Podjeli
  • 15
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    15
    Shares

Smrt članova obitelji, rodbine, prijatelja, političkih suradnika i zaslužnih ljudi za oslobođenje i slobodu hrvatskog naroda, uvijek je teška i bolna. Iako kao vjernici vjerujemo u besmrtnost duše, uvjereni da u trenutku smrti duša odlazi u vječnost, velika većina ljudi, vjernika i nevjernika, ovozemaljsku smrt dragih i zaslužnih osoba doživljava kao permanentni i bolni rastanak, te osobni i narodni gubitak. S tim osjećajem rodbina, prijatelji i višegodišnji politički i organizacijski suradnici Ivana Šaravnje, bivšeg hrvatskog uznika i emigrantskog političkog djelatnika, primili su tužnu vijest o njegovoj smrti. Šaravanja je preminuo 5. kolovoza 2021. godine u Zagrebu, na obljetnicu Hrvatske oluje. Nakon vijesti o njegovoj smrti, u međusobnom komuniciranju, mnogi pripadnici bivše Hrvatske republikanske stranke, kojoj je pokojnik pripadao, izrazili su sućut jedan drugome, te Ivanovoj rodbini, a pok. Ivanu zahvalnost za sve što je učinio za Hrvatsku i hrvatski narod.

Životni put Ivana Šaravanje

Ivan Šaravanja je rođen 1931. u Lipnu blizu Ljubuškog u Hercegovini. Osnovnu školu je polazio u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i već tada je u Ustaškoj mladeži upoznao praktično hrvatsku nezavisnost i upio hrvatsku nacionalnu misao.  Godine 1957. završio je strojarski zanat u Sarajevu, a nakon toga uključio se u ilegalnu organizaciju Mlada Hrvatska. Godine 1959. bio je otkriven i uhićen. Proveo je 6 mjeseci u istražnom zatvoru u Sarajevu i Mostaru, a nakon toga je osuđen na dvije godine zatvora. Kaznu je izdržao na Golom otoku. Poslije izlaska iz zatvora nije mogao dobiti zaposlenje, te je 1963. godine emigrirao, a 1967. je otputovao u Toronto (Kanada), gdje je do uspostave današnje hrvatske države živio i kroz Hrvatsku Republikansku Stranku (HRS) i Hrvatsko Narodno Vijeće (HNV) politički djelovao.

U Hrvatsku republikansku stranku se uključio 1970., a u Hrvatsko narodno vijeće 1974. godine.  Svojim domoljubnim radom, ljudskom upornošću i nacionalnom dosljednošću, brzo je stekao velik ugled u hrvatskoj emigrantskoj sredini, posebno među Hrvatima Toronta. Torontski Hrvati su u njemu vidjeli vrijednog i poštenog čovjeka, velikog vjernika i domoljuba, a vodstvo i članovi HRS-a su ga smatrali čvrstim osloncem stranke i revnim širiteljem stranačkog tiska. “Što biste vi republikanci da vam nije Ivana,“ jedne nedjelje sedamdesetih godina upitao me je vlč. Josip Đuran, župnik hrvatske župe u Torontu, kojemu smo Ivan i ja, nakon sv. Mise ispred crkve ponudili časopis Republiku Hrvatsku?

Nakon toga i ja sam često puta pitao, što bismo mi republikanci bez Ivana Šaravanje, kojemu u prodaji hrvatskog tiska nitko nije bio ravan. Prodajom republikanskog tiska, kao što je bila Republika Hrvatska, Hrvatski Put, Hrvatska borba, i Hrvatska budućnost, Šaravanja je širio hrvatsku državotvornu ideju i promovirao političku viziju o budućoj hrvatskoj državi.

Politički rad među hrvatskim radnicima

Surađivao je i politički radio sa svima koji su odbacivali jugoslavenstvo i Jugoslaviju i isticali uspostavu neovisne, slobodne i demokratske hrvatske države. Često je ponavljao Oršanićevu misao da je Jugoslavija diktatura ili je ne može biti i da je uspostava neovisne i slobodne hrvatske države uvjet naše nacionalne opstojnosti. U ostvarenju toga cilja ništa mu nije bilo teško. Posebno je djelovao među radnicima, kako u Kanadi tako i na različitim putovanjima (Australija, Europa), gdje se je s njima sastajao i vodio političke rasprave, a ponekada im držao i kratka predavanja.

Za vrijeme putovanja u Europu išao je u Frankfurt na izložbu knjiga, te na vjerska hodočašća u raznim mjestima, gdje je Hrvatima iz domovine dijelio materijal (brošure, letke i vrpce) Hrvatske republikanske stranke.

Na Hrvatskom demokratskom zboru, koji je 1980. godine u Londonu organizirala i priredila Hrvatska seljačka stranka, bio je delegat Hrvatske republikanske stranke.  Tom prigodom sastao se s predsjednikom HSS-a dr. Jurajem Krnjevićem i prenio mu poruku vodstva Hrvatske republikanske stranke. U ime stranke održao je kratki govor, a nakon toga dr. Krnjević, misleći da se radi o sveučilišnom intelektualcu, upitao ga je, gdje je završio školu. Ivan mu je sa smiješkom odgovorio: „Doktore, ja nemam visoke škole. Ja sam obični hrvatski radnik, a moja škola je Hrvatska republikanska stranka.“

Suradnja s državotvornim organizacijama i pojedincima

Prema svakom Hrvatu, koji je bio za neovisnu, slobodnu i demokratsku državu Hrvatsku, Šaravanja je imao veliko poštovanje. Javno se zauzimao za hrvatske zatvorenike, kako za one u emigraciji, tako i za one u domovini. Kada je jugoslavenski sud u Sarajevu osudio dvanaestoricu Hrvata muslimanske vjere, Odbor hrvatske solidarnosti, u kojemu je Šaravanja bio aktivan, organizirao je 5. veljače 1984 javne demonstracije ispred jugoslavenskog konzulata u Torontu. O tim demonstracijama pisale su razne novine, a torontski list „The Globe and Mail“ je donio sliku trojice Hrvata u robijaškim uniformima, koja je živo simbolizirala zločinačku bit tadašnje Jugoslavije i narav njezina režima.  Jedan od trojice Hrvata bio je Ivan Šaravanja.

U sredini Ivan Šaravanja

Osim prodaje tiska i slanja letaka u Domovinu više puta je nastupio kao glavni govornik na hrvatskim proslavama i javnim manifestacijama.  Tako je 20. lipnja 1982. u Čikagu bio govornik na komemoraciji desete godišnjice Bugojanske akcije. Odajući počast i poštovanje devetnaestorici bugojanskih heroja, na početku govora citirao je Adolfa Andrića, jednoga od glavnih vođa Bugojanske akcije, koji je prije odlaska u akciju u priručniku „Osvetnici Bleiburga“ napisao: „Ako jedna akcija ne uspije, za drugu se mora bolje spremiti i opet pokušati. Pokušavati treba sve dotle dok se ne uspije.“

Kritizirao je one koji su napadali Bugojanace i njihovu akciju proglasili udbaškim pothvatom. „Danas je jasno da su oni, koji su pokušavali borce za hrvatsku državu ocrniti i oblatiti, radili to u skladu s neprijateljima Hrvatske (…) Hrvatska republikanska stranka bila je jedna od rijetkih skupina, koja je od prvog časa ustala u obranu Bugojanskih boraca. Hrvatska republikanska stranka je politički tumačila i branila tu akciju. Otuda pomisao nekih da je Hrvatska republikanska stranka bila povezana s tom akcijom što ne odgovara istini. Ističem to zato, jer bi bilo nečasno kad bi se i mi htjeli kititi tuđim perjem, kao što su to svojevremeno pokušavali neki drugi.“  (Hrvatska budućnost, br. 8., kolovoz 1982.)

Da svoje slušatelje ne bi ostavio u dvoumici, tokom govora Šaravanja je postavio važno pitanje: zašto je onda Hrvatska republikanska stranka ustala i tako odlučno branila Bugojansku akciju i druge hrvatske revolucionarne pothvate? Na to pitanje odmah je dao ispravan odgovor: „Ustala je zato, jer je sa akcijom Bugojna imala druge veze, puno jače, dublje i trajnije od organizacijskih, a to su duhovne veze. Jer, i mi smatramo da se do slobode može doći samo borbom i to borbom na domovinskom području. I mi smatramo da se javne organizacije ne mogu baviti onim akcijama koje spadaju na tajne revolucionarne organizacije, ali da moraju imati puno razumjevanje za borce i pružiti idejno-političku pomoć svima onima koji se bore za ostvarenje našeg cilja.“ (Isto)

Dvije godine kasnije u istom časopisu Hrvatska budućnost, objavljen je njegov govor koji je održao na komemoraciji o Bleiburškoj tragediji 15. svibnja 1984. u Domu HN Otpora u Torontu. Komemoraciju je organizirao Odbor hrvatske solidarnosti u kojem su bile zastupljene tadašnje hrvatske političke organizacije, uključujući i Hrvatsku repubiknasku stranku. U tom govoru Šaravanja je rekao:

„Eto, okupili smo se danas ovdje da se sjetimo jednog od najtragičnijih doživljaja hrvatskog naroda. Okupili smo se da se sjetimo onih tužnih dana koji su povezani s nestankom Nezavisne Države Hrvatske, a koji su poznati pod imenom Bleiburga ili Bleiburške tragedije.

Okupili smo se, prije svega, da odamo dužnu počast svim Hrvatima koji su izgubili svoje živote u toj tragediji ili kao rezultat te tragedije. A tih je mučenika bilo toliko, da vjerojatno i među vama, ovdje prisutnima, mnogi oplakuju nekog bližeg ili daljnjeg rođaka, možda čak oca ili brata.

No osim dužnog sjećanja na ove naše mrtve borce, okupili smo se i zato, da bismo razmislili malo o tim događajima i da bismo iz njih crpili novo iskustvo i novu snagu za naš rad i našu borbu. Jer ne smijemo nikada zaboraviti onu staru kršćansku izreku da je krv mučenika sjeme novih kršćana (Tertulijan, m.o.), što za nas treba značiti, da krv naših mučenika treba biti sjeme novih boraca i izvor naše snage i našeg otpora.“ (Hrvatska budućnost, br. 7, srpanj 1984.)

Iz daljnjeg izlaganja vidimo da je Šaravanja Bleiburg smatrao hrvatskim porazom i tragičnim događajem i da mu nije bilo drago ni lako govoriti o njemu i o bleiburškim žrtvama.

„Mene je zapala dužnost govoriti vam o tim događajima, o danima naše narodne tragedije i našeg narodnog poraza, o danima gubitka naše Nezavisne Države Hrvatske. Vjerujte mi, da to nije lako. Nedavno smo slavili Deseti travanj, dan naše pobjede, dan hrvatskog narodnog Uskrsa, dok se danas sjećamo dana poraza i smrti, dana našeg Velikog petka. Bilo bi mi, budite uvjereni, mnogo lakše, pa i draže, da me je zapalo govoriti vam prigodom Desetog travnja, jer lako je i ugodno sjećati se pobjede, ali nije lako ni ugodno sjećati se poraza i smrti.“  (Isto)

On je u Bleiburškoj tragediji vidio ne samo svršetak NDH-a, već i početak Titove Jugoslavije. Smatrao je da je u toj tragediji, a ne u AVNOJ-u, kako to ističu jugoslavenski komunisti, začeta Titova komunistička Jugoslavija.

„Jugoslavija i Bleiburg, to su dva nerazdjeljiva pojma. Bez Jugoslavije ne bi bilo Bleiburga, a bez Bleiburga ne bi bilo ni Jugoslavije. Bleiburg je dakle duboko usađen u njeno rađanje. No, ne samo da je duboko utisnut, nego možemo s pravom reći da Jugoslavija i nije ništa drugo doli produženje i nastavak Bleiburga. Jugoslavija je svakodnevni Bleiburg hrvatskog naroda i svakog Hrvata.”  (Isto)

Sabornik Hrvatskog narodnog vijeća      

U ime Hrvatske republikanske stranke Šaravanja je, zajedno s Malkicom Dugeč i piscem ovih redaka, bio izabran u VII. Sabor Hrvatskog narodnog vijeća, koji je održan 9. do 14. svibnja 1988. godine u malom mjestu Sitges blizu Barcelone u Španjolskoj.  U vrijeme saborskih zasjedanja, nas troje smo se često sastajali, kako bismo  kroz razgovor uskladili naše stavove na saborskim zasjedanjima.

 

Sabornici HNV-a u Barceloni 1988.

Zaključak

U vrijeme dugog i mučnog emigrantskog razdoblja Ivan Šaravanja je bio dosljedni borac protiv Jugoslavije i dostojni predstavnik hrvatskog naroda i stranke kojoj je pripadao. Surađivao je sa svima onima koji su bili protiv svake Jugoslavije i za hrvatsku državu. U radu i borbi protiv Jugoslavije nije dijelio Hrvate prema njihovim ideološkim uvjerenjima, vjerskoj i organizacijskoj pripadnosti, jer je smatrao da je svaka neovisna hrvatska država bolja i Hrvatima korisnija od bilo kakve Jugoslavije.

Nakon raspada Jugoslavije i uspostave današnje hrvatske države, Šaravanja je želio ostatak života provesti u slobodnoj Hrvatskoj. Zadnjih dvadesetak godina živio je u Zagrebu i politički djelovao kroz Hrvatsku republikansku zajednicu (HRZ), koja je početkom devedesetih godina u Hrvatskoj bila osnovana kao nastavak emigrantskog HRS-a. Surađivao je s domovinskim članovima stranke, posebno s predsjednikom stranke, gospodinom Mariom Ostojićem. Čvrsto je vjerovao da bi program HRS-a Hrvatima omogućio punu slobodu i demokraciju, ekonomski razvitak i životno blagostanje. U tom smislu nastavio je raditi kroz stranku i promicati integralnu slobodu koju je osnivač stranke, prof. Ivan Oršanić, u obliku ideje, uvrstio u stranački program kao bitnu okosnicu stranačkog programa. Njegovi snovi o slobodnijoj i demokratskijoj Hrvatskoj,  nažalost, nisu ostvareni, ali nisu ni umrli s njime. Oni žive u nama, njegovim političkim istomišljenicima i suradnicima.

U srijedu 11. kolovoza prijatelji i bivši suradnici oprostili su se od njega u Zagrebu, a u subotu 14. kolovoza njegovo tijelo je pokopano u rodnom mjestu Lipno u Hercegovini.

 

U ime svih nas pripadnika Hrvatske republikanske stranke zahvaljujem pok. Ivanu Šaravanji na političkoj suradnji i žrtvama koje je uložio u ostvarenju današnje hrvatske države.

Šime Letina


Podjeli
  • 15
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
    15
    Shares
  •  
    15
    Shares
  • 15
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

You may also like

Comments are closed.

More in:Top tema