-Vaše Visokopreosveštenstvo, kako gledate na nedavni posjet patrijarha Srpske pravoslavne crkve Porfirija Vukovaru, baš u dane kad ovaj junački grad obilježava tužne obljetnice pogibije svojih ratnih junaka u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu? – pitali smo poglavara Hrvatske pravoslavne crkve (HPC) Aleksandra.
Gledajte, 16. listopada 2022. dogodio se znakoviti događaj, koji je morao biti udarna vijest u svim medijima u Hrvatskoj (i u „regiji”), a to je da je crkvi svetog patrijarha hrvatskog Germogena poglavar Hrvatske pravoslavne crkve arhiepiskop †Aleksandar predstavio novog svećenika Hrvatske pravoslavne crkve – otac Mario, koji je magistar teologije sa Sofijskog sveučilišta „Sv. Kliment Ohridski” i protojerej Bugarske pravoslavne crkve. Sve je to nastavak širenja obnovljene HPC na dobrobit hrvatskog naroda i u pokušaju pomoći Republici Hrvatskoj da najzad postane nezavisna država priznavajući kao nacionalnu pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj HPC što je u skladu s crkvenim kanonima i tisućljetnoj tradiciji pravoslavlja.
Na žalost, skoro niti jedan medij to nije primijetio, a dobar dio njih dobio je naš oglas, koji je uz to bio objavljen i na našim mrežnim stranicama i društvenim mrežama ali svi su primijetili dolazak poglavara crkve Srbije u Vukovar. Nekako nitko ne primjećuje domicilnu pravoslavnu crkvu ali pomno promatra što radi crkva strane države Srbije. Nije to neko iznenađenje jer velika većina hrvatskih novinara i političara vidi samo do vrha svog nosa na kojem je Beograd i samo čeka neku provokaciju kako bi na nju nasjeo. Ne manjka provokacije, koje su namijenjene ponajviše u korist unutarnje politike Srbije i koje se moraju obavezno povezati na neki način sa Hrvatskom jer znaju da će Hrvati po tradiciji nasjesti na tu provokaciju pa tako će ona dobiti i međunarodni odjek. Sada u svijetu i u Europi nitko Srbiju ne primjećuje i sve je to s razlogom jer ona je na začelju Europe po svemu kao što je oduvijek i bila, a nema više Jugoslavije koja bi promovirala nepostojeću srpsku slavu – što u povijesti, što u kulturi, što u ekonomskom razvoju, što u razini blagostanja stanovništva …
Zapravo kad bi Hrvatska prestala primjećivati provokacije Srbije oni bi prestale jer nitko drugi Srbiju ne primjećuje – niti ostale susjedne zemlje niti bilo tko u Europi ili u svijetu.
Crkva je teritorijalna organizacija koja je mjerodavna za područje suvereniteta države, a nije plemenska organizacija, koja rasistički prati genom nekog naroda što je etnofiletska hereza. Crkva Srbije granicama svoje mjerodavnosti crta granice imaginarne Srbije. To je nedopustivo. Njeno postojanje u RH nema nikakav pravni ni povijesni temelj, a rezultat je vazalnog mentaliteta hrvatskih vlasti, na čelu s pravnikom Račanom koji je sklopio ništetni ugovor sa SPC i tako ju 2002. po treći[1] put proširio na hrvatsku državu.
Dolazi u Hrvatsku poglavar crkve Srbije u pratnji više episkopa i svećenika te crkve kako bi u Vukovaru posvetio obnovljenu crkvu i „srpski” dom i to baš na dan kad je zapovjednik obrane Vukovara Blago Zadro poginuo od srpskog metka. Svi su u Hrvatskoj ljuti na tu provokaciju, koja je namjerno ovako smišljena ali svi gledaju taj događaj preko jugoslavenskih naočala i ne samo da ne postavljaju prava pitanja nego čak i ne komentiraju činjenice.
Evo dio njih. Pravoslavna crkva u Vukovaru izgrađena je godine 1727. kad nije postojala niti država Srbija pa tako niti crkva Srbije. Zamislite da Vam sad ja kažem da imam u svom vlasništvu 300 – godišnju kuću na Gornjem gradu, koju sam osobno izgradio. S razlogom biste rekli da pričam gluposti jer nije moguće da 300 godina prije svog rođenja izgradim kuću ili učinim bilo što, ali evo kad crkva Srbije kaže da ona ima u svom vlasništvu crkvu u Vukovaru, koju je izgradila 300 godina prije svog nastanka to je u redu, logično je pa čak i hrvatski sudovi to prihvaćaju kao činjenicu i dozvoljavaju crkvi Srbije da se sada upiše na imovinu, koju je izgradila u Hrvatskoj 300 godina prije svog nastanka. Vukovarsku crkvu izgradili su Hrvati pravoslavne vjere. Nisu mogli to učiniti neki Srbi u Hrvatskoj jer tada njih nije bilo. Ova je crkva pripadala pravoslavnoj crkvi Hrvatskog kraljevstva – Karlovačkoj arhiepiskopiji.
U više navrata smo pisali o pravoj povijesti pravoslavlja pa tako i u našim knjigama[2] i sad svi pismeni u Hrvatskoj su toga svjesni osim one manjine, koja još uvijek smatra da su sve jugoslavenske izmišljotine, koje su učili u školi istina jer im se vjerovati u to na neki način isplati ili im je barem komotno ništa ne mijenjati.
Kad se sve to zna, normalni ljudi u RH koji čak nisu stručnjaci za crkveno pravo i među crkvene odnose, postavljaju apsolutno legitimno pitanje kako to da je u Rumunjskoj postoji rumunjska pravoslavna crkva, u Bugarskoj – bugarska PC, u Poljskoj – poljska PC, u Finskoj – finska PC, u Albaniji – albanska PC a jedino u Hrvatskoj nije Hrvatska PC nego srpska, koja je je zapravo PC Srbije. Ne samo da nitko iz državnog vrha RH ne daje odgovor na to pitanje nego obilato financira nezakonito i nekanonsko djelovanje crkve Srbije. Iz državnog proračuna RH plaćena je obnova crkve, gradnja „srpskog” doma te cijeli događaj u kojem sudjeluje više episkopa i svećenika SPC pa čak i neki koji su sudjelovali u ratu protiv Hrvatske na početku 90-ih godina 20 stoljeća.
Sam patrijarh Porfirije suprotno kanonu pravoslavlja još uvijek je i Mitropolit Zagrebačko-Ljubljanski i kao takvog iz državnog proračuna RH dobiva najmanje tri plaće – kao Mitropolit, kao predsjednik Eparhijskog savjeta i kao ravnatelj Srpske pravoslavne gimnazije u Zagrebu.
Mitropolija zagrebačko-ljubljanska osnovala je Srpsku pravoslavnu gimnaziju u Zagrebu. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske odobrilo je rad Srpske pravoslavne gimnazije 10. svibnja 2005.
Po Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica vjerske zajednice mogu otvarati vjerske škole. U tom zakonu nema niti riječi kako vjerska zajednica može otvoriti manjinsku školu.
Manjinsko zakonodavstvo daje mogućnost manjinama otvarati manjinske škole. U tom zakonodavstvu nema niti riječ o tomu kako neka narodnostna manjina može otvoriti vjersku školu. Kad bi to bilo moguće u RH postojale bi talijanske katoličke gimnazije ili turske islamske gimnazije ali takvih nema.
Ako je Srpska pravoslavna gimnazija u Zagrebu osnovana kao vjerska ustanova ona može biti „pravoslavna”. Ako je ta gimnazija otvorena kao manjinska ona može biti „srpska”.
Svi govore o nekoj srpskoj manjini u Vukovaru i kako tamo postoje srpske škole na temelju manjinskog zakonodavstva i da ta manjina nema minimalnih 30 % na lokalnoj razini kako bi uopće mogle postojati takve škole ali nitko ne primjećuje da u Zagrebu gdje je svima poznato da Srba ima manje od 1 % postoji „Srpska” gimnazija u kojoj je čak i edukacija na srpskom jeziku.
Na temelju čega je Srpska pravoslavna gimnazija u Zagreb istodobno i „pravoslavna” i „srpska”?
Kao i uvijek liturgija je bila na srpskom jeziku što je kršenje čl. 12. Ustava RH. Kao i uvijek moli se za „srpski narod i njegove pobjede nad neprijateljima”. Nismo vidjeli državne zastave Srbije, koje su istodobno zastave SPC a čije postavljanje RH dozvoljava kao da je Republika hrvatska samo srpska kolonija.
Često sam znao postaviti retoričko pitanje. Što bi bilo da je Srbija pobijedila u zadnjem ratu? Nameće se jednostavan odgovor: Srbija bi nametnula Hrvatskoj svoju crkvu, koja bi djelovala kao „nacionalna” u Hrvatskoj. Izgubili su rat pa nisu mogli izravno učiniti ono što su željeli ali nisu niti morali jer su to hrvatske vlasti same nametnule Hrvatima.
Kad sve to razumijemo možemo zaključiti zašto SPC radi tu provokaciju – evo nismo vas mogli pobijediti u ratu ali sada ste nas sami naprtili na svoja leđa i uzdržavate nas jer smo vas ipak nadjačali.
Sve to plaća RH – to je isto kao da plaćenom ubojici platiš da te ubije.
-Je li nama i dalje prijeti opasnost od svetosavlja i bezbožnog komunizma?
Za sebe SPC tvrdi da je „svetosavska” jer za njih je sveti Sava entelehija (grčki: entelekhija), odnosno, savršenstvo (samoostvareni oblik bića, organizam koji postoji sam po sebi), dakle, ravan Bogu.
Nama kršćanima to je Isus Krist, zato smo kršćani i zato je hereza zvana „svetosavlje” po nas opasna u istoj mjeri kao i bezbožni komunizam, koji u obliku jugoslavenstva još uvijek živi u nekim praznim glavama i hladnim srdcima.
-Zbog čega Srpska pravoslavna crkva „neće ni čuti“ za Hrvatsku pravoslavnu crkvu…?
Nama pripadnicima Hrvatske pravoslavne crkve je apsolutno nebitno hoće li crkva Srbije „čuti” za nas ili ne će jer je ona samo jedna od pravoslavnih crkava i kao što već rekoh ona je „svetosavska” po Rastku – Savi, koji nije stvorio neku pravoslavnu crkvu pa čak ga nije niti pravoslavna crkva rukopoložila što još jednom potvrđuje da SPC nije niti pravoslavna niti kršćanska crkva.
– I u Hrvatskoj neki kažu, čak i sa govornice Hrvatskog sabora, da je Hrvatska pravoslavna crkva – nepostojeća!?
Kad smo na Bogojavljenje 6. siječnja 2017. istodobno s Carigradskim patrijarhom održali Veliko posvećivanje vode na Cvjetnom trgu, nitko od prisutnih novinara nije nas, Hrvatskog arhiepiskopa pitao što radimo, nego su za nas pitali Zagrebačkog mitropolita crkve Srbije o nama pa je on rekao da za pravoslavlje HPC ne postoji. To je smjernica, koju je on tada zadao i kojoj se manje-više svi još uvijek drže. Na toj liniji i saborska zastupnica iz redova SDSS – a Jeckov tvrdi da nas nema. U više sam navrata to činio, činim i sada – pozivam sve pravoslavce u Hrvatskoj pa bili oni i iz srpske manjine da se pridruže našim molitvama jer rečeno je: „Gdje ste vas dvoje ili troje sabrana u Moje ime i Ja Sam uz vas”(Mt. 18-20). Stoga pozivam gđu Jeckov da dođe u našu crkvu svetog Germogena. Rado bismo ju primili i na razgovor i tad ne bi mogla reći da nas nema.
-Čujemo i čitamo da je Hrvatska pravoslavna crkva nastala u vrijeme NDH, dok činjenice kako nam se čini govori posve drugačije?
Najdublje skrivena tajna u suvremenoj demokratskoj Hrvatskoj jest ona da je nekad postojala pravoslavna crkva Hrvata. Zapravo većina stručnjaka to i ne zna, jer vjeruje samo onome što je učila u jugoslavenskoj školi i na komunističkom sveučilištu, pa čak su se pisali i znanstveni radovi te nenamjerno, zbog neznanja, širile srpsko-jugoslavenske laži. Nitko i ne razmišlja kako to da je u 19 st. u Hrvatskom kraljevstvu (Trojedina kraljevina Hrvatska, Dalmacija i Slavonija) postojalo na stotine uglednih hrvatskih pravoslavaca (P. Preradović, A. Harambašić, S. Borojević, J. Runjanin,… Nikola Tesla), a niti jedan ugledni Srbin. Koja je tada bila njihova crkva?
Ipak se nešto malo zna o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, koja je pod tim imenom djelovala u Nezavisnoj državi Hrvatske i koju svi po jugo – komunističkoj tradiciji pokušavaju ocrniti i osuditi.
Koja je ta pravoslavna (grčko – istočna) crkva, kojoj su namijenjene onih pet odluka i dva zakona koji je donio Hrvatski sabor u 18 st. i 19 st. i koja je dobivala novac iz hrvatskog državnog proračuna za gradnju crkvi i podmirivanje troškova poslovanja? Odgovor je vrlo jednostavan – Karlovačka mitropolija, koja je zapravo Pravoslavna crkva Hrvatske ili modernije – Hrvatska pravoslavna crkva, čija je dijeceza baš teritorij Trojednog kraljevstva.
Od kud imovina srpske crkve u Hrvatskoj, koja nema svoju imovinu ni u Srbiji?
Znamo da u srednjem vijeku nije postojala Srbija kao samostalna država nego je pokrajina Srbija najprije bila vazal Bugarskog carstva, zatim Hrvatsko – Mađarskom kraljevstvu, a kasnije od 1878. do 1903. polunezavisna Srbija je bila Austrougarski, odnosno posredno i hrvatski vazal. Kako to da je postojala crkva Srbije dok Srbije nije bilo pa čak je ta nepostojeća crkva djelovala kao „državna” u drugim državama kao što je Hrvatska?
Znate kako ljudi govore o nečemu što je neupitno – zna se.
Sve su to činjenice koje smo mi, Hrvatski ahiepiskop †Aleksandar objavili u Hrvatskoj i sada većina ljudi već zna i kao logične i povijesno točne razumije ih i prihvaća. Nitko od suvremenih hrvatskih povjesničara nije se usudio demantirati bilo što od onoga što smo mi objavili. S razlogom jer se protiv povijesnih činjenica koje dokumenti dokazuju, ne može ništa.
-Međutim, Vi svako malo primate i prijetnje SDSS-a… Kako, zbog čega?
Od njih nisam dobio niti jednu izravnu prijetnju. Zločesti jesu ali nisu glupi. Prijetnje dolaze zaobilaznim putem.
-Jednom je netko rekao: „Čuvajte se svih onih koji govore o slobodi pod crvenom zvijezdom“…Ima li i danas takvih?
NDH su vodili pametni i stručni ljudi koji su bili svjesni što rade. Jedan od njih je Ivo Omrčanin, diplomat i osoba Poglavnikovog i Stepinčevog povjerenja, ugledni teolog, koji je bio dobro upoznat s crkvenim pravom i poviješću (obranio je čak tri doktorata na Gregorijani u Rimu), koji je napisao:„Austrija je osnovala samostalnu pravoslavnu crkvu i tako je nastala mitropolija u Sr. Karlovcima. Njoj su carskim odredbama i pismima iz 1690., 1691. i 1695. god. bile priznate određene povlastice, koje su kasnije Josip I., Karlo VI. i carica [kraljica-kralj] Marija Terezija potvrdili, da bi pravoslavnima na području metropolije Sr. Karlovaca bila na koncu, kraljevskim dopisom od 10. VIII. 1868., priznata samostalnost u crkvenim i vjeroispovjednim pitanjima.“[3]
… „Prema tome, u austrijskom su carstvu postojala tri područja, nezavisna jedno od drugog, na kojima su prebivali pravoslavni vjernici, a nakon osnivanja jugoslavenske države, Srblje su uznastojali da pošto-poto ta područja podrede srpskoj crkvi, bez obzira na činjenicu, što se nisu nikada nalazila pod vlašću srpske pravoslavne crkve.
Do pripajanja je došlo 12. VI. 1920., što je bilo potpuno protuzakonito i protivno kanonskom pravu. Hrvatski narod nije nikada pristajao da se pomiri s takvim srbiziranjem pravoslavnog stanovništva na svom etničkom području, no za vrijeme Jugoslavije nisu postojala nikakva sredstva da se takvo stanje promijeni.“[4]
Istina je da godine 1942. u Hrvatskoj nije stvorena neka nova crkva nego u obnovljenoj državi obnovljena je i crkva, koja je u vrlo kratkom roku dobila priznanje od svih pravoslavnih crkava.
Evo kako je sv. Patrijarh Germogen upozoravao o opasnosti koja svijetu prijeti od svetosavlja i bezbožnog komunizma u Uskrsnoj poslanici ( 6 svibanj 1945):
„Čuvajte se, djeco moja duhovna onih, koji vam se u svećeničkoj odjeći obraćaju umjesto sa križem – sa krvavim nožem i oružjem u rukama, jer oni ne ratuju za Hrista već za nečastivog, oni se trude da vas sablazne i da otruju duše vaše!
Čuvajte se svih onih koji govore o slobodi pod crvenom zvijezdom, jer tamo slobode nema, tamo je samo patnja i nesreća. U njihovom privremenom carstvu vlada samo jedna sloboda – huljenje na Boga Svedržitelja, Njegovog Uskrslog Sina i Duha Svetoga.”
Povodom obnavljanja HPC 1942 oglašuje se Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske: „HPC je prijevara, a svećenici, koji su je priznali su izdajice”. Ova odluka postaje smjernica za odnos prema HPC, koji još uvijek vrijedi.[5]
Republika Hrvatska postala je članica Europske unije 2013. i prihvatila da je zakonodavstvo EU iznad nacionalnog zakonodavstva i kao da nitko ne primjećuje Rezoluciju Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2009., koju kasnije potvrđuje i Hrvatski sabor, koja kaže:
„Odaje počast svim žrtvama totalitarnih ili nedemokratskih režima u Europi, te odaje priznanje onima, koji su se borili protiv tiranije i terora.”[6]
Usprkos tomu, u RH se još uvijek odaje počast komunističkim zločincima čiji popis predvodi njihov vođa na području Hrvatske Josip Broz, čije ime nose mnoge ulice po Republici Hrvatskoj.
»Oče, oprosti im, oni ne znaju što čine!« (Lk. 23-34)
-Želite još nešto reći, poručiti, dodati?
Mi, Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar, koji radimo sve na dobrobit hrvatskog naroda molimo ovako:
Blagodanstveno i mirno življenje i u svemu dobar uspjeh podaj Gospode blagovjernom hrvatskom narodu i učini mu u mnoga ljeta!
RAZGOVARAO: MLADEN PAVKOVIĆ
[1] Prvi put to je napravio kralj Drave SHS Aleksandar Karaorevi 1920., a drugi put komunistiki Maral 1945.
[2] Hrvatska pravoslavna crkva bila je, jest i bit ; THE CROATIAN ORTHODOX CHURCH was, is and shall be ХОРВАТСКАЯ ПРАВОСЛАВНАЯ ЦЕРКОВЬ была, есть и будет; HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA Činjenice i kratka povjest; THE CROATIAN ORTHODOX CHURCH Facts and Historikal Overview; ХОРВАТСКАЯ ПРАВОСЛАВНАЯ ЦЕРКОВЬ Факты и краткая история; Prava pitanja Porfiriju
[3]Omrčanin, Ivo, HRVATSKA 1945, IVOR PRESS, Washington, 1991., s. 269
[4]ibid, s. 270.
[5]Jure Krišto, Sukob simbola. Politika vere i ideologije u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2001., s. 170-171)
[6]www.europarl.europa.eu