstein-Mataušić-Bućin smatraju da su moje zamjerke na Goldsteinovu knjigu Jasenovac trivijalne i svode se na ispravljanje tipfelera i suvišnih zareza.
Ja pak smatram da sam u ovome časopisu 2019. godine na 45 stranica iznio niz suštinskih primjedbi na tu knjigu i upozorio na brojne njezine nedostatke. Ponovno ću se osvrnuti isključivo na jednu Goldsteinovu šarlatansku tvrdnju, koju je besramno gurao paralelno sa svojom knjigom Jasenovac.
Počelo je tako što je Goldstein u tjedniku Globus od 5. svibnja 2018. iznio tvrdnju kojom je objasnio što se dogodilo s mnogobrojnim leševima – a prema njemu, riječ je o najmanje 90.000 do 100.000 žrtava logora Jasenovac:
„Na samom kraju rata, početkom travnja 1945., vratilo se nekoliko najviđenijih jasenovačkih koljača nakon dvije-dvije i pol godine u Jasenovac, jer su znali točno pozicije masovnih grobnica. Zapovijed je glasila da se ‘tragovi grobova imaju uništiti po svaku cijenu’. […] iz [Njemačkog] Reicha su dovezeni strojevi koji su lomili kosti leševa. […]”33
Nakon zagrijavanja u Globusu Goldstein se posebno snažno raspištoljio 17. lipnja 2018. na Hrvatskoj televiziji, u emisiji Nedjeljom u 2, kad je izjavio:
„[Miroslav] Filipović Majstorović […] je najbolje znao te grobnice. On je išao u Chełmno, kod nacista se instruirati kako se uništavaju leševi, čak su doveli strojeve koji uništavaju kosti. […] Drugim dijelom su, kosti, koje su našli, od nosno iskopali [u Jasenovcu], uništavali u tim strojevima.”34
A nakon tih konfabulacija, Goldstein u svojoj knjizi Jasenovac – kao što je poznato i kao što sam već pisao – spomenuti stroj za drobljenje kostiju uopćenije spomenuo. Jasno da nije spomenuo da je ustaški časnik Filipović Majstorović otišao na instrukcije u njemački logor Chełmno, niti je spomenuo da su ustaše takve strojeve dovezli u Jasenovac, jer je sve prethodno što je Goldstein izjavio u Globusu i na Hrvatskoj televiziji šarlatanska izmišljotina, laž, nešto čega bi se (valjda?) trebao sramiti bilo koji razuman i pošten čovjek, a kamoli ne redovni sveučilišni profesor.
U ljeto 2021. u Jerusalem Postu objavljen je tekst u kojem je Goldstein izvrgnut kritici (kao autor potpisan je David Goldman, što je očito izmišljeni identitet). U tom je tekstu, pored ostaloga, spomenuta i Goldsteinova izmišljotina o stroju za drobljenje kostiju koji su ustaše na kraju rata dopremili u logor Jasenovac. Tada je Goldstein za Večernji list među ostalim „objasnio”
„[…] kako je u TV-emisiji Nedjeljom u 2 iznio tezu da su leševi uništavani i spravom za mljevenje kostiju što su nacisti radili u logorima u sklopu opće poznate ‘Akcije 1005’, a ustaše su, to nije nikakva tajna, i u tom pogledu usko surađivali su [sic!] nacistima.”35
Razumljivo, Goldstein je time objasnio isključivo s kojom lakoćom može lagati. Nije on u Nedjeljom u 2 iznio „tezu” da su leševi u Jasenovcu uništavani spravom za mljevenje kostiju, nego je to iznio kao činjenicu, kao što je vidljivo iz prethodno navedenog citata.
Na ovome mjestu ipak moram otići u digresiju. Kao što sam naveo, u ljeto 2021. po hrvatskim medijima širila se vijest o Goldmanu i Goldsteinu, Jerusalem Postu i drobilici. Ako nešto nisam propustio, u cijeloj toj medijskoj oluji u čaši vode ipak nisam primijetio da su o svemu tome nešto napisali Vlado Vurušić i Robert Bajruši, novinari Jutarnjega lista. Ili pak književnik Miljenko Jergović. Spomenuti, uvijek kao seoski bubnjari spremni staviti se na raspolaganje širenju ili obrani Goldstein-Agitpropa, odjednom su zašutjeli kad se povuklo pitanje drobilice koju je izmislio Goldstein.
A onda će doći dr. Mataušić (s dr. Bućin), pa će pravednički zaključiti da nisam Goldsteinu u stanju naći pogrešku, nego mu ispravljam zareze. Ja bih dr. Mataušić s dr. Bućin ljubazno preporučio da s Goldsteinom odu u ekspediciju u Lonjsko polje, možda negdje nalete na tu drobilicu koju su ustaše donijeli iz Njemačke. U međuvremenu, jasno, Goldstein ne posustaje, pa i u ovoj knjizi, kao vrhunski alkemičar hrvatske historiografije, ono što mu se oko ostataka žrtava Jasenovac hoće, napastuje u težnji da to pretvori u činjenice:
„[…] U dijelu sondi iskopanih sredinom šezdesetih godina pored tragova paljevine nađeni su i komadići kostiju, što ukazuje na to da su se kosti, osim što su se spaljivale, i sustavno usitnjavale, jer ih se nije moglo posve uništiti vatrom. […] Opisana metoda uništavanja tragova zločina istovjetna je praksi razvijenoj u logoru smrti u Chełmnu, u sklopu ‘Akcije 1005’, u kojoj su od 1942. sustavno uništavani tragovi nacističkih zločina u okupiranoj Poljskoj, SSSR-u, pa čak i u Srbiji. Moguće je procijeniti broj spaljenih leševa na temelju primjera u logoru smrti Bełżec: kapacitet jedne tamošnje lomače, na kojoj je radilo 300 zatočenika, bio je 2000 leševa u 24 sata, potom je napravljena još jedna, što znači da se u Bełżecu moglo spaliti 4000 leševa dnevno. Ako su slično radili u Jasenovcu na četiri tamošnje lomače (toliko ih spominje Berger) moglo se spaliti dvostruko više leševa. Dakle, broj spaljenih leševa mogao bi se brojiti u tisućama.”36
„U dijelu sondi” (a što je s ostalim sondama?), „što ukazuje” (a što ako ukazuje na nešto drugo?), „ako su” (a što ako nisu?), „moglo se” (a što ako se nije?), „mogao bi” (a što ako nije?). Što reći? Zapravo se moram složiti s Goldsteinom kad ustvrđuje da se revizionisti služe „iskrivljavanjem, pa čak i izmišljanjem činjenica te raznim vrstama manipulacija i mistifikacija”.37
A onda opet, valjda je dr. Mataušić (s dr. Bućin) u pravu, sitničav sam, bavim se pojedinostima. Ne mogu si pomoći. Kad sam se 2019. na stranicama ovoga časopisa osvrnuo na Goldsteinovu knjigu Jasenovac, ukazao sam da njemu nisu poznati točni podaci ni o nekima od najvažnijih objavljenih izvora o tom logoru. Tako je Goldstein pisao:
„Glavni i najiscrpniji objavljeni izvor za povijest jasenovačkog logorskog kompleksa tri su knjige koje je priredio Antun Miletić […].”38
Kad sam u svojem osvrtu upozorio da je Miletić ipak objavio četiri (4), a ne tri (3) sveska dokumenata o logoru Jasenovac, Goldstein je u srbijanskom izdanju svoje knjige Jasenovac, objavljenom 2019. godine, taj svoj netočan na vod ispravio, te je uspio i točno napisati:
„Glavni i najiscrpniji objavljeni izvor za povijest jasenovačkog logorskog kompleksa četiri su knjige koje je priredio Antun Miletić.”39
Ipak je ovakva preciznost preteška da bi ju renesansni stvaratelj poput Goldsteina usvojio na duže staze. Tako u svojoj posljednjoj knjizi ponovno skrupulozno spominje „trotomnu knjigu Antuna Miletića”.40
Kao recenzent Goldsteinove knjige Povijesni revizionizam i neoustaštvo – Hrvatska 1989. – 2022. potpisan je dr. Ivo Graovac, i to dva puta netočno, svaki put kad je spomenut. Kako osoba toga imena i prezimena u humanističkoj znanosti ne postoji, niti je postojala, riječ je nedvojbeno o dr. sc. Igoru Graovcu, kojemu Goldstein i njegov vjerni nakladnik Fraktura ni ime ne znaju točno napisati. – Ma koga briga, važno je zvati se Ivo.
Povjesničar Goldstein u svojoj knjizi iznosi svoje manirističko viđenje stanja istraživanja u suvremenoj hrvatskoj historiografiji i slavodobitno manipulativno ustvrđuje:
„Važan pokazatelj revizionističke manipulacije jest sudbina projekta ‘Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću’ pokrenutog 1991. pod vodstvom Mihaela Sobolevskog i Zdravka Dizdara. Vladimir Geiger ga je preuzeo 2002. godine. Dizdar je 2005. napisao kako se ‘u okviru Geigerova projekta nastavlja istraživanje koje treba rezultirati popisom svih žrtava rata i poraća u Hrvatskoj uključujući i one žrtve Bleiburga i križnih putova’. No svih ovih godina, koliko vodi taj projekt, Geiger nije objavio niti cjelovitiji izračun, a ni popis žrtava. Je li to stoga što takvo brojanje očito ne bi odgovaralo određenim krugovima koji bi time izgubili podlogu za mitove o stotinama tisuća pobijenih Hrvata na Bleiburgu i Križnim putovima? U međuvremenu je Geiger dobio Nagradu Ljubica Štefan za knjigu Josip Broz Tito i ratni zločini te za projekt o žrtvama, dakle za projekt koji ni tada, a ni nakon 32 godine rada nije objavljen.”41
Nakon objavljivanja knjige Goldstein je u tisku objasnio da već od 1990-ih
„[…] favorizirani su projekti u kojima se na prethodno pitanje ne daje jasan odgovor, dobivaju novac, zapošljavaju nove ljude… Primjerice, veliki projekt ‘Žrtve Drugog svjetskog rata i poraća’ [sic!] koji se provodi na HIP-u [Hrvatskom institutu za povijest], u svih ovih 30 godina nije doveo do uspostavljanja popisa i barem približnog broja žrtava, što nije samo kuriozitet, nego i profesionalna svinjarija: potrošen je golem državni novac, a temeljni cilj projekta nije dosegnut.”42
Ali Goldstein je opet pobrkao sve što je mogao te podmeće i manipulira, jer ni voditelj institutskoga projekta o ljudskim gubicima Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću, a ni povjesničari Hrvatskoga instituta za povijest koji su bili suradnici na tom projektu, nisu bili zaduženi za poimenični popis žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća. Nekoliko činjenica ne bi bilo naodmet.
– U Hrvatskom institutu za povijest (tada Institut za suvremenu povijest) znanstveni projekt „Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu” provodi se od 1991. uz potporu Ministarstva (tada) znanosti i tehnologije, i od 1991. do 1995. vodio ga je dr. sc. Mihael Sobolevski, a suradnici na projektu bili su: Igor Graovac, Zdravko Dizdar, Gojko Vezmar, Narcisa Lengel-Krizman i Slobodan Žarić.43
Zatim je od 1996. do 2002. projekt Hrvatskoga instituta za povijest pod nazivom „Stvarni ljudski gubici Hrvatske u II. svjetskom ratu” vodio dr. sc. Dizdar, uz konzultanta dr. sc. Sobolevskog, a istraživači na projektu bili su dr. sc. Graovac i dr. sc. Žarić.44 Cijelo to vrijeme, od 1991. godine nadalje, temeljne zadaće na projektima suradnika – istraživača povjesničara Hrvatskoga instituta za povijest bile su znanstveno istraživanje različitih pitanja i tema dogovorenih za pojedino projektno razdoblje i objavljivanje znanstvenih članaka i knjiga te sudjelovanje na domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima. Tako je i od 2002., otkad vodim institutske projekte o ljudskim gubicima Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću.45 Upravo je od tada otvoren i sustavno obrađen niz novih istraživačkih pitanja i tema.
O mnogobrojnim sudjelovanjima suradnika na projektima na znanstvenim skupovima, objavljenim znanstvenim člancima i monografijama/knjigama i zbirkama dokumenata svjedoči opsežna znanstvena bibliografija povjesničara Hrvatskoga instituta za povijest, suradnika – istraživača na tim projektima (Vladimir Geiger, Zdravko Dizdar, Martina Grahek Ravančić, Marica Karakaš Obradov, a u posljednjem razdoblju i novih istraživača), kao što je to bio slučaj i na prijašnjim institutskim projektima o ljudskim gubicima u Drugom svjetskom ratu provođenim tijekom 90-ih godina.46
Svi projektni izvještaji o ljudskim gubicima Hrvatske u Drugom svjetskom ratu (i poraću) od 90-ih do danas krajnje su pozitivno ocijenjeni, a svi znanstvenici, povjesničari, na temelju ostvarenih istraživanja i radova redovi to su izabirani u viša znanstvena zvanja.
A objavljeni su, što se tiče Drugoga svjetskog rata i poraća, brojni znanstveni radovi, članci i knjige te zbirke dokumenata, od primjerice pitanja žrtava ustaških i četničkih zločina u NDH, o logorima Danica, Jadovno i Jasenovac, o žrtvama savezničkih zračnih napada i bombardiranja područja Hrvatske tijekom Drugoga svjetskog rata, prisilnim migracijama stanovništva, Hrvata, Slovenaca, Srba, Židova i Nijemaca, tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, do primjerice mnogobrojnih znanstvenih radova, članaka i knjiga te zbirki dokumenata o partizanskoj i komunističkoj represiji i zločinima potkraj Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću, o Bleiburgu i „Križnom putu”, o logorima za folksdojčere u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata, o djelovanju Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača i o sudovima za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj.
– A to što ti ili većina tih radova povjesničara Hrvatskoga instituta za povijest naslovom ili sadržajem nisu po ukusu Goldsteina i sličnih, to je njihov problem. U opisu znanstvenoga projekta Hrvatskoga instituta za povijest „Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću”, dostupnom i online, spominje se i poimenični popis žrtava. Tako je jasno navedeno:
„Zaseban dio projekta, istraživački i tehnički, tema je ‘Popis žrtava Drugog svjetskog rata i poraća’ (dr. sc. Josip Kolanović).” […]
„U okviru ove teme istražiti će se izvori o ljudskim gubicima Hrvatske i Hrvata u Drugom svjetskom ratu i poraću te upotpuniti i ispraviti ranije izrađeni popisi. U konačnici izraditi će se baza podataka o ljudskim gubicima Drugoga svjetskog rata i poraća, s podacima o stradalim i žrtvama, mjestu, vremenu i načinu na koji su izgubili život, uz izvor podataka. S obzirom na velik broj stradalih i žrtava, pouzdanost postojećih popisa i dostupnost izvora, ovo istraživanje nastavak je i dio dugoročnog istraživačkog napora čiji je cilj pouzdana i iscrpna evidencija ljudskih gubitaka Drugog svjetskog rata i poraća. Osim provjere, ispravljanja i dopune podataka postojećih popisa, utvrditi će se i područja koja su slabo dokumentirana i mogući izvori njihovih podataka.
Time će se stvoriti preduvjet da se po završetku ovog istraživanja pristupi okončanju popisa ljudskih gubitaka Drugoga svjetskog rata i poraća. Procjenjuje se da je ukupan broj ljudskih gubitaka koje će biti moguće evidentirati nekoliko stotina tisuća. S obzirom na dostupne izvore, u okviru ovog istraživanja biti će moguće obraditi podatke za 80-90% stradalih i žrtava. Objedinjavanjem podataka iz različitih popisa, njihovom provjerom na izvornom arhivskom gradivu i korištenjem novih izvora osigurati će se cjelovitost i pouzdanost podataka, koliko to dopuštaju raspoloživi izvori, i time onemogućiti njihovo proizvoljno tumačenje. Realizacijom istraživanja stvoriti će se uvjeti za daljnje znanstveno istraživanje, posebice na pojedinim užim područjima i problemi ma te provjera dosadašnjih hipoteza koje su se iznosile u znanosti i javnosti te za svestranu ocjenu uzroka, pojavnih oblika, društvenih, demografskih i
političkih posljedica ratnih stradanja.”47
A poimenični popis – baza podataka, na kojem je u sklopu projekta „Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću” od 2002. radio dr. sc. Kolanović sa suradnicima, i samostalno vodio, treba naglasiti, nema nikakve veze s poimeničnim popisom tzv. Vukojevićeve komisije (odnosno Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava RH), kako to skrupulozno navodi Goldstein.48
Nasuprot Goldsteinovim snoviđenjima, ipak je riječ o bazi podataka poimeničnoga popisa Komisije za popis žrtava rata Saveznog izvršnog vijeća Jugoslavije iz 1964., koju su dr. sc. Kolanović i suradnici korigirali i dopunjavali novim upisima. Goldstein spominje da je dr. sc. Kolanović 2002. pokrenuo projekt „Žrtve Drugog svjetskog rata, poraća i Domovinskog rata” u Hrvatskom državnom arhivu, gdje je bio ravnatelj, „ali je dvije godine kasnije navodno praktički ‘onemogućeno njegovo izvođenje unutar HDA’”.49
Bilo bi zgodno da je Goldstein spomenuo da je dr. sc. Kolanović tada bio „udomljen” u Hrvatskom institutu za povijest da sa suradnicima nastavi započeti rad na tom poimeničnom popisu žrtava.
A u Hrvatskom institutu za povijest svima zainteresiranima, od primjerice Dobroslava Parage u osobne svrhe, koji je molio uvid u upis članova njegove obitelji koji su u vrijeme NDH život izgubili u holokaustu, do primjerice dr. sc. Lászla Horvátha iz Društva mađarskih umjetnika i znanstvenika u Hrvatskoj za potrebe istraživanja i rada na poimeničnom popisu hrvatskih Mađara koji su život izgubili tijekom Drugoga svjetskog rata i u poraću, omogućen je uvidu bazu i korištenje podataka popisa. Povjesničari, istraživači na institutskom projektu, podatke ovoga poimeničnog popisa koristili su u svojim radovima, što bi Goldsteinu bilo jasno da je pozorno pratio znanstvene radove nastale na projektu.
Štoviše, na temelju nekih znanstvenih članaka JUSP Jasenovac korigirao je podatke u svojoj poimeničnoj bazi podataka o žrtvama logora Jasenovac i Stara Gradiška, primjerice u slučaju sela Malo i Veliko Nabrđe. Nije nam poznato da je Goldstein prije iskazivao zanimanje za ovaj poimenični popis, nego evo sada, rekli bi inteligentniji u sasvim određene svrhe.
I na kraju, razlog zašto ova baza podataka – poimenični popis nije dostupna online više je nego jednostavan: Hrvatski institut za povijest i nakon niza nastojanja nije od nadležnoga ministarstva dobio dostatna materijalna sredstva potrebna za uređivanje i postavljanje baze online.
Znanstveni radovi, članci i knjige nastali na projektu „Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću” umnogome su poslužili u radu na bazi – poimeničnom popisu ljudskih gubitaka u Drugom svjetskom ratu i poraću. Podaci poimeničnoga popisa uvelike su korišteni u znanstvenom radu, člancima i knjigama nastalim na projektu „Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću”.50
Uz to, na projektima Hrvatskoga instituta za povijest o ljudskim gubicima Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću nastalo je uz desetke znanstvenih članaka i dvadesetak znanstvenih knjiga i zbirki dokumenata.51
Tako, još jedanput, Goldstein svojim tvrdnjama obmanjuje neupućene. Ukratko, Goldstein o meni i mojem historiografskom radu zaključuje: „Vladimir Geiger sustavno iskrivljuje povijest Drugog svjetskog rata, ali na suptilniji način, dodajući svoj nacionalistički ‘spin’. […]”52
Tako je to kad je Goldstein na Pravoj strani povijesti, pa me, kao i brojne druge povjesničare Hrvatskoga instituta za povijest, čiji mu se historiografski radovi ne sviđaju jer su u opreci s njegovim mišljenjima i stajalištima, proglašava i etiketira nacionalistom, desničarem, neoustašom i istaknutim revizionistom itd.
Uostalom, Goldstein ima pravo misliti i o meni i o drugim povjesničarima i njihovu radu (koji naziva „mitologizacijama, mistifikacijama i manipulacijama o prošlim vremenima”), ali ne bi trebao iznositi – najblaže rečeno – netočnosti. Sumnjam da je to u stanju, pa samo mogu zaključiti da bih bio iznenađen, a i istinski zabrinut, kad bi me Goldstein hvalio.
I zaključno – Ivo Goldstein samozatajno zna da je upravo on nepogrešiv, skrupulozan i nedvojbeni stručnjak za sva pitanja suvremene hrvatske povijesti, i za još mnogo toga. Nema baš onih koji mu mogu stati uz bok. Ipak, i u ovoj knjizi on – dakako – neće propustiti izraziti divljenje prema svojem pokojnom Ocu, koji je uz njega, Sina Ivu, jedini vrijedan svakoga divljenja. Dakle – Goldstein skromno hvali sebe i svojega oca.
Za Goldsteina je sve jednostavno, crno ili bijelo. Nema tu nijansi sive boje. On dobro zna tko su negativci, revizionisti, a tko pozitivci. Zar nam je više od toga i potrebno?
_______________________________________________________________
FUSNOTE:
1 Ivo GOLDSTEIN, Goran HUTINEC, „Kako raskrinkati tvrdnje povijesnih revizionista – pet primjera”, Zbornik Janković (2021), br. 5-6: 179.
2 Usp. HR-HDA-248. Ustaška nadzorna služba (UNS), Zapovjedništvo, Ured IV, logori, 3/248 i HR-HDA-306. Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih poma gača (dalje: ZKRZ), Guz, 2235/24-45, Okrug Osijek, XII Ekonomat Feričanci, 91 (124).
3 HR-HDA-306. ZKRZ, Guz, 2235/24-45, Okrug Osijek, XII Ekonomat Feričanci, 91 (124).
4 GOLDSTEIN, HUTINEC, „Kako raskrinkati tvrdnje povijesnih revizionista – pet pri mjera”, 171.
5 Ivo GOLDSTEIN, Povijesni revizionizam i neoustaštvo – Hrvatska 1989. – 2022. (Zagreb: Fraktura, 2023), 271.
6 Vladimir GEIGER, Nijemci u Đakovu i Đakovštini (Zagreb: Hrvatski institut za povi jest; Dom i svijet, 2001), 125.
7 Isto, 126.
8 Isto, 129.
9 Isto, 147.
- 10. Isto 147.
11 Vladimir GEIGER, „Saslušanja Branimira Altgayera vođe Njemačke narodne skupine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u Upravi državne bezbjednosti za Narodnu Republiku Hrvatsku1949. godine”, Časopis za suvremenu povijest 31 (1999), br. 3: 576.
12 Vladimir GEIGER, Mario JAREB, Davor KOVAČIĆ, Jadovno i Šaranova jama. Kontro
verze i manipulacije (Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2017).
13 GOLDSTEIN, Povijesni revizionizam i neoustaštvo – Hrvatska 1989. – 2022., 27714 GEIGER, JAREB, KOVAČIĆ, Jadovno i Šaranova jama, 12.
15 Isto, 8-9.
16 – Zoran JANJETOVIĆ, „Vladimir Geiger, Mario Jareb, Davor Kovačić. Jadovno i Šaranova jama. Kontroverze i manipulacije. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2017, 147.”, Tokovi istorije (2017), br. 2: 222-223.
17 – Usp. GEIGER, JAREB, KOVAČIĆ, Jadovno i Šaranova jama, 27-28.
18 – GOLDSTEIN, Povijesni revizionizam i neoustaštvo – Hrvatska 1989. – 2022., 277.
19 – „koncentracijski logori”, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje, Leksikografski zavodMiroslav Krleža, 2021., pristup ostvaren 18. 9. 2023., http://www.enciklopedija.hr/Natuknica. aspx?ID=32708.
20 GOLDSTEIN, Povijesni revizionizam i neoustaštvo – Hrvatska 1989. – 2022., 276.
21 Vladimir GEIGER, „Uz izložbu Ako tebe zaboravim… Holokaust u Hrvatskoj 1941. – 1945. Zadnje odredište Auschwitz, Francuski paviljon u Zagrebu, 5. veljače 2020. – 21. travnja2020.”, pristup ostvaren 1. 2. 2024., http://www.historiografija.hr/?p=19272; Vladimir GEI GER, „Nedostatno znanje, nestručnost i šlamperaj ili još jednom o izložbi Ako tebe zabora vim… Holokaust u Hrvatskoj 1941. – 1945. / zadnje odredište Auschwitz, Francuski paviljon u Zagrebu, 5. veljače – 21. travnja 2020.”, Časopis za suvremenu povijest 52 (2020), br. 1: 343 350 i Vladimir GEIGER, „Uz osvrt Nataše Mataušić i Rajke Bućin u Časopisu za suvremenu povijest 52 (2020), br. 3 na moje primjedbe o izložbi Ako tebe zaboravim… Holokaust u Hrvat skoj 1941. – 1945.: Zadnje odredište Auschwitz”, Časopis za suvremenu povijest 53 (2021), br. 1: 319-333.
22 GOLDSTEIN, Povijesni revizionizam i neoustaštvo – Hrvatska 1989. – 2022., 276.
23 Usp. Nataša MATAUŠIĆ, „Revizionistički pamflet Igora Vukića”, pristup ostvaren 1. 2.
2024., https://forum.tm/vijesti/revizionisticki-pamflet-igora-vukica-o-kozarackoj-djeci-5849
i GEIGER, „Uz osvrt Nataše Mataušić i Rajke Bućin u Časopisu za suvremenu povijest 52
(2020), br. 3 na moje primjedbe o izložbi Ako tebe zaboravim… Holokaust u Hrvatskoj 1941. –
1945.: Zadnje odredište Auschwitz”, 319-333.
24 GEIGER, „Nedostatno znanje, nestručnost i šlamperaj ili još jednom o izložbi Ako tebe zaboravim… Holokaust u Hrvatskoj 1941. 1945. / zadnje odredište Auschwitz, Francuski pa viljon u Zagrebu, 5. veljače – 21. travnja 2020.”, 350.
25 GEIGER, „Uz izložbu Ako tebe zaboravim… Holokaust u Hrvatskoj 1941. – 1945. Zadnje odredište Auschwitz, Francuski paviljon u Zagrebu, 5. veljače 2020. – 21. travnja 2020.”, 1 i GEIGER, „Nedostatno znanje, nestručnost i šlamperaj ili još jednom o izložbi Ako tebe zabo ravim… Holokaust u Hrvatskoj 1941. – 1945. / zadnje odredište Auschwitz, Francuski paviljon u Zagrebu, 5. veljače – 21. travnja 2020.”, 350.
26 GEIGER, „Uz izložbu Ako tebe zaboravim… Holokaust u Hrvatskoj 1941. – 1945. Zadnje odredište Auschwitz, Francuski paviljon u Zagrebu, 5. veljače 2020. – 21. travnja 2020.”, 1 i GEIGER, „Nedostatno znanje, nestručnost i šlamperaj ili još jednom o izložbi Ako tebe zabo ravim… Holokaust u Hrvatskoj 1941. – 1945. / zadnje odredište Auschwitz, Francuski paviljon u Zagrebu, 5. veljače – 21. travnja 2020.”, 350.
27 GOLDSTEIN, Povijesni revizionizam i neoustaštvo – Hrvatska 1989. – 2022., 276-277.
28 Isto, 395-396.
29 Usp. Ivo GOLDSTEIN, „Povijesne okolnosti Bleiburga i Križnog puta”, u: Bleiburg i Križni put 1945. Zbornik radova, gl. ur. Juraj Hrženjak (Zagreb: Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, 2007), 31-37; Ivo GOLDSTEIN, „Bleiburg i Križni put”, u: Hrvatska na kraju rata 1945, ur. Miroslav Kirinčić (Zagreb: Savez antifašističkih boraca i an tifašista Republike Hrvatske, 2019), 9-213 te Ivo GOLDSTEIN, Hrvatska 1918 – 2008. (Zagreb: Novi Liber, 2008), 350-368 (poglavlje: „Rasap i slom NDH, Bleiburg i Križni put”); Ivo GOLDSTEIN, Povijest Hrvatske 1945-2011., 1. sv. (1945-1968.) (Zagreb: EPH Media d.o.o., Jutarnji list, 2011), 14-38 (poglavlje: „Rasap i slom NDH, Bleiburg i Križni put”); Slavko GOLDSTEIN, Ivo GOLDSTEIN, Jasenovac i Bleiburg nisu isto (Zagreb: Novi Liber, 2011), 133-161 (poglavlje: „Rasap i slom NDH, Bleiburg i Križni put”); Ivo GOLDSTEIN, Kontroverze hrvatske povijesti 20. stoljeća (Zagreb: Profil, 2019), 149-165 (poglavlje: „Bleiburg i Križni put – zaslužena kazna ili zločinački pokolj?”).
30 Ivo GOLDSTEIN, Jasenovac (Zaprešić; Jasenovac: Fraktura; Javna ustanova Spomen područje Jasenovac, 2018) i(li) Ivo GOLDSTEIN, Jasenovac (Novi Sad: Akademska knjiga, 2019).
31 GOLDSTEIN, Povijesni revizionizam i neoustaštvo – Hrvatska 1989. – 2022., 273.
32 Nataša MATAUŠIĆ, Rajka BUĆIN, „‘Dopustite ljudima da vam kažu i krenite svojim putem’: osvrt na tekstove Vladimira Geigera o izložbi Ako tebe zaboravim… Holokaust u Hrvatskoj 1941. – 1945.: Zadnje odredište Auschwitz”, Časopis za suvremenu povijest 52 (2020),br. 3: 1011. Usp. GEIGER, „Uz osvrt Nataše Mataušić i Rajke Bućin u Časopisu za suvremenupovijest 52 (2020), br. 3 na moje primjedbe o izložbi Ako tebe zaboravim… Holokaust u Hrvatskoj 1941. – 1945.: Zadnje odredište Auschwitz”, 333.
33 Ivo GOLDSTEIN, „Komisija za Jasenovac: nova besmislena inicijativa šefice države”,pristup ostvaren 15. 1. 2024., https://www.jutarnji.hr/globus/pise-ivo-goldstein-komisija-za-jasenovac-nova-besmislena-inicijativa-sefice-drzave-7321071.
34 „NU2 – IVO GOLDSTEIN”, pristup ostvaren 15. 2. 2019., https://www.youtube.com/ watch?v=-2c79KryKCM.
35 Petra MARETIĆ ŽONJA, „Polemika o Jasenovcu. Goldstein: Tekst u Jerusalem Postu je hrpa besmislica i laži, iskopavanjem leševa u Jasenovcu ništa se neće postići”, pristup ostvaren 15. 1. 2024.,
36 GOLDSTEIN, Povijesni revizionizam i neoustaštvo – Hrvatska 1989. – 2022., 320.
37 GOLDSTEIN, HUTINEC, „Kako raskrinkati tvrdnje povijesnih revizionista – pet pri mjera”, 196.
38 GOLDSTEIN, Jasenovac (Zaprešić; Jasenovac, 2018), 30.
39 GOLDSTEIN, Jasenovac (Novi Sad, 2019), 30.
40 GOLDSTEIN, Povijesni revizionizam i neoustaštvo – Hrvatska 1989. – 2022., 455.
41 Isto, 262-263.
42 Boris PAVELIĆ, „IVO GOLDSTEIN: ‘Zvuči grubo, ali revizionističke i neoustaške laži jednostavno su povijesna pornografija’”, pristup ostvaren 22. 1. 2024., https://www.nacional. hr/ivo-goldstein-zvuci-grubo-ali-revizionisticke-i-neoustaske-lazi-jednostavno-su-povije sna-pornografija/.
43 Usp. „Ministarstvo znanosti i tehnologije / SVIBOR – Prikupljanje podataka o projektima u RH / Šifra projekta: 6-02-101, Ljudski gubici Hrvatske u drugom svjetskom ratu”, pri stup ostvaren 20. 9. 2023.,
http://mzos.hr/svibor/6/02/101/proj_h.htm.
44 Usp. „Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa / [Z] projekti / Arhiva projekata (1996. – 2002.)”, pristup ostvaren 20. 9. 2023., http://zprojekti.mzos.hr/zProjektiOld/arh_det. asp?offset=30&ID=36.
45 Usp. „Hrvatski institut za povijest / Ljudski gubici Hrvatske u drugom svjetskom ratu i poraću / Šifra projekta 019-0190609-0584”, pristup ostvaren 20. 9. 2023., https://www.isp.hr/ odjeli/odjel-za-suvremenu-povijest/ljudski-gubici/ i Pola stoljeća prošlosti. Hrvatski institut za povijest (1961. – 2011.), ur. Zdenko Radelić i Jasna Turkalj (Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2021), 65, 67, 78-80, 90, 107, 110.
46 Usp. „CROSBI – Hrvatska znanstvena bibliografija”, pristup ostvaren 20. 9. 2023., https://www.bib.irb.hr:8443/ te Bibliografija Hrvatskog instituta za povijest (1961. – 2011.), ur. Darija Pancirov i Maja Štignjedec (Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2011) i Bibliografija Hrvatskog instituta za povijest (2011. – 2020.), ur. Darija Pancirov i Martina Jurčić (Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2021).
47 „Hrvatski institut za povijest / Ljudski gubici Hrvatske u drugom svjetskom ratu i po raću / Šifra projekta 019-0190609-0584”, pristup ostvaren 21. 10. 2023., https://www.isp.hr/ odjeli/odjel-za-suvremenu-povijest/ljudski-gubici/.
48 Usp. GOLDSTEIN, Povijesni revizionizam i neoustaštvo – Hrvatska 1989. – 2022., 265.
49 Usp. Isto.
50 Zbog mnogobrojnosti takvih radova nastalih na projektu „Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću” navodim samo najvažnije koje (su)potpisujem: Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti, prir. Zdravko Dizdar i sur. (Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2005); Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti. Slavonija, Srijem i Baranja, prir. Vladimir Geiger i sur. (Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2006); Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti. Zagreb i središnja Hrvatska, prir. Vladimir Geiger i sur. (Slavonski Brod; Zagreb: Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje; Hrvatski institut za povijest, 2008); Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. Dokumenti. Dalmacija, prir. Mate Rupić i Vladimir Geiger (Slavonski Brod; Zagreb: Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje; Hrvatski institut za povijest, 2011); Vladimir GEIGER, Logor Krndija 1945. – 1946. (Zagreb; Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest; Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2008); Dokumenti o zločinima 12. proleterske brigade XII. udarne divizije III. jugoslavenske armije u selima kotara Donji Andrijevci početkom studenoga 1945., prir. Mate Rupić, Vladimir Geiger i Branko Ostajmer (Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema iBaranje, 2016); Vladimir GEIGER, Pero ŠOLA, „Žrtvoslov Malog Nabrđa – Drugi svjetski rati poraće. Pokušaj revizije podataka o ljudskim gubitcima nestalog i zaboravljenog slavonskogsela”, Scrinia Slavonica 17 (2017): 291-378; Vladimir GEIGER, Velika Pisanica 1945. Sabirni, radni i prolazni logor za folksdojčere (Zagreb: Hrvatski institut za povijest; Ogranak Maticehrvatske u Bjelovaru, 2020); Vladimir GEIGER, Branko OSTAJMER, „Đakovo i Đakovštinau danima Travanjskoga rata i uspostave Nezavisne Države Hrvatske: o žrtvama Đakovčana iĐakovštinaca i o njihovim sudbinama u historiografiji, publicistici i žrtvoslovima”, Zbornik Muzeja Đakovštine 15 (2021): 195-277.
51 Uz znanstvene knjige i zbirke dokumenata navedene u prethodnoj bilješci riječ je i o slje dećim znanstvenim knjigama i zbirkama dokumenata, od kojih navodim najvažnije: Zdravko DIZDAR, Mihael SOBOLEVSKI, Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini: 1941. – 1945. (Zagreb: Hrvatski institut za povijest; Dom i svijet, 1999); Zdravko DIZDAR, Četnički zločini u Bosni i Hercegovini: 1941. – 1945. (Zagreb: Hrvatski institut za povijest;Dom i svijet, 2002); Marica KARAKAŠ OBRADOV, Angloamerička bombardiranja Hrvatskeu Drugom svjetskom ratu: saveznički zračni napadi na Nezavisnu Državu Hrvatsku 1943. –1945. (Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2008); Martina GRAHEK RAVANČIĆ, Bleiburg iKrižni put 1945.: historiografija, publicistika i memoarska literatura (Zagreb: Hrvatski institutza povijest, 2009); Martina GRAHEK RAVANČIĆ, Narod će im suditi: Zemaljska komisija zautvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača za Zagreb 1944. – 1947. (Zagreb: Hrvatskiinstitut za povijest, 2013); Vladimir GEIGER, Josip Broz Tito i ratni zločini. Bleiburg – Folksdojčeri (Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2013); Marica KARAKAŠ OBRADOV, Novimozaici nacija u „novim poredcima”: migracije stanovništva na hrvatskom području tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća (Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2014); Vladimir GEIGER, Radni logor Šipovac – Našice 1945. – 1946. (Našice: Zavičajni muzej Našice; UdrugaNijemaca i Austrijanaca Našice, 2015); Zdravko DIZDAR, Logor Danica u Koprivnici 1941. – 1942., knj. 1 i 2, Dokumenti (Koprivnica: Muzej grada Koprivnice; Bogadigrafika, 2017); Vladimir GEIGER, Mario JAREB, Davor KOVAČIĆ, Jadovno i Šaranova jama. Kontroverze imanipulacije (Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2017); Vladimir GEIGER, Suzana LEČEK,Krivnja i kazna. Politika odmazde i sudski proces ministru u Vladi NDH Živanu Kuveždiću1948. – 1949. (Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije,Srijema i Baranje, 2018); Vladimir GEIGER, Pero ŠOLA, Marko KRZNARIĆ, Groblje hrvatskih vojnika na Mirogoju, Zagreb, 1941. – 1945. O uklanjanju u poraću 1945. – 1946. grobalja i grobova „okupatora” i „narodnih neprijatelja” poginulih 1941. – 1945. u Nezavisnoj DržaviHrvatskoj (Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2022); Martina GRAHEK RAVANČIĆ, U imenaroda! Djelovanje sudova za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj 1945. godine(Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2023)
52 GOLDSTEIN, Povijesni revizionizam i neoustaštvo – Hrvatska 1989. – 2022., 270.
https://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/dr-geiger-o-knjizi-ive-goldsteina-povijest-bez-fusnota/
